Vijesti

: PIŠE: Pakrački List; 05. studenog 2020; 977

Učenici Osnovne škole braće Radića u Pakrac te polaznici Dječjeg vrtića Maslačak jučer su se osladili domaćim medom. Zahvaljujući inicijativi Udruge pčelara Pakraca i Lipika darivani su brojnim paketićima ovog slatkog proizvoda, te je tako nastavljena višegodišnja tradicija kojom lokalni pčelari mladima promoviraju vlastiti rad i proizvode.
Ispred Udruge slatku su donaciju uručili istaknuti članovi Ankica Keć i Ružica Nezić. Gotovo trideset kilograma upakiranog meda, uz dvoje učenika, primila je ravnateljica škole Sanja Delač.
„Zahvaljujemo vrijednim pčelarima na ovoj donaciji koju ćemo vrlo rado razdijeliti po razredima. Zbog epidemioloških mjera ove je godine uskraćen izravan kontakt s učenicima, kakav smo dosad prakticirali, ali učenici već znaju odakle stiže i tko je zaslužan za ove slatke poklone“.
Nakon pakračke škole, med su primili i mališani u obližnjem matičnom vrtiću, a prema riječima predsjednika lokalne pčelarske Udruge Roberta Androića to nije sve.
„Ovih dana naš med će dobiti i članovi udruge Latica, a planiramo darivati i pedijatrijski odjel Opće županijske bolnice Pakrac i bolnice hrvatskih veterana. Sretni smo što je ova višegodišnja akcija nastavljena, unatoč svim epidemiološkim mjerama. Najvažnije je da je naš med pronašao put do onih koji ga vole“, kazao je Androić.

: PIŠE: Pakrački List; 05. studenog 2020; 818

Upravljanje turističkom destinacijom u vrijeme i nakon krize COVID-a 19 te Definiranje turističkih usluga u vrijeme i nakon krize COVID-19 teme su radionica koje organizira LRA Poduzetnički centar Pakrac u sklopu provedbe projekta" PCP podupire poduzetnike".

Prva od njih, upravljanje i planiranje turizma u vrijeme i nakon krize COVID-19 će biti održana 10. studenog (utorak) u konferencijskoj dvorani PCP s početkom u 10 sati i planiranim trajanjem od dva sata namijenjena je stručnjacima turističkih usluga, kreatorima politika i ostalim dionicima koji žive i rade u turističkim odredištima i destinacijama, a kojima je potrebno dodatno turističko profiliranje (poduzetnici u turizmu, zaposlenici javnog sektora, jedinice lokalne samouprave, lokalne turističke zajednice, nevladine organizacije, udruge građana).

Druga „Definiranje turističkih usluga u vrijeme i nakon krize COVID-19“ će biti održana dan poslije u srijedu 11. studenog na istom mjestu u predviđenom trajanju od dva sata.

Ciljane skupine za ovu radionicu su nositelji turističke ponude u ruralnim područjima, HGK- Zajednica pustolovnog turizma, HGSS-a, Hrvatske šume, Hrvatske vode, lokalne turističke zajednice, županijske turističke zajednice, LAG-ovi, predstavnici JLS-a, javna ustanova za upravljanje zaštićenim područjem županijske razine, parkovi prirode i druga zaštićena područja, konzervatorski odjeli. Voditelj ovih radionica je Zvonimir Miler.

Radionice su zamišljene kao interaktivni radni sastanci na kojima će se iznijeti rezultati analiza stanja od početka krize uzrokovane pandemijom COVID-19, prije svega analiza pokazatelja turističkog prometa (dolazaka i noćenja) i uočenih trendova u promjeni ponašanja posjetitelja i turista na našem području ali i na širem području kontinentalne Hrvatske.

Tijekom prvog dijela (prvi dan) cilj je definirati trenutno stanje i napraviti plan djelovanja za slijedeće razdoblje koji obuhvaća definiranje potencijala, prijedlog za planiranje i upravljanje te prijedlog za nadogradnju postojećih i kreiranje potpuno novih programa.

U drugom dijelu (drugi dan) cilj je upoznati dionike sa oblicima turizma koji se konzumiraju na našem području te prijedloge kako na osnovu tih iskustava, ali i uvidom u opće trendove napraviti nove programe koji se baziraju na zdravstvenom, aktivnom, kongresnom, kulturnom i ruralnom turizmu.

Kroz obje radionice dionici će se moći upoznati sa najnovijim izmjenama i propisima koji reguliraju sve oblike smještaja te pružanja usluga u posebnim oblicima turizma.

Nadalje, jedan od glavnih ciljeva je prezentirati važnost postojanja destinacijske menadžment kompanije kao nositelja planiranja i upravljanja u destinaciji.

Radionice će biti dostupne on line putem linka koji će biti objavljen naknadno.

Kako je broj učesnika na radionicama ograničen na 15 osoba svi zainteresirani se trebaju prijaviti na e-mail Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite..

: PIŠE: Pakrački List; 05. studenog 2020; 1262

U svakom od nas postoji nekakav skriveni talent, vrijedan pažnje, ali je negdje duboko zakopan. Nedokučiv i toliko dalek, da će ga samo rijetki uspjeti osloboditi, pustiti da ispliva na površinu u obliku nadarenosti pred kojom će mnogi skinuti kapu.
Svoj je zasigurno oslobodio Mario Štefanac, skromni momak iz Prekopakre koji se u slobodno vrijeme bavi izradom noževa. Savršeno izglancane i do bola izvučene oštrice s umjetnički izvedenom drškom, upakirane u milimetarski prilagođenu kožnu futrolu doista iziskuju priznanje za izvedbu.
Noževe izrađuje u vlastitom dvorištu, u malenoj, namjenski opremljenoj radionici. Sebe naziva hobistom i kaže da najviše uživa u onom prljavijem poslu - brušenju i oštrenju raznih metalnih oštrica, škara, satara i sličnog. Izrada noževa došla je posljedično i, priznaje, potpuno ga zaokupila. Svemu je prethodilo proučavanje čelika, postupak njegove pripreme i oštrenja. Dogodilo se to prije otprilike pet godina kada je, kaže, sukladno svome interesu, počeo intenzivno proučavati digitalne sadržaje na tu temu i gledati video uratke majstora diljem svijeta. Nekoliko je godina proveo studirajući oštrenje, načine i metode rada, strojeve i usavršavao svoju tehniku oštrenja, i oštrio, oštrio, oštrio… U tome razdbolju nije niti pomišljao o izradi noževa.

„Prvi nož izradio sam prije četiri godine. Spontano. Uživam u njegovu procesu stvaranja. To je određena strast koja traži nadahnuće pa stoga i radim samo onda kada osjetim da imam elana i da se mogu izraziti. Ne robujem vremenu, ne funkcioniram u rokovima, već jednostavno kad osjetim potrebu odem u radionicu i tamo stvaram“, kaže nam Mario i otkriva kako zna u radionici biti danima ako je „vruć“, odnosno kad ima ideju, ali ako je u „kontra fazi“ priznaje da u radionu ne uđe mjesecima.

Upravo takva komocija razlog je što se proizvodnjom ne bavi komercijalno, već noževe radije pokloni. Kod izrade jednoga noža ne određuje rok tj. datum kada taj noža treba biti gotov. „Ne radim tako, ne mogu, ne želim i neću. To nije posao koji se radi svaki dan od 7-15. Ovdje treba kreativnosti, dobre volje, pravog momenta…a to dođe kad dođe. Osim toga, niti jedan nož nisam napravio da bih ga prodao. „Veće mi je zadovoljstvo pokloniti ga, a dobar feedback vlasnika meni je sasvim dovoljna satisfakcija“, tvrdi Mario čije noževe tržišne vrijednosti od 150 eura naviše, većinom dobiju prijatelji ili lokalni lovci. Prodao ih je svega nekoliko, samo kako bi uravnotežio uloženo. „Nema novca koji može platiti moje uživanje. Oni trenutci kad iz komada običnog čelika nož poprima oblik, svojstva i konačne karakteristike, to ispunjava. Mislim da se ovakvi poslovi rade iz ljubavi i posvećenosti, a bez računice“. Narudžbe kaže ipak prima, poneku će i naplatiti, ali pri svakoj obavezno ugovara i prazno polje u rubrici - rok isporuke. Jer inspiracija ne dolazi po narudžbi… Nekoliko puta je radio i popravke, redizajn i uređenje noževa koje nije on proizveo.
Da bi proizveo dobar nož potrebni su zadani uvjeti, a uvjeti koštaju. Ovdje je, međutim, Mario koristio tehnološke blagodati 21. stoljeća i uz YouTube savjete za vrlo prihvatljive novce opremio radionicu. „Upijao sam filmove iz branše kojih ima more, a kako sam po struci električar, složio sam za tisuću kuna peć za kaljenje vrijednu barem deset tisuća, te uz slične improvizacije kompletirao ostale nužne strojeve za izradu“, objašnjava pokazujući na niz elektroničkih komponenti koje je putem ebaya nabavio za nekoliko eura pritom uštedjevši nemale novce.

Izrada noža vrlo je kompleksan posao. „Potreban je kvalitetan nehrđajući čelik austrijskog ili švedskog porijekla koji online nabavljam iz Njemačke i Slovačke. On stiže u tzv. mekanom stanju pa ga je potrebno kaljenjem učvrstiti. Noževe izrađujem u pravilu iz jednog komada metala. Nakon što ga zamislim i iscrtam na metalu, krenem u njegovo rezanje i brušenje dok ne dobije željeni oblik koji zatim dalje dorađujem do konačnog. Potom ga više puta termički tretiram pri visokim temperaturama od početnih 649 do završnih 1071 stupanj Celzijusa. „Ovdje je vrlo važan tajming i gotovo sekundna preciznost kako bi se dobile idealne karakteristike čvrstoće i elastičnosti koja se naknadno postiže preciznim grijanjem na temperaturama od 160-180 stupnjeva“, objašnjava laičkim rječnikom, pritom precizno nabrajajući stupnjeve i minute dajući tako na važnosti pedantnosti bez koje je nemoguće postići savršenu kvalitetu. „Nož mora biti dovoljno čvrst da bude kvalitetan, a opet dovoljno žilav ili elastičan da ga možeš brusiti i oštriti“.

Osobnost noža čine drška kojom se razlikuje od ostalih. Mario ih izrađuje od roga, drveta, plastike ili sličnih materijala. Oko njih, tvrdi, zna biti i po pet sati posla. Drška mora biti zanimljiva pa pri biranju gleda strukturu drveta i poželjne eventualne nepravilnosti. Kaže da voli crveni orah, jer je nakon premazivanja uljem vrlo dojmljiv. Za svoj vlastiti, kad jednom dođe na red, čuva komad vrijednog hrastovog Abonosa – komad oksidiranog drveta izvađenog iz mulja rijeke koji je star, kaže, od 3 do 5 tisuća godina. Izrađuje i futrole za svoje noževe koji su vrlo oštri, poput britve.
„Uglavnom ih radim od termoplastike koju grijem pa oblikujem ili kože koju bojam i ručno opšivam“, opisuje futrole i pokazuje alat pribavljen za ručno ukrašavanje. Kad je posao strast onda su i ulaganja zadovoljstvo. Dakako da je Mario već primijetio da je zgodan trend noževe personalizirati gravurama, a za gravure na čelik potreban je skupi laserski stroj. Volio bi ga imati, smješka se, ali nije siguran da slične želje gaji i supruga Ljerka koja ga inače podržava u njegovom hobiju.
Mario je dosad izradio više od trideset noževa, a kako se glas o njegovoj vještini širi i interes ljudi za iste postaje sve veći. Nadilaze pomalo lokalne okvire i polako prijete ugroziti onaj laganini ritam kojeg ovaj majstor iz Prekopakre preferira i ljubomorno čuva.

: PIŠE: Pakrački List; 04. studenog 2020; 892

Građani koji žele spaljivati biljni otpad više ne moraju osobno dolaziti po dozvolu za spaljivanje kod nadležnog dobrovoljnog vatrogasnog društva nego to mogu učiniti telefonski, izvijestio je tajnik Vatrogasne zajednice Pakrac-Lipik, Zlatko Zerdin.

Svi zainteresirani, za dozvolu mogu nazvati Centar za obavješćivanje na broj 112 ili neku od odgovornih osoba u nadležnom DVD-u (zapovjednika, predsjednika ili tajnika), stoji u preporuci koju je donijelo zapovjedništvo Vatrogasne zajednice područja Pakrac-Lipik.

: PIŠE: Pakrački List; 04. studenog 2020; 1764

Tvrtka „Usluga“ iz Gornje Obriježi je u Hrvatskoj poznati proizvođač sprava za dječja igrališta na otvorenom. Kako je tvrtka nastala, kako nastaju ljuljačke, klackalice, vrtuljci i drugi proizvodi, koliko treba vremena da se proizvedu, tko ih dizajnira, koliko zapošljava radnika pitali smo Antuna Irića, vlasnika i direktora „Usluge“.

Kako je nastala tvrtka „Usluga“ i kako je došlo do ideje o njenom pokretanju?
Ideja je nastala još 1995. godine kada smo tvrtku pokrenuli moj šogor Marijan Turuk i ja. Od tada smo se stalno pomalo razvijali. U početku nas je bilo četvero, uz nas dvojicu i naše dvije supruge, koje su, moja žena Slavica i sestra Đurđica. Radili smo kod mene kod kuće u štaglju. Imali smo tri mala stroja za obradu drveta i odmah u početku smo proizvodnju bazirali na koševima za smeće te manjim spravama za dječja igrališta. Naravno da ti proizvodi niti kvalitetom niti estetikom nisu bili na današnjoj razini. Kreirali smo prema onome što smo vidjeli hodajući po svijetu, dakle nismo ništa izmišljali samo prilagođavali našim proizvodnim mogućnostima i shvaćanjima. Rano smo shvatili da dječji vrtići ne mogu funkcionirati na način da se djeca igraju loptom na livadi već da im se mora omogućiti neki kvalitetniji zabavni i pedagoški sadržaji. Naravno da su ti proizvodi bili zaštićeni od svojih proizvođača što smo i mi kasnije napravili sa svojim proizvodima, dakle nije bilo pukog kopiranja već smo ono što smo vidjeli prilagođavali. Svugdje u svijetu klackalica se ljulja preko nekog nosača. No može se promijeniti njen profil, djelomično izmijeniti izgled i mora biti sigurnosno certificirana što mi u početku nismo imali, ali smo ubrzo uspostavili kontakt s talijanskim stručnjakom iz grupacije TÜV, jedne od vodećih certifikacijskih i inspekcijskih kuća na području dječjih igrališta. To nije bilo jeftino, ali je bilo nužno jer su nas kupci počeli shvaćati ozbiljnije i znali smo da ćemo se s certifikatom lakše prilagođavati sve strožijoj zakonskoj praksi i uvjetima poslovanja na tržištu.
Sprave za dječje igralište danas su značajno modernije. Najčešće se sastoje od kombinacije drvenih, metalnih i plastičnih elemenata, estetski i funkcionalno vrlo dotjerani. Kako uopće počinje proizvodnja?
Mi nemamo pilanu, dakle ne počinjemo od trupca nego od već izrezanog drvenog elementa u formi grede dužine 13 metara. Iz tog, elemente izrezujemo koristeći različite obradne procese poput piljenja, bušenja, brušenja, tokarenja i iz nastalog izrađujemo sve što poželimo ili nacrtamo. Imamo oko 300 različitih proizvoda koje koristimo kao elemente za sastavljanje igraćih sprava i drugu urbanu opremu kao što su koševi za smeće, klupe, sjenice i slično. Kad su u pitanju drveni elementi, baza nam je norveška smreka i ponekad, ovisno i o želji kupca, sibirski ariš.
Odakle dolazi sirovina?
Iz Norveške, Ukrajine, Litve, eventualno ariš iz Austrije jer je naš prerijedak.
Znači li to da sirovinu naručujete izravno iz tih zemalja ili postoji skladište u Hrvatskoj?
Izravno od proizvođača koje sam u 18 godina, koliko radim s njima, obišao samo jednom. E-mailom pošaljem narudžbu, a oni meni šleper s robom. I nikakvih problema nije bilo.
Znači šleper iz Norveške ili Ukrajine vas nađe na adresi u Gornjoj Obriježi?
Nađu bez ikakvih problema. Danas se na Googlu sve nađe – ukucaš i dovede te. Meni drvo čini oko 80 posto svakog proizvoda. Plastika i željezo su prisutni s po 10 posto i oni služe kako bi produžili vijek trajanja proizvoda.
Znači li to da sve željezne i plastične elemente koji u sebi sadrže različite profile, zakrivljenosti i druge geometrijske nepravilne oblika postižete iz ravne ploče?
Da, svi ti elementi nastaju u našoj proizvodnji iz ravne ploče. To se kompjutorski nacrta i pustimo ih na jedan od tri CNC stroja i on to izreže, zakrivi, profilira ili obradi na jedan od načina. Dodatna pogodnost takve kompjutorizirane proizvodnje je u tome što nacrtani element ostaje trajno spremljen u računalu i uvijek se može pozivanjem na šifru proizvoditi iznova.
Koliko košta takav stroj?
Puno, ali ne bih o novcima.
Izgled tih sprava je jako simpatičan i veseli. Tko je zaslužan za njihov dizajn?

U razvoju sprave me ne uči struka, nego djeca

Ja i moji djelatnici. Kažu da sam po prirodi jako veseli čovjek i volim djecu. I djeca vole mene. U poslu sam najsretniji kada predajem završeno igralište i vidim kako djeca reagiraju u prvom kontaktu s novim spravama. To mi je jako bitna informacija za daljnji razvoj proizvoda jer za daljnje njegovo usavršavanje me ne uči struka nego djeca. Oni su toliko prirodni i toliko neiskvareni da su nepogrešivi kritičari. U konkurenciji više sprava na istom igralištu promatram koja od njih privlači najviše djece. Pri tom nije bitan samo njihov oblik ili veličina nego i izgled. Ako je nešto obojano samo crno ili samo bijelo ili nekom trećom bojom, djeci ta sprava nije interesantna, odnosno znatno je manje interesantna od onih koji su obojani s više veselih boja, koja su oblicima življi i slično.
U „Končaru“ tijekom školovanja niste radili s drvom. Otkud onda interes za drvo?
Točno, u „Končaru“ nisam radio s drvetom nego s metalom. No to je jako usko vezano. Osobno mi je puno draže raditi s drvetom jer omogućuje znatno više kreativnosti, predstavlja neku vrstu avanture. Metal znam u dušu i nije mi avantura. Malo je tvrtki koje se upuštaju u ovako zahtjevnu obradu drveta. Drvo je toplije, ostavlja manje mogućnosti za grešku.
Na internetskoj stranici tvrtke pišete da radite od Savudrije do Cavtata i Iloka. Je li to znači da vam je priobalje glavno tržište?

Zagreb najbolje tržište

Nije, najbolje tržište mi je Zagreb, odnosno njihov gradski holding. Oni mi čine oko 70 posto posla i svaki dan smo s nekom od ekipa prisutni u Zagrebu. Naravno značajno mi je i priobalje. Radili smo i u Bosni, Srbiji i Sloveniji. No ti inozemni poslovi su još u povojima. Ne libimo se poslova u inozemstvu gdje vjerojatno ne možemo konkurirati Talijanima jer su oni veliki estetičari, ali što se tiče statike, robusnosti, mislim da nam u ovom dijelu Europe nema premca. Primjerice, mi stavljamo stupce na montažnim drvenim kućama 10x12 cm, a oni 8x8 cm. Na taj način oni na dvije kućice uštede materijal za jednu, ali moje zbog toga imaju znatno duži vijek trajanja, možda i pet-šest godina. Nije mi cilj samo prodati, nego da proizvod što duže traje i tako postaje reklama za slijedeći proizvod ili slijedećeg kupca. Stoga naročitu pažnju poklanjamo dubinskim impregnacijama i drugim zaštitama koristeći u svim fazama proizvodnje moderne strojeve.
Gdje pronalazite kupce i posao?
Nakon ovih dvadeset pet godina posao pronalazi mene. Nedavno su me pozvali u dolinu Neretve gdje žele napraviti naselje od drvenih kućica za odmaranje. Na tu ideju sam došao u ovo doba epidemije koronavirusa. Ljudi uglavnom žive u velikim gradovima Zagrebu, Splitu, ali nije mali grad niti Sisak, Slavonski Brod ili Karlovac. U tim gradovima nerijetko četveročlane obitelji žive u stanovima od 60 kvadrata bez mogućnosti da se opuste u dvorištu ili negdje drugdje u prirodi. S druge strane, većina njih ima neki komadić zemlje na selu u mjestu svojih predaka i upravo ovo zatvaranje u doba epidemije ih je potaklo da, više nego inače, razmišljaju o tom komadiću grunta na selu. Oni izbetoniraju podlogu, ja dođem i montiram svoju kućicu i oni mogu doći na tu zemlju kad požele.
Znači da je vaš asortiman znatno šire od sprava za dječja igrališta. Koji su to proizvodi?

Montažne drvene kućice budući proizvod

Prije svega komunalna oprema: koševi za smeće, vizualna zaštita kontejnera za smeće, razne parkovne klupe i sjedalice, ogradice, ograde i prepreke za konje, sportske golove, sjenice u desetak različitih izvedbi, ali i po pojedinačnim privatnim nacrtima i željama i sada kao najnoviji ove kućice. Ova što sada radim je dimenzije 11x6 metara, ali to nije zadano. Možemo raditi kućice od 3x3 do ekonomski opravdano 11x13 metara koliko je dugačak ulazni drveni element. Ovu što sada radimo je došla kao narudžba kupca za koju smo mi izradili nacrt prema njegovim željama i sada još čekamo samo da kaže kakvu boju zidova želi.

Koliko po kvadratu može koštati takva kućica?
Od dvije do 2500 kuna po četvornom metru montirana na željenom mjestu. Želi li netko preuzeti elemente u mom dvorištu to može utjecati na cijenu od 10 do 25 posto, ovisno o udaljenosti transporta.
Dozvoljavate li drugima da montiraju vaš proizvod?
Dozvoljavam, ali u tom slučaju ne mogu dobiti certifikat jer me certifikat obvezuje da proizvod moram proizvesti, prevesti i ugraditi. Bez jednog od ta tri elementa nema certifikata.
Koliko sada imate zaposlenika?
Sada 39.
Krenulo je vas četvero u štaglju s tri mala stroja. Sada vas je 39, radite na skupim strojevima u ogromnim proizvodnim halama, djelomično i šatorske izvedbe. Brojem zaposlenika ste narasli za deset puta. Koliko ste narasli s vrijednošću tvrtke, strojeva, produktivnošću, proizvodnim potencijalima….?

Najviše narasli u ljudskim potencijalima

Jako puno, mada o novcima, kao što sam rekao, ne bih pričao. Najviše smo narasli u ljudskim potencijalima. Imam krasne dečke. Svi oni su nadasve pristojni, uredni i dobri majstori. Naravno nisu oni svi jednakih kvaliteta, iako ne mogu niti za jednog reći da sam nezadovoljan s njim. Naprosto kroz proces rada neki se nametnu kao sposobniji ili zaineresiraniji od drugih. Bez mojih Ivana, Martine, Marina, Kristijana, Alena, Velimira, Mileta, Darka, Cere, Ruleta, Sandra, Mladena ne bi firma bila što je sada. Oni su kostur „Usluge“ i puno im hvala na tome.
Što su po struci?
Najmanje ima stolara, što je već poznata priča o sustavu obrazovanja gdje smo i u Pakracu imali nekada takozvanu školu učenika u privredi koje više nema. Najviše je električara, tokara, bravara, raznih tehničara, vozača građevinske mehanizacije. Svi žive u krugu od dvadesetak kilometara.
Je li danas problem naći radnika?
Meni nije, jer svi oni i prije dolaska imaju saznanja kakva smo mi tvrtka, kakvi su odnosi i plaće koje nikada ne kasne niti jedan dan. Ja imam, moraju imati i oni. Mogu stanovati samo u jednoj kući, spavati samo u jednom krevetu i voziti se u samo jednom autu. Više od toga mi ne treba. Nedavno sam kupio dva viljuškara bez kojeg sam i mogao raditi, ali želio sam taj segment posla njima olakšati.
Kako je taj rast financiran; iz proizvodnje, iz kredita, je li bilo europskih fondova?
Bilo je i kredita, u dva navrata je bilo i europskih fondova i to nam je jako pomoglo. To je vidljivo i iz financijskih bilanci kroz povećanje broja zaposlenika, rasta fizičkog obima proizvodnje, rasta prihoda i rashoda. Kada smo 2017. i 2018. išli na europske projekte bilo nas je tridesetak u tvrtci. Sada nas je 39, svaki dan su najmanje tri ekipe s tri vozila na terenu. Sve poslove, od proizvodnje, do prijevoza i montaže obavljamo sami. Taj rast vide i banke koje nas prate.
Rekli ste da imate zaposlenih svakakvih zanimanja. Koliko onda treba jednom radniku da na CNC stroju nauči raditi?
Trenutno ima osam do 10 ljudi koji su već verzirani na način da razmišljaju slično kao ja. Već sam ih spomenuo i u njih i imam maksimalno povjerenje. Isto je i po pitanju radne etike. Nije problem ostati 15 minuta ili jedan sat poslije radnog vremena, a po potrebi i duže, da se posao završi, kada znaju da ću ja to znati cijeniti i platiti. Tu radnu logiku sada primjenjuju i drugi, a što je bitno kada se problem pojavi naučeni su pitati druge koji imaju više iskustva ili znanja. Naravno imam i one koji samo bojaju, imam i one koji drže metlu. Moraš imati i takve.

Je li unazad dvije ili tri godine među vašim zaposlenicima bilo odlazaka u Njemačku?
U jednom slučaju, ali se i on nakon godinu dana vratio. Zaposlenici su mi većinom konstantni. Naravno bilo je i odlazaka kod drugih poslodavaca i to je posve ljudski, čovjek misli da će mu negdje drugdje iz raznih razloga biti bolje. No oko četvrtina takvih koji su otišli su se nakon nekog vremena i vratili i mene to ne ljuti.
Gdje se u Pakracu može vidjeti vaš proizvod?
Zadnje, prije dva tjedna što smo radili je zanavljanje sprava na dječjem igralištu kod Spara, zamjena dotrajalih sprava. Napravio sam u Pakracu desetak dječjih igrališta, između ostalog i onog na Omanovcu još prije desetak godina i još je u funkciji. Radili smo i u Lipiku. Inače mi smo u Hrvatskoj među proizvođačima tog asortimana, kojih ima petnaestak pri čemu su neki „proizvođači“ na bazi kupi-prodaj, poznati što preuzimamo poslove održavanja dječjih igrališta. Tako sada održavamo igrališta u Zagrebu, Sisku, Sl. Brodu. Prije desetak godina sam prepoznao što će se dogoditi s dječjim igralištima ako se ona ne budu održavala i ja sam sada među ona dva ili tri proizvođača koji odmah kupcu nude i uslugu održavanja. I nakon dvogodišnje garancije. Naravno da je održavanje vlastitih proizvoda jeftinije nego održavanje tuđih. Kada su kupci s vremenom stekli takva iskustva, mi smo postali konkurentniji. Dječja igrališta nisu jeftina, ali su još skuplja ako proizvođač nakon isteka dvogodišnjeg jamstva digne ruke od njega. Mi smo u Zagrebu unazad osam, deset ili petnaest godina napravili na stotine dječjih igrališta i sva su, uz određene zamjene dijelova na pojedinim spravama i popravke, u funkciji.
Kažete da dječja igrališta nisu jeftina. Koliko koštaju?
Ovisi o veličini, opremljenosti i još nekim parametrima kao dob i struktura djece koja će ih koristiti, uglavnom od 10.000 do 250.000 kuna. Mi naručitelju pokažemo katalog naših sprava, on ovisno o sredstvima koja su mu na raspolaganju uz naše savjete i pomoć ih slaže u cjelinu.
Uvijek radite za poznatog kupca?
Uglavnom, ako se i dogodi da nemamo trenutno proizvodnju za poznatog kupca radimo elemente koje ćemo ugraditi u naručene sprave. Skladišta su danas preskupa, od izgradnje takvog prostora, njegovog održavanja i dnevne manipulacije robom po skladištu. Kako to vrijedi za gotove proizvode, tako i za proizvode u izradi. Mi sve elemente radimo sami i u procesu nastajanja proizvoda ne ovisimo o nikakvim kooperantima koji bi nas svojom neažurnošću u odnosu na dogovorene rokove mogli zaustaviti ili usporiti. Stoga si i možemo dozvoliti rad osnovnog skladišta za sirovine poput drvene građe i metalne i plastične pločevine.

U proteklih 25 godina situacija u gospodarstvu se uvelike mijenjala, odnosno oscilirala od lošeg, prema boljem i nazad. Bilo je vremena kada gotovo da nitko nikome nije plaćao, bilo je vremena velike ekonomske recesije bez investicija. Kakva je danas?
U odnosu na neka spomenuta razdoblja puno bolja, mada nitko ne zna što će se dogoditi s ovom koronom s kojom smo i mi osjetili „simptome“ u poslovanju, već i zbog činjenice da smo zbog učestalog rada na terenu poprilično rizični. Urednost naplate je dobra, naravno ne uvijek u rokovima, ali nije to prisutno samo u Hrvatskoj kako mi to mislimo. I u Švicarskoj, Njemačkoj ili Austriji se kasni s plaćanjem i to se pokušava ukalkulira u cijenu slijedećeg posla s istim kupcem.
Postoji li u vašem poslu sezona na godišnjoj razini?
Lani smo napravili popriličnu količinu nadstrešnica (sjenica) u kampovima u Istri. Sve je to rađeno u razdoblju od siječnja do ožujka, dakle kada stanu dječja igrališta, radimo raznu komunalnu opremu tako da ne možemo u ovom poslu govoriti o sezoni.
Jedna od posebnosti vaše tvrtke je što djeluje na selu. Je li to prednost ili nedostatak?
Meni je to prednost i sreća. Naravno prednost bi bila da je sve to u blizini Ivanić grada jer bi tada bili znatno bliži svom najvećem tržištu što pojeftinjuje transportne troškove i smanjuje vrijeme putovanja.
Imate li svu infrastrukturu na selu?
Nemamo vodovod koji je došao u selo, ali nije prošao kroz moju ulicu što je malo čudno s obzirom na mojih četrdesetak radnika. Bio sam s tim problemom kod gradonačelnice i obećala mi je da će taj projektni nedostatak biti otklonjen dogodine. Imam razumijevanja i čekat ću, ali mi nije jasno da to nisu u projektu predvidjeli. Kao poduzetniku mi nije jasno zašto ne žele od mene uzeti novce za vodu pri čemu bi potrošnja kod mene bila možda i veća nego u ostatku sela. I u mom poslu se događa da projektni zadatak bude u nekom dijelu manjkav. No takvi problemi se rješavaju u hodu, ne čeka se iduća godina.
Da li ste još aktivni u selu, konkretno u nogometu?
Jesam, u crkvi da, ali ne u nogometu. Rasle su obveze na poslu i više nije bilo dovoljno vremena za oboje, a na polovična rješenja ne pristajem. Normalno je da sam izabrao firmu. Moram priznati da mi godi kada me dečki iz nogometa pitaju kada ću se vratiti. To mi je pokazatelj da sam bio dobar, a stvarno smo u tom vremenu napravili puno u klubu.
Kakva je vizija bliže budućnosti?

Želja da obiteljski posao nastave slijedeće generacije

Vizija je da radim još desetak godina jer ne želim u mirovinu. Još uvijek se veselim poslu i imam motiv pomoći djeci da stanu na čvrste noge. Početni partner Marijan je prije dvije godine otišao u mirovinu, isplatio sam ga i tvrtka je samo moja. U njoj radi od početka supruga, posljednjih godina starija kćer Martina i zet Ivan, koji mi je kao sin i značajan jer je oslonac u cjelokupnom poslu. Imam šezdeset godina i mogu raditi još dvije, pet ili 10 godina. Imam unuka Lea, 13 godina i unuku Saru i volio bih nakon što završe osnovnu školu da ih u daljnjem školovanju usmjerim da mogu dizajnirati dječja igrališta. Unuk će za 10 godina imati 23 i želim da to i kroz njega doista ostane obiteljska firma u kojoj će i on, ako bude želio, nastaviti. Mlađa kćer Antonela mi u Zagrebu studira na Filozofskom fakultetu. Tamo je već pet godina i ne vidim da će se vratiti mada meni u tvrtci su jezici potrebni i volio bih da se vrati. Ostaje na Martini, Ivanu i nadam se Leu. Nakon ovog iskustva gdje smo počeli kao obiteljska firma i još uvijek tako funkcioniramo jako cijenim takvu organizaciju firme. Osim toga da nije bilo supruge Slavice sigurno ne bi bilo niti ovakve tvrtke: moja Slavica drži, ne tri nego četiri „ćoška“ kuće imajući puno razumijevanja za sve ono što traži vođenje jedne ovakve tvrtke. Primjerice imam automobil star dvije godine i 110.000 prijeđenih kilometara i po tome se vidi koliko sam prisutan u kući.
Što se tiče proizvodnje, sada sam okupiran razvojem spomenutih drvenih kućica. Želim ih proizvoditi u većim količinama jer bi bile jeftinije i dostupnije ljudima, a zaista želim da ljudi zbog ove situacije kad požele mogu otići iz malih stanova i velikih gradova u prirodu. Ove zime ću ovdje napraviti ogledan primjerak da je zainteresirani mogu vidjeti. Naravno, kao i uvijek, u planu su još neki proizvodi, ali dok ne bude nešto konkretnije ne bi o tome više. Još jednom bih se zahvalio svima koji rade u tvrci Usluga, a da ih u ovom razgovoru nisam spomenuo.

: PIŠE: Pakrački List; 02. studenog 2020; 849

Porezna uprava je 30. listopada objavila na svojim mrežnim stranicama popis dospjelih i neplaćenih dugova po osnovi poreza na dodanu vrijednost, poreza na dobit, poreza na dohodak i prireza, doprinosa za obvezna osiguranja, trošarina, posebnih poreza, poreza na promet nekretnina, iznosa na ime naknade za koncesiju te carina, ako je ukupni iznos duga veći od 100.000 kuna za fizičke osobe koje obavljaju gospodarsku djelatnost; veći od 300.000 kuna za pravne osobe i veći od 15.000 kuna za sve ostale porezne obveznike (građane).

Sudeći prema tom popisu koji se odnosi na stanje na dan 12. listopada Pakračani su poprilično uredne porezne platiše.

Niti jedna naša tvrtka

Na „listi srama“ kako je kolokvijalno nazivaju u medijima, kada je u pitanju Požeško-slavonska županija nalazi se devet tvrtki koje duguju od 330.000 do 7,2 milijuna kuna, ali niti jedna nije s područja Pakraca ili Lipika. Od tih devet tvrtki pet ih je u stečaju.

Na listi fizičkih osoba koje obavljaju gospodarsku djelatnost 60 ih je iz županije. Od toga broja tri su osobe s prebivalištem na području Pakraca s dugom od 445 do 106 tisuća kuna dok ih je četvero s prebivalištem na području Grada Lipika s dugom od 172 do 286 tisuća kuna.

Na listi „ostalih građana“ koju na županiji čine točno 100 osoba zapazili smo sedmero s prebivalištem na području Pakraca i osmero na području Lipika pri čemu se njihov dug kreće u iznosu od 111.000 do 344.000 kuna i većinu njih smo na tim listama zapažali i ranijih godina.