- PIŠE: Pakrački List
- 2907
Piše: Duško Kliček
Da nije nogometa, za skromnog četrdeset-jednogodišnjeg Ivicu Tepeša iz Prekopakre iz jedne od posljednjih kuća smještenih s desne strane ulice prema Klisi, znali bi samo susjedi, mještani i poneke kolege s radnih mjesta koje je sve prošao, ali, upravo zbog nogometa, mnogi znadu za ovog visokog, plavog, tihog, ali i borbenog igrača „Slavonije“ iz Prekopakre, „Lipika“ i posljednjih godina „Dobrovca, kojemu je nakon 30 godina druženja s loptom već nekoliko puta rekao zbogom, ali mu se uvijek iznova vraćao.
„Već sam nekoliko puta rekao da više neću igrati, ali, i posljednje sezone „Dobrovac“ putuje na utakmicu, a ima ih deset, i što, zovu me, a ja zovu lopte ne mogu odoljeti, uzmem opremu koja je uvijek spremna, sjednem u auto, pa onda slijedećih dana na treninge i ponovo sam u nogometu“, kaže Ivica dok prebire po bogatim sportskim sjećanjima koja su počela prije 30 godina kada je kao desetogodišnjak prvi puta došao na igralište „Slavonije“ kod trenera Vene Kreneka i Ivice Juranovića i započeo nogometnu karijeru u pionirima.
s braćom: (s lijeva) Nikola, Pavle, Ivica i Stjepan
Težak život u mladosti
Ivica je najstariji sin šesteročlane obitelji Tepeš, rođen 1982. godine. Uz njega, majka Nevenka i otac Antun imali su još Nikolu (1983., danas radnik Staklane), Stjepana (1987., živi i radi u Dubrovniku) i Pavla (1995., zaposlen u „Termometalu“). „Imali smo dosta zemlje, držali smo svinje krave i prodavali mlijeko, a otac se bavio i kupovanjem konja u Bosni, dovodio ih ovamo pa prodavao meso. Ma, patili smo se svakako da bismo mogli skromno živjeti. Ja sam kao najstariji morao prije škole nahraniti stoku i svinje, pa nije bilo rijetko da sam zakasnio na prvi sat. Vrijedno radeći nismo bili, kako se to kaže, ni goli ni bosi. Imali smo i TV, otac je vozio najprije „Fiću“ pa i druge jeftine automobile, a mi djeca smo, nakon završenog posla oko kuće našli vremena i za igru. Ja sam odabrao nogomet i zavolio sam ga toliko da i kada se sijeno „bacalo“ ja sam ostavio posao i otišao, naravno pješice, poprijeko na igralište „Slavonije“, a kasnije preko Tabora u Lipik, na trening“, završio je Ivica priču o djetinjstvu i nastavio njemu dragu, sportsku priču.
U knjizi o „40 godina Nogometnog kluba „Slavonija“ zapisano je da je Ivica bio dio mlade ekipe koja je pod vodstvom trenera Ivice Juranovića osvojila u sezoni 1993./1994. drugo mjesto u Općinskoj nogometnoj ligi Daruvar. To je i njegov službeni početak u 30-godišnjem igranju nogometa, a nastavljen je u ekipi „Lipika“ s kojim je, također u juniorskoj konkurenciji, osvojio Kup u županiji, da bi u utakmici za kup-pobjednika Slavonije izgubili u Lipiku od prvoligaša Osijeka. „Uoči utakmice finala u Požegi, protiv ekipe „Slavonije“ zavapi trener Lucić: „Pa nemamo golmana“! Branit ću ja“, rekao sam, stao na gol i pobijedili smo“ , prisjetio se Ivica tog svijetlog trenutka svoje skromne, ali duge nogometne karijere.
stoje s lijeva: Juranović, Vukmanović, Tepeš i Feltrin; dolje: Rihtarić, Juranović i Bahnik
Nastupao je Ivica i za prvu ekipu „Lipika“, igrao je bočnog, stopera, ili što je još trebalo, pa se preselio u „Dobrovac“ u kojem je i danas.
Uskoro počinju pripreme, Ivica je spreman, stvari su spremne pa će pomoći koliko klubu bude potrebno. Baš kao i do sada.
I, još nešto. Ne smije se zaboraviti niti na mali nogomet, jer Ivica je sudionik brojnih malonogometnih turnira na kojima je nastupio kao vratar, ili na bilo kojem drugom mjestu gdje je to bilo potrebno, jer njemu je bilo važno da igra bilo što kao i u velikom nogometu.
Svatovi prekinuli utakmicu
U osnovnoj školi je bio dobar đak, u srednjoj obrtničkoj za ličioca - vrlo dobar. Kod poznatog prekopakranskog i pakračkog majstora i Ivicinog susjeda Franje Martinovića učio je zanat, pa i radio prije i poslije vojske. Nakon toga mijenjao je i mjesta rada i poslove. Radio je 5 mjeseci kao sezonac u Vrsaru; nekoliko mjesecu u Dubrovniku pa isto toliko vrijeme u Ergeli Lipik. Po nekoliko mjeseci je radio i u „Cestama“ i na pilani Jozipović, da bi novo radno mjesto našao u tvrtki „Šume Šugić“, čiji vlasnik Jozo, kao i Ivicina supruga Jelena, potječe iz Pakracu bratske općine Dobretići, u dijelu Pougarja nedaleko Jajca.
Jelena i Ivica upoznali su se u jednom od pakračkih kafića, a vjenčanje su održali u svibnju 2010. godine. I vjenčanje nije moglo bez nogometa. Naime, kada su završili svadbenu svečanost u crkvi, svatovi su se dovezli na nogometno igralište „Slavonije“ u Matkovcu, gdje je utakmica protiv „Papuka“ iz Velike bila u tijeku, pa su mladoženja i kum ušli na teren, sudac je prekinuo utakmicu, većina ih je uzela po gutljaj svatovske rakijice i potom je utakmica nastavljena.
„Budući da i Jelena i ja imamo veliku rodbinu planirali smo pozvati u svatove oko 220 gostiju, međutim, to se pokazalo premalo, jer bilo je u prostoru KTC-a njih oko 350. Naravno, stigla je nakon utakmice i cijela nogometna ekipa „Slavonije“, ali, neka, bilo je lijepo i veselo“, rekao je Ivica i dodao: „Kod nas i na manjoj fešti već nas je 80. Pa, od raskršća prema Klisi čak je devet kuća Tepeša, a gdje je Jelenina rodbina, pa kumovi, prijatelji…“
Ivica i Jelena
Jelena crnka, a svi ostali Tepeši
Obaveza je ovom prilikom spomenuti i dio ratnog puta Jelenine obitelji i sumještana, ili bolje reći ratnog zbjega i patnje kroz koju je mala Jelena stigla iz Dobretića što pješice, što kamionima najprije do Busovače, a potom i do Daruvara.
Jelena potječe iz brojne obitelji Saratlija. Otac Ilija radio je u Sloveniji, a majka Kaja je uz mnogo rada podizala djecu. „Rodila nas je 13, ali samo nas je petero ostalo na životu (Dragica, rođena 1968., Marko 1970., Niko 1978, Stipo 1981. i Jelena 1987.). Neki su umrli, a da nisu stigli biti ni kršteni“, kaže Jelena, koja je u Daruvaru završila osnovnu školu i školu za kuhare.
Potom je za braćom došla u Pakrac, udala se za Ivicu i započeli su život ni malo lak, koji ih nije mazio, ali bogat djecom, radostima i, na žalost, ponekom tugom.
Kupili su malu kuću od 35 kvadrata 2012 godine. Godine 2020. u travnju su dobili materijal za dogradnju, a u rujnu su ju, uz veliku pomoć braće iz obje obitelji, završili. „Prošli smo i u očekivanju materijala dosta toga, jer jednom smo bili peti na redu, a nekoliko mjeseci kasnije trinaesti sve dok se za nas nije zauzela gradonačelnica Pakraca Anamarija Blažević, na čemu joj i danas zahvaljujemo, isto kao i za dvije financijske pomoći Grada Pakraca“, rekli su i Jelena i Ivica u sada već većoj i ljepšoj dograđenoj kući za njih sedmoro.
Naime, od kupovine kuće pa do dobivanja materijala obitelj se povećala za četvero djece: Katarina je rođena 2010., Ivan 2012., Martina 2014. i Nikolina 2017., dok je najmanji Mateo rođen 2022. godine i „uselio“ je u lijepu kuću s fasadom i pet soba, za svako dijete po jednu.
Zanimljivo je, da sva djeca imaju plavu kosu, a majka Jelena to na duhovit način kaže: „Ja sam crnka, a djeca su Tepeši, aludirajući na Ivicinu rodbinu u kojoj su svi „plavi“.
krstitke malog Matea; stoje s lijeva: Ivica, biskup Škvorčević, Jelena i Mateo
dolje: Katarina, Ivan, Martina i Nikolina
Biskup krstio Matea
Jelena je vezana uz crkvu pa kao poseban događaj ističe krštenje najmlađeg sina Matea kojega je u travnju 2023. krstio osobno požeški biskup Antun Škvorčević. „Mi smo iskazali posebnu čast Jozi Šugiću, vlasniku tvrtke „Šume Šugić“ za svu pomoć koju je pružio našoj obitelji, pozvavši ga da bude krsni kum našem Mateu. Bila je to za nas velika sreća i svečanost“, rekla je Jelena.
U tako velikoj obitelji ne zaobilaze ih ni tuge. Jelena podsjeća na smrt oca 2007. godine i majke 2015. godine, a posebno je tužna bila ta godina zbog Ivicine nesreće na poslu. Naime, u svibnju 2015. godine prešao je raditi u „Šume Šugić“ pa je nekoliko mjeseci kasnije nesretnim slučajem izgubio dio šake, zbog čega je kao invalid rada otišao u mirovinu.
U tako brojnoj obitelji, organizacija je vrlo važna. Jelena je nakon rada u pakračkim kafićima sada u radnom odnosu u restoranu KTC-a, trenutno je na trudničkom bolovanju, a kada je na poslu i posebno kada mora putovati u Daruvar, na djecu paze Ivica i svekrva.
Mama, kupi salatu
Pri ulazu u kuću iz ulice vidljive su dogradnje kuće. „Ima tu još dosta posla, ali, dosta je i napravljeno“, kaže skromni Ivica. U dnevnom boravku na kaučima i oko stola - sedam je duša. Normalno se nameće pitanje - što se jede svaki dan. „Svako dijete voli ponešto“, kazuje mama Jelena. Katarina voli bakin grah, Martina rižu sa sosom, Ivan povrće, hrenovke i salamu, a Nikolina - ništa. Ipak, svi zajedno najviše vole paprikaše, a kuha ga u, naravno, velikoj posudi.
Djeca mi i pomažu. Katarina napravi flašicu Mateu, previje ga, objesi rublje; Martina se polako uključuje; mlijeko dobivamo od strica Ive, što je velika pomoć. Roba ide s jednoga na drugo dijete, nešto dobijemo i snalazimo se svakako, ali i međusobno se u obitelji pomažemo. Za krštenja svatko da ponešto, šogorica ispeče tortu i svi su zadovoljni. Obrađujemo veliki vrt, uzgajamo svinje i piliće tako da u hrani ne oskudijevamo, ali i djeca su vrlo skromna. Idemo u trgovinu, pitam ih što da kupim, a one kažu - mama, kupi salatu (naravno, kada je nema u našem vrtu)“, s ponosom ističe Jelena i dodaje kako ih je striko vodio u trgovinu, a oni, umjesto igračaka izaberu žvake i paštetu.
Jelena kaže da i pored svih obveza, odvoji ponekad i vrijeme za sebe. Voli sa šogoricama popiti liker i kavu, makar i u ponoć, nakon što završe ne male kućne poslove.
Jedna od 9 kuća Tepešovih
I tako živi sedmeročlana obitelj Jelene i Ivice Tepeš u jednoj od devet kuća Tepešovih, puna djece, skromnosti i radosti, koje su poredane od raskrižja pa prema Klisi. Da nije nogometa, za skromnog Ivicu znali bi samo susjedi, mještani i poneki kolege s radnih mjesta koje je sve prošao, ali upravo zbog nogometa mnogi znadu za ovog visokog, plavog, tihog, ali i borbenog igrača „Slavonije“ iz Prekopakre, „Lipika“ i posljednjih godina „Dobrovca, kojemu je nakon 30 godina druženja s loptom već nekoliko puta rekao zbogom, ali mu se uvijek iznova vraćao.
majka Nevenka, Ivica i otac Antun
- PIŠE: Pakrački List
- 1734
Udruga žena oboljelih i liječenih od raka „Nismo same“ u sklopu svog projekta „Nisi sama – educiraj se uz zdravu kavu s nama“, poziva građane Pakraca i Požeško-slavonske županije na „zdravu kavu s doktorima“ koja će biti održana sutra, 31. kolovoza, u 18 sati u Caffe baru & Loungeu Elixir, na adresi Bolnička ulica 29.
Glavni cilj projekta je prevencija i promocija zdravlja i zdravih navika te povećanje svijesti građana Republike Hrvatske o važnosti prevencije. Kroz projekt se održava niz aktivnosti vezanih uz informiranje žena svih dobnih skupina o važnosti prevencije raka dojke, a „zdrave kave“ su namijenjene ženama svih generacija, bez obzira na njihovo zdravstveno stanje i zamišljene su kao neformalni razgovor građana s liječnicima o svim pitanjima koja ih muče, a koja ili nemaju kome postaviti ili ih se ne usude postaviti svome liječniku.
„Zdrave kave“ su do sad održane u 14 hrvatskih gradova, okupile su više od 600 sudionika i 60 doktora, a sada dolaze u Pakrac na 15., ujedno i posljednju lokaciju u sklopu projekta.
Voditeljica inicijative u Pakracu je prim. doc. dr. sc. Vesna Ramljak, dr. med., voditeljica Odjela za onkološku patologiju i kliničku citologiju Klinike za tumore Kliničkog bolničkog centra Sestre milosrdnice, a uz nju, na pakračkoj „kavi“ sudjelovat će i druge članice Udruge „Nismo same“ kao i Marina Major, ravnateljica Opće županijske bolnice Pakrac i bolnice hrvatskih veterana te njena zamjenica Kristina Milek, dr. med. spec. radiologije.
- PIŠE: Silvia Feltrin
- 1387
U organizaciji Gradskog društva Crvenog križa Pakrac i Zavoda za transfuzijsku medicinu, jučer je u prostoru CK Pakrac provedena treća ovogodišnja akcija dobrovoljnog darivanja krvi. Od 113 darivatelja koji su pristupili ovoj akciji, krv je dalo njih 101.
Nakon liječničkog pregleda koji je prethodio darivanju odbijeno je 12 osoba, a akciji je pristupilo i 6 novih darivatelja, doznajemo od Marije Tomaši, djelatnice GD CK Pakrac koja navodi da su zadovoljni odazivom, nešto većim od uobičajenog za ljetna darivanja krvi.
Sljedeća akcija dobrovoljnog darivanja, ujedno i posljednja ove godine, bit će održana 27. studenog.
- PIŠE: Pakrački List
- 1773
Kulturno-umjetničko društvo „Seljačka sloga“ iz Prekopakre i Tamburaški orkestar Pakrac prošlog su tjedna gostovali u Blatu na Korčuli te u Imotskom, gdje su se predstavili bogatim folklornim izvedbama i prepoznatljivom tamburaškom glazbom. Gostovanja je svojom nazočnošću podržalo i gradsko izaslanstvo predvođeno gradonačelnicom Anamarijom Blažević.
Na poziv Viteškog udruženja „Kumpanjija“ iz Blata, inače Pakracu prijateljskog grada, naši izvođači nastupili su 24. kolovoza na posljednjoj večeri 60. smotre blatskog folklora. KUD „Seljačka sloga“ prikazao je bogatstvo narodnih običaja, plesova i pjesama te svu raskoš originalnih narodnih nošnji u koje je utkana bogata tradicija pakračkog kraja. Ljepotu tamburice i stihove o Slavoniji prigodnim koncertom predstavio je pakrački Tamburaški orkestar.
Dan ranije, naši folkloraši i glazbenici su u Blatu sudjelovali na gastro-kulturnoj manifestaciji "Okusi i mirisi zavičaja/ Blato Wine & Dine", gdje su mnogobrojni domaći i strani posjetitelji mogli uživati i degustirati tradicionalne kulinarske delicije i autohtotne slastice, a na sajmu se svojim proizvodima od meda predstavio i pakrački OPG Krivačić.
Nakon Korčule, Pakračani su 25. kolovoza nastupili u Imotskom na manifestaciji pod nazivom „Imotskom na dar“, a Imoćani su pritom obećali uzvratiti posjet dolaskom na ovogodišnji Slavonski banovac.
Foto: Franko Bačić, TZ Općine Blato
- PIŠE: Silvia Feltrin
- 1709
Na Omanovcu je danas po četvrti put održano prvenstvo Hrvatske u streličarstvu u 3D WA disciplini na kojem su domaćini, Streličarski klub „Kuna“, osvojili pet zlatnih i dvije srebrne medalje.
Uz organizatora, SK „Kuna“, prvenstvo su potpomogli i Grad Pakrac te Hrvatski streličarski savez. Otvarajući natjecanje, Miroslav Ivančić je u ime Grada zahvalio organizatorima na trudu i uloženom vremenu, a natjecateljima poželio puno uspjeha uz želju da se vrate i dogodine.
Staza je bila postavljena na šumskom terenu oko planinarskog doma Omanovac, a streličari su gađali u 24 gumene figure raznih životinja u prirodnoj veličini, kao što su jelen, medvjed, vuk, jazavac, kornjača… Razvrstani u različitim stilovima prema vrstama lukova (Tradicionalni, Dugi, Goli, Složeni i Lovački) te prema starosnim kategorijama, na prvenstvu se natjecalo 50-ak streličarki i streličara iz 20 hrvatskih klubova.
Unatoč vrućem i sparnom vremenu, prvenstvo je uspješno završeno, a domaćini su ostvarili odlične rezultate. Senior Josip Šebić osvojio je prvo mjesto u stilu Goli luk, veteran Zoran Petrović u istom stilu također je zauzeo prvo mjesto, dok se u stilu Dugi luk zlatom okitio senior Igor Krušić, a srebrom veteran Dario Marošević. Senior Mile Aračić je u Tradicionalnom luku bio drugi, a najmlađe „Kune“, Alojzije i Anastazija Majstorović, osvojili su prva mjesta u svojim kategorijama, Alojzije u Tradicionalnom luku U-21, a Anastazija u Golom luku U-18.
- PIŠE: Domagoj Ajman
- 5400
Pakračanin Igor Ševegjarto, 25-godišnji elektrotehničar kojeg svi znamo iz lokalnog glazbenog benda JOKS, otvorio je novi obrt prijevoznih usluga. Većina vikenda tijekom godine mu je rezervirana za gaže, a novim zanimanjem upotpunit će radne dane.
Prije nego smo započeli priču o otvorenju obrta, zanimalo nas je kad je počeo svirati i kako je postao član JOKS-a, na što samo dobili i više nego osebujan odgovor. “Svirati sam počeo po kafićima s 15 godina, a budući da sam bio maloljetnik, punoljetni Antonio Szabo preuzeo je ulogu odgovorne osobe za mene i tako smo započeli sa svirkama pod nazivom JOKS. Odmah mi se to sve svidjelo, toliko da sam kasnije pri upisu na studij mehatronike u Bjelovaru na prva predavanja otišao u utorak, srijedu i četvrtak, u petak i subotu smo svirali i nikad više nakon toga nisam vidio fakultet”, prisjetio se Igor.
Nakon dužeg razmišljanja što bi mogao raditi preko tjedna kada nema glazbenih aktivnosti, prilikom jedne duže vožnje na gažu predstavio je svoju ideju kolegi mu iz benda, na što je dobio pozitivan odgovor i tako se zakotrljala priča o obrtu prijevoznih usluga. To što je sam svoj gazda svakako je prednost novog posla, a osim što nema fiksnog vremena, druge prijevoznike vidi kao prijatelje, a ne kao konkurenciju, jer po njegovim saznanjima i savjetima ostalih poslovnih kolega, posla ima dovoljno za sve.
Antonio Szabo i Igor - Joks Band
Put od ideje do otvorenja obrta potrajao je par mjeseci, a nakon posljednjih proceduralnih koraka nedavno je započeo s vožnjama prvih tura. Prevozi sve što u kombi stane, do tone i 150 kilograma, kilažu koja se prevozi s B kategorijom, a u planu mu trenutno nije polagati C kategoriju s kojom bi mogao prevoziti i veću.
“Radim sam, namjera mi je bila ubiti dosadu preko tjedna. Imam jedan kombi, obrt sam otvorio 1. svibnja, iskoristio sam poticaj za samozapošljavanje uz koji nisam morao sve sam financirati, što mi je dalo dodatnu volju ući u te vode. Svakako razmišljam uzeti dispečera koji bi mi pomogao u slaganju rute te naručivanju dnevnog tereta, kako se ne bih morao baviti istovremeno i tim i vožnjom. U kombi stane troje ljudi, šofer i još dvoje, a u Zagrebu sam položio ispit za upravitelja prijevoza pa mogu voziti i van Hrvatske”, jasno je sročio svoje planove.
Krenuvši u nove radne pobjede pun volje i entuzijazma, ne sumnjamo da će ovaj mladi glazbenik te novopečeni obrtnik biti uspješan u novom, a i dalje nas u istoj mjeri zabavljati u starom poslu.
