Vijesti

: PIŠE: Pakrački list; 10. travnja 2025; 875

Pakrac, mali grad u srcu Slavonije, donosi sočnu mješavinu povijesti, kulture i arhitekture. Ovaj grad s bogatom povijesnom i kulturnom baštinom krije niz zanimljivih znamenitosti koje svjedoče o njegovoj prošlosti i tradiciji. Iako nije među najpoznatijim odredištima, Pakrac ima mnogo toga za ponuditi znatiželjnim posjetiteljima. U nastavku vas vodimo kroz neke od njegovih najznačajnijih znamenitosti.

Kompleks dvorišta Janković: kulturni centar Pakraca

Jedna od najznačajnijih povijesnih cjelina u Pakracu je kompleks dvorišta Janković. Ova zaštićena kulturno-povijesna cjelina, sagrađena u 18. stoljeću, označava jezgru pakračkog vlastelinstva. U središtu kompleksa nalazi se Mali dvor Janković, danas Muzej grada Pakraca, te Kurija, koja je nekad bila stan vlastelina i danas služi kao Osnovna glazbena škola. Gospodarske zgrade, koje su se nekada koristile za smještaj konja i kočija, danas su domaćini Gradske vijećnice i Doma hrvatskih branitelja.

Barun Imsen, raniji vlasnik pakračkog vlastelinstva, započeo je gradnju ovog kompleksa, no svoje ime nosi prema obitelji Janković, koja je značajno doprinijela razvoju ovog kraja kroz donacije, izgradnju crkava i poticanje gospodarskog rasta. Danas, kompleks dvorišta Janković ne samo da oživljava povijest, već služi i kao prostor za kulturne događaje, koncerte i filmske projekcije, ponajviše kroz manifestaciju "Tragom Jankovića".

Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije: barokno remek-djelo

Na visokom uzvišenju, s kojeg se pruža predivan pogled na grad, nalazi se crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije, posvećena 1763. godine. Ova jednobrodna crkva sa svojim impozantnim stubištem posebno dominira pakračkim vizurama. Njena unutrašnjost krasi skladan barokni dizajn s drvenim oltarima i prekrasnim vitrajima.

Glavni oltar, izrađen od strane poznatog kipara Franza Strauba, jedan je od najranijih dijela ove obitelji. Iako je crkva pretrpjela oštećenja tijekom Domovinskog rata, nedavno je restaurirana i ponovo blista s novim vitrajima suvremenog umjetnika Josipa Botterija Dinija. Orgulje iz radionice Heferer također predstavljaju poseban biser ove crkve, vraćajući putnike kroz vrijeme u doba baroka.

Zgrada stare općine: simbol pakračke povijesti

Jedna od najstarijih građevina u Pakracu, Zgrada Stare Općine, ponosno nosi godinu gradnje 1771. istaknutu na pročelju. Ova elegantna barokna građevina svojim šarmom i danas plijeni pažnju, a mnogi je smatraju jednim od najljepših sačuvanih baroknih objekata u Hrvatskoj. Posebnu vrijednost daje joj unutrašnjost s posljednjim sačuvanim baroknim štukaturama u gradu, koje svjedoče o nekadašnjoj raskoši i važnosti zgrade.

Izvorno izgrađena kao vijećnica i sjedište gradske uprave, kroz povijest je mijenjala svoju funkciju. Sredinom 20. stoljeća u njoj je nakratko djelovao i Gradski muzej (1954.–1969.), no nakon njegova zatvaranja zgrada je nastavila služiti kao kulturno i društveno središte. Danas se u prizemlju nalazi Turistička zajednica Grada Pakraca, dok su gornji katovi dom raznim udrugama koje svojim djelovanjem obogaćuju život u gradu.

Hotel Pakrac: mjesto društvenog života

Smješten uz glavnu cestu, Hotel Pakrac bio je mnogo više od običnog svratišta – bio je nezaobilazna točka na putovanjima kroz Slavoniju i značajan dio društvenog i kulturnog identiteta grada. Još od svoje izgradnje 1781. godine, kada je nosio ime Velika gostionica, ovaj hotel bio je mjesto gdje su se zaustavljali trgovci, putnici i visoki gosti, tražeći predah, obrok i prenoćište. Njegova važnost bila je toliko velika da se može vidjeti i na najstarijem slikovnom prikazu Pakraca, bakrorezu iz 19. stoljeća.

S vremenom je postao ne samo mjesto odmora, već i društveno okupljalište u kojem su se održavale svečane večere, balovi i različiti kulturni događaji. Godine 1886. dobio je današnje ime, a njegova arhitektura mijenjala se tijekom stoljeća, najviše kroz preinake u drugoj polovici 19. stoljeća, kada je poprimio izgled kakav prepoznajemo danas.

Posebnu ulogu hotel je imao kao kulturno središte – u jednom njegovom dijelu djelovala je i Hrvatska čitaonica, gdje su se okupljali ljubitelji knjiga i raspravljalo o tadašnjim društvenim temama. Osim toga, uz hotel se nekada nalazila i popularna kuglana, gdje su se organizirala natjecanja i druženja, dodatno pridonoseći živosti ovog prostora.

Iako su godine prolazile, a gradski život se mijenjao, Hotel Pakrac ostao je trajni simbol gostoprimstva, povijesti i kulturnog nasljeđa ovog slavonskog gradića.

Tijekom šetnje Pakracom, svaki kutak priča svoju priču, bilo kroz povijesne građevine, kulturne spomenike ili živopisne ulice. Ovaj grad možda nije na vrhu turističkih vodiča, ali njegova bogata baština i gostoljubivi duh zaslužuju pažnju svih zaljubljenika u povijest i autentične priče. Posjet Pakracu nije samo putovanje kroz vrijeme, već i prilika da otkrijete skriveni šarm jednog od najstarijih slavonskih gradova.

Izvor: emajstor.hr

: PIŠE: Pakrački list; 10. travnja 2025; 538

Ciljne skupine:

- nezaposleni hrvatski branitelji iz Domovinskog rata,

- nezaposlena djeca smrtno stradalih ili nestalih hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata,

- nezaposlena djeca dragovoljaca iz Domovinskog rata i

- nezaposlena djeca hrvatskih ratnih vojnih invalida iz Domovinskog rata s trajno utvrđenim statusom.

Prihvatljivi podnositelji:

- obrti,

- obiteljska poljoprivredna gospodarstva,

- trgovačka društva i druge pravne osobe u stopostotnom privatnom vlasništvu s do 50 zaposlenih te

- zadruge s do 10 zaposlenih,

Za potporu mogu kandidirati čije je sjedište na području Republike Hrvatske, koji su registrirani i započeli s radom najkasnije u siječnju 2024. godine, a ujedno imaju podmirene sve obveze prema državi.

Visina potpore:

Novčana potpora iznosi 8200 eura po zaposlenoj osobi iz ciljne skupine, a moguće je ostvariti potporu za zapošljavanje jedne do najviše dvije osobe iz ciljne skupine, pri čemu ukupno isplaćen iznos potpore ne može prelaziti 16 400 eura.

Za sve druge informacije (uvjete programa i dokumentaciju) možete se obratiti u Lokalnu razvojnu agenciju grada Pakraca „PAK-RA“, na adresi Trg bana Josipa Jelačića 18, Pakrac, 2 kat sobe 209, 210

: PIŠE: Pakrački list; 09. travnja 2025; 562

piše: Jelena Hihlik

Višednevnim obilježavanjem proslavili smo ovogodišnji Dan Grada Pakraca, ujedno i blagdan njegovog nebeskog zaštitnika sv. Josipa. Pakrac je status grada dobio nakon završetka Domovinskog rata - 1997. godine, a znate li zašto je za zaštitnika izabran upravo sveti Josip?

Osim što je sv. Josip jedan od omiljenih svetaca u hrvatskom narodu te je i odlukom Hrvatskog sabora 1687. proglašen njegovim zaštitnikom, u jednoj od najstarijih kanonskih vizitacija Pakraca (1757. i 1758). pronađen je podatak kako je u to vrijeme u Pakracu postojala drvena župna crkva posvećena upravo ovom svecu. Zagrebački biskup Franjo Thauszy odredio je tih davnih godina da u Pakrac pođe kanonik i opat Ivan Krstitelj Paxy koji je trebao obaviti kanonsku vizitaciju pakračke župe i okolnih kapela. Zahvaljujući Paxyju koji je nakon posjeta podnio opširan izvještaj na latinskom jeziku o tadašnjem stanju crkava i kapela na ovom području, upravo u tom izvještaju pronalazimo dosada jedini poznati opis tadašnje župne crkve sv. Josipa koja je sagrađena nakon one gotičke u Starom gradu Pakracu. U toj je vizitaciji ostalo zapisano i kako su pakračku župu vodili franjevci do 1. siječnja 1754. kada su je napustili, kada je upravu pakračke župe preuzeo svećenik Petar Berletić.

U vizitaciji se opisuje kako je: Župna crkva odavna u obliku križa sagrađena od drveta ali je pretijesna i pretamna. Crkva ima pet oltara od kojih se glavni oltar nalazi u svetištu. Taj se oltar ističe svojom arhitekturom, a napravio ga je stolar. Oltar ima drvenu menzu (stol) i sve potrepštine za službu božju, a nad njim je platnena slika sv. Josipa. Na crkvenoj stijeni sa strane evanđelja nalazi se oltar sv. Antuna Padovanskog, dok je oltar sv. Ivana Nepomuka u suprotnoj kapelici koja je crkvi prigrađena s lijeve strane. Svi su oltari djelo stolara, a iskićeni su bojadisanim stupovima. Oltari sv. Ane i sv. Ivana Krstitelja nemaju svoj portatile tj. kamen s moćima ( česticama) svetaca; zato se onamo prigodom čitanja svete mise donaša portatile s oltara sv. Josipa, odnosno sv. Antuna Padovanskog ili sv. Ivana Nepomuka. Župna crkva ima propovjedaonicu koju je načinio stolar. Crkveni je krov još uporabljiv ali se opaža da počinju popuštati grede, na kojima krov počiva. Zidana je cinktura ( ograda ) dobra prema uličnoj strani dok je oštećena prema drugim stranama. Nad ulazom u staru župnu crkvu bijaše otprije toranj s dva malena zvona. Berletić je 1756. nabavio oveće zvono koje je vagalo 4 centa i 13 funti. Kako ovo zvono nije moglo doći u dotadašnji toranj, dao je Berletić 4 koraka od crkvenih vrata podići 4 stupa s natkritim krovom, pa je ondje privremeno objesio novo zvono, koje će kasnije smjestiti u toranj nove župne crkve.

U vizitaciji kanonik radosno ističe kako se u Pakracu gradi nova župna crkva, zidana kamenom i ciglom. Crkva se gradi na brežuljku koji nadvisuje cijelo trgovište Pakrac, crkveni zidovi su već doprli do krova, a nad svetištem je podignut svod u obliku kupole. Zidari su dovršili veći dio svog posla nedostaje svod nad crkvenim tijelom te žbukanje crkvenih zidova. Također treba dovršiti toranj na lijevoj strani pročelja koji dopire do iste visine kao i crkveni zidovi. Nova će crkva biti prostrana, ugledna i simetrična. Ova nova zidana crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije bit će posvećena 1763., šest godina nakon posjeta kanonika Paxyja Pakracu. Nažalost, u ovoj vizitaciji koja obiluje i drugim zanimljivim podacima o izgledu i stanju pakračke župe prije više od 260 godina, nigdje nije zapisano gdje je bila smješten stara župna crkva sv. Josipa. Iz zapisa se zaključuje kako se nova zidana crkva gradi, a još uvijek postoji stara čiji se položaj nigdje ne navodi.

Možda je možete pronaći na najstarijem slikovnom prikazu Pakraca, majstorskom listu s početka 19. stoljeća, a možda će mjesto njezine gradnje i postojanja zauvijek ostati tajnom.

: PIŠE: Pakrački list; 08. travnja 2025; 329

: PIŠE: Pakrački list; 07. travnja 2025; 620

Požeško-slavonska županija uvodi novu mjeru kojom će roditelji novorođene djece ostvariti jednokratnu novčanu potporu u iznosu od 250 eura.

Mjera predstavlja još jedan korak u nastojanjima županije da odgovori na izazove pada nataliteta te da postane partner mladim obiteljima u najosjetljivijim i najsretnijim životnim trenucima - kada dolaze novi članovi.

„Nova mjera, uz kontinuirano ulaganje u sve ono što je stanovnicima Požeško-slavonske županije važno od zdravstva, obrazovanja, socijalne skrbi pa do prometne i svake druge infrastrukture dokaz je kako je županija partner svim generacijama. Prema tome, želimo biti podrška i mladim obiteljima u njihovim najsretnijim danima života“, izjavila je županica Antonija Jozić.

Neki gradovi i općine Požeško-slavonske županije već godinama provode slične mjere, a Odluka o uvođenju županijske potpore dolazi kao podrška postojećim lokalnim inicijativama. Time se želi stvoriti ujednačen sustav podrške za sve obitelji, na razini cijele Požeško-slavonske županije.

Županica Jozić istaknula je važnost digitalizacije postupka prijave, naglasivši kako će roditelji prijavu moći obaviti elektroničkim putem.

„Prijave za potporu za novorođeno dijete provodit će se putem sustava E-prijave. Time želimo maksimalno olakšati proces roditeljima, smanjiti papirologiju i ubrzati cijeli postupak“, rekla je Jozić.

Pravo na jednokratnu novčanu potporu može ostvariti jedan od roditelja/samohrani roditelj/roditelj iz jednoroditeljske obitelji/skrbnik koji je državljanin Republike Hrvatske, u trenutku podnošenja Zahtjeva ima prijavljeno prebivalište na području Požeško-slavonske županije i čije novorođeno dijete ima prijavljeno prebivalište na području županije.

Pravo na jednokratnu novčanu potporu ostvaruje se od 1. siječnja 2025. godine, prijave se podnose putem sustava E-prijave, a rok za podnošenje Zahtjeva je najkasnije 6 mjeseci od dana rođenja djeteta.

Više informacija dostupno je na poveznici.

Izvor: PSŽ

: PIŠE: Franjo Delač; 07. travnja 2025; 1868

Brico je u svojoj Badljevini uvijek bio rado viđena ličnost. Seoski brijač, seoski muzikant, seoski vicmaher. Danas je u mirovini. Unatoč tome što su mu obje noge amputirane ispod koljena, a zbog narušenog zdravstvenog stanja sestra mu dolazi iz podaleke Savudrije kako bi se brinula za njega, Brico nije klonuo duhom ni milimetra.

U njegovoj kući dosad nisam bio, kada bismo se sretali, bilo je to uvijek negdje u selu, čije je prepoznatljivo lice. Dočekao me u svojoj sobi, sjedeći na krevetu, bez nogu i bez proteza, ali i dalje pršteći zaraznom pozitivnošću koja ga niti nakon pune 74 godine i svega što je život prostro pred njega nikad nije napustila.

Zamolio sam ga da mi pokaže neke stare fotografije, a on ih je izvukao ispod stola, kao da je čekao upravo taj trenutak. Organizirane prema životnim razdobljima, uredno umotane, prvo su na red došle one iz osnovne škole. „U prvom razredu bilo nas je trideset – šesnaest dječaka i četrnaest djevojčica. S 15 godina sam bio viši od učitelja, došao sam do 175 cm, ali dalje nisam ni maknuo“, govori dok mi pokazuje školske fotografije na kojim ga neuspješno pokušavam pronaći. „U to vrijeme već sam se naveliko brijao. Prerano sam vegetirao“, šali se.

Pad s bine u kumovu juhu

Bricu sam upamtio po jednoj priči koja se tu i tamo spomene u mojoj obitelji, a koju je ovaj put sam potegnuo. Naime, svirao je na vjenčanju mojih roditelja. „Kad su se tvoji mama i tata vjenčali, išao sam s ostalim svircima na binu, a nije bilo ograde. Popilo se. Željko Jednaković nije volio pokojnog kuma tvog tate, Franju. Gurnuo me i pao sam ravno u čorbu koja je bila na stolu ispred njih“, opisuje svoj pamtljivi slet u juhu mladoženjinog kuma.

Brico je pun anegdota i pošalica koje nasumično ubacuje u razgovor. Ovaj se put tako kroz priču podsjetio kako su mu najljepše godine bile od 30 do 45, kad je čovjek spreman za sve. „Jesi ti u formi kad si mlađi, ali trebaš sazrjeti, kao dobra rakija“, poentira. Bilo je tu još viceva i pošalica koje, premda sam dobio odriješene ruke, možda ipak ne bi bilo uputno nekritički prepisati.

Junak naše današnje priče nije se nikad ženio, premda je žene jako volio. Preciznije, najviše je volio udane žene, jer prema njima, kaže, nije imao obaveza. Njegovoj mami to se nije sviđalo, a tata je šutio, govori preko smiješka, a kroz brkove. Kad bi ga mama grdila zbog već neke ljubavnice, on bi joj zapjevao „Slušaj majko moju pjesmu i ne kuni ime njeno“. Na to joj ne bi bilo druge nego zašutjeti.

U Društvenom domu s ekipom

Brico je rođen na blagdan Blagovijesti, 25. ožujka 1951. godine i to u Badljevini, u kojoj je i završio osmoljetku. Ima pet godina mlađu sestru Katicu koja je kao kuharica otišla raditi u Savudriju, gdje se kasnije i udala te ondje živi već četrdesetak godina. Sestra mu ima dvije kćeri. Jedna je udana, prije tri godine dobila je sina, dok se druga nije udavala. „Bacila se na ujaka“, osmjehuje se.

Kad je imao prilike za ženidbu, te je prilike „batalio“. „Kao svirac sam upoznavao puno djevojaka. Tko ne osjeti binu i daske pod nogama, taj ne zna što je veselje. U životu sam se napjevao, nijedna pjesma nije mogla proći bez mene. Željko Jednaković je bio glavni vokal, ja sam „tercirao“, a pjesme su se same slagale“, prisjeća se.

Šišao Lamzu, Kranjčara…

Kad je bio mali, nije volio brijače. U to vrijeme nije bilo struje, radilo se ručnim mašinicama koje bi svako malo počupale. Zanat je izučio u Badljevini, nakon čega je otišao u vojsku. Nakon vojske, godinu je dana radio u Pakracu kao šegrt. Kao slobodan mladić bez žene i djece, odlučio se okušati u Zagrebu. Tamo se zaljubio u jednu Đurđu Babić koja je radila u NAMA-i.

„Kad sam je ugledao, pitao sam je gospođice, imate li plave čarape, zimske? Tako smo krenuli pričati i vremenom se upoznali. I ona je bila Slavonka, rodom iz Starog Petrovog Sela“, govori.

U Zagrebu je radio na Trgu kralja Tomislava, preko puta Glavnog željezničkog kolodvora, a posao je našao putem novinskog oglasa. Plaća je ovisila o učinku, a dobivao je i napojnice. Na Remizi je bila ZET-ova kuhinja u kojoj se hranio, a najjeftinije jelo bio je grah s kobasicom, koji je stajao tadašnje tri „banke“. Nakon odrađene sezone kod privatnika, zaposlio se preko tzv. „Bratstva“, međutim smetalo mu je što im tamo nisu dopuštali da zadrže napojnice.

U mlađim danima

„Bio sam rječit, ljudi bi me zavoljeli i brzo bih stekao redovne mušterije. Između ostalih, šišao sam Stjepana Lamzu. Kad sam ga ošišao, rekao je neka nakon posla s kolegom svratim u obližnju gostionicu. Kad smo došli onamo, konobarica nam je rekla da imamo plaćenih pet rundi pića od gospodina Lamze“, govori.

Imao je bliskih susreta s još poznatih ličnosti svog vremena. Između ostalih, imao je čast ošišati i Cicu Kranjčara dok je tek bio na putu da postane vrhunski nogometaš. U gostionici naziva „Lika“, preko gazde kojega je šišao došao je u kontakt i s poznatim bivšim boksačem, Ivanom Prebegom.

„U vrijeme kad sam zavolio Đurđu, bio sam model djevojkama i momcima koji su išli u frizersku školu. Naime, na meni su se učili brijati, prati kosu i slično. Tako sam upoznao jednu praktikanticu i njenu prijateljicu. Dok sam prolazio pored NAME s njih dvije i prijateljem, Đurđa nas je vidjela, došla do mene, primila me za ruku i na šaku mi navukla debelu plavu zimsku čarapu. Nakon toga mi je rekla neka navratim kad se budem vraćao. Kad sam se vratio, rekla mi je neka joj više ne dolazim“, podsjeća se tog bolnog trenutka. Nije joj se svidjelo što se zabavlja s djevojkama, tražila je ozbiljnog muškarca. Svi njegovi prijatelji znali su da nikad nije prebolio „žensku iz NAMA-e“, kako su je zvali.

Mišo Kovač iz Siračkog sokaka

U Zagrebu je zanat pekao tri godine. Nekako u to vrijeme brijač Slavko Lepka odlazio je iz Badljevine, pa mu se ukazala prilika za povratkom. Ponuđen mu je prostor za brijačnicu koji je samo trebalo malo srediti. Kad se vratio, Zagreb mu je nedostajao, a vrijeme je kratio sviranjem gitare. To je primijetio Željko Jednaković koji ga je pitao želi li mu prodati gitaru. „Rekao sam mu da nije na prodaju, ali sam predložio da pokrenemo bend i tako samo krenuli okupljati ekipu“, podsjeća se Brico svojih muzičkih početaka.

Akordi

Bili su prvi električni bend u selu, a nazvali su se „Akordi“. Nakon nekog vremena uspjeli su okupili punu postavu, a njih četvero prvu su svirku imali na proslavi Ivanja u Badljevini, ispred škole. Iako su orgulje morali posuditi, jer svoje nisu imali, ostavili su dobar dojam, a nakon toga su pomalo počeli svirati po zabavama. Ubrzo su zauzeli čitav kraj, od Banovca i Ploština, preko Prekopakre, Filipovca, Trojeglave, Sređana, Doljana, sve do Končanice. Iako je bilo instrumentalno potkovanijih bendova, Brico smatra kako je njihova prednost bila u vokalima.

Zbog fizičke sličnosti, posvuda su ga tražili da pjeva pjesme Miše Kovača. I pjevao ih je. Pjevao ih je sve. Bend je svirao desetak godina prije nego što su se zbog određenih nesuglasica razišli. „Izgustirali smo se i svirke i ljudi. Doživjeli smo određeni vrhunac i rekao sam, bolje da sami prestanemo nego da nam jednog dana netko kaže kako nas više ne žele slušati“, kaže.

Ima Brico još jednu cjeloživotnu strast, a to su golubovi. „S golubovima sam se rodio, s njima ću i umrijeti. Pokojni tata je golubario, pokojni stric također, to je jedna vrsta bolesti“, smatra. Fascinira ga to što mi ljudi moramo pitati jedni druge kamo ide vlak, kako doći do određene ulice, a oni uvijek točno znaju kamo idu. „Kad je lijepo vrijeme, mogu letjeti do 80 km/h. Goluba se može testirati tako da ga odvezeš u Požešku kotlinu, jer iz nje im je zbog konfiguracije terena teško izaći. Ako se vrati, onda ga možeš voditi bilo kamo“, kaže.

Vraćajući se mislima u mladost, podsjeća se pune brijačnice, ljudi koji donose svoja pića, druže se. „Bilo je zanimljivo, a to me i odbilo od ženidbe, jer sve sam imao. Nisam imao neki novac, ali imao sam sve ono što sam želio. Život je bio sladak, samo to ne traje dugo“, govori.

Brico je još od sviračkih dana imao problem s venama u lijevoj nozi, zbog čega je završio i na operativnom zahvatu koji je bio samo djelomično uspješan. Nastavile su mu se otvarati rane, a 2007. godine naposljetku su je morali amputirati. 2014. zabolio ga je palac na desnoj nozi i buknuo kao šaka. Nakon tri dana u bolnici, odstranili su ga, ali time nije uspio spasiti nogu, koju su morali amputirati u roku od svega tri mjeseca.

Brico ima kćer, a nedavno je dobio i dva unuka. Redovit je gost bolnica, ali ne klone duhom. I dalje ga krasi isti zarazni osmijeh, uvijek je spreman na zbijanje šala, ako treba i na svoj račun.