- PIŠE: Dinko Kliček
- 1887
U nazočnosti predstavnika brojnih Vatrogasnih društava te ostalih uglednika iz svijeta vatrogastva s područja naše i okolnih županija, 4. rujna je u Velikom Banovcu svečano obilježena 60. godišnjica postojanja Dobrovoljnog vatrogasnog društva Veliki Banovac.
Već po pravilu, svečanost je započela jutarnjom budnicom, nastavljena svetom misom, a središnji događaj bila je svečana skupština održana u nazočnosti gostiju i najvećim dijelom posvećena bogatoj povijesti slavljenika.
Čitajući povijesnu crticu, na samu ideju osnivanja mjesnog DVD-a te o njegovim prvim godinama rada osvrnula se tajnica Društva Gordana Baschiera.
„Da te večeri u rujnu 1961. godine nije bilo plamtećeg stoga slame Imbre Giacomettija i intervencije susjeda i mještana, tko zna kad bi se rodila priča o osnivanju vlastitog vatrogasnog društva. Ovako, slučaj nesretnog Imbre bio je pokretač ideje o vatrogasnoj samostalnosti i neophodnosti mjesne vatrogasne postrojbe koja će u budućnosti postati kotačić zamašnjak života u Velikom Banovcu. DVD Veliki Banovac je osnovan u rujnu 1961. godine na inicijativu Ivana Colosettija te uz ogromnu podršku Vatrogasnog saveza Općine Pakrac kao i samih mještana Velikog Banovca“.
Kako je razvidno iz izvješća Društvo se kroz godine razvijalo, operativno slagalo i opremalo, a u novom tisućljeću birano je novo rukovodstvo koje s manjim izmjenama DVD Veliki Banovac uspješno vodi i danas. Pod predsjedanjem Damira Colosettija i na njegovu inicijativu tih se godina u kratkom vremenu osnivaju ekipe vatrogasne mladeži koje sudjeluju na gotovo svim natjecanjima i postižu dobre rezultate. U budućnosti brojna prva, druga i treća osvojena mjesta na natjecanjima VZ Pakrac – Lipik te na Požeško – slavonskoj županiji, ovo vatrogasno Društvo čine prepoznatljivo po radu s mladima, ali i bogatim kolekcionarima pozamašne količine priznanja i pehara.
Danas Društvo ima ukupno 88 članova, a čini ih: 28 operativnih i 9 izvršnih članova, 11 članova podmlatka, isto toliko mladeži te 29 podupirućih članova. Od pokretnina raspolažu vozilima Kombi Renault Master za prijevoz vatrogasaca, Mercedes navalnim vozilom, Štajer cisternom kapaciteta 4.000 litra vode te cisternom zapremine 3.500 litara vode.
Na respektabilnu povijest referirao se Ilija Turković st., predsjednik VZ područja Pakrac-Lipik, pohvalivši ih za dosadašnji rad te postignute natjecateljske uspjehe. Predajući prigodne poklone, čestitao je domaćinu 60. rođendan te poželio da u budućnosti sve zacrtane ciljeve i ostvare. Slično su ponovili zapovjednik VZ PPL Tomislav Stokić te tajnik Zlatko Zerdin, a obljetnicu je čestitao i Marko Ašenbrener, zapovjednik županijske Vatrogasne zajednice.
Prenoseći pozdrave županice Antonije Jozić, gradonačelnica Pakraca Anamarija Blažević je čestitala rođendan, a obraćajući se istaknula je važnu ulogu vatrogasnog društva u životu sela. Vatrogasci su, kako je rekla, istovremeno i nogometaši, i radnici, i prijatelji i susjedi… “Ne brinem za vašu budućnost jer ste primjer rada s madima i sigurna sam da upravo obilježavamo samo prvih 60 godina vašeg društva“.
Primajući čestitke i poklone predstavnika susjednih i prijateljskih Vatrogasnih društva, predsjednik Damir Colesetti je svima zahvalio na dolasku te što su prisustvom uveličali značajan trenutak za DVD-Veliki Banovac.
Obilježavanje je nastavljeno polaganjem vijenca pored spomenika za umrle vatrogasce DVD-a Veliki Banovac te za sve poginule hrvatske branitelje. Nakon polaganja podijeljena su priznanja zaslužnim članovima DVD-a Veliki Banovac za višegodišnje aktivnosti, da bi potom dionicom kroz selo krenuo svečani mimohod vatrogasaca, praćen brojnim vatrogasnim vozilima i zvukom sirana. Službeni dio programa završen je pokaznom vježbom DVD-a Donja Obrijež i Pakrac te kulturno umjetničkim programom.
- PIŠE: Pakrački List
- 1892
Piše: Duško Kliček
Darko Baronica, urednik i novinar „Pakračkog lista“, je s Vinkom Vukovićem iz Omiša, prvi nositelj novoustanovljene nagrade za lokalno novinarstvo – tiskani mediji Hrvatskog novinarskog društva „Anđelko Erceg“, koja mu je jučer, uz prisutnost vodećih hrvatskih novinara, uručena na svečanosti u Vinkovcima.
„Kao novinar i urednik u Parkačkom listu Darko Baronica radi neprekidno 30 godina. I sve te godine u stalnoj rubrici "Priča s naslovne strane" ispisuje životne teme važne za lokalnu zajednicu.
"Božićna priča: Inkluzija je način života" donosi socijalnu temu iz Pakraca, temu o životu osoba s posebnim potrebama izvan obiteljske zajednice. Novinarski istkana tako da budi snažnu emociju i vjeru u borbu za bolju budućnost, poticajna je ne samo za korisnike stambene zajednice te one građane koji žive u sjeni, marginalizirani, nego i za cijelu lokalnu sredinu kojoj se obraća jer je senzibilizira za probleme socijalno depriviranih, potiče solidarnost“, obrazložila je nagradu Sanja Mikleušević, novinarka HRT-a.
Zahvalivši se prosudbenoj komisiji na nagradi, Baronica je rekao da mu je uz Nagradu Grada Pakraca ovo druga nagrada na koju je zaista ponosan. „Novinarstvo nije lagan posao, a posebno nama u malim lokanim zajednicama jer mi čitatelje, izvore informacija, srećemo svakodnevno na ulicama, mi s njima živimo svakodnevno, jer to su naši rođaci, susjedni, prijatelji ili školske kolege“, rekao je Baronica, poručivši mladim novinarima da se u svom radu vrijedi potruditi kako bi se dobila ovakva cijenjena nagrada.
Vinko Vuković iz Omiša, novinar Slobodne Dalmacije, drugi dobitnik Nagrade „Anđelko Erceg“ već 20 godina piše o devastaciji i brutalnoj devastaciji i tajkunizaciji uvale Vrulje, netaknutog bisera jadranske obale.
Nagrada za lokalno novinarstvo na televiziji, radiju i portalima „Siniša Glavašević“ uručena je peteroma novinara iz Zagreba, Dubrovnika, Sl. Broda, Vukovara i Petrinje.
Vinkovačka svečanost uručivanja nagrada dio je dvodnevnog medijskog festivala „Media in time“ i protekla je u znaku lokalnog novinarstva koje je, kako je rečeno, često zanemareno na nacionalnoj razini, iako je temelj novinarstva. Govoreći o Anđelku Ercegu i Siniši Glavaševiću Hrvoje Zovko, predsjednik Hrvatskog novinarskog društva, rekao je da su ove nagrade nazvane po njima dokaz da nikada neće biti zaboravljeni i to kao najbolji primjer kako se za novinarstvo živi i umire.
- PIŠE: Pakrački List
- 1383
U Kusonjama će u četvrtak 8. rujna biti održana komemoracija u znak sjećanja na dvadesetoricu hrvatskih branitelja koji su mučeni i pogubljeni u tom mjestu 8. rujna 1991. godine, i trojici njihovih suboraca koji su dvije godine kasnije, na istom mjestu došli položiti vijence i zapaliti svijeće, te su poginuli od kukavički postavljene neprijateljske mine.
Program počinje u 15 sati polaganjem vijenaca kod spomen obilježja Rakov potok, no ove godine će izostati mimohod sudionika komemoracije koji se uobičajeno održavao od Rakovog potoka do kapelice zbog radova na mostu u Kusonjama.
U 16 sati započet će komemoracija kod kapelice Male Gospe, a u 17 sati bit će služena sveta misa zadušnica.
- PIŠE: Dinko Kliček
- 2550
Početkom srpnja, poznati pakrački frizer i donedavni predsjednik Udruženja obrtnika Pakraca i Lipika Davor Lepka u Zagrebu je primio priznanje „Zlatne ruke“. Riječ je o najvišem priznanju Hrvatske obrtničke komore uglednim i časnim članovima Komore za izuzetna poslovna dostignuća u obrtu i zasluge u razvoju i promicanju obrtništva i malog poduzetništva, kao i drugim fizičkim i pravnim osobama, koje su svojim djelovanjem dali značajan doprinos razvoju obrtništva Hrvatske.
Nagrada pakračkom obrtniku, slučajno ili ne, stigla je baš na 20. godišnjicu djelovanja i rada Frizerskog salona Lepka. Sletjele su „Zlatne ruke“ u prave ruke točno dva desetljeća kasnije, nakon što se tada 26-godišnji Davor Lepka ohrabrio otvoriti vlastiti lokal, primiti se škara i prionuti poslu te oblikovati budućnost kao sam svoj gazda.
A „biti svoj gazda“ ili tek obrise tog pojma doživio je još davno, kao dječarac, odrastajući u Gupčevoj ulici u radničkoj obitelji „sa svime dovoljno, ali bez previše ičega“. Roditelji su bili zaposlenici lokalne tvornice NIK, odnosno lipičkog Studenca i živjelo se sukladno mogućnostima. Tako su i dječje igračke znale biti bolje ili lošije, ovisno o roditeljskoj platežnoj moći...
„Kad sam odlazio kod strica Slavka Lepke, uglednog pakračkog frizera, na rođendane bratića Darija ili sestrične Mirele, tamo sam vidio igračke koje su meni bile nedostižne. Aha, pomislio sam, njihov je tata frizer i to je posao koji bi valjalo raditi ako želim imati više novca“, priča nam Davor o svojim prvim signalima i maštarijama kako bi obrtnički put mogao biti i njegov odabir.
Nakon završene osnovne škole u Pakracu odlazi u Zagreb. Izbor je pao na Obrtničku školu za osobne usluge u Savskoj 23, gdje je Davor usmjerio frizeraj. „To je bila četverogodišnja srednja škola još prema Šuvarovom sistemu. Uz školovanje išla je i obvezna stručna praksa. Prvu godinu takve odradio sam u stričevom pakračkom salonu u Bolničkoj ulici. Šišao sam mlađe mušterije, dok je stric imao svoje stalne. Sviđala mi se ta odanost gostiju jednom majstoru. To povjerenje prema njemu i skepsa istih kad ga slučajno nije bilo pa bi dopali meni pod škare. Meni je to bila odlična praksa, ipak te malo takvog pritiska i osjećaj odgovornosti očvrsnu. Međutim, ubrzo je došao rat i ja sam morao nazad za Zagreb“, prisjeća se Lepka i kaže da mu je ta nesretna situacija, gledajući s profesionalne strane pomalo i koristila…
Šišao besplatno izbjeglice
„Silom prilika morao sam osigurati praksu u Zagrebu i u Savskoj sam pronašao jednu uglednu zagrebačku brijačnicu. Gazda je bio sretan što je dobio šegrta, a ja sam uživao jer sam kroz brojne mušterije brusio vještinu. Šišao sam prognanike, koji su u to vrijeme uz poznati „žuti karton“ imali besplatno šišanje. Tu sam se dobro ispraksirao, a šišao sam i mnoge Pakračane koji su u to vrijeme bili tamo.“ Čim su se stekli uvjeti, Davor se vratio u Pakrac i nastavio godinama raditi kod strica. Sad već respektabilni frizer, polako je gradio rejting, ali i vlastiti krug mušterija, naročito onih mlađih.
„Radio sam većinom muška šišanja, iako se znalo zalomiti i pokoja ženska frizura, međutim nisam to previše volio. Ženama se treba više posvetiti, čavrljati s njima, a ja nisam uvijek bio raspoložen za to. No, sve je to škola, a stricu ću uvijek ostati zahvalan što mi je dozvolio da osam godina radim kod njega i omogućio da radni elan pretvorim u vještinu od koje ću sutra samostalno živjeti.“
„Sutra“ je došlo sredinom 2001. godine i odluke unutar obitelji kako bi se valjalo osamostaliti i krenuti svojim putem. Ostati u Pakracu ili možda pokušati u Daruvaru gdje posjeduju obiteljsku nekretninu, pitanja su koja su tih dana bila glavna tema u domu Lepkinih. Vidjevši oglas da „Budućnost“ prodaje objekt stare pakračke knjižare u ulici Gojka Šuška, Davorovi roditelji u dogovoru sa sinom konačno odlučuju prodati obiteljsku kuću i kupiti parcelu bivše knjižare.
„Za ostalo sam digao značajan poduzetnički kredit preko Grada Pakraca, uz gradske povlastice, ali i obvezu zapošljavanja pet osoba u narednom petogodišnjem razdoblju. Objekt je napravljen tako da mogu prodati pola prostora ako posao ne bude išao“, komentira Davor ondašnju odlučnost i svojevrsni hazard bez alternative, da u ranjeni i tek probuđeni Pakrac uloži sve i krene u privatluk.
2004. godina – godina tuge i radosti
Razdoblje života obilježeno ulaskom u obrtničke vode, osamostaljivanjem i jačanjem na poslovnom planu pamtit će doživotno, jednako kao i 2004. godinu koja je više nego i jedna prije bila isprepletenu boli, tugom, radosti i pjesmom…
Te je godine Davor oženio Mariju Pijuko, današnju suprugu, a iste godine postali su roditelji djevojčice Erin. Bezgraničnu sreću koja u takvim trenucima obasja obiteljski dom, zasjenila je smrt Davorove majke Marjane – podrške i velikog životnog oslonca - koja je preminula samo deset dana prije dolaska na svijet unuke Erin. Mlada obitelj Lepka kompletirana je dvije godine kasnije rođenjem druge kćerkice Lare. Jedna od ove dvije mlade djevojke kasnije će krenuti očevim stopama, no o tome nešto kasnije…
Nije sve u novcu
Posao u Frizerskom salonu u Šuškovoj ulici Lepka je obavljao s frizerkom Marijanom Kovačić, a ubrzo u tim dolazi Jasmina Egredžija - djevojka, frizerka i primjer vrijednosti i vjernosti radnika, koja je u FS Lepka ostala raditi sve do 2019. godine. Marijana ostaje do 2010. godine, nakon čega otvara privatni frizerski salon.
Kako gleda na to da u zanatskim radnjama vlasnici često odgajaju i obučavaju buduću konkurenciju?
„Bio bih prvoklasni licemjer kad bih rekao da mi smeta. Pa i ja sam to u neku ruku napravio i to je svačije pravo. Normalno da nikom nije drago kad se to dogodi. Istina je da svaka radnica ima svoje mušterije i ona sutra može otići, povući ih za sobom i otvoriti svoju radnju – to je realnost. Moje je da probam dobro platiti kvalitetnog radnika i da im osiguram pristojno radno vrijeme. Znate, mnogi će se prevariti misleći da je riječ samo o novcu. Plaća mora biti dobra, ali radnici jako cijene svoje slobodno vrijeme i jednosmjenski rad. Kad kreneš sam, onda treba raditi i dvokratno, a to nije lako…“
Nakon kapitalne investicije 2002. godine, kakva su tekuća ulaganja u frizerski salon. Koliko košta jedna radna jedinica u dobro opremljenom lokalu?
„Onako ugrubo, jedno radno mjesto košta oko 10 tisuća kuna. Od tekućih ulaganja, mašinice za šišanje su oko tisuću i one traju otprilike godinu dana bez oštrenja i brušenja. Fenovi se zbog prirode posla više troše, a ima onih od tristo pa do tri tisuće kuna koliko košta novi Dyson koji smo nedavno uzeli. Škare za šišanje su oko dvije tisuće kuna… ima toga…“, na brzinu je Davor preletio one nevidljive troškove sredstava za rad koja moraju biti vrhunska.
Na naše pitanje kaje li se ponekad što je ovaj posao pokrenuo u Pakracu, malenom gradiću ograničene kupovne moći, umjesto da je probao negdje drugdje, Lepka odgovara negativno.
„Sigurno da bih drugdje možda stekao više. Muški frizeraj se razvija, pojavljuju se nove tehnike šišanja, a to je mamac za mlade, uređene ljudi koji to žele platiti. Primjerice, tehniku osjenčanog šišanja, koje ja ne naplaćujem posebno već kao standardno šišanje, moj kolega u Splitu naplaćuje 80 posto skuplje. Na cijenu običnog šišanja! Mi to u Pakracu ne možemo. Ali, Pakrac je moj grad, okružen sam dragim ljudima i prijateljima, a i slobodno vrijeme treba negdje provesti. Opet ću reći - nije sve u novcu…“
Biti zadovoljan često znači ništa ne mijenjati. Lepka, međutim, već razmišlja o budućem ustroju svog salona što podrazumijeva neke izmjene. Ranije spomenuta starija kćerka, danas 18-godišnja Erin, ove je godine donijela diplomu iz Obrtničke škole za osobne usluge – smjer frizer.
Završila je s odličnim uspjehom, priča otac, i kaže kako je već od 6. razreda u salonu radila pomoćne frizerske poslove i tako zarađivala džeparac. Erin, međutim, za sada ne vidi u salonu, vrlo je ambiciozna, govori Davor, i više preferira terenski posao te planira položiti za edukatora tj. prezentatora noviteta tvrtke kao što je npr. svjetski poznata tvrtka KEUNE - proizvođač profesionalnih boja za kosu. Postoji pet levela edukatora, a onaj najviši nudi prezentacije i putovanja po svjetskim destinacijama.
Želja – vlastita brijačnica
„Budućnost otvara razne varijante. Najskloniji sam onoj da otvorim vlastitu berbernicu – brijačnicu i izdvojim ženski frizerski salon. S muškim dijelom izašao bih iz PDV-a koji danas plaćam, a Erin bi mogla voditi ženski program, čime bi na određeni način nastavila obiteljsku tradiciju frizeraja, ali… sve je to još faza razmišljanja“, progovara o mogućoj budućnosti nagrađivani pakrački obrtnik.
Da ne pomislite nakon ovih redaka posvećenih Lepkinoj profesionalnoj prošlosti kako ovaj čovjek sve vrijeme provodi u salonu sa škarama u ruci, spomenut ćemo i njegov vrlo intenzivan društveni život. Kreće se uglavnom u krugu prijatelja formiranom u ranoj mladosti. Onima koji će ovo čitati ne treba posebno predstavljati Skeju, Žareta, Crnca, Rendu, Špecu, dva Dekija, Kubu, Zubu, Žulja, Bertija, Zoku, dva Andreja, Baraća i one ostale koje možda nismo spomenuli, a čine Bad Club – samoprozvanu zajednicu prijatelja koja je svojim grupnim pojavljivanjem znala dizati atmosferu kako u lokalnim birtijama tako i na sportskim terenima. Tako su 2002. godine pod ovim imenom nastupali na pakračkom malonogometnom turniru. Svi odreda nogometaši samo u tragovima i s vaterpolo kapicama na glavi nisu igrali na rezultat nego više za raju, koja je burno pozdravljajući njihove manguparije odmarala oči od ozbiljnijeg nogometa.
Godinama kasnije baza društva ostala je ista. Uz neke nove likove koji su u međuvremenu ušli u priču, društvo se uozbiljilo i okupilo u okviru Kuglačkog kluba Slavonski Banovac. Ljubav prema kugli, keglama i svemu što ide uz ovaj sport drži ih zajedno, a na sportskom borilištu više nisu atrakcija već vrlo konkurentni, legitimni takmaci koji su na ovaj način uspješno povezali sport i druženje.
Obrtnik za primjer
Posebno poglavlje u Lepkinom životu zauzima angažman u lokalnom Udruženju obrtnika Pakrac - Lipik, na čega se u najvećem dijelu i odnose hvalospjevi s početka priče. S posebnim ponosom Davor se sjeća trenutaka kad ga je u Udruženje pozvao Vladimir Tessari, još jedna veličina pakračkog obrtništva. Aktivan član bio je sve do 2015. godina kad ga biraju za predsjednika Udruženja, na čijem čelu provodi dva mandata zaključno s 2022. godinom. Sa zadovoljstvom iz svog mandata izdvaja kupovinu pa opremanje Doma obrtnika u Tomislavovoj ulici te pokretanje Grahfesta u sklopu tradicionalnog Slavonskog Banovca, čija je masovnost u velikoj mjeri posljedica brojnih kontakata uspostavljenih upravo posljednjih osam godina.
Kad je krajem srpnja s čelne funkcije lokalnih obrtnika ispraćen aplauzom, poklonima i živom muzikom za sve učinjeno, doživio je to kao priznanje bliskih ljudi za višegodišnja odricanja i doprinose obrtništvu i vlastitom gradu. Od danas je opet u fokusu frizerski salon, budućnost kćerki i uređenje kućice za odmor u Badljevini gdje će polako „spuštati gas“.
Međutim, ako ostvari naum i otvori klasičnu mušku brijačnicu - poput onih iz starijih američkih filmova gdje muškarci pod frizerskim ogrtačem i britvom brijača pretresaju teme i ispod glasa „vode politiku“ - još ćemo se dugo družiti s ovim vrijednim Pakračaninom s kraja Gupčeve ulice.
- PIŠE: Darko Baronica
- 1716
Uobičajeno mediji su u ovom dijelu godine puni teme turističke sezone. Prebrojavaju se gosti, ostvarena noćenja, rezultati uspoređuju s lanjskom ili rekordnom godinom. Ne čudi jer nam iz te grane privređivanja dolazi značajan dio godišnjeg prihoda, bilo na razini države, bilo kao izvor egzistencije brojnim obiteljima. Nažalost sve to uglavnom se odnosi na jadransko priobalje, eventualno nekoliko kontinentalnih mikrolokacija. Stoga smo se zapitali: ima li Pakrac turističku sezonu?
Sezona u proljeće i jesen
Naravno da bi odgovor laika na tu temu unaprijed bio negativan. Za pravo im daje i statistika. S oko dvije tisuće gostiju godišnje koji ostvare oko pet tisuća noćenja, kako to bilježi naša Turistička zajednica, teško je uopće razmišljati o turističkoj sezoni, a kamoli o njenoj špici. Naravno da od tako malog broja turista i prihoda koji nosi takav turizam teško da može živjeti itko, a kamoli da bi cijele obitelji egzistenciju tražili u turizmu. Vjerojatno je opravdana pretpostavka da Pakračani više novaca godišnje zarade od turizma radeći kao sezonski radnici na Jadranu nego ugošćujući turiste u svojim objektima ili gradu.
No lokalni turistički stručnjaci se ne slažu s takvim načinom vrednovanja turizma na kopnu pa i u Pakracu, jer u tom dijelu Hrvatske, osim nekoliko izuzetaka, turističke destinacije nisu odredišna točka turista u smislu Jadrana gdje se dolazi na višednevni odmor, već u ponudi, ali i prihodima, dominiraju poludnevni posjeti izletnika iz regionalnog okruženja koji se privlače gastro ponudom, mogućnošću zabave na sadržajima kakve nemaju u svom okruženju, prirodne ljepote i kulturne vrednote. Stoga Miler, ali još neki sugovornici kao turističku sezonu u Pakracu izdvajaju razdoblje od Uskrsa do kraja lipnja, odnosno rujan i listopad.
Najzastupljeniji izletnički turizam
Koliko je Pakrac često odredište takvim turistima, odnosno posjetiteljima nekim objektivnim brojkama ne raspolaže nitko već i stoga jer takvi posjetitelji, kao niti njihovi eventualni domaćini, nemaju nikakve obveze javljanja ili registracije. O tome možemo samo nagađati temeljom toga što vidimo ili čujemo za po koji izletnički autobus, najčešće učenika, umirovljenika ili sportaša, po koji grupni lov, ljubitelji brdskih vožnji biciklom, off-roada (vožnja terencima), razni tim building i slično. U razgovoru s ponekim nositeljima OPG-eva koji se najviše bave izletničkim turizmom oni determiniraju tri problema. Prvi je u činjenici da imamo premalo dorađenih sadržaja s kojima bismo ispunili primjerice trodnevni boravak kod njih. Drugi je u činjenici da nemamo lokalnu turističku agenciju koja bi djelovala u dva pravca: prvi povezivanje i osmišljavanje sadržaja poput gastro ponude, prirodnih ljepota i prednosti u smislu bavljenja rekreativnim aktivnostima kao i kulturnih i povijesnih vrijednosti. I drugi marketinška aktivnost kroz koje bismo reklamirali i nudili takve osmišljene izlete u sredinama iz koje bi nam mogli doći posjetitelji. Treći je još uvijek administrativni. Za registraciju čak i jednostavnih izletišta, posluživanja hrane i slično još uvijek se traži previše kojekakvih nepotrebnih dozvola, suglasnosti, certifikata što je povezano s troškovima, potrošnjom vremena i trudom.
Potvrdio nam je to i Josip Huška, član obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva „Da-Bar“ koji ima jedno takvo izletište nedaleko Branežaca. I njemu je teško govoriti o brojkama posjetitelja koje udomi na godišnjoj razini jer je to dosta promjenljiva kategorija, ali procjenjuje da je možda riječ o oko 300 posjetitelja, pretežno učenici osnovnoškolske dobi iz okolnih gradova koji dolaze na neke oblike jednodnevne nastave u prirodi pri čemu je, naravno riječ o jako skromnim potrošačima. Ostalo su uglavnom ciljane manje skupine za koje je jako teško osmisliti ili pronaći sadržaje za treći ili četvrti dan boravka, a da bi to sve skupa ostalo u cjenovnom okviru prihvatljivom za gosta, ali i njemu koji u njihov boravak ulaže puno tekućeg truda, ali i rada iz prethodnih razdoblja pa i neizbježnih troškova. Stoga varijanta da bi obitelj živjela od takvog turizma je ravna nuli. No unatoč tome Hušku veseli da se pojavljuju novi OPG-ovi s novim sadržajima i novim idejama pa tako ističe Grgura Špančića koji odnedavno ima na obiteljskom imanju iznad Prekopakre, još nedovršenu mogućnost bavljenja paintballom (ratovanje puškama koje kao streljivo koriste kuglice s bojom). Ipak, svi s kojima smo razgovarali na tu temu ističu da je interesantnu i bogatu ponudu za višednevni izletnički turizam nas ovom području moguće složiti tek u suradnji s okolnim gradovima, prvenstveno Lipikom, Daruvarom, ali i Požegom pri čemu bi svaka od tih sredina u tu ponudu trebali unijeti sve svoje prirodne prednosti, ali i urbanističke poput lječilišta, ergele, biciklističkih i pješačkih uređenih staza, vinskih cesta, izletišta i slično.
Turisti prosječno prespavaju dvije noći
Radi prisutnosti kakvih-takvih statističkih pokazatelja puno lakše je ocjenjivati prilike u lokalnom turizam s aspekta boravišnog turizma. Iznajmljivači ležaja imaju obvezu kroz sustav E-visitor registrirati svakog svog gosta, a razvrstati ga prema kategoriji domaći i strani, naplatiti mu boravišnu taksu koja postaje javni prihod lokalne, županijske ili državne turističke organizacije namijenjene razvoju turizma. Unazad nekoliko godina sustav logičke razdvaja goste: na turiste, dakle oni koji su unajmili ležaj kako bi u destinaciji proveli nekoliko dana odmora i za to plaćaju boravišnu pristojbu između 7 i 10 kuna po noći, ili pak one koji u destinaciji borave radi obavljanja svojih radnih aktivnosti, primjerice radnici na aglomeraciji ili serviseri na Staklani radi čega se ne naplaćuje boravišna taksa. Lokalne turističke zajednice imaju obvezu, osim evidencije objekata registriranih za turistički smještaj i praćenje statistike dolazaka i noćenja, kao i niza drugih pokazatelja.
Zahvaljujući tome znamo da je na području Grada Pakraca u 2021. godini bilo registrirano 14 objekata za smještaj turista s ukupno 151 posteljom, a oni su se vodili kao sobe za iznajmljivanje (dva iznajmljivača), kuće za odmor (četiri iznajmljivača), apartmani (4), studio apartmani (2) te jedan planinarski dom. U odnosu na 2018. godinu taj broj je u porastu jer je te godine bilo 91 ležaj kod šest vlasnika, iduće 121 kod devet vlasnika, potom 147 kod 214 vlasnika i lani najviše – spomenutih 151 mada je taj broj vjerojatno sada manji jer je polovinom ove godine zatvoren Hotel Pakrac koji jer imao registriranih 19 ležaja. Broj raspoloživih turističkih kreveta, mada su u pitanju male brojke ipak raste, u četiri godine za oko 60 posto pri čemu se udvostručio broj registriranih iznajmljivača.
Osim kreveta i iznajmljivača raste i broj gostiju koje ih koriste kažu u pakračkoj turističkoj zajednici, ali i iznajmljivači s kojima smo razgovarali, mada je ta statistika trenutno nevidljiva i varljiva jer je zatvaranje objekata u doba epidemioloških mjera uzrokovalo pad potražnje u 2019. i 2020. godini te se iznajmljivači tek oporavljaju.
Tako nas je prema podacima TZ Grada Pakraca u 2019. godini posjetilo 2339 turista od kojih 702 strana koji su ostvarili te godine ukupno 4.400 noćenja, dakle u prosjeku niti dva (1,9) po gostu. Epidemiološke 2020. smo imali tek 1251 gosta (229 stranih) s 2.634 noćenja (prosjek 2,1 noćenje). Lani, još uvijek u doba korone nas je posjetio 1.972 turista (600 stranih) s 5.652 noćenja (2,9 noćenja prosječno) pri čemu svake godine između 100 i 200 dodatnih noćenja ostvare „radni posjeti“ uz primjedbu da su u obzir uzeti samo prijavljeni gosti sustavu E-visitor. No već ove godine, vrijeme bez epidemioloških ograničenja su te brojke u porastu, kažu u TZ i iznajmljivači.
Od boravišne takse naša turistička zajednica je prihodovalo 20,8 tisuća kuna 2019., odnosno 18,2 tisuće kuna lani, dakle s te osnove se baš i nismo obogatili.
Omanovac na rubu izdržljivosti
Najveći objekt po broju ostvarenih noćenja i slobodnih ležaja je Planinarski dom Omanovac koji službeno ima 40 ležaja (s pomoćnima i više), jedini koji može odjednom primiti na spavanje autobus turista. Njime od 2016. godine raspolaže tvrtka Deana Nagya. U 2019. godini 889 gostiju je ostvarilo 1506 noćenja, lani 911 osoba je noćilo 2539 puta, a u nepotpunih osam ovogodišnjih mjeseci 677 osoba je ostvarilo 1639 noćenja. Sve je to nedovoljno za ekonomsku opstojnost koja bi već odavno bila nemoguća da nema izletničkih (poludnevnih) dolazaka, kaže Nagy pri čemu je, kad se i ti prihodi dodaju, daleko od kakvog lagodnog ekonomskog života. Dvije godine ekonomsko poslovanje je ubijao koronavirus i kada je očekivao u ovoj godini oporavak došlo je do udara ulaznih cijena pa ističe da ovog proljeća mjesečni račun za električnu energiju s lanjskih oko 3500 kuna otišao na oko 9.000. Podivljale su i cijene prehrambenih namirnica pa tako ilustrativno ističe kutija špageta koje koriste su otišle s 9 na 23 kune i slično, a mogućnost korigiranja svojih cijena su vrlo male jer ih mora uskladiti s kvalitetom ponude i konkurencijom pa je noćenje s doručkom od 120 do 150 kuna, a ručak ili večera stvar dogovora, kvalitete i bogatstva izabranog menija od strane gosta. Stoga, ne promijeni li se nešto pitanje opstanka je ozbiljno ugroženo.
Turizam bez hotela?
Sve u svemu u Pakracu jako malo i jako teško se živi od turizma i nema nekih naznaka da će se u skoroj budućnost nešto promijeniti. Ma koliko turizam bio lijepa i atraktivna gospodarska aktivnost, ma koliko se kroz njega može prodati lokalni poljoprivredni proizvodi, rukotvorine, lokalna prirodna i kulturna baština te još koješta, turizam teško da može biti jedna od grana na kojoj ćemo graditi našu ekonomsku budućnost. Uostalom dokazuje to i činjenica da na dva ovoljetna natječaja gradske uprave nitko se nije javio za zakup, proljetos zatvorenog našeg jedinog hotela.
ZVONIMIR MILER Korona nam je promijenila strukturu gostiju
Zvonimir Miler, vlasnik tvrtke i predsjednik udruge kojima je turizam primarna djelatnost, nekadašnji tajnik Turističke zajednice Grada Pakraca, licencirani predavač na raznim tečajevima i školama za radnike u turizmu je jedan od najvećih poznavatelja lokalnih turističkih prilika radi čega smo ga tražili da komentira lokalne turističke prilike.
Imamo li turističku sezonu u Pakracu?
Imamo. Turistička sezona postoji i ona je drugačija u odnosu na sezonu u klasičnom smislu, kao i na cijelom kontinentu. Kod nas je sezona onda kada nije na Jadranu, počinje početkom travnja, oko Uskrsa, a traje do polovice sedmog mjeseca nakon čega staje zbog intenzivnog turizma na Jadranu, ali i zbog godišnjih odmora i drugih stvari. Općenito, turizam na kontinentu nije koncipiran na uobičajen način pa tako sezona ponovno kreće poslije Velike Gospe ili početkom rujna, do polovice listopada. Taj se vremenski period može smatrati sezonom.
Imamo lokalitete na našem području koji odrade nešto što se tiče novogodišnjih i božićnih praznika. Tu možemo govoriti o turizmu u kontekstu zimovanja, što je kod nas odlika Omanovca gdje se inače ostvaruje puno noćenja u tom razdoblju. Zimuju izviđači, sportski klubovi, škole i drugi. Ugrubo, kod nas je sezona proljeće i jesen.
Koliko je to turista?
Turist se na Jadranu broji na način da se statistički definira brojem dolazaka i brojem noćenja i to je jedan od pokazatelja uspješnosti destinacije. Takav sistem brojanja nije primjenjiv za kontinent, pogotovo ne za Slavoniju zbog toga što imamo mnogo jednodnevnih izleta koji ne ostvaruju noćenje. Govorimo li o agencijskom poslovanju u turizmu onda imamo dvije osnovne stavke: organiziranje paket aranžmana koji uključuju noćenje i imamo organizaciju jednodnevnih izleta koji ga nemaju. Oni su jednako kvalitetni i bitni, prisjetimo se samo programa koji smo imali sa dokumentacijskim centrom iz Vukovara koji su bili jednodnevni izleti, a ostvarivali su ogroman broj dolazaka, ali i potrošnje. Zbog toga ne bih definirao turista kao samo onoga koji ostvaruje noćenje.
Naši aduti su prirodna bogatstva
Koji su naši aduti za privlačenje recimo obitelji iz Zagreba ili nekoga iz Istre da dođe na vikend kod nas u Pakrac?
Prije svega su naši aduti prirodna bogatstva koja smo dijelom približili turistima da ih lako mogu vidjeti. Ako govorimo o aktivnom turizmu imamo Omanovac sa pristupačnim stazama, napravljene primarno za te obitelji, a koje se tako i eksploatiraju. Dosta turista privlači kulturni turizam koju predstavlja naša baština i tu ostvarujemo dobre rezultate, iako ne možemo još uvijek reći da je isključivo to motiv dolaska nego je to popratni sadržaj. Prije epidemije korona virusa, svi dolasci koji su uključivali noćenja su u najvećem broju bile grupe, a te su grupe konzumirale iste sadržaje. Primjerice, netko bi došao na kampiranje, ali bi otišao i kovati banovac, obišao bi Muzej vojne i ratne povijesti i slično. Prema tome, njima ovi dodatni kulturološki sadržaji nisu bili glavna motivacija za dolazak, što zapravo nije bitno jer je najvažnije da su njima ti sadržaji predstavljeni i da ih oni konzumiraju. Pojavom korone te iste grupe nisu više mogle dolaziti, ali je veliki broj ljudi počeo izlaziti u prirodu i dogodio se zaokret u kojemu mi sada imamo više individualnih dolazaka, odnosno, manjih organiziranih grupa što predstavlja jedan drugačiji oblik turizma. Ti gosti zahtjevaju više pažnje i općenito traže više. Biraju mjesto gdje će doći i pomno istražuju ponudu za sebe i svoju grupu.
Tko su ti gosti?
To su ljudi u okrugu od stotinjak kilometara od nas, otprilike do Zagreba, iako imamo i posjetitelje iz Istre. Moramo naglasiti da s jedne strane imamo ljude koji su porijeklom odavde i koji ovdje dolaze, ali sa sobom dovode druge koji nisu odavde i to su naši ambasadori. S druge strane imamo ljude koji nisu odavde, koji nemaju nikakve veze s ovim krajem, a odabiru nas kao destinaciju. Mislim da su trenutno najčešće iz osječkog i kutinskog područja, Slavonskog Broda i Zagreba.
- 1478
Dobrovoljno darivanje krvi, treće ovogodišnje, održano je jučer u prostorijama DVD Lipik u organizaciji Gradskog društva Crvenog križa Pakrac i Zavoda za transfuzijsku medicinu. Pristupilo je 127 osoba od kojih je 109 dalo krv.
Darivanju je prethodio liječnički pregled kojim je odbijeno čak 18 osoba, što je više nego u posljednjih nekoliko akcija gdje je u prosjeku odbijeno između 8 do 10 osoba, a najčešći su razlozi bili povišeni krvni tlak i anemija. U ovoj je akciji pristupilo i 4 nova darivatelja.
Sljedeća akcija, ujedno i zadnja ovogodišnja, predviđena je za 28. studenog, a darivatelji će o pojedinostima biti obaviješteni na vrijeme.
