- PIŠE: Pakrački List
- 915
U službenom posjetu Pakracu i Lipiku danas boravi Kolinda Grabar Kitarović, predsjednica RH.
On je iz Požege, gdje je ovaj tjedan preseljen Ured predsjednice, došla u pratnji župana Alojza Tomaševića.
Na Bučju ju je dočekala gradonačelnica Anamarija Blažević i upoznala ju sa stradavanjima civila i branitelja ovog kraja u zloglasnom četničkom logoru Bučje kroz koji je u jesen 1991. godine prošlo oko 300 ljudi, od kojih se niti danas ne zna za sudbinu dvadesetdvojice.
Predsjednica je položila kod spomen obilježja cvijeće. Na put prema Pakracu zaustavila se kod kapele male Gospe u Kusonjima gdje je također, nakon kratkog upoznavanja od strane gradonačelnica sa sadržajem ovog spomen obilježja, položila cvijeće ubijenim braniteljima 1991. i 1993. godine, nakon čega se uputila pred pakračku župnu crkvu gdje u mnoštvu današnjih posjetitelja sudjelovala u „Mimohodu pobjednika“ do RKT groblja i spomen-obilježja poginulim pakračkim braniteljima gdje su, osim predsjednice između ostalih vijence položili izaslanstva, Vlade i Ministarstva hrvatskih branitelja, MUP-a, Županije i Grada.
Nakon toga obići će Muzej ratne i vojne povijesti, sudjelovati u svečanom postrojavanju sudionika (11,30 sati) upriličenom u povodu obilježavanja 1. 3. 1991. godine i početka Domovinskog rata u RH. Prilikom svog prvog službenog posjeta Pakracu obići će još pakračku bolnicu, a potom odlazi u Lipik gdje će posjetiti Dom veterana, Specijalnu bolnicu za medicinsku rehabilitaciju Lipik i Državnu ergelu.
- PIŠE: Pakrački List
- 889
Sinoć su na svečanoj akademiji u Hrvatskom domu dr. Franjo Tuđman dodijeljene nagrade pobjedničkim radovima na 8. literarnom natječaju „Mladi i Domovinski rat“ koji Udruga policije branitelja Pakraca i Lipika provodi u suradnji s gradovima i pakračkom i lipičkom osnovnom školom. Objavljujemo pobjedničke radove.
LORA TOMIĆ: Nećemo zaboraviti
Kod bake i djeda za nedjeljnim ručkom često odlutamo u prošlost. Baka opisuje mali grad u kojem je bila razvijena drvna i tekstilna industrija, u kojem su svi stanovnici bili zaposleni, druželjubivi i sretni ljudi. Gradić u kojem bi predvečer svakoga dana ljudi šetali, pričali, smijali se i tako ispunili ulice. Voljela bih da je i danas tako.
Zatim djed započinje svoju priču o tome kako se Pakrac pretvorio u razrušen i pust grad. Početkom kolovoza 1991. godine većina srpskih obitelji napušta grad jer je 19. kolovoza u ranim jutarnjim satima počeo napad minobacačima, mitraljezima i strojnicama. Grad su okupirali vojnici Jugoslavenske narodne armije predvođeni četnicima koji su imali u planu stvoriti Veliku Srbiju s granicom Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica. Napali su Policijsku postaju nemoralno i bez milosti kako bi imali grad pod kontrolom. Napadali su bolnicu, školu, a nisu imali obzira ni prema stanovništvu koje se još nalazilo u gradu. Svi su ostali iznenađeni novonastalom situacijom te prestrašeni jačinom i silinom projektila koji su rušili grad i pretvarali kuće u ruševine. Padala je kiša metaka i topovskih granata. Svi su se bojali za svoje živote, zato su starci, žene i djeca napustili grad, a muškarci su ostali braniti ga. Ti naši hrabri vojnici borili su se s vrlo malo oružja, ali s velikim žarom u srcu. Bilo je teško, mnogi su dali život za slobodu, no uspjeli su. Pakrac je oslobođen i Hrvatska je priznata u Europi i svijetu. Opisuje nam djed događaje kao da je sve to bilo jučer…
Baka ga lagano dodirne po ruci, bez riječi se pogledaju i nastavljamo s desertom. Danas, hodajući gradom u društvu prijatelja, primjećujem obilježja ratnog razaranja i obećavam da nećemo dopustiti da se zaboravi što se dogodilo. Svi zajedno ćemo se truditi da naš Pakrac postane ono što je bio nekada u bakinoj priči.
TIA LNENIČEK: Branitelji su nam poklonili slobodu
Počelo je. Prve granate su pale na moj mali grad. Kolovoz 1991. Pale su i prve ljudske žrtve. Moja majka je tada bila u kući sa svojim roditeljima i bratom. Zbog ratnog vihora morali su napustiti vlastitu kuću, u suprotnom bi bili do jutra mrtvi. Kuća u kojoj su živjeli bila je pod opsadom u takozvanoj Krajini. Njihovi dojučerašnji susjedi bili su sada njihovi najveći neprijatelji. Rat od ljudi napravi najveće neprijatelje. Nikome ne donosi ništa dobro, osim što ljudi ginu za nečije ideale.
Opet se čuje tutnjava. Danas je posebno nemiran dan. Umjesto cvrkuta ptica, čuju se topoti, urlici, povici i ništa drugo. Ljepota nestaje. Priroda kao da je mrtva. Ne čuje se zvuk dobro poznatih cvrčaka, pjev vrapčića, niti se vidi ljepota plavog neba. Sve ono što nosi ljepotu, sakrila je tama, ratnički topovi, minobacači i neprijateljski tenkovi koji žele uništi sve ono što je priroda stvorila da se ne posjeduje, već da se voli i čuva.
Djedovina je svetinja,a ognjište naš dom. Hrvatska je danas slobodna. Hrvatska je moja domovina. Danas moja Hrvatska slavi svoju slobodu. Moja braća i ja danas smo u njoj slobodni, zahvaljujući mojim roditeljima i njihovom suborcima. Ipak u ratu 1991. godine stradalo je mnogo hrvatskih branitelja. Mnoge obitelji nisu danas sretne kao moja, jer ostali su bez očeva, sinova, majki ili braće. Danas slušamo o Vukovaru, Gradu heroju. U njemu su stradali mnogi branitelji, ali i djeca, žene i nedužni stanovnici grada mučenika. Danas se njihova imena nalaze na masovnoj grobnici na Ovčari. Danas su njihovi životi prošlost i pripadaju povijesti, hrvatskoj povijesti. Mi živimo u sadašnjosti. Oni, hrvatski branitelji, na svoj su način dali svoj doprinos u stvaranju Republike Hrvatske. Sloboda je ono najvažnije što su oni nama poklonili, ali cijena je bila previsoka, u zamjenu su dali svoje živote. Ipak, danas je Hrvatska ponovo u problemu, podijeljena je između političkih stranaka i njihovih ideala.
Jedni žele Hrvatsku, drugi žele Hrvatsku, ali svi u vlastiti džep. Hrvatska ne stane u ničiji džep, ona je jedinstvena ili ipak nije? Ponovno smo sluge, ali ovaj put od vlastitog naroda. Izgleda da smo sada sami sebi najveći neprijatelji. Sluge smo politike i želje za njihovom moći i za vlasti. Tko će nas sada obraniti od nas samih?
- PIŠE: Pakrački List
- 1214
Pakračanka Lora Tomić i Lipičanka Tia Lneniček pobjednice su ovogodišnjeg natječaja za najbolje literarne radove u projektu „Mladi i Domovinski rat“ koji već tradicionalno 8. godinu provodi Udruga hrvatske policije branitelja Pakraca i Lipika u suradnji s gradovima i školama među učenicima 7. i 8. razreda pakračke i lipičke osnovne škole.
Povod je 1. ožujka i početak Domovinskog rata Hrvatskoj, a večeras je u Hrvatskom domu dr Franjo Tuđman održana svečana akademija nazvana „Večer domoljubne pjesme, poezije i proze“ na kojoj su čelni ljudi Pakraca i Lipika Anamarija Blažević i Vinko Kasana uručile pobjednicama nagrade. Osim njih istaknute su i drugoplasirani i trećeplasirani radovi: u Lipiku Silvija Zanetti i Ena Tutić, a u Pakracu Lara Radivojević i Klara Bahnik. Nažalost lipičke nagrađene učenice se nalaze na terenskoj nastavi pa je nagradu umjesto Tie preuzela majka Tanja i ravnateljica škole Klaudija Kovač.
„Ponosna sam što sam gradonačelnica Grada heroja, a vi morate znati zašto je to tako. Zato provodimo ovaj natječaj kako bi znali da se ovo nije dogodilo u Pakracu, Hrvatska danas ne bi izgledala ovako, a naše je da gradu vratimo sjaj koji je imao prije 1991. godine i ovih razaranja“, rekla je pri tom pakračka gradonačelnica Blažević, a lipički gradonačelnik Kasana je zahvalio Udruzi i školama što ustrajno provode ovaj natječaj koji je dio doprinosa obrazovanju mladih o Domovinskom ratu, a naročito nastojanja da se ne zaborave oni koji su dali živote za slobodnu Hrvatsku.
Prvoplasirani pakrački rad predstavila je sama autorica, a lipički majka Tanja. U ostatku akademije sudjelovali su učenici i profesori Osnovne glazbene škole Pakrac, Tamburaški orkestar Pakrac te Vokalni sastav „ Sveti Matej“ policijske uprave Bjelovarsko-bilogorske.
Voditelj programa Mario Barać u uvodu u akademiji istaknuo je da „ne slavimo niti smo ikada slavili ikakav rat. Posebno ne ovaj koji nam je podmuklo nametnut. Ali slavimo i uvijek ćemo slaviti hrabrost, odlučnost, hrvatskog čovjeka koji je bio spreman alat zamijeniti oružjem i zahvaljujući kojem Pakrac nikada nije pao u ruke daleko jačem, brojnijem i bolje opremljenom neprijatelju“,
U sklopu akademije Damir Kukavica umjetnik iz Donje Stubice i Mladen Ilić, hrvatski branitelj iz Garešnice svečano su predali rad Kukavice, portret dr. Ivana Šretera izrađen tehnikom ulja na platnu veličine 140 x 100 centimetara. Portret je predan Veri Bosanac, sestri dr. Šretera, koja ga je odmah proslijedila, Gradu Pakracu, odnosno gradonačelnici Blažević.
Obilježavanje 1. ožujka u Pakracu će biti nastavljeno sutra svečanim mimohodom (10 sati) od župne crkve do RKT groblja i spomenika poginulim braniteljima te postrojavanjem sudionika (11,30 sati) ispred zgrade PP Pakrac uz sudjelovanje predsjednice RH Kolinde Grabar Kitarović.
Nagrađene učeničke radove objavit ćemo sutra.
- PIŠE: Pakrački List
- 1003
Početkom sljedećeg mjeseca, točnije 1.,2., i 3. ožujka na području Pakraca nastavlja se s odvozom papira i kartona iz smeđih posuda.
RASPORED ODVOŽNJE
1. 3. – naselje Kraguj + Grad Pakrac i to ulice:
- Križnog puta, M.Krleže, Šeovački put, Kragujski put, Sedlar, Slavonska, Bijeli put, Veberov sokak, Vukovarska, Osječka, K.Branimira, N.Oršanića, Pepe Polaka, 103. i 105. Brigade, Vinogradska, Bljesak, 30.Svibnja, trg bana J.J.Jelačića, B.Radića, S.Grabrića, A.Hebranga, M.Hrvatske, Bolnička, Prolaz baruna Trenka, Prilaz na Mali most, Hrv.velikana, G.Šuška, Obala P.Krešimira IV,trg 76. Bataljuna, A.Cesarca, V.Lisinskog, LJ.Gaja, K.Tomislava, J.J. Strossmayera, Kalvarija (dio ulice)
2. 3. – naselje Klisa +Prekopakra + Grad Pakrac i to ulice:
- M.Gupca, V.Rehaka, I.G. Kovačića, K.Domagoja, A.Stepinca, A.Cesarca, Aleja Kestenova, Frankopanska, Z.N.G, Basaričekova, M.Držića, N.Tesle, T.Ujevića, Zvonimirova, N.Š.Zrinskog, M.Lovraka, Grigora Viteza, R.Boškovića, Krndija, Marinkovac, I.Meštrovića, Pilanski put, R.Sindikata, Kranjčevićeva, Radničko naselje, Leptirovo brdo, I.B.Mažuranić
3. 3. – naselja Omanovac, Novi i Stari Majur, Kusonje, Španovica, Dragović, Grahovljani, Šumetlica + Grad Pakrac i to ulice: - I.Gundulića, Psunjska, J.Žiške, Sv.Roka, Kalvarija (dio ulice)
- PIŠE: Pakrački List
- 1266
Sutra u Pakracu obilježavamo 26. obljetnicu početka Domovinskog rata. Koliko nam je važan ovaj dan svjedoči i priča o pakračkoj obitelji Petrovečki koja je u stvaranju hrvatske države platila najveću cijenu.
… „Noćas sam lijep san sanjao, da sam na krilu mog tate spavao…kako je lijepo i toplo bilo, kako je meko tatino krilo“…
...napisao je u sklopu školskog rada, još tamo početkom stoljeća, mladi učenik Petrovečki. Danas 26 – godišnjak, Marijan mu je ime, nazvan je po ocu, jednoj od prvih žrtava Domovinskog rata koji je nestao u noći 19. kolovoza 1991. godine, zarobljen od srpskih paravojnih formacija, dojučerašnjih prijatelja koje je samo nekoliko sati ranije počastio za rođenje sina kojeg nikad neće vidjeti.
Od tog kobnog dana pa sve do danas o sudbini Marijana Petrovečkog - Nune ne zna se ništa. Iako proteklo vrijeme, a prolazi već dvadeset i šesta godina, priziva realnost i gasi nadu, majka Blanka, danas 79 – godišnjakinja, ne odustaje od potrage. „Nema gdje nisam bila, nema s kim nisam razgovarala, no i dalje nema rezultata. Bila sam u Novom Sadu, Banja Luci, Neumu, Vukovaru, Rovinju, Osijeku, razgovarala sam sa Srbima, s Albancima, s našim bivšim logorašima - sve bez rezultata“. Trećinu je života potrošila, prevrnula nebo i zemlju u potrazi za bilo kakvim znakom ili signalom koji bi ponudio trag …no, ne nada se više svome Nuni, želi jedino da mu se pronađu posmrtni ostaci i da ga se dostojanstveno sahrani.
„Sve što danas želim je da mogu otići sinu na grob i zapaliti svijeću. Možda će netko ovo pročitati pa se smilovati i pomoći da ga pronađemo. Nije to moj Marijan zaslužio, posvjedočit će tome svi koji su ga poznavali, a znaju to i njegovi krvnici, gdje god bili“.
…“oteli su djetinjstvo moje, ranili srce majčice moje, rasplakali bakine oči, ona se nada da ćeš nam doći“…
Zadnji put Blanka je sina vidjela na Veliku Gospu 1991. godine, obećao je doći do majke baš na dan kad je zarobljen. Sudbina je umiješala prste i poslala ga na posao iako, kaže Blanka, te noći nije trebao raditi. Nekoliko godina kasnije prema priči svjedoka D.U., koji je te noći s njim zarobljen pa pušten i potom prešao na srpsku stranu, Marijan je po zarobljavanju završio u logoru Bučje, a potom je nekoliko dana kasnije kad je vožen na navodnu razmjenu vjerojatno i ubijen. Prema riječima bivših logoraša koji su ga tih dana sreli u logoru, bio je vedrog duha i optimističan koliko se optimističnim u takvoj situaciji moglo biti „Noćas sam sanjao kako jedem kruh i mast, rekao sam vam da će sve biti dobro i da će nas razmijeniti!“, rekao je ostalim logorašima na dan kobnog odlaska šumarijskim kombijem u nepoznato.
Lokacija vjerojatne četničke egzekucije do danas je nepoznata. Božidar Petrovečki, Marijanov stariji brat, od prvih je dana aktivan u potrazi. Još početkom rata koji ga je zatekao u Prištini gdje je radio kao vojno lice, saznavši da mu je brat zarobljen pokušavao je putem svojih veza, vezica i poznanstava ishoditi bratovo puštanje. Čvrsto obećanje nadležnih da će ga dovesti kroz koji dan avionom u Prištinu nije se ostvarilo i počela su razna izgovaranja, odugovlačenja i laganja. „Tad sam se prvi put uplašio najgoreg i shvatio da tu nema pomoći. Odmah sam sa suprugom otišao u Hrvatsku i priključio se postrojbama MUP-a, a potom i tadašnjeg ZNG-e.
Danas tvrdi da je izgledna lokacija, gdje bi se posmrtni ostaci mogli nalaziti, nedaleko glavne požeške prometnice, bliže selu Koturić. Ondje su bili s raznim istražiteljima, no unatoč vidljivim tragovima oštećenja od prekopavanja tla do ekshumacije i samog točnog lociranja još nije došlo. Božidar nije zadovoljan radom institucija po pitanju nestalih. „Dojma sam da se najviše angažmana pokaže u vrijeme godišnjica, koje su tad i medijski dobro popraćene pa je to motiv ljudima zaduženim i dobro plaćenim za taj posao da se malo više angažiraju po pitanju nestalih. Ovako je sve ostalo na nama - obiteljima kojih se to jedino i najviše tiče. Pomirio sam se s tim da mi je brat ubijen, ne vjerujem u ratna zarobljeništva od dvadeset i šest godina – nije to film, ali ne mirim se trenutnim stanjem koje je takvo da nema obilježen grob i svoj mir, ovdje kod kuće gdje mu možemo zapaliti svijeću“.
Iz Pakraca i okolice se traži još dvadeset i dvije nestale osobe, a do danas ih je pronađeno svega desetak.
„Krvnike tvoje stići će zaslužena kazna za tvoju patnju i našu bol, a ja ću te vječno voljeti, dragi tata moj“…
…završio je svoju pjesmu dječak koji oca nikad nije upoznao, čiji zagrljaj nikad nije osjetio.
- PIŠE: Pakrački List
- 971
„Sjećanja na rat ne bi se smjelo u potpunosti potisnuti kako bi na temelju tih sjećanja mogli provoditi povijesna istraživanja o uzrocima događaja iz prošlosti radi toga da spriječimo ponavljanje ratova u budućnosti.“, istaknuo je doc.dr.sc. Ivica Miškulin s Hrvatskog katoličkog sveučilišta u zaključku predavanja „Kako je sve počelo-srpska pobuna u općini Pakrac 1990.-1991.“ održanog 27. veljače u Gradskoj knjižnici Pakrac. Ovim predavanjem u organizaciji Gradske knjižnice Pakrac započelo je višednevno obilježavanje 26. obljetnice početka Domovinskog rata u Hrvatskoj kojeg organiziraju Udruga hrvatske policije branitelja Pakraca i Lipika, Grad Pakrac, Udruga specijalne policije iz Domovinskog rata u suradnji s Koordinacijom udruga proisteklih iz Domovinskog rata Pakraca i Lipika te Udrugom djece branitelja Domovinskog rata Pakrac.
„O svemu onom što se dogodilo prije 1./2. ožujka 1991. godine treba još puno govoriti i puno pisati, a upravo to čini doc.dr.sc. Ivica Miškulin s Hrvatskog katoličkog sveučilišta.“, predstavila je predavača ravnateljica knjižnice Monika Lucić-Fider te dodala kako je već prije par godina u Pakracu predstavio zbornik „Srpska pobuna u zapadnoj Slavoniji“ koji se može vidjeti i posuditi u knjižnici. „To je zbornik radova koje govore upravo o događajima što su se zbivala na našem području tijekom ratnih 1990-ih godina. Također je i autor knjige „Imas puska, imas pistol“ koja govori o svemu što se događalo tijekom operacija mirovnih snaga UN-a u okviru UNPROFOR-a na području zapadne Slavonije.“, dodala je ravnateljica Monika Lucić-Fider te pozdravila predavača koji je već četvrti put u Pakracu i prisutne gradonačelnicu Pakraca Anamariju Blažević i Miroslav Ivančića, predsjednika UHPBPL, kao predstavnika udruge koja u suradnji s Gradom Pakracom već niz godina organizira svečano i dostojanstveno obilježavanje obljetnice početka Domovinskog rata u Pakracu uz sve ostale slušatelje ovog povijesnog predavanja.
„Paradoks je što je naše društvo preplavljeno poviješću. Preplavljeno je sjećanjima, knjigama i časopisima. Imate dojam kako se o našoj povijesti gotovo sve zna. Pogotovo najnovijoj, ali zapravo kad malo zagrebete pod površinu, to često nije tako. U našoj nestručnoj javnosti dominiraju vrlo površna tumačenja povijesnih događaja iz druge polovice 20. stoljeća.“, rekao je u uvodu predavanja doc.dr.sc Ivica Miškulin te izrazio nadu kako će aktualni napori Vlade RH za otvaranjem arhiva do 1990. uroditi plodom. „Mada se ja ne bih zaustavio na tome. Zagovornik sam da se otvore arhivi sve do 1995. godine, do kraja „Bljeska“ i „Oluje“ jer toliko dokumentacije važne za našu najnoviju povijest imate dostupnu na web-stranicama Haškog suda te više nema svrhe da se ostalo drži u bunkeru ili iz nekog razloga zatvorene.“, dodao je Miškulin koji smatra kako je Domovinski rat početak samostalne Hrvatske, ali isto tako i kraj komunističke Hrvatske te iz ove perspektive 1995. je granična godina. Tijekom predavanja uz razne događaje s početka srpske pobune u Pakracu 1. i 2. ožujka 1991. godine te kasnije ratne jeseni 1991. godine i dolazak snaga UNPROFOR-a 1992. godine, Miškulin se osvrnuo i na VRA „Bljesak“ kojom je 1995. godine oslobođeno okupirano područje zapadne Slavonije. Za akciju „Bljesak“ Miškulin kaže kako je najuzornije provedena i najhumanitarnija oslobađajuća vojna akcija tijekom cijelog Domovinskog rata i svih ratova na području bivše Jugoslavije tijekom 1990-ih jer je prošla bez većih posljedica na civilno stanovništvo.
izvor: Antun Ciglenečki (Compas)
