- 2262
Pjesma „Pakrac – taj mali grad“ sada ima i pripadajući glazbeni spot koji je nedavno snimljen te premijerno prikazan na Dječja tv. Pred samim zelenim platnom filmskog studija stajali su prvotni izvođači ove pjesme, naši učenici sada već bivšeg 2. A i 3. C razreda, a planovi snimanja spota najavljeni su još ove godine u ožujku kada je pjesma prvi puta izvedena povodom obilježavanja početka Domovinskog rata u organizaciji Udruge djece branitelja Pakraca i Lipika.
Kako nam kaže Tomislav Novinc, predsjednik Udruge, snimanje spota obavljeno je u jednodnevnom izletu u Zagrebu početkom lipnja. Prilika za taj pothvat prepoznata je na mrežnoj stranici Dječja tv koja je zainteresiranima nudila besplatno snimanje pa je tako video izrađen u studiju Croatia filma. Pjesma je inače nastala suradnjom OŠ braće Radića, učiteljica Anite Domitrović, Irene Gradišar i Marine Ančić, a zvuk su snimili Jozo Hodak i FOTOimago uz podršku Kulturnog prosvjetnog društva „Sloga“ Pakrac. Osim roditelja učenika i obrtnika Viskovića i Tutića, put je financiran uz pomoć gradonačelnice Pakraca Anamarije Blažević.
Novinc se u ime Udruge zahvaljuje svima koji su sudjelovali u organizaciji, a posebno učenicima koji su na najbolji mogući način predstavili svoj grad. Glazbeni uradak možete pogledati na
- PIŠE: Darko Baronica
- 2125
Ovih dana živimo na temperaturi iznad 35 stupnjeva Celziusa što mediji uz pomoć znanosti napuhavaju kao nedoživljeni toplinski val, mada bi zapravo uz dva ili tri stupnja tolerancije trebala biti uobičajena srpanjska pojava. No ono što je doista neobično i novo u našim životima jest da u danima kada klime i u radnim i životnim prostorima rade intenzivno, jednako intenzivno razgovaramo o jeseni i grijanju. Razlog je znan svima – više nije glavno pitanje koliko će koštati plin kao najzastupljeniji grijači energent na ovom području nego hoće li ga uopće biti dovoljno. No ova briga ne završava samo na ubijanju vremena na ljetnim vrućinama, nego su mnogi od naših sugrađana krenuli u akciju osiguranja alternativnih grijanja, što najčešće znači povratak na drveni ogrjev. Potvrdili su nam to i trgovci. Peći na kruta goriva, ali i samo ogrjevno drvo, bez obzira radi li se o onim registriranim koji drva istovremeno, osim šumskog rušenja odnosno piljenja na željenu duljinu i cijepaju i dovoze, ili onih koji se bave samoizradom proširujući taj pojam na ostatak rodbine, prijatelja, susjeda… pretvara se u unosan fuš.
Povratak na drva nije jeftin
Mijenjati izvor energije u sustavu na grijanje nije nimalo jednostavno. Mnogima, koji žive u višeetažnim zgradama ponajviše zbog nedostatka slobodnih dimnjaka, ali i drugih razloga, to je gotovo nemoguće, odnosno imaju mogućnost tek dogradnje sustava s plinskim bojlerom nekih od električnih grijalica. No mijenjanje sustava grijanja, odnosno prelazak (povratak) na grijanje na kruta goriva, u samostojećim stambenim i poslovnim objektima prvenstveno drva, jer je ugljen i lož ulje kao takvo gotovo zaboravljen, povezan s nizom komplikacija i troškova. Prvi od njih je kupovina peći, jedne za centralno grijanje, ili eventualno više njih za grijanje (kuhanje) po pojedinačnim prostorijama što podrazumijeva postojanje više dimnjaka koje treba, ako nisu radili prethodnih godina, osposobiti ili bar provjeriti. Tu su i popratni elementi poput dimovoda, kutije za drva i slično. No za većinu je najveći problem smještavanje zaliha ogrjevnog drveta. U težnji da stvorimo moderno životno okruženje s lijepim okućnicama u vremenu plinskog izobilja i prihvatljivih cijena istih mnogi su kućevlasnici svoje drvarnice ili druge pomoćne prostorije porušili ili ih nikada nisu niti izgradili. Stoga kod mnogih postoji problem smještavanja centralne peći za grijanje na drva ili više njih po pojedinim prostorijama, ali još više skladištenje zalihe ogrjevnog drveta koje za jednu zimu, ovisno o veličini prostora i potreba, dosežu često i više od 20 prostornih metara.
U Pakracu, bilo da je riječ o peći na drva za centralno grijanje ili za pojedinačno grijanje i kuhanje u prostorijama, osim u trgovačkom centru se mogu kupiti u dvije specijalizirane trgovine: Termometal i Metalko. U obje je posljednjih tjedana, otkada vlada zabrinutost za pouzdanost u opskrbi plinom, potražnja za takvim pećima porasla, potvrđuju vlasnici takvih trgovina, pozivajući se pri tom ne samo na iskustva iz vlastitih trgovina nego i ono što čuju od dobavljača i kolega iz drugih gradova. U Termometalu su, kaže Silvano Ajhner, između polovine lipnja i polovine srpnja prodali dvadesetak peći što je dvostruko više nego inače u tih nekoliko ljetnih tjedana. Porast prodaje u Metalku je nešto manja, ali Zdenko Ružička očekuje navalu kupaca krajem kolovoza i u rujnu, nakon povratka s godišnjeg odmora, što je bila ranijih godina uobičajena praksa. Naravno ostane li sadašnja nervoza i (polu)informacije oko pouzdanosti dostupnosti plina. Inače cijena peći za centralno grijanje na kruta goriva je između 6 i 12 tisuća kuna, ovisno o veličini, dizajnu i kvaliteti, dok su peći za pojedinačno zagrijavanje ili kuhanje znatno jeftinije, opet ovisno o veličini, kvaliteti i dizajnu između jedne i pet tisuća kuna.
Kupovinom peći i pratećeg pribora nismo riješili sve probleme za našu zimu uz pucketanje prave vatre. Ostao je skuplji, često i naporniji dio – nabavka i priprema drva.
Drva u šumariji jeftinija, u dvorištu skuplja
Ako izuzmemo ipak za većinu rijetku i pomalo napuštenu metodu nabavke drva kroz samoizradu „na panju“, najčešće u nekoj privatnoj šumi, ili pak kupovine višemetrice u šumariji što podrazumijeva organizaciju prijevoza, zamorno piljenje motornom pilom i daljnje usitnjavanje, prestaju već spomenuta dva druga načina: kupovina kod registriranih proizvođača na palete, odnosno kod onih koji se bave „samoizradom“. U oba slučaja, u odnosu na lani drva su poskupjela, a vjerojatno će i još, kažu oni koje se time bave.
No istovremeno drva su u lokalnim podružnicama Hrvatskih šuma drva pojeftinila, kažu njihovi upravitelji. Razlog je smanjenje PDV-a za čime je Vlada RH posegnula proljetos smanjivši porez s 25 na 13 posto pa tako sada prostorni metar, kako to mjere u šumariji i što odgovara 1,7 kubika drvene mase mjereći „narodnim načinom“, košta kada je u pitanju grab ili bukva 270 kuna. Oba ravnatelja, lipički Slobodan Katunar, odnosno pakrački Damir Hasl, potvrdili su nam da je ovog ljeta potražnja značajno porasla. Kako oni imaju obvezu ispuniti isporuku ugovorenih godišnjih količina prema registriranim proizvođačima ogrjevnog drveta, dolazi do povremenih nestašica višemetrice pa domaćinstva kada je u pitanju grab ili bukva povremeno moraju čekati i po mjesec dana da se na njihovim lagerima stvore zalihe. Iz tih razloga niti proizvođači ogrjevnog drveta u oba slučaja nisu u mogućnosti uvijek i odmah odgovoriti na zahtjev konačnog korisnika kupca.
Ma kako to izgledalo čudno, na cijenu ogrjevnog drveta u Pakracu, kao da je riječ o nafti, utječu cijene iste materije u Italiji, Austriji, Njemačkoj…. Kako su nam pojasnili neki od proizvođača s kojima smo razgovarali koji su inače u svojoj proizvodnji količinski uglavnom orijentirani na izvoz u te tri zemlje, pri čemu su već onda teško podmirivali potrebe, lani su po paleti veličine 1,7 kubika dobivali 100 do 110 eura pa su na lokalnom tržištu Pakraca i Lipika prodavali po cijeni od 700 do 750 kuna. Ove godine u izvozu je dodatno potražnja porasla, gotovo više nitko ne pita za cijenu te na inozemnom tržištu palete doseže cijenu od 150 eura s tendencijom daljnjeg rasta. Naravno da se to odrazilo i na lokalno tržište Pakraca i Lipika gdje se sada takva paleta prodaje za oko 1100 kuna (porast u odnosu na lani od oko 40 posto), odnosno kako nam je rekao jedan drvoprerađivač stalnim kupcima na lokalnoj razini daje 10 do 15 posto popusta u odnosu na izvoznu cijenu. Tražeći objašnjenje u činjenici da im je izvorna sirovina u šumariji pala, a konačni proizvod poskupio, jedan od njih uz spominjanje porasta cijena goriva i rada je rekao: „Došlo je i naših pet minuta“, mada nam se ne čini da im je i prije ove ludnice s energentima bilo loše.
Naravno da su slijedom toga poskupila drva i kod onih koji se bave „samoizradom“. Prema našim izvorima trenutno je cijena metra kubnog graba ili bukve, dovezenog u dvorište kupca u formi procijepljene metrice između 350 ili 400 kuna (bagrem oko 300 kn) što je približno 80 posto jeftinije od iste količine iscijepanih na spomenutoj paleti, ali ih treba dodatno izrezati što je daljnji trošak od oko 30 kuna po metru (50 po paleti), a što je također 5 do 10 kuna skuplje po metru nego lani, kao i iscijepati. No i ovi proizvođači/trgovci najavljuju, nastavi li se ovakav interes za drvetom, do jeseni će biti poskupljenja još.
Ono što je interesantno, nismo uspjeli naći adekvatnog sugovornika s iskustvom grijanja isključivo na pelete, dakle sintetičkog proizvoda od drvene i druge biljne mase unatoč činjenici da se one proizvode u neposrednom susjedstvu, u Brezinama. No prema našim saznanjima i u Europi, primjerice u Italiji gdje je taj oblik energenta daleko zastupljeniji makar uvezen iz Hrvatske, uglavnom ga koriste kotlovnice u javnim ustanovama, odnosno zajedničke kotlovnice. Jedan od razloga je sigurno i zazor od novih tehnologija mada je ova u masovnoj primjeni već više od dvadesetak godina.
Cijene energenata kao vlak
Proljetos kada je došlo do najava, ne samo sigurnog poskupljenja energenata nego i naznaka moguće nestašice plina, televizije su se natjecale koja će uz pomoć stručnjaka bolje predvidjeti daljnji razvoj događaja. Tako je u jednom programu gostovao i stručnjak koji je vrlo dobro objasnio ponašanje cijene energenata. On ih je usporedio s kretanjem vlaka gdje je plin lokomotiva, a ostali (drvo, ugljen, lož ulje, električna energija, peleti…) vagoni. U svakom vlaku vagoni se kreću onom brzinom kojom se kreće lokomotiva i koliko poskupi plin, približno isto toliko poskupe i ostali energenti. Stoga izbor najjeftinijeg energenta, čak i u vremenima obilja ponude na tržištu, što sada nije prisutno, nije lagan i poprilično je stvar subjektivnog doživljaja što je s obzirom na komfornost uporabe, nabave, skladištenja, potrebnog truda i svega ostalog kome najprihvatljivije. No stručnjaci i o tome imaju svoje mišljenje.
Stručnjaci: „Plin je dalje najjeftiniji“
U uvjetima kada je kuća/stan prošla energetsku obnovu, plin je i dalje najjeftinije pogonsko gorivo za zagrijavanje kućanstva, tvrdi Zdenko Tica, suvlasnik i direktor tvrtke koja se bavi energijom, sigurno jedan od najvećih lokalnih stručnjaka u ovom području. On bijeg iz ove energetske krize na duge staze vidi isključivo u okretanju obnovljivim izvorima energije i žali što prilikom energetske obnove s kojom smo prije desetak godina službeno započeli nije bila prisutnija uporaba ove vrste energije, što je prisutno značajnije tek sada. Tako ističe podatak da je na zadnjem natječaju Fonda za zaštitu okoliša energetsku učinkovitost koji se odnosio na ugradnju dizalica temperature i fotonaponskih ćelija, provedenog lani, iz našeg kraja prošlo, što on zna, 15-tak domaćinstava. Ističe da okretanju takvoj vrsti korištenja energije u našim domovina više nije stvar efikasnosti i uštede nego postaje životni stil, trend kao što je to prije dvadesetak godina postala ugradnje PVC stolarije bez koje je danas nezamisliva izgradnja novih kuća ili stanova te je uvjeren da će solarnih panela narednih godina biti sve više.
Gledanje u termostat i brojila
No to je budućnost. Nama je sezona grijanja pred vratima i lagano prigrijavanje počet će već za dva mjeseca. Mediji su stoga ovih tjedana prepuni poziva političara da se termostati u domaćinstvima, a naročito u javnim prostorima, u odnosu na prethodne zime zavrnu bar za jedan stupanj Celzijus i jednako tako prepuni nepotrebnih i priglupih savjeta kako uštedjeti na troškovima plina i električne energije. Kao da sirotinja to ne zna. No, bude li plina ili ne dovoljno, već radi njegove cijene zasigurno će u termostat, ali i brojila, češće nego prijašnjih zima, pogledavati i oni kojima su prihodi u domaćinstvu bili takvi da to do sada nisu morali nužno raditi. Racionalna potrošnja energenata kod savjesnih građana će pomalo postati životni stil, a sadašnja zabrinutost kod većine, naročito ovisnika o plinskom snabdijevanju manje se odnosi na cijenu, a više na dostatnost. No i tu ima racionalnog razmišljanja. Ako svi bar malo smanjimo potrošnju, što je moguće, ako se ovaj trend prelaska/povratka na grijanje na drva nastavi ovim intenzitetom, ako se nastavi ugradnja solarnih panela kako u privatnim kućama tako još više u javnim ustanovama, onda za one preostale ovisnike o opskrbi plinom, će ovog energenta biti dovoljno, kažu oni optimističnije raspoloženi prema ovom problemu. Uz nadopunu: „Kakva bi to bila država koja u 21. stoljeću nije u mogućnosti osigurati plin za grijanje domaćinstava“? Slična razmišljanja ovih dana stižu i iz Vlade pa su i panične prognoze u medijima sve rjeđe.
REŽIJE I PRORAČUN
Čekaju se konačne zimske cijene
Na nedavnom sastanku slavonskih župana i gradonačelnika s premijerom Plenkovićem i dijelu ministara u Okučanima, neki župani su upozoravali da bi troškovi energenata mogli srušiti im proračune. U tom dijelu županije su u osjetljivom položaju jer su osnivači zdravstvenih, prosvjetnih i socijalnih ustanova o čijem funkcioniranju moraju skrbiti. Njihovi ravnatelji upozoravaju da su im troškovi energenata već sada tri puta veći nego prije godinu dana te se pribojavaju početka sezone grijanja kada će im biti nemoguće pokrivati te troškove iz sadašnjih prihoda na što će morati reagirati županije. Kako u tom pogledu stoji pakrački proračun?
Što se tiče ustanova kojima je osnivač Grad najteže bi moglo biti u dječjem vrtiću koji radi u šest objekata. Tu su još i tri sportska objekta (dvorana, kuglana, teniski balon) te zgrade knjižnice, muzeja i gradske uprave, ali i objekti kojima upravljaju udruge poput vatrogasnih domova, svlačionica na nogometnim igralištima, Hrvatski dom, Doma umirovljenika i druge.
Ima li straha, upitali smo gradonačelnicu Anamariju Blažević.
Za sada još o tome ne razmišljamo jer je teško predvidjeti što u pogledu cijena nosi jesen, ali ćemo sigurno reagirati kada za to dođe vrijeme. Nemamo puno takvih objekata, a dobra je okolnost što je dio njih prošao energetsku obnovu, dio ima i solarne panele. Bude li potrebe reagirat ćemo na rebalansu. Što se tiče udruga za sada još nisu reagirale nekim konkretnim zahtjevom.
O smanjivanju režima javne rasvjete nismo razmišljali. Svake godine moderniziramo dio javne rasvjete ugrađujući štedljive modele s boljom osvijetljenosti, ali isto tako svake godine i proširujemo javnu rasvjetu kao nedavno u novoobnovljenoj Ulici Alojzije Jankovića tako da nam je potrošnja električne energije za nju gotovo na istom. U svakom slučaju, prije nego što reagiramo pričekat ćemo da vidimo što nosi jesen, rekla je gradonačelnica.
- PIŠE: Pakrački List
- 1066
Iz Komunalca obavještavaju korisnike iz Pakraca da će zbog državnog praznika Dana domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja (5. kolovoza), odvoz otpada iz dijela Pakraca, koji se inače vrši petkom, odraditi iznimno sutra (četvrtak). Mole se korisnici da do 5 sati ujutro pripreme svoje spremnike s otpadom.
- PIŠE: Pakrački List
- 1304
Županijska uprava za ceste obavještava građane da je zbog radova od 3. do 4. kolovoza do 18 sati zatvorena za promet županijska cesta u Prekopakri, Ulica Matkovac prema Batinjanima. Građani se mole da u tom vremenskom razdoblju koriste zaobilazni pravac:
Batinjani - Gornja Obrijež - Pakrac i obratno.
- PIŠE: Iva Širac
- 1708
Mikola Slypenki, 39-godišnji Ukrajinac, s obitelji je početkom travnja s grupom izbjeglih osoba stigao u Pakrac. Budući da je otac troje djece, Mikola je mogao legalno otići iz Ukrajine te je s obitelji preko Poljske došao u Hrvatsku gdje su otprilike dva mjeseca bili smješteni u prihvatnom centru Gradskog društva Crvenog križa Pakrac. Kako je došao do Pakraca, kako su se do sada snašli, što misle o Pakracu i razmišljaju li o povratku kući, pokušali smo saznati u razgovoru na hrvatskom jeziku kojeg je Mikola već donekle savladao zahvaljujući radnom iskustvu prije dvije godine u Zagrebu gdje je bio zaposlen u jednoj građevinskoj tvrtki.
Iz kojeg dijela Ukrajine ste došli u Hrvatsku?
Došli smo iz grada Zastavna koji je dio Černivačke oblasti i nalazi se u zapadnoj Ukrajini, blizu rumunjsko - moldavske granice. Nešto slično kao Pakrac u Požeško-slavonskoj županiji. Zastavna je prije početka rata imala oko 7.800 stanovnika, sad je vjerojatno tamo puno manje stanovnika.
Iz Ukrajine niste došli sami. S vama je i vaša obitelj?
Tako je. Supruga Svetlana i ja imamo troje djece; 10-godišnju Ivanku, 7-godišnju Nikol i 2-godišnjeg Danijela.
Što ste radili prije rata u Ukrajini, što ste po zanimanju?
U Zastavni sam radio u privatnoj tvrtki gdje sam izrađivao namještaj po mjeri, a supruga Svetlana je na porodiljnom dopustu kojeg još uvijek koristi jer on traje u Ukrajini do napunjene treće godine djeteta.
Bijeg od strahota rata
Je li vaš grad Zastavna napadnut i koga ste ostavili tamo?
Moja uža obitelj je preminula 10 godina prije početka rata, no ostavili smo najbližu obitelj sa ženine strane. Imam dva bratića koji su pripadnici ukrajinske vojske i trenutno su na ratištu. Iz naše regije ima dosta poginulih na frontu. Zastavna nije trenutno napadnuta ni raketirana, ali smo gledali kako preko našeg grada prelijeću projektili i slušali sirene za uzbunu. Nismo znali gdje će granate pasti. Svi smo bili u velikom strahu i sigurno nismo željeli da to naša djeca gledaju i slušaju. I odlučili smo otići najviše zbog njih. Osim obitelji, ostavili smo vlastiti dvosobni stan i staru obiteljsku kuću. Supruga se redovito čuje s majkom i ocem. Punica skoro planira doći kod nas u posjetu na nekih mjesec, da vidi unuke i pomogne supruzi oko djece.
Čuli smo da ste prije rata u Ukrajini već bili u Hrvatskoj, točnije radili ste u Zagrebu?
Tako je, bio sam godinu dana, od rujna 2020. do rujna 2021. godine. Jedna građevinska tvrtka u Lavovu je posredovala u zapošljavanju i radio sam kao građevinski radnik u Zagrebu. Živio sam na Jankomiru, a radio u Buzinu u Novom Zagrebu. Tada sam i naučio ponešto hrvatskog jezika što mi danas itekako dobro dođe. Prije rata sam svake godine odlazio u Europu neko vrijeme negdje raditi pa sam tako radio četiri godine i u Poljskoj.
Kada ste otišli iz Ukrajine?
Iz Ukrajine smo organiziranim autobusnim prijevozom otišli 8. travnja u Poljsku, a iz Poljske smo krenuli za Hrvatsku, konkretno Varaždin. U Varaždinu smo boravili 48 sati i tada došli autobusom zajedno s još dvadesetak zemljaka u Pakrac. U Pakrac smo došli 10. travnja u večernjim satima.
Pakračani odmah priskočili u pomoć
Jeste li sami izabrali Hrvatsku?
Jesam, zbog iskustva rada u Zagrebu. Kada smo došli u Varaždin, ja sam htio da s obitelji odemo u Zagreb gdje sam se planirao tada javiti toj tvrtki u kojoj sam radio, no u Varaždinu su nam rekli da idemo u Pakrac. Zagrebačka tvrtka je za mene znala kad sam došao i tamo dok sam radio bio sam zadovoljan i smještajem i plaćom. Nisam znao za Pakrac ni čuo nikada za njega. Kada smo došli u Pakrac bili smo smješteni u prihvatnom centru Gradskog društva Crvenog križa. Načelnik lokalnog stožera nam je rekao da će nam tu biti bolje nego u većem gradu jer su za nas već čuli da smo došli i da će nam Grad i građani pomoći. Tako je stvarno i bilo.
Koliko je u Pakracu vaših zemljaka i komunicirate li međusobno?
Ima nas negdje tridesetak. Nitko više nije u prihvatnom centru nego su smješteni po gradu u privatnom smještaju. Komuniciramo najčešće unutar zajedničke viber grupe zajedno sa svim ljudima koji su nam neophodni za komunikaciju i organizaciju života u Pakracu. Komunikacija je otežana jer smo došli iz različitih dijelova Ukrajine i prije susreta na putu u Hrvatsku, odnosno dolaska u Pakrac se nismo međusobno poznavali. Ovdje boravimo o uglavnom u krugu obitelji i na poslu, oni koji ga imaju.
Gdje ste sada smješteni i jeste li zadovoljni?
Dobili smo na korištenje gradski stan u Bolničkoj ulici i jako smo zadovoljni i zahvalni. Stan je veći nego naš vlastiti u Zastavni. Stan je u početku bio ponešto namješten, ali puno su nam pomogli Stožer civilne zaštite grada Pakraca, ali i građani koji su sami donosili različite stvari kao na primjer posuđe, pribor za jelo, odjeću ili igračke za djecu. Stvarno nam ništa ne nedostaje, hvala svima koji su nam pomogli i primili nas kao sugrađane. Djeca su dobila i računalo od pakračke osnovne škole.
Tko vam plaća smještaj i režije?
Stan je u vlasništvu Grada Pakraca koji ga je prijavio MUP-u kao nekretninu za korištenje raseljenim osobama iz Ukrajine i Grad podmiruje troškove za što oni dobiju naknadu od države što je predviđeno u sljedećih godinu dana.
Imate li od hrvatske države neki oblik financijske pomoći?
Nakon mjesec i pol dana boravka u Pakracu dobili smo jednokratnu novčanu pomoć od Centra za socijalnu skrb u iznosu oko 3.500 kuna i drugih pomoći nemamo, osim prihoda koje imam od zaposlenja. Supruga Svetlana prima porodiljnu naknadu još iz Ukrajine, no ona je vrlo mala, nekoliko desetaka eura i dolazi na račun u Ukrajini.
Imate li kontakata s ukrajinskim veleposlanstvom u Zagrebu?
Nemam. Mislim da nitko od mojih zemljaka iz Pakraca nema neki kontakt. Dobili smo od njih samo obavijest i upute o nekakvoj besplatnoj pravnoj pomoći. Ipak mislim da je kroz našu registraciju kod hrvatskih vlasti njima poznat podatak da ovdje boravim s obitelji kao izbjeglica.
Ubrzo našao posao u Pakracu
Gdje ste zaposleni?
Trenutno radim kod jednog pakračkog privatnika. Nije baš kao posao što sam radio u Ukrajini jer sam tamo slagao ugradbeni namještaj izrezan od iverice i sličnih materijala, rezao po potrebi i kantirao, a sad obrađujem sirovo drvo. Ja sam već peti dan od dolaska u Pakrac našao posao u struci, ali trebali smo ići na put u Francusku i slagati namještaj i ne bi me bilo barem mjesec dana kod kuće. Nisam mogao ostaviti suprugu i djecu u prihvatnom centru i otići.
Je li vam vaša plaća dovoljna za život?
Moja plaća pokriva sve troškove hrane kao i neke druge potrebe. Stvar je u tome što trenutno ni nemamo nekih većih troškova. Režije i stanarinu ne plaćamo, a nemamo ni automobil da trošimo na gorivo.
Jesu li vaše kćeri krenule u osnovnu školu odmah po dolasku u Pakrac?
Jesu, starija kćer Ivanka krenula je u četvrti razred, a mlađa Nikol je završila prvi razred i obje su dobile svjedodžbe.
Kako su se snašle u školi, je li jezik bio veliki problem?
Za stariju Ivanku prilagodba je bila laka, brzo je pohvatala jezik i sada već vrlo dobro priča hrvatski. Puno se druži s vršnjacima i djecom iz Pakraca i hrvatski joj stvarno dobro ide. Za Nikol je bilo puno teže jer je u prvi razred krenula u Ukrajini i učila sva slova pisati i čitati na ćirilici i onda naglo prijelaz na latinicu, a da nije još savladala niti materinji jezik. No djeca su u školi imala uz redovnu nastavu, još dodatne sate hrvatskog jezika. Mi kod kuće pričamo ukrajinski.
Jeste li s obitelji posjetili Zagreb otkad ste ovdje?
Planirali smo otići u Zagreb, želja nam je otići, ali problem su prometne veze. Kako nemamo automobil, nama je problem iz Pakraca doći do Zagreba javnim prijevozom jer taj prijevoz traje cijeli dan.
Što vam najviše nedostaje iz Ukrajine?
To je teško pitanje. Osim naše kuće, obitelji i prijatelja, jako nam nedostaje vrt. U Zastavni smo imali veliki vrt i sami uzgajali povrće. I ja sam puno radio i pomagao u vrtu.
Ima li nekih namirnica koje ste koristili u Ukrajini, a da ih u Pakracu nema?
Hrana je u Hrvatskoj dosta drugačija nego što smo navikli u Ukrajini. U Ukrajini se puno jede heljde kao priloga, a ovdje je baš i nema. Hrvati previše jedu krumpira i riže, i piju kave, čak i previše alkohol, vino kao mi u Ukrajini vodu. Pijemo i mi kavu, ali više pijemo čaj. Kod nas se ne pije toliko alkohol, osim na nekim većim druženjima. No nama je otkriće vaša tržnica jer je povrće domaće i svježe, najsličnije onom iz našeg vrta. Tako da je supruga svakog četvrtka na pakračkoj tržnici.
Jeste li vjerski opredijeljeni?
Ja sam po vjeri protestant i kad mogu odlazim na mise u Dom molitve u Lipiku. Subota mi je neradni dan pa odradim svoj posao nedjeljom. Problem nam je ponekad odlaziti na mise u Lipik jer nemamo automobil.
Kakvi su vam planovi vezani za Pakrac, želite li se vratiti u Ukrajinu?
Živimo svaki dan kako najbolje možemo i radim sve što mogu kako bih obitelji osigurao sve što treba. Meni je želja i od ranije pokrenuti vlastiti posao izrade i sklapanja namještaja jer je to najbolje što znam raditi. Kćeri će na jesen opet krenuti u školu, a najmlađi je upisan i u vrtić. Supruga zasad još nije tražila posao zbog najmlađeg djeteta.
O povratku u Ukrajinu nam je još teško govoriti jer ne znamo što će se još događati. Koliko će rat trajati i kad će se biti sigurno vratiti, mislim da to nitko ne zna. Meni je najvažnije da svojim radom mogu prehraniti obitelj bez obzira gdje bio smješten.
- PIŠE: Iva Širac
- 3418
Danas kada je normalno da kućanstvo ima jedan ili više osobnih automobila, čini se kako je ideja iznajmljivanja vozila potpuno nepotrebna. Ali samo na prvu. Sve veći broj ljudi, organiziranih grupa, mlađih generacija sklono je ideji rentanja za različite potrebe. Oni koji vole fleksibilnost i opušteni boravak, te vožnju, znaju da se to ne može uvijek postići osobnim vozilima. Osim što su ograničena veličinom, oni su često i zauzeti od drugih članova obitelji te je tada potrebno raspolagati s nekoliko vozila odjednom. Postoje situacije u kojima je više nego vjerojatno da ćete posegnuti za najbližim iznajmljivačem kombi vozila.
Tako je slično razmišljao i 21- godišnji Dino Sadilek iz Pakraca, vlasnik obrta za prijevoz putnika i najam kombija „Rent a Dino“, koji je posao započeo u samom jeku epidemije koronavirusa, u rujnu 2020. godine. Nakon što je završio srednju školu za tehničara cestovnog prometa u Daruvaru, godinu dana pokušavao je naći posao u struci, no ustvari je razmišljao o vlastitom obrtu.
Sam svoj šef - san od djetinjstva
Mladost i eventualno radno neiskustvo Dinu nisu omele od željenog cilja. „Zapravo od malih nogu sam sanjao da ću imati nekakav svoj posao. Još kao dijete sam stalno „visio“ oko automobila, kamiona i meni je to bilo zanimljivo, vidio sam se u tome. Nakon završene srednje škole, otvaranje takvog obrta nekako mi je bio logičan slijed“, priča nam Dino.
Dino je za otvaranje obrta koristio mjeru Zavoda za zapošljavanje, poticaje u iznosu od 25 tisuća kuna, no ipak su mu najviše pomogli roditelji i baka i djed te je uspio bez kreditnog zaduživanja za početak kupiti dva rabljena kombija. I tu je sve krenulo. Posao se „zakotrljao“ sjajno, priča Dino, no tada je došao lockdown, pa su doslovno kombiji pola godine stajali na mjestu. Nije bilo lako prebroditi to vrijeme, no opet uz pomoć obitelji, nakon ponovnog otvaranja i epidemiološke normalizacije, Dini je posao opet krenuo i danas je, kako kaže, jako zadovoljan. Jedini je obrtnik na području Pakraca koji nudi putnički prijevoz i ne misli da je pogriješio u odabiru jer smatra da je takva usluga ovdje itekako potrebna.
Vozi se gdje god treba
Najviše mu se javljaju udruge koje ovakva vozila trebaju za organizirane odlaske na izlete, sportska događanja ili različita privatna putovanja, počeo je surađivati i s školama prevozeći učenike na različite ekskurzije, ali i sve češće za djevojačke i momačke večeri te sve ostale vrste proslava.
„U svakom poslu, pa i u ovom, imaš i lijepih i gorkih iskustava. I sve je to škola. Najvažnije je da je vozač odgovoran i vozilo ispravno. Meni najluđe i najzabavnije vožnje su kada vozim svatove, onda se svašta nagledaš i svačemu nasmiješ jer se ljudi opuste budući da ne moraju voziti, a opet nisu prijetnja drugima u prometu“, priča nam Dino, no ističe da je neke potencijalne klijente morao i odbiti jer mu se nisu činili pouzdanim i odgovornim da dobiju vozilo na raspolaganje, bez obzira što su uslugu htjeli platiti. I tu treba biti ozbiljan i oprezan koliko možeš, dodaje Dino.
Dino je nedavno nabavio i kamion za prijevoz paletirane i zbirne robe, prijevoz poljoprivrednih strojeva, motora, namještaja, bilo kakvog tereta većih dimenzija, a iza njega su, osim vožnje po Hrvatskoj, i inozemne rute. Najčešće, kako kaže, putuje za Italiju, bio je i u Grčkoj, a najdužu rutu koju je dosad vozio je 15 kilometara od Lihtenštajna kada je u četiri dana napravio više od 4000 kilometara zajedno s ocem Silvijom koji mu zbog povećanog opsega posla pomaže kad god zatreba.
Širenje djelatnosti uz oca Silvija
Planova i ideja Dino ima mnogo, a najviše ih veže uz oca Silvija kojeg planira zaposliti u svom obrtu kao najveću pomoć i podršku te najboljeg poslovnog partnera, kojeg je imao od početka.
Zajednički razmišljaju o proširenju obrta s još jednim šleperom kada bi se špedicijom, posebno inozemnom, počeli ozbiljnije baviti. A kako su nam obojica rekli, ukoliko posao krene, morat će posegnuti za barem još jednim suradnikom. Za sada, srce im je obojici na mjestu, Dini jer je ostvario svoj san, a obitelji što je sin jedinac ipak svoj život odlučio graditi u svom rodnom gradu.
