- PIŠE: Pakrački List
- 1477
Zbog izvođenja asfalterskih radova na dijelu Ulice kneza Branimira u Pakracu danas 6. listopada privremeno će biti zatvorena cesta za promet od 7 do 17 sati od Trga bana Josipa Jelačića u duljini otprilike 500 metara prema Šeovici, stoji u obavijesti Županijske uprave za ceste Požeško-slavonske županije.
Obilazni pravci za sva vozila su:
Ulica kneza Branimira - Ulica Križnog puta - Osječka ulica - Ulica Andrije Hebranga i obrnuto.
- PIŠE: Dinko Kliček
- 2872
Čas tmurni, čas sunčani rujan nerijetko je znao pokidati živce svima onima koji iz nekog razloga redovno prate vremensku prognozu i iz večeri u večer pažljivo slušaju promašaje dobro plaćenih tv-meteorologa. Takve meteo-omaške ranijih je godina posebno obožavao pokojni Janko Matijašević - veličanstveni lik iz Prekopakre i strastveni gljivar - znajući da će „sunčano i toplo“ zapravo biti „promjenjivo s kišom“ što je savršeno odgovaralo njegovim vrganjima izraslim ponad Vodostaja. Oni, znao je Janko reći, tek iznikli, kao da su baš njega čekali da ih ubere i kilograme istih razdjeli prijateljima u gradu. I to je taj gospodin uredno činio posljednjih pedeset godina svoga života, sve do zadnjeg dana.
Vremenom, ljubav prema gljivi je usadio sinovima Robertu i Tomislavu koji su nastavili očevim tragom, pa sada oni u potrazi za vrganjima obilaze udaljenije šumske lokacije na Vodostaju iza Šumetlice, te one obližnje u Rogoljici ili Turkovači.
Posljednja poskupljenja prehrambenih proizvoda ovu će priču o velikodušnosti dva brata učiniti zanimljivom najviše iz razloga što je godinama ustaljena cijena za kilogram vrganja od nekih tridesetak, četrdeset kuna posljednjih mjeseci gotovo uduplana. Posljednjih četvrtaka je za ovu gastronomsku delikatesu na pakračkoj tržnici potrebno izdvojiti 60 do 80 kuna po kili, dok im u Zagrebu cijena ide u nebo i dostiže 150 kuna za kilogram. Reći će neki – skupo ko slavonski čvarak.
Znamo li da ova dva gospodina na pragu pedestih godina nekoliko puta tjedno odlaze u gljive, ustaju vrlo rano i odvaljuju puste kilometre po često nepristupačnim predjelima u potrazi za smeđim klobukom, vješto skrivenim da ga samo izvježbano oko može uočiti, onda i nije preteško izračunati težinu njihove darežljivosti.
„Još je tata imao naviku da većinu vrganja razdjeli. Mada je u vremenima prije rata dio prodavao, što se moglo iščitati iz njegovog gljivarskog dnevnika koji je uredno vodio. Gljive su prodavali u Orljavcu i Glavici, i znalo se zaraditi dosta novca. No, kasnije se to prorijedilo. Puno ljudi se ne snalazi po šumi pa nisu u prilici često jesti ovaj plod. Janko je to znao i volio je obradovati takve ljude i pokloniti im veliku većinu onog što je tog dana pronašao. Nekom kilogram, nekom „tutne“ komad, dva, tek kao znak pažnje. Osjetio je da to ljudi cijene i zato su ga voljeli. Tako smo nastavili i brat i ja. Gotovo 90 posto robe razdjelimo. Kad se vratim iz šume, uhvatim se telefona, javim kad i gdje je preuzimanje i to plane brzo. Sretan sam kad vidim zadovoljne prijatelje. Sutra je novi dan, novi pohod i novi kilogrami, nema zime“, priča nam Robert koji ne mijenja ovu „politiku“ usprkos divljanju cijena popularne delicije i prilici da unovči višegodišnje smucanje po šumama i gorama.
„Ponekad razmjenim manje količine s nekim za recimo med ili nešto, ako se npr. netko bavi pčelama ili nečim sličnim pa se eventualno tako okoristim robnom razmjenom“, objašnjava Tomislav i prepričava kako ne ulazi u rizične berbe što se tiče vrsta gljiva.
Na našem području, kaže, osim vrganja bere lisičarke, sunčanice, a ranije je znao i rujnice (blagve). Od vrganja beru borov vrganj (u crnogorici), raspucani (najkvalitetniji), ljetni i tamni (crni) vrganj.
„Onaj tko dobro ne poznaje gljive, bolje da ih ne bere“, preporučuje i kaže da opreza nikad dosta, mada nikada u obitelji niti kod prijatelja kojima je dijelio gljive nije bilo zdravstvenih problema.
Sportaši koji najviše vole šumu
Za one koji ne znaju, Robert je zaposlenik Sportske zajednice Grada Pakraca i svim lokalnim sportašima godinama je poznat iz pakračke sportske dvorane gdje radi kao domar. U mladosti je bio nogometaš Hajduka. Prvi na lopti, prvi za kuhačom ili roštiljom, prvi oko kotlića, gdje je u nekakav paprikaš uvijek ubacio malo vrganja, gotovo kao potpis. Ono što zasigurno ne znate, Robert je rođen u švedskom Goteborgu, gdje je obitelj Matijašević živjela od 1971. do 1981. godine. Suprug je Ivane i otac Filipa Matijaševića, sina jedinca koji je danas uzdanica NK Hajduk Pakrac, te ponosni djed malenoj Mili. Treba li reći da je Robi i danas prvi na stadionu...
Mlađi brat Tomislav radi u Toplicama Lipik i također je bivši sportaš. On, doduše, sportsku karijeru nije vezivao za klupski dres već ju je zadržao u rekreacijskim okvirima, gdje je izgradio karijeru britkog i često beskompromisnog braniča. S druge strane, brižan je i pažljiv suprug Josipe, otac sina Luke te kćerke Sare.
Da se vratimo na gljive…
Mi ne tražimo vrganje, mi ih beremo!
Na pitanje kako izgleda jedan njihov dan u branju vrganja Robert odgovara: „Dobro si postavio pitanje. U branju vrganja - ne u traženju. Mi ih ne tražimo, jer znamo gdje rastu - mi ih beremo. Manje-više uvijek isto. Već u 6 sati smo na terenu, hodamo po par sati. Ima dana da uberemo nekoliko košara. Kad dođemo u dobro vrijeme i na pravo mjesto zna ih biti mnoštvo, jedan pored drugoga i to je sjajan prizor za svakog gljivara. Nerijetko smo znali brat i ja nabrati 25, 30 kilograma. Jednom je Janko pronašao kapitalca od 1850 grama i to je najveći vrganj koji smo pronašli. Često nam „upomoć“ idu i šogorica Josipa, nećaci Luka i Sara te bratić Pero Matijašević. Imamo svoja mjesta i tzv. posebno rodne lokacije koje rijetko iznevjere. Iako, kod gljive nema pravila. Ona voli vlagu i sunce i ne treba biti previše pametan pa ocijeniti kad je vrijeme za u pohod. Nekad gljivu valja ostaviti nekoliko dana da doraste, sve to ima svoje. Osim toga imamo višegodišnja iskustva pa već znamo koje su vremenske kombinacije za što najpogodnije.“
Što čine s velikim količinama i kako ih najbolje pripremati?
„Veće količine je mama Zdenka znala pohati, dinstati, spravljati umak ili jednostavno baciti na jaja. Vrganje lošije kvalitete režemo i sušimo za juhu ili izmeljemo za dodatak jelima. Ako se spremaju u hladnjaču valja ih prije toga lagano obariti i klasično zamrznuti.“
Janko: „Gdje berem gljive? U šumi.“
U reportaži „Ljudi i život“ o Janku Matijaševiću, objavljenoj u studenom 2000. godine Duško Kliček je upitao Janka o boljim lokacijama i gdje bere gljive pa je odmah dobio vrlo konkretan odgovor.
„Napiši da ih berem u šumi, pa neka ih i drugi slobodno traže. Šume nisu moje, ali mjesta su moja tajna“, još je onda Janko obznanio kako su lokacije određena i nedjeljiva vrednota, rezervirana za njega i njegove. Te devize se drže Robert i Tomislav pa kulturno odbijaju zamolbe tipa „vodi me sa sobom“.
„Donijeti ću ti gljiva koliko hoćeš, nemoj samo da te vodim sa sobom. Imao sam iskustva kad sam vodio određene ljude na plodne lokacije pa kasnije naiđem na cijelo čudo njih tamo. Zato ne vodim više nikog. To su nekakve moje radosti i zadovoljstva i nemam ih potrebe dijeliti.“
Vodeći ovaj razgovor koji je neizbježno protkan crticama o njihovu ocu Janku, Tomislav nam je na kraju pokazao fotografiju na kojoj je Janko, netom prije smrti, posljednji put bio u Vodostaju i još jednom pred kraj pokazao koliko mu je to mjesto značilo.
„Popeo se na izrezane trupce i povikao „Zbogom, Vodostaj“, kao da je predosjetio da više nikad neće onamo ići.
Na kraju ove kratke reportaže o pakračkim beračima vrganja recimo i ovo. Kad je 2000. godine Duško zaključivao spomenutu priču o Janku i gljivarskoj obitelji Matijašević napisao je: „Strast za gljivama u obitelji Matijašević još dugo neće biti prekinuta i sigurno je da gljive u Vodostaju, Rogoljici, Turkovači neće imati mira niti u godinama kad Janko više neće moći na Psunj…“.
- PIŠE: Iva Širac
- 1056
„Kroz ovaj projekt smo problem Alzheimerove i drugih demencija dignuli na još višu razinu i napravili korak dalje. Oboljeli od takvih bolesti su velikoj potrebi i voljela bih da se takvi projekti nastavljaju kako bismo pomogli svima kojima smo pokazali da pomoć postoji, ali i drugima“, rekla je jučer na završnoj konferenciji održanoj u gradskoj vijećnici Ljerka Pavković, predsjednica Palijativnog tima LiPa, nositelja projekta „Ambasadori dobročinstva“ financiranog iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.287.517,28 kuna, a koji se provodio od 2020. do 2022. godine sa partnerima Lokalnom akcijskom grupom „Zeleni trokut“ te Gradom Pakracem.
Ciljne skupine koje u projektu bile obuhvaćene su osobe starije od 65 godina oboljele od Alzheimerove demencije ili drugih demencija te stručnjaci koji rade s pripadnicima ciljnih skupina, a cilj projekta bio je poboljšati vaninstitucionalnu skrb za oboljele na području zapadne Slavonije te doprinijeti poboljšanju životnih uvjeta za ugrožene skupine stanovnika. Aktivnosti u projektu bile su usmjerene na jačanje kapaciteta udruge Palijativni tim LiPa kroz edukacije stručnjaka, jačanje povezanosti ključnih dionika u skrbi za oboljele, te pružanje psihosocijalne pomoći oboljelima na području Požeško-slavonske, Sisačko-moslavačke i Bjelovarsko-bilogorske županije.
Kroz dvogodišnje razdoblje trajanja projekta, kako je prezentirao njegov voditelj Igor Matek, aktivnosti su bile usmjerene na jačanje kapaciteta udruge Palijativni tim LiPa kroz edukacije stručnjaka, jačanje povezanosti ključnih dionika u skrbi za oboljele, te pružanje psihosocijalne pomoći oboljelima na području Požeško-slavonske, Sisačko-moslavačke i Bjelovarsko-bilogorske županije. U projektu koji je nazvan po volonterima učenicima medicinskog usmjerenja Srednje škole Pakrac, a koji su najviše i sudjelovali u aktivnostima, organiziran je niz edukacija i radionica za razne profile djelatnosti koji rade s oboljelima te pružali psiho-socijalnu pomoć za 50 obitelji oboljelih koji su uključili više od 250 posjeta.
Sudionici projekta imali su i studijsko putovanje u Austriji, u regiji Voralberg, gdje su se upoznali s uspješnim primjerom organizacije skrbi o starijiim oboljelim osobama, kao i s radom hospicija palijativnih bolesnika.
Okupljene na konferenciji pozdravio je Miroslav Ivančić, predsjednik Gradskog vijeća Pakrac, zahvalivši svima koji su sudjelovali u aktivnostima prvenstveno uime najpotrebitijih te izrazio nadu u nastavak hvalevrijednog projekta koji ima nemjerljivu vrijednost i korist za zajednicu.
- PIŠE: Iva Širac
- 1476
„80 godina je prošlo otkako je u partizanskom napadu pobijeno više od 140 stanovnika, uništeno i zapaljeno selo, a preostali živući potjerani u progonstvo s trajnom zabranom povratka. Još je stotine Španovčana stradalo u poraću Drugog svjetskog rata, a oni koji su ostali živjeli su težak život, pun borbe i nastojanja da iz pepela izgrade novi život negdje drugdje“, rekao je Marko Svjetličić, predsjednik Zavičajne zajednice Španovčana koja je jučer u memorijalnom kompleksu u Španovici organizirala komemorativni skup u znak sjećanja na progon tog sela, u listopadu 1942. godine.
Svjetličić je naglasio kako je 30 godina prošlo od Domovinskog rata, a Španovica i dalje stoji tiha, zapostavljena i prepuštena sama sebi, bez elementarne komunalne infrastrukture, no dok god se okupljamo odajući počast imamo i dužnost učiniti sve da ovo mučeničko selo sačuva uspomenu na španovačku žrtvu.
Prije njegovog obraćanja, izaslanstva Zavičajne zajednice, Grada Pakraca i Hrvatskog žrtvoslovnog društva te općine Ravna Gora položila su vijence ispred spomenika španovačkih stradalnika u razdoblju 1939.-1949. godine.
Dožupan Ferdinand Troha istaknuo je kako u tim mučnim godinama zlo nije pobijedilo jer su preživjeli unatoč svemu u srcima imali ljubav koju su prenijeli na svoje potomke. Zbog toga su, kako je rekao, i odlučujuće 1991. godine imali dovoljno ljubavi prema svom identitetu da ju iskažemo i napokon dobijemo svoju domovinu.
„Svi ovi ljudi koji su stradali u Španovici prije 80 godina, kao i oni koji su stradali prije 30 godina na pakračkom području, jedini razlog je bio što su Hrvati. To je poveznica o kojoj moramo glasno govoriti. To ne smije biti zaboravljeno zato mi je i drago što je Španovčanima, iako su morali otići, ovo selo ostalo u srcu i Španovica je uvijek bila dio njih. Zato pozivam da se vraćate u Španovicu jer bez se ljudi ne može ni graditi toliko potrebna infrastruktura“, poručila je gradonačelnica Anamarija Blažević.
Okupljenima se obratio i Ivica Janeš, predsjednik Općinskog vijeća Ravna Gora, općine iz koje su i potekli Španovčani, podsjetivši kako je Ravna Gora obnovila odnose sa Zavičajnom zajednicom Španovčana 1996. godine te izrazio nadu i u buduće daljnje posjete i suradnju.
Ante Beljo, predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva koje godinama sudjeluje u ovoj komemoraciji, naglasio je da je njihov dolazak dio njihove borbe za istinu što je dio borbe koje ovo Društvo provodi na području Hrvatske, jer se ne smije dozvoliti da se revitalizira ono što je Hrvatska napravila u borbi za domovinu te da se istina o stradavanju hrvatskog naroda u različitim povijesnim etapama i danas prešućuje ili iskrivljuje, čak i u nacionalnim medijima.
Prije komemoracije u Španovici, služena je misa u pakračkoj župnoj crkvi koju je predvodio požeški biskup msgr. dr. Antun Škvorčević.
- PIŠE: Darko Baronica
- 1351
Sva nova infrastruktura ugrađena u podzemlje Pakraca i Lipika unazad dvije godine, a riječ je o oko 37 kilometara vodovodnog i 60 kilometara odvodnog sustava s pratećim brojnim šahtama i kućnim priključcima, u funkciji je i do sada na njoj nije bilo kvarova, rekao nam je Marijan Pierobon, direktor Voda Lipik. U središtima Pakraca i Lipika, gdje su radovi bili „najgušći“, već je i primjetljiva ušteda na gubicima vode i Pierobon očekuje da će u konačnosti oni pasti s nekadašnjih 48 na 35 posto. Polovinom rujna je po prvi put isprobano očitovanje na oko 1200 novih vodomjera koji imaju mogućnost daljinskog očitavanja i ono zajedno s pratećim računalnim sustavom funkcionira tako da će ove jeseni na adrese tih građana stizati precizniji i točniji izračuni mjesečnog utroška vode.
Do sada je obavljen tehnički pregled vezano uz radove na 6 od 14 građevinskih dozvola po kojim se aglomeracija izvodila, dok je kod ostalih 8 u tijeku otklanjanje manjih grešaka i rješavanje tehničke dokumentacije. Na radilištima izvođači radova pod kapom slovenske Gorenjske gradbene družbe uklanjaju manje nedostatke koji su uočile gradske službe, investitor Vode Lipik, ili ih prijavili sami građani. I investitor i gradske službe kažu da izvođači prihvaćaju primjedbe i trude se otkloniti nedostatke koje se uglavnom odnose na kvalitetu završne sanacije pojedinih prometnica, prilazima dvorištima, fasadama ili ogradama te se pozivaju građani da što prije takve nedostatke prijave Vodama Lipik kako bi ih proslijedili još neke vrijeme dok su izvođači u Pakracu.
Asfaltiranja su manje-više završena pa je polovinom rujna napokon u potpunosti asfaltiran nogostup u Gupčevoj ulici. Ostao je još završni sloj u Laučanovoj ulici te na sanaciji nekih rubova prometnica u središtu Pakraca, kao i na vraćanju prometni signalizacije, autobusnih ugibališta i slično.
Težište aglomeracije seli se na sljedeću fazu, s pakračkih i lipičkih ulica na projekt pročišćivača u Dobrovcu gdje će austrijska tvrtka dosadašnji isključivo mehanički uređaj nadograditi s mogućnošću biokemijskog pročišćavanja tako da će se voda iz kanalizacije u Pakru vraćati posve pročišćena što je trošak od ugovorenih 54 milijuna kuna uvećanih za PDV. Planirano je da radovi traju dvije godine te još godinu dana za uhodavanje sustava. Izvođaču je počeo teći rok od prve godine u kojoj mora izraditi projektnu dokumentaciju.
- PIŠE: Darko Baronica
- 1647
Danas poslijepodne u prodaji će biti novi 604. broj „Pakračkog lista“ u kojem pišemo:
Zima u našim razmišljanjima
Nakon medijskog maltretiranja, koje je trajalo cijelo ljeto, ovih dana stigli su končano obračuni za potrošnju električne energije u posljednjih, navodno, cjenovno kritičnih, šest mjeseci, kao i očekivani računi za potrošnju narednih pola godine. Dogodilo se, bar koliko znamo iz slobodnih razgovora u krugu prijatelja i obitelji, ono što smo se, pod medijskim i ostalim pritiscima i stvorenom psihozom, bojali javno izgovoriti, a kamoli napisati – skoro ništa. Uplatnice za naredne mjesece, kao i prethodnih godina, kako kome blago su povećani (ovisno i o starom dugu) kao što je tijekom zime uvijek račun za struju veći nego ljeti, uz još možda poneku kunu ili desetaka više pri čemu je jedina izmjena da je svaki akontacijski račun veći nego prethodni, u skladu s činjenicom da u siječnju, trošimo više struje nego u listopadu. Jednako tako cijelo ljeto živimo sa stvorenom psihozom plina o čemu smo imali proteklih tjedana više upita i u našem uredništvu. Iz tih upita je vidljivo da građani uglavnom još nisu savladali sustav ugovaranja potrošnje s dobavljačem i ne razlikuju pojmove zaštićeni kupac i tržišni koji su na snazi od lani u proljeće kada su domaćinstva sklapala ugovore s EON-om. Upućeni su nam potvrdili ono o čemu smo u to vrijeme pisali – domaćinstva koja su prihvatila tada dostavljene ugovore na kućne adrese, ili uopće nisu reagirali na njih, su u kategoriji zaštićenog kupca čiju cijenu određuje državna agencija i sadašnja cijena će vrijediti do kraja ožujka iduće godine. Ne dođe li do nekih neočekivanih promjena, razloga dakle za ovu medijsku energetsku halabuku, bar kada su u pitanju cijene, nema, a i sve manje se spominje moguće nestašice, ovog za zagrijavanja domaćinstava, najvažnijeg energenta.
Nažalost gospodarstvo nije u kategoriji zaštićenih kupaca i oni imaju znatno veće cijene energenata što osjetimo prilikom svake kupnje. Poskupljuju namirnice iz kategorije svakodnevne potrošnje kao što je ulje, sol, šećer, higijenske potrepštine…. Vidljivo je to i na našoj tržnici gdje nam se krumpir nudi (i prodaje) po cijeni od 6 do 10 kuna za kilogram, ovisno o vrsti, kvaliteti i količini, što je u svim pogledima znatno više nego prijašnjih godina. Slično je i s drugim poljoprivrednim proizvodima (vrganji nevjerojatnih 70 kuna za kilogram, kesteni i mahune 40…), a uslijed sušnog ljeta već posljednjeg rujanskog četvrtka na našoj pijaci su iz ponude u potpunosti izostali paradajz i krastavci. Tako poredane činjenice po pitanju cijena, asortimana i naše zabrinutosti navode na zaključak da nam je zima, kao najskuplje godišnje doma, ove godine u našim mislima došla ranije nego ikada. Bar u svakodnevnim razgovorima u kojima dominira zabrinutost. Odgovorni nam za sada nude utjehu samo kroz uvjeravanje da to tako strašno neće biti. Nažalost jedini mogući način borbe s tim podivljalim cijenama je povećanje plaća, mirovina i drugih primanja. Nažalost takvih najava je vrlo malo ili su vrlo skromne. Stoga ne čudi da je zima već prisutna u našim razmišljanjima.
TEMA BROJA - POPIS STANOVNIŠTVA Svaki četvrti stanovnik Pakraca u umirovljeničkoj dobi
Baš kao i ostatak Hrvatske, Grad Pakrac u 10 godina između 2011. i 2021. osim manjeg broja stanovnika (-1365 ili 14,8 posto) bilježi manji udio stanovništva srpske nacionalne manjine, manji udio vjernika te porast starijeg stanovništva, pokazuje to analitika djelomičnih rezultata popisa obavljenog lani u ožujku/travnju, podatke koje je Državni zavod za statistiku (DZS) objavio polovinom ovog mjeseca, a koji se odnose na starost stanovništva, njegovu nacionalnu i vjersku pripadnost te državljanstvo i materinji jezik. Piše Darko Baronica
INTERVJU - DR. IVAN BELUŠKOV, SPECIJALIST MEDICINE RADA I SPORTA Lijepo mi je i ne planiram otići
Dr. Ivan Beluškov, „zagrebački Makedonac“ prije nepune tri godine je došao u Pakrac raditi u Domu zdravlja kao specijalist medicine rada i sportske medicine. U Pakracu se jako dobro adaptirao o čemu svjedoči i podatak da je ove jesni doselio obitelj, suprugu i dvoje djece školaraca i dvoje predškolske dobi. No u tom kratkom razdoblju je postao i zamjenik ravnatelja Doma zdravlja Požeško-slavonske županije, koordinator za cijepljenje protiv COVID-a za Pakrac i Lipik, koordinator COVID ambulante pri Domu zdravlja, te zapaženi sportski djelatnik. S njim smo razgovarali o svim tim aktivnostima.
NAŠI SUGRAĐANI - ROBERT I TOMISLAV MATIJAŠEVIĆ, VIŠEGODIŠNJI BERAČI VRGANJA Znamo da je kila 10 eura, ali ih više volimo poklanjati
Mi ih ne tražimo jer znamo gdje rastu – mi ih beremo, objašnjava Robert Matijašević kako to on i brat Tomislav ovih dana brojne prijatelje obraduju poklonom - svježe ubranim vrganjima koji su na našoj tržnici ove godine dosegnuli rekordnu cijenu od 70 kuna što njima i dalje nije razlog da od svog hobija i ljubavi prave posao. Brati gljive, spremati ih i poklanjati oba sina su naučila od lani preminulog oca Janka i tako sačuvali ovu obiteljsku tradiciju. Piše Dinko Kliček
U ovom broju još pišemo:
13. SAJAM "SLAVONSKI BANOVAC" Pakrac ponovno središte sajmovanja u Slavoniji i kontinentalnoj Hrvatskoj
POČETAK ŠKOLSKE GODINE BEZ MASKI Na nastavu krenulo 1143 pakračkih učenika
PREHRANA U ŠKOLAMA Učenici se još uvijek hrane po povoljnim cijenama
GRADSKO VIJEĆE PAKRAC U gradskoj kasi više kadrovskih nego novčanih teškoća
NASTAVAK PROJEKTA „ZAŽELI“ Zaposlenje za novih 25 žena
HOTEL PAKRAC Moguće korištenje usluga prenoćišta
AGLOMERACIJA Nova infrastruktura u potpunosti u funkciji
KOMEMORACIJA U KUSONJAMA Klanjamo se žrtvama i ne zaboravljamo zločine
OTVORENA SRPSKA KUĆA U PAKRACU Novo kulturno-društveno središte za rad manjinskih udruga
60 GODINA DVD-a VELIKI BANOVAC Kvalitetan rad s mladima - jamstvo za narednih 60 godina
MUZEJ VOJNE I RATNE POVIJESTI Otvorenim vratima obilježen deseti jubilej
DRUŠTVO MAĐARA PAKRAC Pakrački Mađari u Čepregu
KUGLAČKA PRVENSTVA Pakrac - Papuku i Slavonskom banovcu tek po jedna pobjeda
NOGOMET Hajduk kući pobjeđuje, vani gube
Sve to pročitajte u NOVOM BROJU PAKRAČKOG LISTA kojeg možete kupiti već danas na sljedećim lokacijama: MLIN I PEKARE (Hrvatskih velikana, Strossmayerova, Prekopakra), KTC, TO KRNDIJA.