- PIŠE: Pakrački List
- 1106
Razna društvena statistika nas gotovo svakodnevno uvjerava da živimo bolje nego lani. Ilustriraju to usporedivim statističkim podacima na godišnjoj razini o porastu osobne potrošnje, porastu plaća, porastu zaposlenih i padu nezaposlenih. Kako se to odražava na najsiromašnije slojeve Pakraca i Lipika, one koji stalno ili povremeno primaju socijalnu pomoć bilo u Centru za socijalnu skrb, bilo kroz gradske socijalne programe, bilo kroz rad pakračkog Crvenog križa bio je cilj ove priče. No, unatoč potrošenom vremenu novinara, ali i kompetentnih sugovornika iz ovih društvenih institucija, do jednoznačnog odgovora nismo uspjeli doći. Sigurno je da je dio razloga za to na kompliciranom administrativnom sustavu kojim je društvo reguliralo skrb o svojim najsiromašnijim slojevima. Samo u Centru za socijalnu skrb zakoni i administrativni propisi po pitanju socijalne pomoći koja uključuje novčanu, ali i psiho-socijalnu pomoć (savjetovanje, nadzor i slično), predvidjeli su više od 140 različitih postupaka, mjera, procedura i svega toga pri čemu neki podrazumijevaju „mrkvu“ (novčana i druga pomoć), a neki i batinu (nadzor, savjetovanja ...), rekla nam je Dubravka Šebić Stoček, desetogodišnja ravnateljica Centra za socijalnu skrb i još toliko godina socijalni radnik u sustavu socijalne skrbi u istoj ustanovi u Daruvaru. Pored toga, među korisnicima razgranatih mogućnosti oblika novčane pomoći, bilo je onih koji se u tom svojstvu u Centru pojavljuju godinama, bilo onih povremenih ili jednokratnih, teško je naći dvije potpuno iste životne priče.
Od „socijale“ živi oko 550 kućanstava
Manji je problem što je u toj šumi propisa teško izvući neku relevantnu društvenu statistiku posebice vremenski usporedivu radi određivanja smjera u kojem socijalno ide društvo pa je teško i novinarima prepoznati taj smjer. Veći je problem što se jako teško u tome snalaze oni kojima je ta pomoć potrebna, a koji često ne pripadaju niti prosječno obrazovanim društvenim slojevima. No to problem ne bi smio biti korisnicima jer su upravo socijalni radnici tamo da upute korisnika u njegova prava i način njihovog ostvarivanja.
U Centru za socijalnu skrb u Pakracu, koji je nadležan i za administrativnu jedinicu Lipik, sada radi ukupno 12 zaposlenika, od kojih osmero (četiri socijalna radnika, dva pravnika te po jedan psiholog i defektolog) su stručni radnici čiji je opis radnog mjesta izravan kontakt s potencijalnim korisnicima. Pored toga, u prepoznavanju osoba kojima je potrebna pomoć, ističe ravnateljica, značajna je i suradnja s rođacima, susjedima, prijateljima osoba kojima je potrebna pomoć, a koji to možda ne znaju ili ne znaju da na to imaju pravo, te drugim institucijama i udrugama u zajednici.
U svakom slučaju, prvi korak nije lagan i ma koliko prosječno upućeni građani misle da je vrlo jednostavno otići po socijalnu pomoć, često to baš i nije tako, mada ima doista i onih suprotnih primjera gdje je socijala način življenja, uvjeravaju nas naši sugovornici.
Najsigurniji socijalni izvor prihoda je zajamčena minimalna naknada za ostvarivanje osnovnih životnih potreba. Nju u vremenski neograničenom trajanju, odnosno dok se ne promijene životni uvjeti po primanjima, ostvaruju radno nesposobni samci u iznosu od 920 kuna mjesečno, odnosno radno sposobni samci 800 kuna. Za višečlana kućanstva iznos pomoći se utvrđuje kao zbroj udjela svakog člana kućanstva, tako da za odraslog člana mjesečna naknada iznosi 480 kuna, a za dijete 320 kuna. U srpnju 2016. godine u pakračkom Centru je takvu mjesečnu naknadu dobilo 453 što kućanstva, što samaca. Istoga ovogodišnjeg mjeseca je takvu naknadu dobilo 398, dakle desetak posto manje. Prije 10 godina, dakle prija izbijanja one teške ekonomske recesije bilo ih je 324. Sve u svemu, ta brojka je poprilično konstantna. U srpnju 2016. godine Centar je isplatio zajamčene minimalne naknade 421.727 kuna, a ove godine 353.716, dakle u padu je što navodi na zaključak da se broj socijalno ugroženog stanovništva uslijed izlaska iz recesije (ili odseljavanja?) smanjuje.
Najpopularnija mjera socijalne politike pomoći ugroženom dijelu stanovništva je jednokratna novčana pomoć (vidi okvir Dubravka Stoček Šebić....) koja se može u navedenim uvjetima dobiti jednom ili više puta godišnje, ovisno o utvrđenoj opravdanosti potrebe, ali do godišnjeg ukupnog iznosa od 2.500 kuna za samce, odnosno 3.500 kuna za obitelj. U lipnju lani na području svoje nadležnosti pakrački Centar je isplatio u ukupnom iznosu od 6.078 kuna, a ove godine 8.418 kuna. Riječ je o povećanju, ali je usporedni uzorak mali pa je iz njega bilo što teško zaključiti.
Država plaća struju za 550 kućanstava
Centar za socijalnu skrb isplaćuje pomoć za plaćanje računa za potrošnju električne energije i ta pomoć bez obzira na broj članova kućanstva iznosi 200 kuna mjesečno koje sustav socijalne pomoći putem FINA-e to izravno plaća HEP-u, dakle korisnici ne mogu ta novčana sredstva potrošiti ni na koji drugi način, što je jedna od rijetkih mjera gdje sustav apsolutno kontrolira potrošnju novca namijenjenog podizanju općeg standarda stanovništva na području Pakraca i Lipika, dakle nema varanja niti nenamjenskog trošenja primjerice za alkohol ili cigarete, što kod drugih mjera je moguće. Takvih je sada oko 550, pri čemu ova pomoć ne isključuje i ostale već pobrojane, ali je mogu koristiti samo korisnici prava na zajamčenu minimalnu naknadu i osobnu invalidninu.
To su najčešći oblici socijalnih pomoći koji se odnose na zdrave osobe, odnosno moguće ih je dobiti i ako ste i radno sposobni. Prosječno upućeni građani obično misle i komentiraju kada je u pitanju socijalna pomoć odraslim radno sposobnim osobama da oni u tome uspješni i orijentirani od socijalne pomoći ostvaruju nerijetko prihode kao i oni koji rade. Djelomično je to točno, ali ipak u istom mjesecu svi vidovi socijalne pomoći ne mogu prelaziti iznos zajamčene prosječne plaće (sada nešto više od 3.200) kuna ne računajući pri tom dječji doplatak koji se isplaćuje putem Fonda za mirovinsko osiguranje po djetetu u mjesečnom iznosu od 199 do 299 kuna po djetetu, ovisno o veličini plaće/mirovine. Uzimajući sve to u obzir, kao i mogućnost da se nešto „užica“ u Crvenom križu i gradskoj upravi, mora se priznati da su protivnici ovakvog socijalnog pomaganja radno sposobnih osoba bar djelomično u pravu – oni uspješniji mogu ostvariti prihod koliko i najslabije plaćeni radnici, a posebice oni koji su kao takvi zaradili mirovinu.
Većina ostalih najčešćih stalnih ili povremenih socijalnih pomoći i prava odnose se na razne vrste oboljelih i nemoćnih osoba kao što su korisnici osobne invalidnine, koju koriste osobe s teškim invaliditetom ili drugim teškim i trajnim promjenama u zdravstvenom stanju, a iznosi do 1.250 kuna mjesečno, za osobe koje nemaju vlastiti prihod. Tu pomoć na području Pakraca i Lipika trenutno prima 155 osoba. Pravo na doplatak za pomoć i njegu koja iznosi od 350 do 500 kuna mjesečno prima trenutno 194 osobe, smještaj u starački dom uz plaćanje ili participaciju države trenutno na našem području koristi 41 osoba, a 22 osobe istu tu mjeru koristi kod udomiteljskih obitelji.
To su najčešće korištene novčane mjere socijalne politike koja je, kako smo rekli vrlo razgranata i pokušava pronaći adekvatno rješenje za slučaj svake osobe, što je nemoguće. Koliko država kroz svoju socijalnu politiku „upuca“ mjesečno ili godišnje na ovo područje nemoguće je izračunati jer su načini tijekova novca različiti: najčešće preko nadležnog Centra za socijalnu skrb, ali i izravno kako smo to već opisali iz Ministarstva ili drugih fondova, kao i putem raznih natječaja koje provode različite društvene institucije (udruge, Crveni križ i slično), a koji se pojavljuju u programu različitih ministarstava s porijeklom novca iz državnog proračuna ili europskih fondova.
Pomoć gradskog proračuna
U Gradskoj upravi kod stručne suradnice Dubravke Špančić doznajemo da je Grad Pakrac na svom području u 2016. godini na izravne programe socijalne skrbi potrošio dodatnih 510 tisuća kuna, mada je realna brojka (vidi spomenuti okvir) i značajno veća, što je već godinama uobičajena stavka u proračunu. Najviše tog novca, 443.000 kuna, odnosi se na naknade troškova stanovanja. Gotovo 50.000 kuna su razne jednokratne pomoći u izvanrednim situacijama (bolest, smrt, rođenje, elementarna nepogoda u obitelji) dok je sve ostalo u simbolici od nekoliko tisuća kuna. No kao dio socijalne politike grada, u proračunu nisu iskazane niti evidentno socijalne stavke kao primjerice stipendije koje su podijeljene isključivo po socijalnom kriteriju, ali niti po ostalima kojih je na godišnjoj razini oko 250.000 kuna. Također, kao dio socijalne politike u proračunu se ne iskazuju niti otpisi komunalne naknade koji se opravdavaju socijalnim kriterijem (neimaštinom), kao i otpisi naknade za stanarinu u gradskim stanovima dodijeljeni socijalnim kriterijem koji se ne plaćaju, ali se godinama gomilaju i vode kao dug pojedinaca koji nikada neće biti naplaćen. Takvih stavki u proračunu bi se našlo još, dakle ukupna pomoć proračuna poreznim obveznicima značajno prelazi spomenutih pola milijuna kuna.
U kategoriju pomoći socijalno ugroženom stanovništvu svakako valja ubrojati i takozvanu pomoć za ogrjev koja je aktualna ovih dana, a koja će biti isplaćena kroz županijski proračun, mada je zapravo riječ o državnim decentraliziranim sredstvima što je za krajnjeg korisnika nebitno, a koju će na području Grada Pakraca dobiti 241 korisnik (samac/obitelj) u iznosu od 950 kuna, dakle novih oko 200.000 kuna.
Ovime nisu iscrpljene sve pomoći socijalno ugroženim osobama jer kroz razne udruge i druge akcije u tu svrhu se troši i drugog proračunskog novca koji u administrativnoj kvalifikaciji nema takvu oznaku.
Topli obrok za 14 osoba
Dio toga je i rad Gradskog društva Crvenog križa Pakrac. U ovom trenutku prema riječima ravnateljice Danijele Kiš 11 osoba dobiva iz sredstava oba naša grada jedan kuhani obrok dnevno (tržišna cijena 20 kuna) u takozvanoj pučkoj kuhinji, a sam HCK besplatno hrani tri takve osobe. Pored toga, u tijeku je akcija koja ide posredstvom fondova EU „Humanitarni paketi za Slavoniju“ na području Pakraca i Lipika u kojem će 420 korisnika će dobiti u ovoj godini četiri paketa humanitarne pomoći, u tri navrata prehrambene artikle, u jednom higijenske potrepštine. Naravno, svatko od građana po svojoj procjeni može doći u HCK izabrati nešto (najčešće garderoba, ali ima i drugih svakodnevnih kućanskih potrepština) od onoga što su građani solidarno donirali. U takvim akcijama značajan je i Caritas, ali i druge različite udruge.
Društveni parazitizam
Socijalne i humanitarne pomoći od 1992. godine su na ovim prostorima stalni predmet žučnih kuloarskih rasprava. Upravio tih godina razvio se pojam i praksa društvenog parazitizma koji je zahvatio i razne oblike, ne samo humanitarnih pomoći u naturi (stvarima), nego kroz invalidnine, mirovine, socijalne i svakojake druge naknade. Od takvog način preživljavanja (bez rada) teško je pojedince odviknuti i očigledno je da 25 godina za to nije dovoljno dugo razdoblje. Upravo stoga i zbog zloupotrebe društveno socijalne osjetljivosti, prije donošenja svakog olakog suda o potrebi društvenog pomaganja, potrebno je sagledati stvarnu potrebu da se pomaže pojedincima koji nisu imali sreće, zdravlja, prilike ili mogućnosti da svojim radom osiguraju minimum materijalne egzistencije dostojne ovih vremena. Osuđivati je lako, a izraditi stvarne kriterije i sagledati pojedinačno svaku od životnih situacija izuzetno teško. Stoga ne suditi olako. Bolje, ako ste u mogućnosti, pomozite. Jer, kako narod kaže, sretniji je onaj tko je u prilici pomoći nego onaj tko pomoć mora primiti.
- PIŠE: Pakrački List
- 1055
U evidenciji pakračkog komunalnog redara Tomislava Luksetića nalazi se još uvijek 177 ratnih ruševina koje treba ukloniti. Pri tome još nisu obrađena naselja Branešci, Ožegovci, Bučje kao i sela istočnog dijela administrativne jedinice Pakraca koja se ne nalaze na glavnoj cesti, što će biti utvrđeno naknadno.
Od tih 177 ruševina 39 vlasnika se odazvalo na javni poziv objavljen ovoga ljeta u više navrata u lokalnim medijima radi davanja suglasnosti da Grad, vjerojatno uz pomoć inženjerije HV, može, za vlasnike besplatno, obaviti uklanjanje. Ovi objekti se nalaze uglavnom na rubnim pakračkim područjima (Praulja, vinogradi), te u gotovo svim ostalim naseljima. Istovremeno, komunalni redar je poslao službeni dopis 40-torici poznatih i dostupnih vlasnika ruševina da izdaju suglasnost za uklanjanje ruševine što bi uvelike pojednostavilo proceduru pisanja službenog rješenja što će se morati odraditi za preostalih skoro stotinjak ruševnih objekata čiji vlasnici nisu poznati ili dostupni.
U ovom trenutku dakle postoji 39 objekata čije rušenje je moguće odmah i u gradskoj upravi se nadaju ponovo pomoći inženjerije Hrvatske vojske. Kada, za sada nije poznato. U prošla dva navrata, lani u jesen i ove godine u proljeće, Hrvatska vojska je svaki put uklonila 40-tak ruševina od kojih su neke veličinom i lokacijom bile izuzetno zahtjevne.
- PIŠE: Pakrački List
- 1002
Danas će zbog radova na elektroenergetskim objektima bez struje ostati neki dijelovi Pakraca i pripadajuća naselja.
Od 8 do 11 sati bez struje će biti Ulica Petra Preradovića uključujući kućne brojeve od 1 do 5. Od 10.30 do 12.30 sati bez opskrbe električnom energijom ostaju Gupčeva ulica od broja 25 do 139 i 24 do 124. U Prekopakri će bez struje u tom razdoblju biti ulice: Dalibora Duhača 1 do 47 i 2 do 58; Ante Starčevića 1 do 19 i 2 do 28 te Frankopanska na kućnim brojevima od 1 do 61 i 2 do 46.
Španovica, Gornji Grahovljani, Branešci, Ožegovci, Bučje, Popovci, Veliki i Mali Budići, Koturić, Prgomelje, Glavica i Tisovac opskrbu strujom danas neće imati od 9 do 14 sati, kao i sutra u isto vrijeme.
Iz istog će razloga sutra, 31. kolovoza, bez struje ostati Badljevina u razdoblju od 9 do 14 sati u Ulici braće Radića na kućnim brojevima od 5 do 9 i 22 do 38. U Pakracu će od 8 do 9.30 bez struje biti Ulica kneza Domagoja 33 do 35 i 42 do 44. Ulica dr. Ante Starčevića bez električne će energije biti od kućnog broja 34 do 104 te 25 do 95, a Vinka Rehaka od 1 do 17 i 2 do 18 te Stjepana Širca od kućnog broja 1 do 33 te 2 do 42. U Matkovcu će bez struje biti domaćinstva od kućnog broja 1 do 13 i 2 do 14.
Od 9.30 do 10.30 sati u Prekopakri će bez struje biti Ulica Stjepana Radića od 1 do 97 i 4 do 124 te Ulica 30. svibnja od 1 do 17 i 2 do 20.
- PIŠE: Pakrački List
- 1264
Dvije ljubavi, dva svijeta. Biciklizam i planinarenje. Obje fizički zahtjevne discipline ukoliko ih shvatite dovoljno ozbiljno. A i financijski gledano – nije da ne koštaju. Vašu ozbiljnost i predanost pedalama ili usponima itekako će osjetiti novčanik, do krajnje mjere olakšan čim se ukaže potreba za novim „updateom“ bicikla ili planinarske opreme ako ste se, možda, uputili u neko strmije, zahtjevnije gorje.
Razgovaramo s jednim takvim zaljubljenikom, entuzijastom ili, ako vam je draže, samo avanturistom, koji za svoje dvije strasti ne žali niti novca niti vremena. Goran Arbanas, mladić iz Pakraca, dovoljno je ozbiljno shvatio svoje ljubavi, taman toliko da nam približi stvar i ispriča kako je kroz vrijeme naučio kombinirati ove dvije životne discipline i između njih uspostavit nužni balans.
Goran je rođen 1981. godine u Pakracu. Vrijeme do pete godine živio je u Lipiku, nakon čega seli u Pakrac gdje nakon vrtića završava četiri razreda osnovne škole. Mirno djetinstvo, prva prijateljstva iz kojih izdvaja „frendove“, Lipičane Stevu Nagyja i Ivana Demartinija – Glistu, morao je nakratko napustiti zbog početka rata. Život će ih kasnije ponovo spojiti kroz biciklizam i planinarstvo, no o tome nešto kasnije… Obitelj Arbanas, otac Mato i majka Blanka, djecu je sklonila najprije u Gorski kotar, potom u Zagreb gdje je Goran i završio peti razred. Nakon kratkog izbivanja, već nakon godinu dana, svi su bili ponovo u Pakracu.
Goran nakon osnovne, upisuje srednju građevinsku školu i kao vrlo dobar đak stječe zvanje građevinskog tehničara. Iako kaže da nije obožavao knjigu i u srednjoj školi nije razmišljao o konkretnom budućem pozivu, ispostavilo se da je završio školu koja je usko povezana s njegovim poslom danas.
Naime, nakon odrađenog pripravničkog staža na Staklani, pa vojnog roka u pakračkoj tvrtki Projektni biro, vlasnika Ive Hodaka, ukazala se potreba za radnikom. Obzirom da je na istom mjestu odradio praksu, problema pri zaposlenju nije bilo. Danas odrađuje petnaestu godinu na mjestu projektanta. Poslom je zadovoljan „radim na poslovima projektiranja stambenih poslovnih zgrada, etažiranja objekata, troškovnike, izlaske na teren, ma sve što ulazi u domenu uredskog i terenskog posla – znači sve“, smije se i dodaje da je doista zadovoljan. I to bi bilo to…
Ustaljeni ritam kuća – posao – kuća, Goran razbija hobijem. Ljubav prema biciklu traje od ranih dana, a ozbiljniji dodir s natjecateljskim biciklizmom imao je 2006. godine kad je osnovan pakrački BK Titan. „Tu sam se skompao s ekipom i mogu reći da sam od onda vjeran biciklu. Zajedno s „Titanovcima“ sudjelovao sam u izradi biciklističkih staza na Psunju, organizirao s njima utrke, a i natjecao se. Spomenut ću odvežene Adria Bike maratone, 2013. i 2015. godine, vozio sam redovito Slavonsku ligu iz koje imam četiri bronce i srebro, a posljednju oproštajnu utrku odvozio sam u Pakracu, Enduro kup, i pomalo iznenađujuće, bio treći. Od tada vozim rekreativno, za svoju dušu“.
Kad ga uhvati želja za dobrim treningom odveze koju rutu. Slušajući ga, pomalo neobično zvuči podatak da pod laganu rekreaciju podrazumijeva vožnju na Omanovac do kojeg mu od pakračkog centra grada do vrha treba jedva 37 minuta. To je, kaže, samo uphill…kao da mu je neugodno što pridajemo pažnju običnoj vožnji uz brdo bez ikakvih prepreka... Naravno da ne pamti broj uspona do našeg planinarskog doma, spominje tek da se, ovako neobavezno, voli provozati do Požege i natrag. To, ozbiljno dodaje, malo i umori.
Sve to je ništa prema jednom road trip izletu na koji je krenuo s prijateljima Ivanima – Černijem i Ivanom Zemanom. „Išli smo na more, cilj nam je bio Omiš gdje nas je na ušću Cetine čekao jedan tamošnji prijatelj. Vozili smo kroz Bosnu dobro poznatom „jadranskom rutom“ Banja Luka – Bugojno – Kupres prema granici. Tamo smo još odradili neke rute, svekupno smo izračunali „odrađenih“ 1000 kilometara. Zanimljivost u svemu je podatak da smo u povratku zbog najave lošeg vremena malo stisnuli pedalu i odvozili u komadu posljednjih 250 kilometara. Od Otočca preko Bosne do Pakraca što je ujedno i najveća kilometraža što sam odvozio u komadu.
Tona kilometara ne trpi polovnu opremu pa nas je zanimalo koliko košta biti biciklist avanturist. „Imam dva bicikla, nisu to strašni novci, ali dobar „bajk“ dođe nekih desetak tisuća kuna. Ima tu i dodatne opreme pa se nakupi. Naravno da se razlika osjeti na dužim relacijama, ili u natjecateljskoj priči na samim natjecanjima.
Iako s posebnim žarom priča o biciklističkim dogodovštinama, Goranov bicikl sve više odmara. Privilegiju slobodnog vremena u posljednje vrijeme okupira - planinarenje. Ljubav traje posljednjih nekoliko godina, a Goran je član Visokogoranske sekcije PD Psunj iz Pakraca.
„Da, planinarenje i ugoda svježeg i hladnijeg zraka polako potiskuje biciklizam. Sve više sam posvećen visokogorskoj sekciji. Biciklistička ekipa koju je činilo dvadesetak entuzijasta se pomalo razvodnila. Prirodno je to, nešto se poženilo, neki i djecu imaju pa je sve manje vremena ostalo za održavanje visokog nivoa kojeg su u organizacijskom i natjecateljskom smislu postavili „Titanovci“. Žalim jedino… da je bilo više ljudi, volje i vremena, dojma sam da se možda moglo napraviti i mrvicu više, jer priča oko šumskih staza, kvalitetnih ljudi u organizaciji i uopće ljubavi prema biciklizmu - bila je vraški dobra“.
Strast prema planinarenju otkrio je odlaskom na prvu feratu ili uspon gdje se osiguran penješ uz vertikalno stijenje. „Ljudi često visokogorsku sekciju mješaju sa alpinizmom. Mi „visokogorci“ idemo preko brda ili stijenja gdje je ponekad nužno koristiti znanje iz alpinizma i alpinističku opremu pa se u tom dijelu može govoriti o koketiranju s alpinizmom. Međutim, razlika je u tome što alpinisti ne koriste osigurane putove. Oni svoje smjerove rade sami, idu instinktivno najkraćim neosiguranim putem na vrh.
Alpinizam je viši level
Svi vrhovi iznad 2000 metara smatraju se visokogorskim usponima i tamo se mijenja klima, usponi su teži nego na neke naše planine. Obiluju strminama, brdima, stijenjem i nužna je planinarska oprema i znanje. Potrebna je i dodatna oprema koja štiti od hladnoće, vrućine… zato je tu ta vizualna poveznica. Goran kao već iskusni visokogorac iza sebe ima neke visine, navest ćemo samo neke:
U Austriji je pohodio najviši vrh Grossglockner (3798m), potom Grossenediger (3666 m), u Sloveniji je „pao“ Špik (2472m), Škrlatica (2740m), Prisojnik (2574m), te dva puta Triglav (2864m). Posljednji pohod bio je na najviši europski vrh Mont Blanc koji zbog izuzetno loših vremenskih uvjeta nisu uspjeli osvojiti. Iskustvo više doživio je u društvu Manuele Lipušić, Zorana Milakovića, Maje Iličić, Matka Medenjaka i Steve Nagyja.
Ima li ambcija postati alpinist? Treba tečaj i ispunjeni neki uvjeti što se tiče iskustva, tako da… treba vremena, kondicije, ipak je to viši level. Možda jednom.
Financijski gledano, biciklizam je nešto skuplji, ipak je tamo veća paleta proizvoda dodatne opreme, mada niti planinarski hobi ne zaostaje puno. Sve ovisi koliko duboko zagrebeš, ako zabrazdiš, vjerujte, nije mi žao potrošiti novac na dobru opremu.
Kako na hobi, koji ide ruku pod ruku s opasnosti, gleda obitelj? Goran živi u Pakracu u stanu sa zaručnicom Vlatkom. Ona, kaže, nema primjedbi na njegove „druge ljubavi“. Valjda je do danas upoznala Arbanase, smije se, aludirajući na sestru Marinu koja živi i radi u Požegi. „Svjetska je putnica, obožava putovanja, a kad dođu godišnji odmori bez brige zapali za Tunis, Egipat i Tajland. Ove godine ide na Kubu. Voli egzotiku. Nemirnog smo duha oboje“, za čas je Goran u par rečenica predstavio sestru, dodavši da je pogrešno misliti da su putovanja skupa. „Sutra da se odlučim za put, moj film je – pjehe, stopat i čekat da se smiluje kakva dobra duša pa poveze. Avantura na najjače. Nisam tip za autobus ili vlak…
U Pakracu slobodno vrijeme koristi u krugu prijatelja. „Ne izlazimo po kafićima, veći nam je gušt otići na Omanovac, Begovaču ili do Velike Poljane pa nešto baciti na roštilj. Godine valjda… Ne vidim da će se nešto promijeniti u budućnosti. Volim ovaj grad, posao imam, ako tako ostane i sutra se vidim ovdje - u krugu obitelji, možda klinac, bicikl, šetnja, roštilj, planina i svjež zrak..što će ti više..“
Preduvjeti su ispunjeni, na pedalj su mjesta razna izletišta, prijatelja ima, za meso će uvijek biti pa nema razloga da i on sutra pođe onom modernom stazom - pored Omanovca, Begovače i Velike Poljane - svoju sreću tražiti po raznima tuđinama…
- PIŠE: Pakrački List
- 970
U Pakracu danas boravi Ivo Čakarić, načelnik prijateljske općine Dobretići iz BiH. Jedna od tema razgovora s pakračkom gradonačelnicom Anamarijom Blažević je rad i opremanje gradskog vlastitog komunalnog pogona. Kolega iz Dobretića se kod naše gradonačelnice interesira o ustrojstvu vlastitog komunalnog pogona, opremljenosti, načinu rada i slično kako bi dobra pakračka iskustva prenio u Dobretiće.
U povodu toga obišli su gradilište teniskih terena na gradskom stadionu gdje gradski bager upravo danas obavlja zadnja nasipavanja mljevenog kamenog materijala prije skorog stavljanja završnog sloja.
Također su obišli i gradilište tvrtke "Detas" na jugu Pakraca pored kojeg danas radi gradski malčer.
S njima je u pratnji i Almir Delihodžić, voditelj vlastitog komunalnog pogona Grada Pakraca.
- PIŠE: Pakrački List
- 1160
Na stovarištu pakračke šumarije, na staroj željezničkoj stanici u Pakracu u dijelu preko puta benzinske stanice, danas je ogromni stroj za sječku, takozvani Silvator, u vlasništvu privatne tvrtke iz Vrbanje pored Županje, trebao isjeći u bio masu (sječku) oko 180 kubnih metara trupaca, vlasništvo Hrvatskih šuma. Njih je pakračka šumarija na Psunju lani posjekla kao sušce jer su puni gelera i nemaju tehničku kvalitetu i zbog gelera ne mogu biti izrezani u standardnom postupku. Kamioni zapremine 30 kubika su trebali sječku odvesti u Koprivnicu gdje bi probno poslužila kao ogrjev. Međutim, stanovnici Aleje kestenova su se žalili na buku i prašinu te je komunalni redar Tomislav Luksetić izdao zabranu radova koji će ipak kompromisno potrajati do 14 sati, do kada će na ovaj način biti moguće preraditi i otpremiti pola, tri kamiona od planiranih šest.
Nije sporno da je malo nakaradno trupce za koje nije previđen daljnji transport vlakom uskladištavati u središtu grada i tu ih na ovaj način prerađivati, odnosno puno je prikladnije to raditi na stovarištu u šumi. No i reakcija građana je pretjerana. Buka i prašina ipak nisu toliki da je to neizdrživo. Tim više jer je to trebalo trajati samo danas.
Lako je moguće da je do ovakve reakcije stanovnika Aleje kestenova došlo zbog lošeg iskustva s nedaleko udaljenim stovarištem rasutog kamenog materijala koji se već mjesecima u večernjim i noćnim satima tovari u vlakove i odvozi na gradilište pruge Dugo Selo – Križevci, što će još potrajati.
