- PIŠE: Darko Baronica
- 3836
Tvrtku „Arhiz“, vlasnika Marija Savija, smo zapazili po specifičnih nekoliko poslova u gradu koji su zahtjevnošću odudarali od uobičajenih kojima se bave pakrački građevinari, kao što je ugradnja lifta u „općinskoj“ zgradi, izgradnja neobične betonske kupole i popratnog vodenog sadržaja kod spomenika hrvatskim braniteljima te aktualnoj izgradnji drenaže i tvrdog sloja za postavljenje umjetne trave na nogometnom igralištu, kao i skate park.
Tvrtku dobio na poklon
Odmah na početku ovog razgovora ispričao nam je neobičnu priču kako je Arhiz stigao u Pakrac. On je 2011. kao voditelj radne grupe od 24 osobe stigao kao inženjer na Rab gdje je Maniva u svojstvu podizvođača izvodila građevinske radove. Dočekao ga je šef gradilišta Dubravko Gaži, s obzirom na njegovu mladost s puno nepovjerenja koje je, ne samo nestalo u narednih šest mjeseci nego se i pretvorilo u veliko prijateljstvo iz čega mu je Gaži obećao da će, nakon odlaska u mirovinu, svoju tvrtku Arhiz, registriranu u Zagrebu 1995. godine, mu pokloniti. Obećanje ne samo da je održao 2014. godine, nego je platio i veći dio troškova preregistracije nakon čega Mario Savi Arhiz seli u Pakrac. Odmah je zaposlio tri osobe, dotadašnje radnike Manive, a dva su i danas u tvrtci. Prve poslove u Pakracu i Prekopakri je dobio kod prijatelja i poznanika, i od onda u tih sedam godina nije bilo niti jednog dana da nije bilo posla. Kako kaže, na početku tvrtke imao je značajnu pomoć vlasnika Manive čiji je bio i stipendist. Sada ima devet zaposlenih.
Je li problem naći radnike?
Sada je. Građevina je teški posao i većina zaposlenih u građevinskom sektoru, bez obzira bili školovani ili kroz višegodišnju praksu priučeni majstori, traže lakši posao. Sjećam se kada je Staklana 2017. godine aktivno zapošljavala, meni je nekoliko ljudi, dobrih majstora, otišlo raditi tamo s objašnjenjem da im je to lakši posao. Mislim da taj problem ne bi riješila niti malo bolja plaća. Tada sam imao 17 zaposlenih i radili smo puno energetsku obnovu obiteljskih kuća, mislim nekih tridesetak, što sam poslije zažalio jer sam zbog toga upao u jedinu financijsku krizu kroz ovih sedam godina. Fond koji je to većim dijelom financirao je obećao plaćanje po mjesečnim obračunima, da bi se to u praksi svelo na kašnjenja i na više od dva mjeseca, pri čemu je meni kao mladoj i maloj tvrtci bilo nemoguće financirati obveze prema radnicima i dobavljačima. Od onda opreznije ulazim u takve poslove radi čega nisam htio sudjelovati u natječaju za energetsku obnovu obiteljskih kuća raspisanom lani.
Imate li posla?
I previše. Mislim da bih trenutno mogao zapošljavati 25 ljudi. Da ima zainteresiranih za rad u građevini.
Postoji li limit koji možete s postojećom tehnikom i ljudstvom odraditi kada je u pitanju financijski iznos investicije?
Teško je to definirati na taj način. Naš posao na lani završenom spomeniku hrvatskim braniteljima na središnjem pakračkom trgu je bio vrijedan oko milijun kuna, a obimom je manji od mnogih kuća izgrađenih i za manje iznose. Kod ukupne veličine građevinske investicije jako su značajni oprema i strojarski dio koju u financirani objekt treba ugraditi.
Da li bi mogli samostalno raditi sanaciju ili energetsku obnovu objekta veličine poput škole ili sportske dvorane?
Bez problema. To je posao za sedam ili osam ljudi. Stambenu zgradu s 20-ak stanova ne bih htio raditi, to je već problem, a to se vidi na nedavno obnovljenim zgradama na pakračkom Jugu. Možda ne na svima, ali na većini.
Radite li izvan Pakraca i Lipika?
Bilo je nešto rada izvan ovog kraja, ali to je bilo po prijateljskoj osnovi koju nisam mogao odbiti. Za sada nema potrebe tražiti posla izvan ovog područja.
Prihvaćate poslove i kroz privatne narudžbe i kroz javnu nabavu?
Na javne natječaje ne idem. Nakon onog jednog lošeg iskustva s javnim natječajima, energetske obnove, ako baš ne moram, a trenutno ne moram, ne želim se javljati. Radije ću odraditi 10 poslova privatnih investitora nego jednu javnu nabavu. S ovih devet ljudi ne mogu imati dovoljan obrtaj kapitala da bih mogao pola godine financirati takve projekte. To je nemoguće.
Suradnja među pakračkim građevinarima
Da li prihvaćate poslove podizvođača?
Ne, stoga jer se i tu pojavljuje problem s plaćanjem u rokovima. Glavni izvođač ne dobije u obećanom roku novce od izvođača i naravno da onda ne plati niti podizvođača pozivajući se na investitora, a ja trebam platiti radnike ili dobavljača što je moj problem. I gdje sam onda?
Pakrac ima relativno dovoljno malih građevinskih tvrtki ili obrta od kojih su neke specijalizirane za pojedine dijelove građevine. Ima li među njima suradnje?
Ima. Neki su u tome prisutniji, neki manje. Odlično surađujem s Fasade Altus. Jedan drugom uskačemo po potrebi. Slično je i s ostalim lokalnim tvrtkama i obrtima. Primjerice, ja nemam bager jer mi je preskupo da s njim radim dan ili dva u tjednu pa da stoji tjedan dana, ali to kompenziram suradnjom s onima koji ih imaju. Nitko od nas ne može odraditi sve poslove sam i kooperanti su u graditeljstvu nužnost, primjerice kada je riječ o elektro ili strojarskim instalacijama.
Nedostaje velika građevinska tvrtka
Nedostaje li Pakracu jedna takva velika tvrtka, s recimo 80-ak zaposlenih, kao što je bila Maniva koja bi mogla konkurirati na velikim objektima građevinskim tvrtkama koje dolaze raditi u Pakrac iz drugih gradova?
Kada sam u veljači 2008. došao u Manivu, ona je imala stotinu zaposlenih. Naravno da nam treba, da nam se stalno ne događaju Presoflexi, Promet građenje ili neke treće takve tvrtke koje kolaju po pakračkim gradilištima. No, mislim da je to u današnjim uvjetima nemoguće. Prvi problem je što takva firma zahtjeva ljude, a njih nema. Problem je i eventualno udruživanja nas malih. Znate onu narodnu „kompanija je dobra, ali su dvojica previše“ tako da ja ne vidim da će u dogledno vrijeme doći do nekog spajanja?
Može li se dogoditi da se pojavite na nekom natječaju kao zajednica ponuditelja?
To je već moguće, jer unutar zajednice ponuditelja je uglavnom vrlo jasno tko što radi i tko što u kojem roku naplaćuje i tko za što odgovora. No ja za sada nisam imao takvih iskustva, jer kao što sam rekao, posla imam dovoljno i samostalno. Znam za neke projekte koji su u najavi gdje sam zainteresiran da se natječem, ali ćemo morati ići kao zajednica ponuditelja. No mislim da su dvojica dovoljna.
Investitori, bez obzira radi li se o privatnim ili nekim s gradske ili državne razine, se žale da je unazad 12 do 15 mjeseci došlo u graditeljstvu do eksplozije cijena. Zašto?
Nije došlo do eksplozije cijena na način da je poskupjelo općenito sve. Poskupio je materijal. Moja cijena ugradnje kubika betona je danas i prije godinu dana jednaka.
Što se u takvim uvjetima događa s cijenom i novcima na projektima koje ugovarate šest ili devet mjeseci unaprijed?
Lani sam ugovorio posao za 1. lipnja ove godine. Kod početka radova odmah se vidio gubitak na željezu. Iz takvih razloga ne ugovaram više poslove na koje ne mogu odmah krenuti, bilo iz mojih razloga ili razloga investitora. Neki privatni investitori to razumiju, neke to jako ljuti. Posla sada imam toliko da ne znam da li ću ga do kraja godine moći odraditi, a zbog tih nestabilnosti cijena, poslove za iduću godinu ne ugovaram. U tom dijelu manji su problem privatni investitori, jer većini možeš objasniti što se događa na tržištu građevinskog materijala. Kod natječaja je problem što su ugovorena ponuda i troškovnik, osim u nekim dijelovima eventualnih dodatnih i nepredviđenih radova, konačni. To divljanja cijena je i razlog što moja ponuda sada vrijedi pet dana, a ponude ne dajem nikome za poslove koje ne mogu početi raditi odmah. Ne želim biti neozbiljan ili neodgovoran izvođač.
S obzirom na odnos ponude i potražnje na tržištu nije za očekivati da će cijene uskoro pasti?
Ne mogu to tvrditi. To ponajviše ovisi o cijeni građevinskog materijala i našim drugim ulaznim troškovima. No ja ispod sadašnje cijene ugradnje tog materijala, dakle cijene rada, ne mogu ići.
Većina vaših pakračkih građevinskih kolega kaže da odbiju poslove jer ga imaju i previše. Je li to slučaj i u drugim gradovima?
Je, i u takvoj situaciji pojavljuju se stalno nove tvrtke s tko zna kakvim iskustvom i kvalitetom, ali i odgovornosti i ozbiljnosti što dovodi do loših iskustava investitora, radi čega se ruši ugled cijeloj branši. I onima koji rade kvalitetno i odgovorno.
Naši roditelji, a i mi nakon rata, su gradili ili značajnije adaptirali kuće i stanove radnim akcijama s društvom i priučenim majstorima poslijepodne i vikendom. Ima li toga i danas?
Ima, ali jako malo, znatno manje nego ranije. Znam slučaja da majstor tesar na svojoj kući nije sam radio krov jer nije mogao složiti ekipu koja bi mu pomogla to odraditi na način dobrovoljnih radnih akcija.
Gdje nabavljate građevinski materijal?
Sve što mogu u Pakracu, najviše kod Metalka, nešto manje u Termometalu. Neke specifične materijale kupujem u Zagrebu i okolici i pri tom nastojim uvijek ići kod istih dobavljača.
Govorili smo već o problemu predfinanciranja radova u slučajevima kada oni traju više mjeseci što dovodi u pitanje likvidnost tvrtke. Da li ste taj problem pokušali rješavati kroz bankovne kredite?
Jesam pred više godina, 2017. i 2018. godine, ali sam se opekao i stoga više ne želim. Na taj način se stvara lanac i ako prva karika u njemu zakaže s plaćanjem, to je investitor, onda svi ostali, banke, dobavljači, stišću rokovima mene kao izvođača. Malo je onih, poput Metalka u mom slučaju, koji razumiju što se u tom lancu dogodi kada investitor kasni s plaćanjem.
Danas postoji puno programa poticanja razvoja gospodarstva od europskih i državnih fondova do gradskih. Da li ste što koristili?
Iskoristio sam gradski poticaj za ulaganje u dugotrajnu imovinu. Izvanredno sam ove godine dobio pomoć i od županije iz programa namijenjenih za ublažavanje gubitaka nastalih epidemiološkim mjerama. Ljute me kolege građevinski izvođači koji o lanjskoj godini govore kao o lošoj zbog koronavirusa. Za Arhiz u ovih sedam godina koliko ga ja vodim, prošla godina je bila financijski, poslom i svim ostalim, najbolja. U takvoj situaciji mi nije palo na pamet da zbog Covida tražim pomoć od države i ne znam koje su to epidemiološke mjere onemogućavale rad građevinarima.
Bez planova za veliki rast
Imate li posla koji vam je najdraži?
Ima, grubi radovi, betonaža, oplate i slično. Zbog velike količine materijala koje se takvim radovima ugrade, to je jako vidljiv posao. Vesele me specifični i izazovni poslovi s kojima se do sada nisam susretao kao ugradnja dizala ili izgradnja spomenika s fontanom.
Osim obrta Amić u manjem obimu, zašto se u Pakracu nitko ne bavi samostalno svim segmentima niskogradnje, čak niti kao kooperant u radovima aglomeracije ili uređenju trga?
Nitko nije kooperant iz razloga što sam već naveo, svi imaju dovoljno vlastitog posla. Mislim da su se ovi podizvođači iz susjednih gradova, što sudjeluju u aglomeraciji, malo i zaletili. Nije to posao da samo kopaš, metri i kubici pa time i fakture, rastu. Ima tu i zastoja i svega drugog.
Nekada su građevinari radili intenzivno ljeti, po 12 sati dnevno, a zimi koristili godišnji odmor i slobodne dane. Ima li građevina i dalje status sezonske djelatnosti?
Nema. Mi ćemo u Arhizu svi od 30. srpnja do 8. kolovoza na kolektivni godišnji odmor. Početno je bio plan da spojimo dva tjedna. No imam previše posla pa bi mi toliko stajanje izazvalo poteškoća. U lipnju smo spajali praznike i dobili pet slobodnih dana. U Arhizu već četiri godine radimo isključivo od 7 do 15, zbog vrućina eventualno od 6 do 14 i subote su neradne. To se pokazalo jako dobrim, između ostalog i jer se većina djelatnika bavi poljoprivredom i stočarstvom.
Iz dosadašnjeg razgovora zaključujemo da vam neko značajnije širenje ili rast tvrtke nije u planu?
Nakon takvog iskustva s početka mog radnog i poduzetničkog staža, više to ne bih želio. Nagli rast brojem zaposlenika bez jasnih kriterija odabira, kao niti zaduživanje zbog širenja posla nije mi ostalo u dobrom sjećanju i iskustvu. Stoga lagano.
- PIŠE: Dinko Kliček
- 2691
Novouređeno nogometno igralište s umjetnom travom, smješteno pokraj pakračkog gradskog stadiona, polako poprima konačan izgled. Posebno je to vidljivo nakon što je igralište zazelenilo završnim slojem umjetne trave postavljenim od strane tvrtke Maxmar group iz Klinča Sela. Podsjetimo, njihov rad i materijal u vrijednosti oko 700.000 kuna financirao je Hrvatski nogometni savez koji je lani posredstvom Županijskog nogometnog saveza Hajduku dao i 200.000 kuna inicijalnih sredstava za početak izgradnje ovog igrališta.
Stoga je danas ovo najmlađe sportsko borilište, odnosno njegove završne radove, obišla ugledna sportska delegacija Županijskog nogometnog saveza predvođena predsjednikom Dragom Lucićem, ujedno i članom Izvršnog odbora HNS-a, dopredsjednikom Tomislavom Čabrajom te tajnikom Damirom Bognarom. Osim što su prošetali friško postavljenim travnjakom, domaćini Marijan Prohaska, Slavko Vuić, Željko Babojelić te klupski predsjednik Vladimir Gazić upoznali su ih s preostalim radovima koji slijede, poput finalnog opremanja igrališta do sportske funkcionalnosti, nabavke opreme za održavanje te konačno uređenja okoliša s tribinama za 80-ak gledatelja.
Sva oprema i rekviziti osigurani su na natječaju Ministarstva turizma i sporta ovog proljeća kada je Grad kandidirao projekt za čega je Ministarstvo odobrilo 500.000 kuna, a Grad mora sudjelovati s dodatnih 100.000. Ovisno o brzini procedure javne nabave, igralište bi trebalo biti dovršeno u rujnu kad bi u ovu mini sportsku arenu trebali zakoračiti i prvi nogometaši.
„Igralište se planira koristiti kao sportsko – rekreacijska zona za sve selekcije te za rekreacijske gradske sportske programe uključujući lokalna, regionalna i nacionalna sportska natjecanja. Grad Pakrac i Hajduk će zajednički nastaviti ulaganja u poboljšanje sportske infrastrukture“, objasnio je na kraju službenog dijela Gazić.
Kako i dolikuje, sportski i radni posjet prijatelja iz Požeštine završio je na Omanovcu uz poneki zalogaj i kapljicu, ali i prezentaciju sportskog potencijala sve popularnijeg Zelenog vrha, kao izdvojene oaze za mini pripreme sportskih momčadi.
- PIŠE: Darko Baronica
- 4557
Ivica Tutić prije sedam godina je osnovao građevinski obrt Davona Bau, a ime su mu „skovali“ sin David i kćer Ivona koristeći kratice od svojih imena. Krenuo je sam, a danas ima 17 zaposlenih s čime je najveći građevinar na području Pakraca. Kako radi danas i kakva su mu iskustva kroz tih sedam godina pokušali smo saznati kroz ovaj razgovor.
Kada smo lani razgovarali, rekli ste nam da vam se oko 30 građana javilo, zainteresirani da im budete izvođač radova na energetskoj obnovi obiteljskih kuća sufinanciranoj od Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost. Koliko vam se do sada javilo s pozitivnim odgovorom Fonda?
Dobio sam 10 kuća uglavnom na području Pakraca i pojedinačno u Kusonjima i Badljevini te dio na području Bjelovarske županije. Dvije su već gotove. Iz energetske obnove, ali po drugom natječaju i programu, radim i dvije škole, po jednu u Velikim Zdencima i Doljanima.
Znači li to da posla ima?
Posla ima za još deset zaposlenih, ali nemam koga. Na području Pakraca ima puno građevinara. No mislim da sam ja jedini koju kuću radim iz temelja pa do krova, po sistemu ključ u ruke. To mi je najdraži posao. Drugi se baziraju netko na nešto; fasade, krovove, a ja sve. Upravo jedno takvo gradilište imam u Kalvariji, budući starački dom s pomoćnim zgradama.
Unatoč tome što posla ima, radite i izvan Pakraca?
Radi i izvan Pakraca
Radim i izvan Pakraca, sada jednu fasadu u Zagrebu, a za ovu jesen imamo dogovorenu i jednu fasadu u Austriji. Iako mi je najbolje raditi u Pakracu, makar i za manje novce.
Isplati li se iz Pakraca ići raditi fasadu u Austriji, jer to podrazumijeva da morate voziti radnike, materijal, alat, opremu?
Isplati se i meni i vlasniku. Tamo su takve fasade po 25.000 eura. Najveći problem je što su cijene građevinskog materijala kod nas sada podivljale. I to sve vrste. Evo samo primjerice OSB ploče su bile 60 kuna, sada su 120, dakle poskupljenje od 100 posto. Energetsku obnovu ove dvije škole sam lani ugovorio za 4,5 do pet milijuna kuna. Zbog poskupljenja materijala ću izgubiti 200.000 kuna. Već imam ugovorena dva veća posla za iduću godinu. No sada sam ugovorio da u slučaju povećanja cijene materijala, s cijenom idemo i mi gore. Stvarno ne znam nikoga tko je mogao pretpostaviti ovo divljanje cijena materijala. I nije to samo u Hrvatskoj. Nedavno sam bio u Austriji. I tamo se događa isto.
Gdje vi nabavljate materijal?
Sve što mogu, gotovo 100 posto u Pakracu, najviše kod Metalka.
Kakva je naplata kod tih većih projekata?
Sada je dobro.
Za takve projekte koje kažete da traju po šest ili čak i više mjeseci, mora li izvođač imati zalihe materijala i novaca?
Novaca nešto imam. Što se tiče materijala, imamo neku vrstu partnerskih odnosa s dobavljačima, naročito Metalkom. Oni daju robu na poček, a ja plaćam kada naplatim od investitora. Radi toga sam znao za gradilište u Zagrebu voziti materijal iz Pakraca. Nitko od naših građevinara drugačije ne bi financijski izdržao.
Koristite li na većim gradilištima kooperante?
Meni bolje ne treba
Naravno. Od nas manjih nitko ne može imati sve, primjerice parketara, instalatera za struju, centralno grijanje i slično. S Trim-projektom surađujem na stolariji. Dobra je okolnost što u Pakracu imamo obrtnike za gotovo sve vrste radova. Što se toga tiče, samo da ovako ostane, meni bolje i ne treba.
Što imate od mehanizacije?
Tri kombija i caddyja, 2000 četvornih metara skele. Bager nemam i ne treba mi, jer ga imaju drugi.
Da li bi se mogli natjecati na nekom građevinskom projektu vrijednosti 10 milijuna kuna?
Mislim da mogu. Ako ne sam, onda zajedno s nekim od naših obrtnika, ali najviše jednim. Ove godine očekujem promet od 7 do 8 milijuna kuna, dakle sposoban sam i za veće projekte.
Da li ste bili podizvođač nekome i kakav su iskustva?
Jesam, na školi u Lipiku i dobra su iskustva. Ne treba kukati nego raditi i onda su svi odnosi prihvatljivi. Ja sam krenuo prije sedam godina doslovno od nule, bez ičega. A evo gdje sam sada, samo zahvaljujući radu.
S obzirom da imate 17 zaposlenih, stignete li osobno i dalje na skelu?
Nemam vremena, bavim se organizacijom, nabavom, dostavom, ugovaranjem, pri čemu mi je u tim poslovima velika pomoć, naročito u papirima, supruga Božica.
Ispunjavate li uredno obveze prema radnicima, porezima?
Mogu reći za plaće i PDV u minutu. Radnici dobivaju i božićnicu i uskrsnicu i, bar mislim; dobru plaću. Plaća bi mogla biti za radnike i veća da su doprinosi manji.
Radite li ljeti po 10 i 12 sati dnevno, a zimi je pauza?
Kod nas pauza nije nikada. Ljeti idu na godišnji po tjedan dana, zimi po tri tjedna i još kroz godinu koji dan, ako im treba za neke privatne obveze.
Bilo je u posljednje vrijeme puno natječaja za poticaje, bilo s porijeklom iz Europske unije, bilo domaćih ili gradskih fondova. Jeste li sudjelovali u tome?
Nisam, osim ovih gradskih poticaja kroz koje sam ove godine sufinancirao kupnju kombija, a lani na isti način dizalo za krov. Planiram uz pomoć gradskih mjera sada zaposliti još dva radnika.
Da li su vam zaposlenici s područja Pakraca?
Uglavnom, iako imam nešto malo i s rubnih područja susjedne Bjelovarske županije.
Volite li više privatne investitore ili javne natječaje?
Bolji su mi privatni investitori. Brže se odvija naplata, iako su sada i državni izvori financiranja brži, ali još uvijek nedovoljno brzi. Stoga izvođač na takvim projektima mora imati određenu zalihu sredstava kako bi mogao nekoliko mjeseci plaćati radnike. Kroz ovih sedam godina ja sam to postigao i sada mi je lakše čekati rokove naplate.
- PIŠE: Darko Baronica
- 1877
Pakrac je, a i susjedni Lipik, unazad nekoliko godina veliko gradilište. Ne mislimo pri tom samo na aktualne radove na aglomeraciji koji su prisutni unazad 13 mjeseci na većini lokalnih ulica, nego i na niz većih i manjih radilišta koja su se od 2014. godine razmilila po ova dva grada, financiranih sredstvima energetske obnove, bilo da je riječ o 30-ak stambenih zgrada, ali i velikih objekata poput u Pakracu bolnice, osnovne škole, učeničkog doma, sportske dvorane, zgrade „socijalnog“ ili sredstvima fondova EU i nacionalnih uz sufinanciranje gradskog proračuna, poput modernizacije glavnog trga i šetnice, modernizacija Aleje kestenova, izgradnje vodovoda za sela obriješkog kraja, modernizacija sustava vodoopskrbe na jugu grada, poduzetnički inkubator druge generacije... Pojavili su se i privatni investitori iza kojih je ostala, spomenut ćemo samo one veće, proizvodna hala tvrtke „Detas“, nova stanica za tehnički pregled vozila, trgovina „Pepco“, praonica vozila... Iza njih su ostali vrijedni objekti različitih namjena ili infrastruktura u značajno boljem funkcionalnom i vizualnom stanju. Da li je to dvije, tri ili više stotina milijuna kuna investicija vjerojatno nitko ne može izračunati. Zajedničko im je da su svi, ili bar velika većina izvođača radova na njima bile tvrtke koje nemaju sjedište u Pakracu ili Lipiku. Razlog je jednostavan – Pakrac nema dovoljnu veliku tvrtku koja bi bila u mogućnosti samostalno, ili uz prihvatljivu i zakonom dozvoljenu pomoć malih kooperanata, odraditi tako složene graditeljske zahvate. Posljedica toga je da su Pakracu ostali značajni objekti, ljepši i funkcionalniji grad. No šlag investicijskog vala što je generator razvoja svake sredine, a ogleda se u zaradi graditelja, plaćama zaposlenika, porast broja kvalificiranih radnika, porast ukupnog graditeljskog potencijala koji dolazi do izražaja u sljedećem investicijskom ciklusu, je otišao drugdje.
Zamah građevinarstva početkom 21. stoljeća uništila kriza
Početkom ovog stoljeća Pakrac je, ponajviše kroz sredstva Europske investicijske banke (EIB) te raznih domaćih fondova namijenjenih ratnoj obnovi, postao prvi put nakon rata veliko gradilište. U nekoliko prvih godina ovog stoljeća izrađena je ili dovršena sportska dvorana, srednja škola, Hrvatski dom, poduzetnička zona i poduzetnički centar, tržnica, bolnička kuhinja i vešeraj, brojne obiteljske kuće, obnovljen je objekt Čirinović, hotel, modernizirane prometnice na jugu grada. U tom razdoblju razvila se i oporavila od rata i nekada jaka pakračka graditeljska infrastruktura predvođena tvrtkom „Maniva“ koja je imala, uz prateću mehanizaciju ponekad i 80-ak zaposlenih te služila kao suport mnogim manjim, najčešće specijaliziranim tvrtkama i obrtnicima. Posljedica je bila da su u tom investicijskom ciklusu, u znatno manjoj mjeri nego danas, u Pakracu bili prisutni izvođači iz drugih gradova.
Tijekom 2008. godine, gotovo neprimjetno je i u Hrvatsku stigla svjetska ekonomska kriza, a jedna od prvih naznaka je bilo prorjeđivanje investicija, bilo društvenih ili privatnih te teškoće u naplati obavljenih usluga ili isporučene robe. Takvo stanje trajalo je približno do 2014. godine, predugo za mnoge tvrtke, naročito građevinske. „Maniva“ je otišla u stečaj negdje 2012. godine, nestali su i neki mali građevinari, preostali su zastali u razvoju, smanjili broj zaposlenih. Ulaskom Hrvatske u EU 2013. godine postupno se otvara našim građanima tržište radne snage u Europskoj uniji što koriste, u graditeljstvu, oni vredniji i kvalitetniji. Uslijed svega toga, pakrački građevinski obrti i male tvrtke dočekuju novi investicijski val koji je počeo oko 2015. godine nespremni da se, kada su u pitanju pojedinačne višemilijunske vrijedne investicije, nose s konkurencijom iz drugih gradova, pa čak i iz Slovenije. Njima, naročito u početku u fazi oporavka, preostaju manji radovi na objektima privatnih investitora, nogostupa, raznih igrališta i slično te, uglavnom neželjeni, kooperantski statusi.
Sudeći po najavama, investicija neće nedostajati niti narednih godina. Velike planove u ovom kraju imaju Hrvatske vode, Hrvatske ceste su najavile početak velikog investicijskog ciklusa na izgradnji brze ceste D5 (220 milijuna kuna), u Gradu pripremaju početak dogovorene obnove Spahijskog podruma, pripremaju obnovu bivše psihijatrije i objekta stare bolnice, nastavak modernizacije gradskih prometnica. Zahuktava se izgradnja i obnova objekata u bivšem dvorištu DI Papuka…
Može li se pakračka građevinska infrastruktura oporaviti i ponovo uzdići do razine da u svom i susjednom gradu izvode ozbiljnije, višemilijunske vrijedne objekte koristeći u međuvremenu naraslu operativu u vidu dobre mreže trgovina građevinskim materijalom, brojnu lokalnu kamionsku i građevinsku mehanizaciju, blizinu betonare, obližnjih kamenoloma…? Mogu li udruženi zajedno nastupati na tim projektima? Koliko je realno iz zemalja EU vratiti domaću kvalificiranu radnu snagu, pitanja su na koje smo pokušali dobiti odgovor u razgovoru s dva trenutno ponajveća pakračka građevinara; obrtom „Davona Bau“ vlasnika Ivice Tutića koji objavljujemo danas, odnosno tvrtkom „Arhiz“, vlasnika Marija Savija koji ćemo objaviti sutra.
- PIŠE: Silvia Feltrin
- 1693
Polaganjem vijenaca, paljenjem svijeća i molitvom jučer su predstavnici braniteljskih udruga i gradova Pakraca i Lipika, u organizaciji Koordinacije udruga proisteklih iz Domovinskog rata Pakrac-Lipik, povodom Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja odali počast svim poginulim braniteljima.
Okupljeni su predvođeni pakračkom gradonačelnicom Anamarijom Blažević i lipičkim gradonačelnikom Vinkom Kasanom položili vijence na spomen obilježjima na Gradskom groblju i kod poprsja dr. Franje Tuđmana u Lipiku, kod spomenika poginulim hrvatskim braniteljima u Pakracu, te kod spomen ploče u Donjim Grahovljanima. Tom prilikom istaknuli su zahvalnost i ponos na najvećoj žrtvi koju su dali branitelji u Domovinskom ratu uz poruku da se ovakva obilježavanja moraju nastaviti i ubuduće.
Gradonačelnica Blažević u svom govoru prisjetila se i dr. Ivana Šretera, hrvatskog domoljuba i mirotvorca koji je otet u Kukunjevcu prije 30 godina, rekavši da njegovo ime i djelo treba prenositi i na buduće generacije. Najavila je da će se na obljetnicu njegove otmice, 18. kolovoza, uz prigodan program, u Pakracu obilježiti Nacionalni dan mirotvorstva koji je u Hrvatskom saboru upravo i proglašen u čast i spomen na dr. Šretera.
Nakon prigodnog obilježavanja, kod memorijalne spomen-kapelice u Kusonjama služena je sveta misa.
- PIŠE: Dinko Kliček
- 3082
Posljednje vrijeme sve su učestalije vijesti o slučajevima građana starije životne dobi koji su se zbog vlastite lakovjernosti našli u problemu i pomoć potražili od policije, jer su na više različitih način financijski iskorišteni, bolje rečeno – nasamareni. Stariju populaciju, nesklonu internetu, lopovi rjeđe vrebaju onim klasičnim navlakušama poput internetskih servisa kad šalju lažne e-mailove. Češće su to situacije kad im pristupaju direktno, lažno se predstavljajući na kućnom pragu tražeći novac vješto složenim pričama što im, na žalost, nerijetko i uspijeva. Oštećene posebno bole one situacije kad shvate da su prevareni od vlastitih sugrađana. Lakovjernost u svakom slučaju skupo plaćaju.
Iznimka nije niti Pakrac u kojem je u utorak zabilježena prijava policiji za kazneno djelo prijevare.
„U utorak 3. kolovoza 2021., policijskim je službenicima 60-godišnjakinja s područja Pakraca prijavila da je od 2019., 53-godišnjak s područja Pakraca, od nje u nekoliko navrata posudio veću svotu novca, koji joj do sada nije vratio, te se smatra prevarenom. Zaprimljena kaznena prijava zbog kaznenog djela „Prijevara“ bit će proslijeđena nadležnom Općinskom državnom odvjetništvu u Bjelovaru.“, stoji u redovnom policijskom izvještaju.
foto ilustracija: Google.hr