Debljamo se kao nacija, kažu stručnjaci kroz medije.  A debljaju nam se i djeca. Stručnjaci upozoravaju da se radi o brzo rastućem trendu. Naime, prije desetak godina statistike su pokazivale da povećanu tjelesnu masu ima 10,5 posto djece u Hrvatskoj, a 3,8 posto njih je pretilo, dakle stupanj više

Danas podaci Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo govore da čak 26,4 posto djece školske dobi ima prekomjernu težinu, a 11,2 posto ih je pretilo, što je slijedeći (teži) stupanj prekomjerne težine.  U trideset godina prvašići su nam se udebljali prosječno za 2,5 kilograma, pokazuje to istraživanje Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo.

Glavni su uzroci pretilosti prevelik unos hrane i nedovoljna tjelesna aktivnost, uslijed čega se višak energije unesen hranom, a neiskorišten radom i fizičkom aktivnošću skladišti se u organizmu u obliku masnog tkiva. No, u podlozi razvoja pretilosti ne leži samo ova jednostavna formula unosa i potrošnje, nego je pretilost rezultat djelovanja niza čimbenika koji uključuju genetske, nasljedne, psihološke i socijalne uzroke. Rjeđi  uzroci  pretilosti su bolesti nadbubrežne žlijezde, štitnjače i oštećenja središnjeg živčanog sustava.

Kakvo je stanje djece u Pakracu pokušali smo doznati u razgovoru sa za to kompetentnim osobama.  Nažalost do statističkih podataka koji bi se odnosili samo na našu djecu nismo uspjeli doći i teško da tako nešto uopće postoji. Stoga smo se  morali zadovoljiti iskustvima stručnih osoba kojima je to dio posla kao što su lokalni pedijatar dr. Ivan Turuk (vidi okvir) i profesori tjelesne i zdravstvene kulture u osnovnoj i srednjoj školi. Kod nas u osnovnoj i srednjoj školi kao profesori tjelesne i zdravstvene kulture, bivši tjelesni odgoj, rade Mario Tušek, Ljerka Tomić, Anđelko Lucić i Požežanin Goran Mlakar. No ni oni  nisu u mnogo čemu jedinstvenog mišljenja.

Jednako debeli kao ostatak Hrvata

Uglavnom svi se slažu da slika težine naše djece ne odudara ničime u odnosu na hrvatski prosjek. Dakle, taj problem je prisutan jednako  kao i u svim ostalim hrvatskim sredinama pri čemu nije nevažan podatak stručnih istraživanja po kojima je  Hrvatska  sedma u Europi po stopi djece s prevelikom tjelesnom masom.

Već smo pojasnili da je uzrok prekomjerne težine nepravilnosti u prehrani i premala dnevna potrošnja unesenih kalorija.

Svi s kojima smo razgovarali se slažu da je unazad dvadesetak godina  drastično promijenjen način života na obadva ova područja koja utječu na tjelesnu težinu.

Kad govorimo o prehrani, važan čimbenik je činjenica da je sve manji broj žena po zanimanju domaćica, dakle, nezaposlene kojoj je osnovni posao kuhanje. Žene uglavnom rade, često i po cijeli dan i sve je manje vremena za kuhinju pa se sve više tijekom dana hranimo vani, a takozvana brza hrana je sve dostupnija i jeftinija. Stoga je često lakše djetetu dati dvadeset ili trideset kuna za hamburger ili pizzu nego skuhati neko povrtno varivo. Pri tome nije nevažno da je upravo ta brza hrana, od stručnjaka ocijenjena kao nezdrava, djeci draža od kod kuće pripremljenog povrća.

Drugi problem je raspored dnevnog konzumiranja hrane koji je često u neskladu s preporukama struke koja, prema istraživanjima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, kaže da samo 56 posto djece doručkuje tijekom tjedna, 76 posto ih ne jede dovoljno povrća, a 66 posto voća, dok se tjelesnom aktivnošću u trajanju od najmanje sat vremena svakog dana bavi samo 30 posto dječaka i 17 posto djevojčica.

Ovakvi nepovoljni način prehrane bi se trebao korigirati kroz tjelesnu aktivnost djece. No, životni stil djece se  unazad 20-tak godina drastično promijenio na štetu njihovog zdravlja.

Dijete ne možeš „istjerati“ iz kuće

Djeca su nekada odlazila od kuće ujutro, dolazila na ručak i opet zbog školskih obveza ili igre odlazila do na večer kada su se vraćali na večeru i noćni odmor. Danas, kažu mnogi roditelji, dijete ne možeš u slobodno vrijeme istjerati iz kuće. Razlog je što u svojoj sobi ili stanu ima veliki broj tehničkih rješenja za njima najomiljeniju zabavu kao što su računala, mobiteli, televizor. Zahvaljujući tome imaju veliku mogućnost s kauča gotovo neograničene komunikacije s vršnjacima pri tome ne trošiti unesene kalorije.

Premalo nastave tjelesnog odgoja

Rješenje bar minimalne dnevne tjelesne aktivnosti je u nastavi tjelesnog odgoja. No njega je premalo, kažu jednoglasno sva četiri naša profesora toga predmeta.

Djeca od 1. do 3. razreda tjedno imaju  u školi tri sata nastave tjelesne i zdravstvene kulture pri čemu ga provodi njihova razredna učiteljica, što samo po sebi ne znači  ništa loše, ali je sigurno činjenica da je manje stručna od specijaliziranog profesora tog predmeta s kojim se djeca sreću tek u petom razredu. No, problem je što se od četvrtog do osmog razreda broj sati fizičkog odgoja smanjuje na tjedno dva sata. Daljnje smanjivanje tjedne satnice obvezne školske fizičke aktivnosti nastavlja  se  selektivno u srednjoj školi. Gimnazijalci tijekom sva četiri razreda ostaju tjedno na dva sata tjelesnog odgoja, učenici medicinskog usmjerenja u prva dva razreda također imaju dva sata, ali u 3. 4. i 5. razredu, dakle u životnoj dobi od 16. do 19. godine  niti jednoga, kažu naši srednjoškolski profesori. Po pitanju nastave ovog predmeta stanje je još gore u trogodišnjim zanimanjima gdje polaznici imaju tek jedan sat tjedno.

Osim nedovoljne satnice problem je što su nekada kaže prof. Tušek, obvezne slobodne aktivnosti, a kojima je čest izbor učenika bio sat tjedno nekog od sportova, sada dobrovoljne pa ih djeca opterećena drugim obvezama izbjegavaju.

U dobi kada je učenik bio i ovaj novinar, sat tjelesnog odgoja se čekao kod većina učenika s nestrpljenjem. Danas djeca sve manje vole nastavu tjelesne i zdravstvene kulture i u pravilu što su stariji manje je ljubavi prema tom predmetu, jednoglasnog su mišljenja naši profesori.

U mlađoj  dječjoj dobi uglavnom učenici vole igre, no ne i osnove fizičke i zdravstvene kulture kao što su atletika, gimnastika, ističe profesorica Tomić. Deblja djeca u osnovnoj školi se uglavnom kroz rast kasnije izvuku, kaže Tušek naglašavajući da kada djevojkama izgled postane važan često radi skidanja prekomjerne težine posežu  za teretanom, fitnesom ili nečim sličnim, što iziskuje dodatno vrijeme i novac, a mogli bi to pravovremeno riješiti tjelesnom aktivnošću u mlađoj dobi.

Uvjeti za nastavu odlični

Uvjeti u Pakracu za nastavu tjelesnog odgoja su odlični ističu naši profesori, pri čemu treba u toj ocjeni posebno uvažavati mišljenje Požežanina Gorana Marića koji zna uvjete u svom gradu. Za razliku od Požege gdje se nastava tjelesnog odgoja zimi održava u improviziranim dvoranama, pakrački osnovci i srednjoškolci imaju odlične uvjete jer je adekvatna dvorana opremljena s nizom popratnih sadržaja i opreme, a isto tako obadvije škole imaju sve potrebne terene za vanjsku nastavu.

Problem je, osim premale satnice i u tome što je tjelesna i zdravstvena kultura odgojni predmet, kaže Tušek, pod čime se podrazumijeva da nitko iz njega neće imati jedinicu. S tim se ne slaže Anđelko Lucić koji smatra da je to i obrazovni predmet kao i svaki drugi, ali po njemu su veliki problem i roditelji koji osim što u većini slučajeva ne potiču djecu na ozbiljan pristup tom dijelu nastave,  ne podnose da im dijete iz tjelesnog odgoja ima  manju ocjenu od odličan, jer to smatraju kao idealnim predmetom za „bildanje“ ukupnog prosjeka. Također je kod roditelja problem, kaže Lucić, što   ne daju podrške profesorima u pokušaju uvođenja reda i ozbiljnosti  u toj nastavi što je vidljivo i iz šarolikosti opreme s kojom djeca dolaze na taj predmet.

Uvjerili smo se u to na satu tjelesnog odgoja na kojem su u dvorani istovremeno bila tri razreda: šesti, osmi i prvi srednje, dakle oko 60-tak učenika od kojih je većina bila u opremi primjerenoj za tu vrstu aktivnosti, no i oko četvrtine njih baš i ne - pri čemu su pojedinci sat proveli u vesti.

No, promatrajući tih 60-tak djece na satu tjelesnog odgoja, izbrojili smo tek njih pet ili šest  koje bismo ubrojili u debele i možda isto toliko u one s prekomjernom težinom, što ne potvrđuje baš statistiku hrvatskog prosjeka od četvrtine mladih s prekomjernom težinom, s čim se složio i Tušek. No profesorica Tomić naglašava  da, kada je u pitanju problem prekomjerne težine,  nije sve    u vagi i izgledu, već je važna struktura tkiva što se postiže upravo vježbom i adekvatnom tjelesnom aktivnošću.

Djeca nedovoljno voljna

Problem je i što su djeca preopterećena ostalim  predmetima pa im sat tjelesnog dođe kao prilika za odmor ili pripremu narednog sata, kaže Tušek.

Školski sat traje 45 minuta i koristeći odmor od 5 minuta između satova  djeca moraju doći iz škole u dvoranu i vratiti se nazad što dodatno skraćuje vrijeme za tjelovježbu. No, to nije problem, kaže Tomić. Da su djeca voljna i organizirana moglo bi se od tih 45 minuta, unatoč toj selidbi iz objekta u objekt, iskoristiti i 43 minute. No nisu baš voljna, naglašava ova profesorica koja kaže da im kroz nastavu   daju i „alat“, primjerice uče ih vježbanju u četiri kvadrata bez pomoćnih sprava kako bi to mogli primjenjivati i kod kuće, ali ih ne zanima.

Bitno uključivanje u sportske klubove

Drugi bitan vid fizičke aktivnosti djece i mladeži mlađih od 18 godina, osim u školi, je bavljenje određenim sportom u sportskim klubovima. Posljednjih godina, u skladu sa sveopćim trendom, i pakrački sportski klubovi puno pažnje poklanjaju radu s mladima. Prema podacima koje smo prikupili,  u Klubu borilačkih vještina Bujinkan Seishin Dojo Pakrac  dolazi na vježbanje  20 djece, u Rukometnom klubu „Lipa“ oko sto, u NK „Hajduk“ 110, u NK „Croatia“ Donja Obrijež dvadesetak, u SK „Kuna“ – 15-tak te Kuglačkom klubu „Slavonski banovac“  dvadesetak , ili ukupno oko 370, pri čemu je u toj brojci i dio djece s područja Grada Lipika ili nekog od susjednih mjesta pa možemo reći da je oko 300-tinjak pakračkih osnovaca i srednjoškolaca uključeno u organizirane sportske aktivnosti.

Profesori potiču djecu na odlazak u sportske klubove. Na taj način kaže Lucić je on unazad dvije ili tri godine omasovio školu rukometa RK Lipe. On ističe da je na nastavi tjelesnog odgoja i te kako vidljivo koje dijete radi u klubu, a koje ne.

Izjednačiti vjeronauk i tjelesni

Siniša Grubišić, voditelj škole nogometa u NK Hajduku kaže da među njihovih oko 110 registriranih mladih igrača i 25 u igraonici  (predškolski uzrast) ima svega nekoliko djece s prevelikom tjelesnom masom. Uglavnom se takvi pojavljuju u mlađim kategorijama te kroz odrastanje i rad dovedu tjelesnu težinu u optimalno stanje, kaže Grubišić što je potvrda toga da bi roditelji trebali više raditi na uključivanje djece u sportske klubove.

Grubišić ima još jednu interesantnu tezu. Nastavu vjeronauka u nižim razredima provodi vjeroučiteljica, a ne učiteljica razredne nastave.  Tim primjerom bi se trebao sustav voditi i u nastavi tjelesnog odgoja. Isto tako mišljenja je ovaj nogometni pedagog, kako nastava vjeronauka traži od djece uključivanje u redovne crkvene aktivnosti, tako bi i nastava tjelesne i zdravstvene kulture trebala se nastaviti u sportskim klubovima kao obvezna.

Roditelji u trci za novcem i ostalim suvremenim standardima današnjeg života sve više djecu prepuštaju društvu. No, ishrana i fizička aktivnost djece ipak leži najviše na njima i zato bi trebali biti najodgovorniji za segment zdravlja svog djeteta kada je u pitanju pretilost koju, pak, danas suvremena medicina tretira kao bolest bez obzira što se pred još 30-tak godina smatralo tek životnim stilom, a  u Slavoniji čak i blagodat. Danas to više nije tako i u skladu s tim bi se društvo i pojedinci trebali i odrediti i organizirati. Već od malih nogu.