- PIŠE: Pakrački list
- 532
U četvrtak, 24. travnja, u 18 sati u pakračkoj srpskoj kući, Ranko Stanojević, diplomirani ekonomist i dugogodišnji suradnik Narodne banke Srbije, održat će predavanje na temu uloge svetog Save u monetarnoj povijesti Srbije.
„Povodom 850 godina od rođenja Svetog Save, ovo multimedijalno predavanje prati tragove njegovog utjecaja na formiranje srpske države i prvog srpskog novca. Kroz zanimljive povijesne činjenice, numizmatičke raritete i vizualni sadržaj, upoznat ćemo se s načinima na koje je Sveti Sava, kao simbol duhovnosti i državnosti, ostavio neizbrisiv trag u povijesti srpskog novca“, poručuju iz Srpskog narodnog vijeća.
Predavanje je prilagođeno širokoj publici, od 15 do 105 godina, a predstavlja spoj povijesti, kulture, ekonomije i identiteta, dodaju organizatori.
- PIŠE: Franjo Delač
- 795
Uskrs je najveći i najvažniji kršćanski blagdan. Doduše, Božić nekako prolazi uz još veći šušur, okićene jelke, raznobojna svjetalca, pa neizbježno darivanje, što onih najmlađih, što prijatelja i članova obitelji, a istovremeno dolazi uz prelazak u sljedeću godinu te blisko korelira sa zimskim solsticijem, što mu sve daje na upečatljivosti. Ipak, u svim kršćanskim tradicijama upravo je Uskrs centralni događaj, budući da se njime podsjećamo najvažnijeg događaja u čitavoj kršćanskoj vjeri, a to je Isusovo uskrsnuće.
Do velikog crkvenog raskola došlo je razdvajanjem kršćanske crkve na Istočnu i Zapadnu, a dogodio se za vrijeme vladavine carigradskoga patrijarha Mihajla I. Cerularija i pape Lava IX. Za datum tog događaja uzima se 16. srpnja 1054. Dakle, prije gotovo čitavog desetljeća crkva se prvo podijelila na ono što danas poznajemo kao Rimokatoličku i Pravoslavnu. To nije bio kraj cijepanju crkve, jer početkom 16. stoljeća došlo je do pokreta reformacije unutar Rimokatoličke crkve, iz koje je posljedično proizašlo nekoliko ogranaka reformiranih crkvenih denominacija.
U zapadnom kršćanstvu Uskrsu prethodi korizma, razdoblje posta i pokore u pripremi za Uskrs, koji započinje u srijedu Pepela i traje 40 dana (ne računajući nedjelju). Tjedan prije Uskrsa, poznat kao Sveta sedmica, u kršćanskoj je tradiciji vrlo poseban. Zadnja tri dana prije Uskrsa su Veliki četvrtak, Veliki petak i Velika subota (koji se ponekad naziva i Tiha subota).
U istočnom kršćanstvu duhovna priprema za Uskrs započinje s korizmom, koja započinje ponedjeljkom i traje 40 neprekidnih dana (uključujući nedjelju). Posljednja sedmica Velikog posta (koja slijedi petu nedjelju Velikog posta) zove se Velika sedmica, a završava Lazarovom subotom. Vaskrs koji započinje u subotu Lazarom službeno završava Veliki post, iako se post nastavlja i naredne sedmice. Nakon Lazarove subote dolazi Palmska nedjelja, Velika sedmica, a napokon i sam Uskrs, a post se prekida odmah nakon Pashalne božanske liturgije.
Kao što možemo vidjeti, u različitim kršćanskim tradicijama obilježavanje Uskrsa načelno je slično, ali uz ipak određene razlike. U Pakracu imamo tri vjerske zajednice, uz većinsku rimokatoličku, tu su još pravoslavna i baptistička, dakle po jedna iz svake obitelji. S obzirom na Uskršnje vrijeme koje je pred nama i koje nekako najznačajnije obilježava ovaj travanj, odlučili smo ispitati na koje načine se Uskrs obilježava u svakoj od njih i koje su neke specifičnosti svake od navedenih tradicija.
Zato smo se obratili svećeniku Jozi Zoriću, svešteniku Aleksandru Crnogorcu i pastoru Mirčetu Manavskom i svakoga od njih zamolili da nam opišu kako izgledaju uskršnji običaji u njihovoj vjerskoj tradiciji te po čemu su specifični, na koji način njihova vjerska zajednica obilježava Uskrs i što bi povodom Uskrsa poručili članovima svoje zajednice. Njihove odgovore koje su nam ljubazno ustupili stoga donosimo u nastavku.
Poruka svećenika Joze Zorića
Duhovna priprema i priprava za Uskrs počinje 40. dana prije blagdana periodom Korizme. Korizmeno vrijeme počinje Pepelnicom, odnosno Čistom srijedom kroz obred pepeljenja (pepelom se vjernik posipa po glavi uz riječ svećenika „Sjeti se čovječe da si prah i da ćeš se u prah vratiti“ uz naglasak poruke o prolaznosti i kraju života i putu prema vječnosti i susretu s Kristom vječnim pitanjem i jedinim odgovorom našega života).
Kroz korizmeno vrijeme kao čitava Katolička crkva pripravljali smo se kroz molitvu, duhovne obnove, pobožnost Križnog puta, pokorom, postom, kroz karitativna djela ljubavi. Naglasak je našim vjernicima da kroz Korizmu izbjegavaju svirke i zabave. Naravno, netko tko je samo vjernik „na papiru“ prema popisu prilagodit će sebi svoju „Korizmu“. Vrijeme Korizme završava na Uskrs koji nije samo jedan dan u kalendaru nego se njegova punina i poruka živi u vjerniku u putovanju prema vječnosti.
Kristovo uskrsnuće nije samo povijesni događaj kojega se sjećamo nego živa stvarnost koja nas poziva da prepoznamo božansku prisutnost u svim segmentima našeg života. Uskršnji običaji uz našu katoličku vjersku tradiciju su vezani uz Vazmeno trodnevlje. Prvog dana na Veliki četvrtak kada se sjećamo ustanove svete mise i svećeničkog reda okupimo se u našoj crkvi te uz obrede zazvone sva zvona koja utihnu do Vazmenog bdijenja gdje se želi naglasiti tišina trenutka i događaja uz početak Kristove muke, patnje i smrti. Na Veliki četvrtak posebno je znakovit obred pranja nogu dvanaestorici župljana gdje se ponavlja ono što je Isus učinio svojim učenicima.
Na Veliki petak već tradicionalno u 10.00 na našoj pakračkoj Kalvariji imamo pobožnost Križnog puta. Na liturgiji Velikog petka uz službu riječi svećenik razotkriva i pokazuje Križ kao sredstvo mučenja i smrti koje Isus preobražava u sredstvo našeg spasenja. Kroz poklon i cjelov, vjernici na obredu pokazuju ljubav i privrženost Kristu Gospodinu. Na Veliku subotu Krist liježe u grob i crkva je cijeli dan otvorena za molitvu i pobožnost kod Isusova Groba, razmatrajući njegovu muku i smrt.
Na Veliku subotu koje je najstarije bogoslužje Crkve i središnje u crkvenoj godini slavimo Kristov izlazak iz grobne tmine u novi život – slavimo njegovo Uskrsnuće sa zapaljenim svijećama uz službu svjetla, službu riječi, Krsnu službu i Euharistijsku službu. Već tradicionalno uz Uskrs ide i blagoslov hrane. Svrha uskrsnog blagoslova je da se sjetimo Božje darežljivosti, Božje dobrote i osjetimo njegovu blizinu, a napose da u nama pobudi zahvalnost za darove koje nam donosi Uskrsna zora. Uz molitvu i pjesmu Uskrs se nastavlja za obiteljskim stolom; time se ponovo proživljava svoj Vazam u Kristu.
Svetkovini Uskrsa prethodilo je Vazmeno trodnevlje gdje su vjernici pozvani na živo i djelatno sudjelovanje. Veliki tjedan nas želi na poseban način pozvati da prepoznamo i prihvatimo one vrijednosti koje će nam omogućiti vječni život – naš Uskrs. Na Uskrs se održavaju dvije svete mise, u 9.30 i 11.00. Na Uskrsni ponedjeljak u 11.00.
Živimo u vremenima velikih nepredvidivih promjena, ratnih sukoba, kriza, društvenih podjela koje pritišću naša bića i opterećuju naše živote. No upravo u ovim teškim vremenima poruka Uskrsa odjekuje još snažnije. U uskrsnom evanđelju slušamo riječi Marije Magdalene „Uskrsne Krist nada moja!“. Ove nas riječi podsjećaju da konačna budućnost ne dolazi iz ljudskih nego iz Božjih mogućnosti, a ime joj je Isus Krist, pobjednik nad zlom i smrću Slaveći Isusovo uskrsnuće postajemo dionici i svjedoci one poruke koja nadilazi ono krhko, prolazno i zemaljsko te daje jasan smjer prema neprolaznom i besmrtnom. Neka nas ovaj Uskrs još više obnovi u vjeri da znamo Uskrslog tražiti očima i dodirnuti rukama kao Toma kao i toliki sveti znani i neznani naše Katoličke crkve koji su ga slijedili životom i ispunjavali svoja srca koja su to vjerovala i živjela. Svim svojim župljanima želim sretan i blagoslovljen Uskrs, da još više obnovimo i živimo svoju vjeru i budemo istinski svjedoci vlastitog duhovnog uskrsnuća.
Obraćanje sveštenika Aleksandra Crnogorca
U toku je Strasna sedmica ili sedmica Hristovog stradanja, koja prema opisu iz Svetog Pisma prethodi najčudesnijem događaju u istoriji svijeta i čovjeka, a to je Vaskrsenje Gospoda našeg Isusa Hrista. U pravoslavnoj tradiciji, Uskrs je najveći praznik jer je on Hristova pobjeda nad smrću. To je praznik koji nas vraća smislu našeg postojanja, jer je čovjek stvoren za život i za vječnost. Smisao ovog biblijskog i istorijskog događaja, najbolje opisuju riječi apostola Pavla: „A ako Hristos nije ustao, onda je prazna propovijed naša, pa prazna i vjera naša“ (1. Kor. 15,14). Vjera u Vaskrsenje je temelj naše vjere i to je osnov svih dogmata i bogosluženja naše Crkve. Prema tome, sama priprema za ovaj Praznik nad praznicima je veoma važna u pravoslavnoj vjeri. Crkva je propisala strogi post za svoje vjernike koji traje 7 nedjelja. U tom periodu, pravoslavni vjernici se strogim postom i službama koje se u svim hramovima obavljaju svakodnevno pripremaju u duhu praštanja, molitve i pokajanja, kako bi Uskrs dočekali spremni i u čistoti. Posti se na vodi, bez upotrebe ulja i namirnica životinjskog porijekla, kao i bez mlijeka i mliječnih proizvoda. Naročito je strog post ove poslednje sedmice Hristovog stradanja. Bogosluženja u crkvama su posvećena čitanjima odjeljaka iz Svetog Pisma koji vjerne podsjećaju na ono što se dogodilo zbog nas i zbog našeg spasenja. Iz čitanih jevanđelja slušamo kako je Hristos predan u noći izdajstva i pretrpio krsnu smrt, da bi nakon tri dana Vaskrsnuo, a nama darovao vječnost, pobjedom života nad smrću.
U Pakracu, ali i cijelom pravoslavnom svijetu, vjernici odlaze na bogosluženja, poste i pričešćuju se. Grad Pakrac je sjedište Eparhije Pakračko-slavonske. Mjesto gdje je Episkopski dvor i rezidencija Episkopa, te je zbog toga i svečanije obilježavanje Uskrsa i svih praznika. Po blagoslovu Episkopa Jovana, sveštenstvo i vjerni narod Eparhije, već se u Veliku Srijedu okuplja u manastiru Orahovica gdje se nakon svete Liturgije Pređeosvećenih darova vrši Sveta Tajna Jeleosvećenja, odnosno osvećenje ulja kojim se pomazuju vjernici radi duhovnog i tjelesnog zdravlja. Na Veliki Četvrtak sabranje sveštenstva i naroda je u Pakracu, gdje se u Sabornom hramu Svete Trojice služi Arhijerejska Liturgija i čitaju se 12 Strasnih Jevanđelja. Na Veliki Petak se u svim hramovima Eparhije služi večernje bogosluženje sa iznošenjem Plaštanice koja prestavlja Hristov grob, kako bi se vjernici poklonili Stradanju Hristovom. Prema običajima narodnim, taj dan se uglavnom u domovima pravoslavnih vjernika boje i šaraju jaja, jer su ona po drevnom hrišćanskom shvatanju simvol Vaskrsenja. U Subotu se takođe služi sveta Liturgija, a najsvečanija je Uskršnja Liturgija, na kojoj vjernici učestvuju u radosti praznika i nakon koje odnose u svoje domove blagoslove praznika i osveštana jaja. Uskrs proslavljaju u krugu svojih porodica i sa prijateljima, uz bogatiju trpezu kako dolikuje prazniku.
Uskrs nas kao dan pobjede nad smrću podsjeća na to ko smo i kakvom nas Ljubavlju Bog Voli, jer je dao Sina svog Jedinorodnog da za nas na krstu postrada, kako bi nam dao život vječni. Od ove Ljubavi nema veće. Ono što možemo i trebamo je da uzvratimo na ovu milost Božiju svojom ljubavlju i vrlinama koje nam je raspeti i Vaskrsli Gospod propovjedao. Treba da živimo i radimo onako kako nas je svojim životom i primjerom učio. Treba da volimo jedni druge i cijeli svijet, jer smo kao stvorenja Božija jedinstveni. Bog je toliko zavolio svijet da je dao Sina svog dao za nas. On je sva naša pobjeda, kojom se pobjedi svijet i svako zlo u njemu. Zbog toga, ne treba da brinemo mnogo za sva dešavanja u svijetu, već da pravdu tvorimo i ljubavlju živimo. Tako ćemo izgraditi mir u sebi i oko sebe, i steći sve blagodatne darove života. Uskrs se i proslavlja u proljeće, kada se cijeli stvoreni svijet budi i preporađa. Takav osjećaj trebamo imati u svojoj duši. Osjećaj života i radosti. Pitali su jednog pjesnika zašto cvijeće cvijeta, a on je odgovorio: „jer nikog ne mrzi“. Takav treba da bude i naš život, ispunjen radošću i ljubavlju.
HRISTOS VASKRESE! VAISTINU VASKRSE!
Riječ pastora Mirčeta Manavskog
Isus je živ! To je najveća i najvažnija istina koju trebamo nositi sa sobom i donositi drugima za Uskrs. Na temelju te činjenice Kršćanstvo stoji ili pada. Zato svaki kršćanin treba živjeti s tom činjenicom tijekom cijele godine, a ne samo tijekom praznika. U našim crkvama se trudimo ne stvarati običaje ili tradicije, kako ne bismo robovali tome, a s obzirom da je Isus živ, živimo život i vjeru u njega tijekom cijele godine. Nemamo nekakve posebne odredbe ili uredbe prije Uskrsa, a tako niti poslije, jer Boga ne častimo jelom ili pićem, nego životom, riječju i djelima. Zbog toga, Uskrs za nas nije samo jedan dan u godini, nego naša realnost svaki dan. Mogli bismo reći da je Uskrs za nas specifičan po tome što ga slavimo cijelu godinu, a tako isto možemo reći i za Božić. To su događaji koji su promijenili povijest, sadašnjost i budućnost svijeta te ako častimo Boga s time samo jednom godišnje, ne činimo mu pravdu. Uskrs je pobjeda, Isusova pobjeda nad grijehom, Sotonom, svijetom i smrću. Živimo u toj pobjedi stalno i ako smo prihvatili Isusa za svoga Spasitelja i Otkupitelja, onda njegova pobjeda i sve što ide s time postaje i naša pobjeda. To je dar Isusov nama za Uskrs.
U danima prije Uskrsa, u našim razmišljanjima i propovijedi obraćamo pažnju i govorimo o događajima koji su doveli do toga, sve što je Isus napravio i s čime se borio. Događaji poput uskrsnuća Lazara, pomazanje uljem od Marije, rasprave s farizejima, ulazak i plač nad Jeruzalemom, ustanovljenje Gospodnje Večeri, tjeskoba u Getsemanskom vrtu, izdaja i uhićenje Isusovo, sud i raspeće. Sve su to velike teme o kojima govorimo i razmišljamo tokom cijele godine. Na našem Uskršnjem Bogosluženju, svime što imamo i sa svime što možemo slavu dajemo Isusu. Djeca imaju recitacije, priče, igrokaze, mladi pjevaju pjesme, cijela crkva zajedno slavi Boga pjesmama i molitvom. Pjesme su pomno odabrane jer govore o uskrsnuću i pobjedi na križu, pobjedi praznog groba. Propovijed je također osmišljena da govori i podsjeća na nekoliko aspekata uskrsnuća, s povijesne perspektive, kao i što to sve znači i donosi nama danas.
Povodom Uskrsa želim poručiti našim zajednicama i svim vjernicima da pogledaju na križ, jer vidjet će da Isus nije na križu, da pogledaju u grob i vidjet će da Isus nije niti tamo. Ta mjesta su prazna jer Isus je živ. Jer živi on, živjet ćemo i mi. Živimo s Isusom i za njega cijelu godinu. S razlogom je Uskrs najveći praznik u kršćanstvu. Da nije Isus uskrsnuo, da nije pobijedio grijeh i smrt, njegov život bi bio još samo jedan u nizu mnogih, život koji je vrijedan pamćenja, no koji je svejedno završio. Uskrs je kruna Isusovim riječima i djelima. Uskrs nam govori da nije kraj života u grobu, nego da ako smo u ovome životu vjerovali Isusu i živjeli za njega, čeka nas nastavak s njim. Smrt nije kraj priče, nego nastavak. Zato, neka vas Gospodin Isus sve blagoslovi i neka Uskrs bude razlog velike radosti i veselja. Želim svim kršćanima Blagoslovljen Uskrs. Isus je živ!
- PIŠE: Franjo Delač
- 1592
Zajedničko druženje gradskih vijećnika iz saziva koji je upravo pred raspuštanjem održano je 16. travnja u Velikoj vijećnici Gradske uprave. Okupljenim gradskim vijećnicima obratio se predsjednik Gradskog vijeća, Miroslav Ivančić.
„Na kraju smo još jednog mandata. Mislim da možemo biti zadovoljni onime što smo učinili. Ako sam nekoga nehotično povrijedio nekom svojom riječju ili djelom, ispričavam se, a i ja opraštam. Malen smo grad, nema smisla da okrećemo glave jedni od drugih“, rekao je predsjednik na odlasku, poželjevši još i svima sretne i blagoslovljene blagdane. Podsjetio je kako se bliži 30. obljetnica Bljeska te pozvao sve da 30. travnja poprate utakmicu koju će Hajduk Pakrac na Gradskom stadionu odigrati protiv legendi zagrebačkog Dinama, ali i na druga događanja, natjecanja i komemoracije kojima će se tih pet dana sve do 4. svibnja obilježavati ova velika godišnjica.
„Bio je ovo zanimljiv saziv vijeća, mislim da smo donijeli jako puno dobrih i kvalitetnih odluka. Sve su te odluke pripremane u gradskim službama Grada Pakraca te svakom gradskom zaposleniku ponaosob treba uputiti jednu veliku zahvalu“, poručila je gradonačelnica na odlasku, Anamarija Blažević. Dodala je kako joj je bila velika čast biti dio Gradskog vijeća. Pohvalno se osvrnula na činjenicu da je vijeće kod donošenja važnih odluka za grad pokazalo jedinstvo.
„S obzirom da se nalazimo u razdoblju predizbornih kampanja, čestitala bih svakome tko se odvažio ući u izbornu utrku, jer i sam taj čin dobar je pokazatelj da imamo ideje i vizije te da želimo raditi na dobrobit zajednice. Politika se ponekad čini kao prljav posao, ali iz svog osobnog iskustva kažem da je to posao koji je prvenstveno human i na dobrobit cijelog Pakraca i svih naših stanovnika te bih voljela da svi tako promišljaju“, dodala je gradonačelnica. Za kraj je još jednom zahvalila svima na suradnji.
Nakon govora, predsjednik vijeća svim je vijećnicima te gradonačelnici i njenoj zamjenici Mirsadi Popović Damjanović ponaosob dodijelio svečane povelje Grada Pakraca, koju je naposljetku i njemu uručio njegov zamjenik, Vlado Eck. Svoje su svečane povelje preuzeli prisutni vijećnici, poimence: Anita Skalnik, Kristina Milek, Nada Todorović, Mihael Andrijanić, Karlo Rek, Tomislav Novinc, Zoran Krejči, Vlado Eck, Zoran Hofman, Mirsada Popović Damjanović, Anamarija Blažević te naposljetku i sam predsjednik Miroslav Ivančić.
- PIŠE: Pakrački list
- 607
Piše: župnik Jozo Zorić
Mnoge analize i pogledi kada govore o stanju duha današnjeg čovjeka upućuju na indiferentizam kao odliku odnosa prema vjeri. Takvom čovjeku vjera nije stil života gdje se vidi i razaznaje kako o njoj nema neko osobito mišljenje, nego više prigodno, što se posebno vidi u sveprisutnim novinskim ili televizijskim anketama. Tako će se rado koristiti sve kulturološke elemente i običaje te će na svoj način obilježavati velike svetkovine kao što su: Božić, Uskrs, Svisveti…
Za te svetkovine sve će se učiniti da se materijalno obilježe ti dani, ali ih se uopće ne dotiče duhovni sadržaj blagdana. Zar nije pomalo apsurdno slavimo Božić, Uskrs, ali se ne zna poruka i duhovni sadržaj tih navedenih velikih vjerskih istina vezanih uz našeg Spasitelja Isusa Krista? Možemo postaviti još jedno pitanje, bi li ti različiti običaji, pojave, tradicije postojale da nema onog duhovnog dubljeg sadržaja vezanog uz Bibliju i njezinu poruku spasenja. Nedavno je jedan sociolog na HTV izrekao jednu zanimljivu misao, da je čovjek sve više „robotiziran“ jer je upao u rutinu kuća-posao, s osjećajem kao da ga neka nevidljiva ruka pritišće pa joj se ne može ili ne želi oduprijeti, nego sve prihvaća na razini vanjskog utjecaja.
Zato nemojmo upasti u zamku današnjeg vremena da sve promatramo kao „robotizirani“, već ljudi sa srcem i dušom gdje vjera doživljava svoje opravdanje i smisao. Zar tu vjeru nisu osjetili plašljivi i uplašeni učenici koji su prije izdali, poricali i potpuno podbacili dok nisu susreli Uskrslog Isusa i postali samouvjereni i uvjereni misionari? Ponašanje učenika i tolikih svjedoka vjere naše Crkve pokazuju da Uskrsli događaj nije plod mašte ili halucinacije nego najveći događaj koji je ostao i bit će kamen zaglavni ljudske povijesti.
No Uskrs nije samo povijesna proslava nekog događaja koji se dogodio prije nešto više od 2000 godina. Uskrs se događa i ondje kada našim djelima, govoru i mislima dopustimo da nas Uskrsli Gospodin tako oblikuje da živimo vjeru, a odbacujemo beznađe i besmisao koji je okosnica medijskog i javnog izričaja. Kada će se dogoditi Uskrs u našem životu? Uskrs dolazi u onom času kada nas Isus oslovi imenom i kad se s njim osobno susretnemo. To se dogodilo, čitamo u evanđelju, Mariji kad je plakala nad grobom i pokušavala razumjeti činjenicu svog života, a one nisu davale nikakav logičan odgovor. U tim trenucima uskrsli Isus joj se približava, razgovara s njim, čula je njegov glas i doživjela njegovu prisutnost u svom životu. Tad se za nju dogodilo uskrsnuće. Bio je to dan Isusova i njezinog uskrsa.
Možda ćemo i mi na dan Kristova uskrsnuća zbrajati i oduzimati činjenice svog vjerničkog života. Mnogo toga nam se ne čini logičnim i razumljivim. Poput Marije i mi stojimo pred grobom i tugujemo radi izgubljenih nada, radi izgubljenih voljenih ljudi, radi propalih dobrih djela, radi nezahvalnosti za plemenitost, radi mnogo toga što nam se čini nelogičnim u našem životu. Slaveći na Uskrs, Kristovo uskrsnuće slavimo i dan našeg uskrsnuća kada smo postali sugovornici sa svojim Spasiteljem s kojim osobno razgovaramo i u vjeri rastemo. Dajmo svom životu kroz dimenziju Uskrsa horizont beskraja i vječnosti protiv „robotizacije“ i rutine.
Neka radosna vijest uskrsnuća zahvati i preobrazi naš život , neka sjaji na našem licu i načinu kako se ophodimo jedni prema drugima. U tom duhu želim Vam sretan i blagoslovljen Uskrs.
- PIŠE: Pakrački list
- 325
Poštovani žitelji Požeško-slavonske županije, najveći kršćanski blagdan u naše domove unosi poruke mira i zajedništva. Stoga, u trenucima kada slavimo pobjedu života nad smrću i Svjetla nad tamom, budimo oni koji će širiti dobrotu.
Neka Svjetlo uskrslog Krista ispuni naša srca i prati nas tijekom cijele godine kako bismo zajedno nastavili graditi zajednicu u kojoj vladaju razumijevanje, poštovanje i solidarnost.
Od srca Vam želim sretan i blagoslovljen Uskrs, uz obilje zdravlja, obiteljske topline i Božjeg blagoslova!
Vaša županica Antonija Jozić
- PIŠE: Pakrački list
- 1709
piše: Mario Tušek
Tijekom Domovinskog rata, gradovi Pakrac i Lipik imali su nekoliko velikih odlučujućih bitaka koje su na hrvatskoj strani odnijele veliki broj žrtava samo u jednom danu. Jedna od njih je zacijelo i Bitka za Batinjane koja se dogodila 6. 10. 1991. godine u kojoj je živote izgubilo 23 hrvatska vojnika, među ostalim i Stjepan Širac, zapovjednik obrane grada Pakraca te 5 civila. Selo Batinjani bilo je „žila kucavica, cesta spasa“ za branitelje Pakraca i Lipika jer je preko njega vodio relativno siguran put prema slobodnom dijelu pakračke općine i gradu Kutini. Drugi, puno riskantniji put bio je preko Lipika i sela Kukunjevac koji je nekoliko puta prelazio iz hrvatskih u pobunjeničke ruke.
U ranu zoru 6. listopada 1991. godine, neprijateljske snage bez ikakvih napora zaposjedaju unaprijed pripremljene položaje u Batinjanima i Gornjoj Obriježi te ukopavaju svoje snage i postavljaju zasjede duž ceste. Istoga jutra, oko 5.30 sati, u još uvijek nepripremljenu zasjedu, prvi su vozilom iz smjera Pakraca naletjeli Željko Verhaz, Zoran Jurinović, Darko Zorić i Željko Nožarić. Brzom reakcijom Verhaza, koji je vozio, krenuli su natrag i nakon pedesetak metara, kada su srpski pobunjenici već žestoko pucali po njima, uspjeli izbjeći najgore i izvukavši se iz vozila kroz dvorišta i kukuruzište povukli se prema Starom Majuru.
Kako nisu stigli obavijestiti branitelje u Matkovcu o postavljenoj zasjedi, i sljedeće vozilo upada u zasjedu ali za razliku od prvog, odmah ih dočekuje unakrsna vatra u kojoj pogibaju 3 putnika iz vozila, vozač Aco Bartoluci, te putnice Milica Sarajlija i Ivka Perđun. Putnica Ljerka Stoček preživljava napad te pukom srećom biva puštena od strane srpskih vojnika budući da ju je jedan od njih prepoznao kao svoju učiteljicu iz škole. Na žalost, niti gospođa Stoček ne uspijeva doći do branitelja kako bi ih obavijestila o situaciji u Batinjanima te već nailazi i treće vozilo i upada u dobro smišljenu zasjedu. Sada se radi o sanitetskom vozilu pakračkih branitelja koje je vozio policajac Dalibor Duchač, uz kojeg su bili policajci Tomislav Kuhar te teško ranjen Đuro Haramustek kojega su namjeravali hitno prevesti u Kutinu. Na žalost, sva trojica pogibaju u zasjedi.
Istovremeno, krećući se prema Pakracu, na drugom kraju sela Batinjani stradao je Svetomir Mercluft pokušavajući istom cestom doći do Pakraca, dok je njegov sin koji se također nalazio u autu ranjen te je završio u zarobljeništvu na Bučju i kasnije razmijenjen. Sada se je već saznalo da hrvatske snage više nemaju kontrolu nad ovim dijelom općine Pakrac te se prikupljaju snage za probijanje obruča koji se sve više steže oko Pakraca i Lipika. Zapovjednik obrane grada Pakraca, Stjepan Širac, prikuplja dragovoljce koji iz smjera Prekopakre kreću pješice, ali i improviziranim oklopnim vozilom TOP – 2 (TOP – Tvornica oklopnjaka Prekopakra), dolaze pred Batinjane i prihvaćaju borbu. S druge strane, skupina branitelja okupljenih oko Marijana Krejčija, pokušava probiti obruč iz smjera Gornje Obriježi te tako prihvatiti na sebe dio neprijateljskih snaga.
Ova skupina, poznata kao „Krejčijeva skupina“, za svoje intervencije koristila je plavi kamion sandučar FAP 1516, kojeg se kolokvijalno zbog izgleda kabine nazivalo „Trafika“ (kiosk). Iako su se najvjerojatnije kamionom htjeli približiti što više Batinjanima, i oni upadaju u zasjedu jer su srpske postrojbe proširile svoje kontrolirano područje i stradavaju već kod Romićevog sokaka u Gornjoj Obriježi u kojoj je bila baza Krejčijeve skupine. Tada u zasjedi pogibaju Marijan Krejči, Ivan Baškiera, Goran Feltrin, Ivan Feltrin, Josip Feltrin, Ivica Hrgar, Stevo Hrgar, Željko Jurić i Stjepan Mateš. Bitka za Batinjane završena je tek 9. listopada kada su pakrački branitelji tek mogli odahnuti te se pripremiti za daljnje akcije oslobađanja dijelova općine Pakrac. U sjećanje na hrabrost ovih devet branitelja, koji su ne razmišljajući niti trena kako pomoći opkoljenom Pakracu, i mi u Muzeju osim priče o bitci za Batinjane, nastojimo sačuvati uspomenu na njih.
Jedna od manifestacija toga je i nabava kamiona FAP 1516 kojega smo kupili te ga imamo namjeru urediti kao kamion Krejčijeve skupine. Drago nam je da ovu našu priču oko kamiona podupiru i obitelji poginulih branitelja, prije svega obitelj Ivana Feltrina koja nam je za muzej poklonila Ivičino odlikovanje Red Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana te ustupila obiteljske fotografije. O ovoj herojskoj priči hrvatskih branitelja u bitci za Batinjane, moglo bi se napisati nekoliko stranica, ako ne i cijela knjiga i snimiti dobar film, pa je i ova naša priča jedno veliko hvala i trajni zapis kako se ne bi zaboravila hrabrost svih poginulih, kao i onih preživjelih koji su sudjelovali u bitci za Batinjane.
Karta općine Pakrac na kojoj se krugovima nalaze označena mjesta Batinjani i Gornja Obrijež u kojoj je u zasjedu upala Krejčijeva skupina.
Fotografija plavog FAP – a 1516 (FAP – fabrika automobila Priboj) nastala u selu Gornja Obrijež gdje su pripadnici Krejčijeve skupine upali u dobro postavljenu neprijateljsku zasjedu i svi poginuli.
Kao spomen na branitelje iz Krejčijeve skupine, za vanjski postav muzeja kupljeno je bivše vatrogasno vozilo ( cisterna ) koje se nalazilo u rafineriji nafte u Sisku kako bi se od njega napravila kopija kamiona Krejčijeve skupine. Plan nam je da nakon bojanja kamiona u plavu boju, dogradimo još i tovarni prostor s visokim stranicama kao što se nalazio na originalnom primjerku.
Ivan Feltrin rođen je u Pakracu 3. siječnja 1963. godine te je živio u Malom Banovcu kod Pakraca. Početkom rata priključuje se obrani grada Pakraca kao pripadnik „Krejčijeve skupine“ koji je činio interventni vod upućivan po potrebi u sela u okolici Pakraca (Toranj, Batinjani, Gornja Obrijež...). Nakon pogibije, posmrtno mu je dodijeljen čin satnika Hrvatske vojske. Obitelj Feltrin na žalost ne posjeduje niti jednu Ivanovu fotografiju iz vremena Domovinskog rata, pa vam donosimo ovu, iz 1983. godine sa služenja vojnog roka u bivšoj JNA.
Ivan Feltrin, na odsluženju vojnog roka u Somboru (Vojvodina, Srbija) 1983. godine
Budući da se sahrana poginulih branitelja nije mogla obaviti u Malom Banovcu, svi pripadnici Krejčijeve skupine položeni su u zajedničku grobnicu u Velikom Banovcu te su poslije prebačeni u zasebne grobnice. Danas se posljednje počivalište Ivana Feltrina nalazi u Malom Banovcu u kojemu je i živio prije rata i u kojemu i danas živi njegova obitelj.
Sahrana poginulih branitelja u Velikom Banovcu.
Odlikovanje Red Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana koje je dodijeljeno obitelji Feltrin iz Malog Banovca u spomen na poginulog pakračkog branitelja Ivana Feltrina. Odlikovanje je za stalni postav Muzeja vojne i ratne povijesti ustupila kći Ivana Feltrin.