- PIŠE: Pakrački List
- 797
Udruga slijepih Pakrac - Lipik ugostila je danas prijepodne u svojim prostorijama tridesetak slijepih i slabovidnih žena s područja Slavonije i Baranje pristiglih na tradicionalno druženje koje se svake godine organizira u drugom gradu. Kako je u pozdravnom govoru rekao Stanko Kovačić, predsjednik US Pakrac – Lipik, red je došao i na Pakrac, a domaćinstvo će uz klasično druženje i razmjenu iskustava biti nadograđeno prigodnim programom u okviru kojeg će gošće iz Požege, Slavonskog Broda, Virovitice, Vukovara i Vinkovaca, uz domaće članice, osim uobičajene šetnje gradom imati priliku upoznati se s tiflotehničkim pomagalima namijenjenim slijepim osobama koje će pobliže predstaviti zastupnici tvrtke Cobolt Systems LTD iz Velike Britanije.
Osim toga, Mirjana Bilopavlović iz Centra za podršku i razvoj civilnog društva Delfin Pakrac, pakračkim gošćama predstavit će program pružanja podrške žrtvama i svjedocima na sudu. Ono najugodnije predviđeno je za ranoposlijepodnevne sate koje će društvo potrošiti za druženje na svježem zraku uz uvijek odličnu atmosferu koju nudi Planinarski dom na Omanovcu.
- PIŠE: Pakrački List
- 887
Grad Pakrac je prošlog mjeseca kupio od privatnog prodavatelja kuću tik uz ulaz u Rimokatoličko groblje Pakrac kao i sedam okolnih katastarskih čestica u ukupnoj površini od nešto manje od dvije tisuće četvornih hvati. Za njih je platio 160.000 kuna.
Time je dobio oko sedam tisuća četvornih metara dvorišne i poljoprivredne površine uz sadašnju južnu ogradu dvorišta duž cijele njegove dužine, što će omogućiti u budućnosti proširivanje groblja cijelom tom stranom za oko 40 metara. Na aviosnimci Geoportala te čestice su označene brojevima (gledajući iz lijevog donjeg ugla) 769/3, 769/2, 769/4, 769/1, 768/3, 768/2 i 768/1 dok su one dvije sjevernije već u gradskom posjedu.
Kako nam je rekla gradonačelnica Anamarija Blažević trenutno Grad nema za ovo proširenje nikakvih konkretnih planova, već će se ono dovijati u narednom još nedefiniranom razdoblju. Do tada će se znati što su dodatne potrebe na groblju; možda nova grobna mjesta, sadržaji kojih sada nema poput zajedničke grobnice i slično, dodatno parkiralište ili reorganizacija ulaza.
U istom kupoprodajnom ugovoru otkupljena je za oko 8.000 kuna i čestica južno od mrtvačnice prema INI (veličine oko 1.700 četvornih metara - na snimci čestica broj 761) koja će još ove jeseni poslužiti za izgradnju nove 3,5 metara širine pješačko-biciklističke staze u Aleji kestenova o čemu ćemo pisati uskoro.
Novootkupljena kuća na ulazu u groblju već služi za privremeni smještaj samohrane majke s četvero djece.
- PIŠE: Pakrački List
- 1384
Počevši od danas narednih 15 dana (do 21. rujna) rješenjem Carinske uprave, Služba Slavonski Brod, neće raditi poznata pakračka ugostiteljska radnja „Zdravljak“ u Bolničkoj 5. Kao razlog Carinska uprava rješenjem propisuje kaznu od 15 dana zatvaranja jer je inspekcijskim nadzorom iste obavljenim u petak 31. kolovoza koji je započeo u 22,55 sati u kasi pronađeno 1375 kuna više od iznosa fiskaliziranih računa.
Te večeri radila je kćer Almira i ona se sjeća da su ljudi koji su se kasnije predstavili kao inspektori došli kao gosti oko 21,30 sati i večerali boraveći u lokalu oko 45 minuta pri čemu je imala, što je vidljivo iz fiskalizacije i 14 drugih gostiju koji su svi, kao i inspekcija, dobili uredne račune. Vratili su se oko pola sata kasnije i predstavili se kao inspekcija.
Obitelj Demiri se ne slaže da je višak novca nađen u kasi već u privatnom novčaniku oca i nositelja obrta Nedžada koji je zajedno s mobitelom ostavio u radnji u ladici ispod pulta. To popodne je, tvrdi, išao kao i često na jezero u ribolov gdje mu ne treba mobitel kao ni novčanik koji je pored toga ostavio kako bi supruga mogla obaviti nabavku kućnih namirnica. No, ona je odustala od odlaska u kupovinu i novčanik je ostao u ladici, dok se stvarni iznos novca u kasi poklapao s fiskaliziranim računima, tvrdi Demiri što se iz inspekcijskog zapisnika ne da iščitati.
Nedžad tvrdi da mu je ovo, a nositelj obrta je oko 23 godine, u nizu inspekcija prvi takav prekršaj. Stoga je očekivao, pozivajući se i na iskustva drugih slavonskih ugostitelja, opomenu ili nešto slično, možda manju novčanu kaznu, ali ne i zatvaranje obrta.
„Pouzdano znam da se takvo drastično kažnjavanje nije dogodilo nigdje u Slavoniji i stoga ovo doživljavam kao atak na nas slavonske i pakračke Albance. Moja obitelj ima ovakav ugostiteljski lokal u Pakracu već 75 godina, ja sam četvrta generacija i sada jedina slastičarnica Demiri u Pakracu. Prije dvije godine sam u ovaj lokal uložio oko milijun kuna svoga novca i novca mojih predaka. Imam sličan posao i u Austriji i od tamo vučem novac kako bi ulagao u Pakrac i kako bi mi sin, ekonomista i kćer viši fizioterapeut, ostali u Pakracu i bili zaposleni. Stoga ovakvu kaznu, ali i sramotu ne zaslužujem. Molim potrošače za razumijevanje i čekam ih ponovo nakon 21. rujna“, kaže Nedžad.
Već je angažirao odvjetnika. No, očigledno ne vjeruje da će se nešto promijeniti pa će cijela obitelj, po prvi put ove godine, na godišnji odmor izvan Pakraca što je jedino dobro u ovoj nevolji.
- PIŠE: Pakrački List
- 814
Grad Pakrac provodi tijekom rujna uobičajeni godišnji postupak istraživanja tržišta rada radi utvrđivanja deficitarnih zanimanja u akademskoj godini 2018./2019. koja će biti uvrštena u program stipendiranja studenata kao deficitarna.
Radi toga pozivaju poslodavce različitih profila: ustanove, mala i velika poduzeća, obrte, udruge, OPG-a u krugu od 50-tak kilometara da popune obrazac koji mogu preuzeti na internetskoj stranici Grada te ga potpisanog i s pečatom dostavi poštom ili osobno do 25. rujna na adresu Grad Pakrac, Trg bana Josipa Jelačića 18, 34550 Pakrac (ured 128), odnosno e-mailom (PDF format) Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite..
- PIŠE: Pakrački List
- 868
U doba ljeta mediji su prepuni tekstova o aktivnostima Hrvatske gorske službe za spašavanje (HGSS) koja traga ili spašava turiste koji nisu znali ili mogli odoljeti opasnostima koje nosi more ili dalmatinske i ličke planine. Niti u Slavoniji tijekom ljeta takvih aktivnosti ne nedostaje. Samo prošlog mjeseca posredstvom našeg Centra 112 smo obaviješteni da su lokalni HGSS-ovci sudjelovali (uspješno) u potrazi za izgubljenom osobom (26. kolovoza) u Velikim Budićima, prije toga u potragama na gradiškoj strani (njihova Šumetlica). Pomagali u poplavama na novljanskom području, imali potragu za utopljenikom na Savi, uobičajeno tijekom ljeta dežuraju na Paklenici, kao i niz drugih intervencija.
Neprofitna udruga potpunih volontera
HGSS je osnovana 1950. godine kao interna služba Hrvatskog planinarskog saveza i danas je prerasla u službu javnog karaktera koja brine o sigurnosti građana 24 sata dnevno, 365 dana u godini. Aktualni zakon o Hrvatskoj gorskoj službi spašavanja izglasan je 2003. godine i definira ju kao nacionalnu, dobrovoljnu, stručnu, humanitarnu i nestranačku udrugu javnog značaja čiji su osnovni ciljevi sprječavanje nesreća, spašavanje i pružanje prve medicinske pomoći u planini i na drugim nepristupačnim područjima i u izvanrednim okolnostima kod kojih pri spašavanju i pružanju pomoći treba primijeniti posebno stručno znanje i upotrijebiti tehničku opremu za spašavanje u planinama u svrhu očuvanja ljudskog života, zdravlja i imovine.
Neprofitna je udruga koja obavlja djelatnost od interesa za Republiku Hrvatsku. Okuplja gorske spašavatelje organizirane u 25 stanica HGSS-a koje pokrivaju cijelo područje Republike Hrvatske. Nama je nadležna stanica u Požegi koja djeluje od 1969. godine, a pakrački HGSS-ovi imaju status obavještajne točke. Pročelnik im je Požežanin Josip Kraker.
Sedam pakračkih spasitelja
Tko su pakrački HGSS-ovci zapitali smo Vanju Biondić, Pakračanku koja je voditeljica Obavještajne točke HGSS Pakrac, kako je njihov službeni naziv.
Stanica Požega ima ukupno 34 člana (7 spašavatelja, 16 pripravnika, 11 suradnika). Od toga broja pod vodstvom Vanje Biondić u Obavještajnoj točki Pakrac djeluje još šestero članova: Zvonimir Miler (jedini sa statusom spašavatelja) i pripravnici Zoran Milaković, Blaž Skender, Dražen Ivanović, Matija Josipović i Slavko Habijanec.
Da bi netko postao član HGSS-a mora biti mlađi od 35 godina i član nekog planinarskog društva. Prvi korak u stjecanju nekog od četiri spomenuta naziva je tečaj prve pomoći koji se održava u jednom vikendu u njihovom centru na Platku i koji podrazumijeva završni ispit. Kasnije su obvezni ljetni i zimski tečaj tehnike spašavanja na stijeni u zimskim i ljetnim uvjetima u trajanju od tjedan dana kao i speleo-spašavanje nakon čega se postaje pripravnik.
Nakon toga, ovisno o želji, postoje razni specijalistički tečajevi poput helio-spašavanja, spašavanja na brzim vodama, pojašnjava nam Vanja.
Od opreme u Pakracu raspolažu s jednim automobilom, gumenim čamcem s prikolicom, različitom užadi i medicinskom opremom za prvu pomoć. Po potrebi interveniraju po cijeloj Hrvatskoj, naravno, najprije iz bližih stanica, ali isto tako mogu tražiti po potrebi na svoj teren i pomoć pripadnika drugih stanica. Sa svojom stanicom u Požegi kontaktiraju učestalo, a jednom mjesečno su na zajedničkim sastancima.
Posjeduju i osobnu opremu poput specifične odore, zaštitne kacige dok gojzerice kao i niz drugih neophodnih stvari kupuju sami. Osim što većinu osobne opreme kupuju sami, za intervencije koje traju i po cijeli dan ili noć, nemaju nikakvu novčanu naknadu. Trebali bi imati kod svojih poslodavaca vrijeme provedene u intervencijama obračunate kao plaćene radne sate, ali to baš i ne funkcionira, kaže Vanja.
Naravno da je rad u HGSS-u povezan s opasnostima i fizičkim naporima, a pamti i manjih ozljeda. U čemu je zadovoljstvo onda besplatno raditi i još kupovati za to opremu, pitali smo Vanju koja, osim onu humanitarnu dimenziju ističe boravak u prirodi, ali naglašava da je i super zanimljivo, a dodatna je draž da upoznaje druge različite i interesantne ljude. Sviđa joj se praksa u HGSS-u gdje se svi svima, bez obzira na godine i položaj, obraćaju sa „ti“.
HGSS se financira posredstvom Državne uprave za zaštitu i spašavanje i nešto manjim dijelom od regionalne i lokalne uprave koja sudjeluje u financiranju lokalnih službi. Grad Pakrac je posljednje dvije godine za potrebe HGSS izdvajao iz proračuna 6.000 kuna, a ove je u planu 8.000. Iz tih novaca, kao i iz onih dobivenih iz Stanice Požega financiraju troškove automobila i neke druge najnužnije.
- PIŠE: Pakrački List
- 1011
Piše: Duško Kliček
Kada je 1818. godine na svečan način osnovan Mješoviti pakrački ceh, nakon što mu je dodijeljen „Kraljevski privilegium“, odnosno potvrda za rad, imao je upisanih 117 zanatlija u 26 zanata. Među njima bili su: čurčije, opančari i kazandžije, čižmari, pintari i kožari, sepedžije, sapundžije i licitari, lončari, sedlari, remenari…, kojih, razumljivo je, već odavno kod nas više nema, čak ni u nekoj turističkoj naznaci. Dvije stotine godina, ili, ljepše rečeno, dva stoljeća, preživjeli su kod nas samo brijači, pekari, krojači, mesari, zidari i, zahvaljujući najviše obitelji Pavlović - postolari, kojem je zanatu dugovječnost podarila obitelj Pavlović, baveći se njime točno 100 godina.
1918. Antun Pavlović otvorio 3 postolarske radnje
U Strossmayerovoj ulici, na početku nekadašnje ulice obrtnika, na broju 4, u prizemnom dijelu obiteljske kuće, još do neki dan bila je otvorena postolarska radnja treće generacije Pavlovićevih. Vodio ju je Josip - Zdravko, sin Antuna i unuk Antuna, dvojice pakračkih postolara koji su postolarski posao vodili više od 80 godina.
[caption id="attachment_18435" align="alignleft" width="203"]
Antunov reklamni letak iz doba rada u Švicarskoj[/caption]
Sve je počelo 1918. godine, kada je iz Bjelovara stigao u Pakrac izučeni stolar Antun Pavlović i otvorio tri postolarske radnje: prvu u Rusiji (predjelu Pakraca „na Gavrinici“), drugu u glavnoj pakračkoj ulici u kući pored Stare gradske vijećnice, i treću u Bolničkoj. Kako kaže Marijan, također unuk i sin gore spomenute dvojice Antuna, koji se nešto više bavi obiteljskom povijesti, djed Antun je imao u tri radnje 24 šegrta (naučnika), a kada je smanjen posao, u jednoj radnji su radila četvorica kalfi i 2 šegrta. Djed je vodio radnju, uzimao narudžbe i krojio materijal za cipele.
Koliko je u ono vrijeme postolarski zanat bio tražen, kao i mnogi drugi, najbolje govori podatak da je na području Pakraca i Lipika bilo početkom tridesetih godina 33 postolara i to: 16 u Pakracu, 5 u Lipiku, 4 u Španovici, 3 u Antunovcu, te po jedan u Poljani, Gaju, Badljevini, Prekopakri i Ožegovcima. Pored postolara, u Pakracu je bilo, između ostalih obrta, i 7 stolara, 3 fotografa, 13 krojača i 6 krojačica, 4 bačvara i tako dalje. Zanimljivo je reći i to da je u školskom razredu postolara bio u školskoj godini 1919./1920. čak 21 učenik.
Osim šusteraja, djed je bio, kao i većina pakračkih obrtnika kroz povijest, aktivan u društvenom životu grada - bio je svirač u Sokolskoj limenoj glazbi i član Dobrovoljnog vatrogasnog društva Pakrac. Od trojice sinova - sva trojica su izučila zanate: Stanko za šnajdera (krojača), Ferdo za frizera, a Antun za postolara, nastavljajući obiteljsku tradiciju.
Opera u postolarskoj radnji
O Antunu postolaru, našem donedavnom suvremeniku, sinu Antuna koji je došao iz Bjelovara, pisali smo pod tim naslovom 1994. godine u našem Listu više kao o glazbeniku i štovatelju pakračke povijesti, nego o postolaru.
Antun je rođen 1924. godine, a već od svoje šeste godine je „odrastao“ u očevoj radnji i bilo je tada logično da izuči za postolara i nastavi obiteljsku tradiciju. Tako je i bilo. Šegrtsku školu polazio je u Pakracu, a pomoćnički postolarski ispit je položio 1941. godine za što je morao izraditi donji dio cipela i spojiti s gornjim. Majstorski ispit je položio 1953., izradivši za tri dana „lohane“ cipele.
[caption id="attachment_18436" align="alignright" width="300"]
Diploma oca Antuna [/caption]
Uz postolarsko umijeće, koje je u ona vremena bilo daleko, daleko složenije nego danas, otac Antun je na sina Antuna prenio ljubav prema glazbi i prema vatrogastvu. Završio je trogodišnju glazbenu školu u „Hrvatskom domu“, svirajući u „Sokolskoj“, a poslije Drugog svjetskog rata u Gradskoj glazbi“. Bio je vatrogasac, za vrijeme rata služio je u domobranskim postrojbama, prošao je Križni put od Pakraca, preko Maribora, Siska, Skoplja i Prištine i nazad. Pod tim teretom i negativnim biljegom za tadašnji poredak, vratio se u Pakrac i otvorio postolarsku radnju. Svirao je čak pet instrumenata, a koliko je volio glazbu najbolje svjedoči podatak da je nakon vjenčanja 1946. godine kupio radio. Radeći u svojoj postolarskoj radnji, u Njemačkoj postolarski posao, ili u „Jedinstvu“ u Pakracu kao poslovođa u šusteraju, uvijek ga je pratila glazba. I dok je prebirao po špicplehima, šuneglima, potkovicama i klinčićima… bilo je kod njega gotovo pravilo da su se uz zvukove mašina, brusilica ili čekića čule u pozadini popularne melodije, operne arije, pa i Verdijeva Aida...
Josip nastavlja tradiciju
Posljednji postolar iz obitelji Pavlović, pa, možemo reći, i posljednji pakrački izučeni postolar, je Josip, danas umirovljenik, najstariji sin Antuna i Marije. I on je odrastao uz oca pomažući u radnji. Nije baš da je, kako kaže, volio taj zanat, ali ga je dobro upoznao i, kako baš nije imao sreće sa školom, postao je treći postolar u generaciji Pavlovića.
„Radio sam kao dijete s ocem u radnji najprije jednostavne poslove, a onda sve složenije. Ne tako rijetko su poslovi u radnji priječili igru ili odlazak u kino. Jednom prilikom mi je otac rekao da čekićem udaram po koži kako bih ju omekšao za dalju obradu. Ja sam bio toliko bijesan, jer sam želio u kino, da mi je čekić ispao iz ruke i razbio prozor prema ulici. Naravno da je otac bio još bjesniji na mene, jer, kako je govorio, što bi bilo da je netko naišao i da ga je čekić udario…“, ispričao je tu zgodu Josip.
Naučio je Josip gotovo sve tajne postolarskog zanata, upijajući znanje i iskustvo svog oca, ili i djeda postolara. Savladao je i postolarski jezik u kojemu su prevladavali njemački izrazi. Tako je i Josip zabijao špicplehe, ainpidovao šilom, provlačio dretvu, herihtovao, nacvikavao, rezao u šreh, pa ajnlagovao i radio kedere…
Nakon završetka vojnog roka Josip nije vidio svoju budućnost u postolarskom zanatu pa je, poput mnogih drugih kruh potražio najprije u Njemačkoj, a potom i u Švicarskoj, kuda je otišao sa suprugom Jadrankom. Radio je u tvornicama za vojnu industriju, a potom je, pred kraj radnog vijeka, pet godina prije mirovine, odlučio otvoriti postolarsku radnju i vratiti se obiteljskoj tradiciji.
Povratak postolarskom zanatu
„Kupio sam radnju u mjestu Aadorf, 50 kilometara od Schafhausena u kojem smo stanovali. To je malo mjesto, ali posla je bilo dovoljno, jer sam radio, obrađivao dijelove od kože, i za neke tvrtke. Bilo je lijepo i lagano raditi. Svi te poštuju, a za naručeni dio ili materijal čeka se dan - dva. Mogu reći da Nijemci i Švicarci dosta donose obuću na popravak neki čak isti par i po deset puta. Seljaci su donosili radne cipele s drvenim đonom i mesinganim ojačanjima naprijed i sa strane. Njima sam stavljao i mijenjao gumene đonove.
[caption id="attachment_18437" align="alignleft" width="300"]
Antun s majkom Marijom i suprugom Jadrankom[/caption]
Tamo šustere cijene, potiču, a davanja su takva da i tebi dosta ostane. Budući da je otac radio u Pakracu, znao sam mu donijeti neki kompliciraniji posao ili tražiti savjet kako da nešto popravim. U takvim sam situacijama vidio koliko je znanja i iskustva stekao kroz godine rada“, ispričao je povratničku priču u postolarske vode Josip.
Odlaskom u mirovinu Josip se odlučio na povratak u Pakrac. Otac je još radio 2004. godine pa je Josip veće strojeve prodao, a manje dopremio u Pakrac. Prijavio je obrt, a posao je išao solidno. Otac Antun je sve rjeđe silazio u radnju. Međutim, iz godine u godinu posla je bilo sve manje, pa je bilo mjeseci, posebno preko ljeta, da je u blagajnu ušlo tijekom mjeseca sam 100 kuna, a obveze je trebalo platiti. Vidio je Josip da od posla nema koristi pa je odjavio obrt i život sa suprugom Jadrankom nastavio na švicarskoj mirovini. Žive s majkom Marijom umirovljeničkim životom, ponešto gradeći i prerađujući u dvorištu, uz povremene radosti kada u posjet dođu iz Njemačke kćerka Maja, unučica Dolores i zet Mario.
I postolari otišli iz Pakraca
Danas su strojevi u nekadašnjoj postolarskoj radnji Pavlovićevih, u Strossmayerovoj ulici, na početku nekadašnje ulice obrtnika, na broju 4, u prizemnom dijelu obiteljske kuće, utihnuli. Prekriveni su plastičnom folijom, samo da prašina ne pada po njima. Tek po koji puta ih Josip i danas pokrene da bi prijatelju ili poznaniku nešto zalijepio, zašio, ili popravio i tako na trenutak oživio stoljetnu tradiciju. Više ne tumpla, ne zabija špicplehe, ne ainpiduje šilom, ne provlači dretvu, ne herihtuje, nacvikava, ne reže u šreh, niti ajnlaguje…, a otkako je otišao otac Antun, ne svira više ni radio u radnji, ne čuju se zvuci raznih melodija niti opernih arija.
Nakon djeda Antuna i unuka Antuna, postolarsku radnju je zauvijek zaključao Josip i tako završio obiteljsku tradiciju dugu stotinu godina, a postolare poslao: čurčijama, opančarima i kazandžijama, čižmarima, pintarima i kožarima, sepedžijama, sapundžijama i licitarima, lončarima, sedlarima i remenarima - zanatima koji su već davno umrli.