- PIŠE: Pakrački List
- 870
Petnaestak pripadnika Hrvatske vojske danas je nastavilo uklanjati ruševni objekt u Ulici kralja Tomislava, a radove raščišćavanja danas je obišao i požeško-slavonski župan Alojz Tomašević u pratnji gradonačelnice Anamarije Blažević.
Grad Pakrac ima pisana rješenja za uklanjanje 21 ruševine, a gradonačelnica nam je najavila kako je u pripremi još 11 te se nada kako će one biti uklonjene već iduće godine. Dodala je kako troškove svih radova u cijelosti financira Ministarstvo obrane, Grad je osigurao smještaj i prehranu, a pomoć u sufinanciranju ponudila je i Županija. Inženjerci HV sav nepotreban građevinski materijal odvoze na građevinski deponij u Batinjanima dok će se dio građevinske šute iskoristiti za nasipavanje nerazvrstanih cesta.
„Otkako surađujemo, intenzivno s gradonačelnicom raspravljamo kako pomoći popraviti stanje sigurnosti u Pakracu, ali i vratiti stari sjaj. Ruševine nikako ne treba gledati, a posebno ne nakon 20 godina. Županija će i dalje ovom programu dati potporu, a ovo je dokaz da nacionalna, regionalna i lokalna razina mogu funkcionirati besprijekorno. Svi se želimo razvijati u turizmu, a ruševine sigurno nisu dobra slika grada. Siguran sam da će uz potporu Ministarstva obrane iduća godina biti godina finaliziranja ovih radova i nema nitko pravo zaustavljati takve projekte“, rekao je župan Tomašević.
Potvrđene su nam i lokacije s kojih će se ukloniti ruševni objekti. Uz dvije već uklonjene ruševine na Trgu dr. Ivana Šretera i Tomislavovoj ulici, uklonit će se i po jedna ruševina u ulicama Krndija, Frankopanska u Pakracu, Dalibora Duchača, Križnog puta, Vukovarskoj, Kneza Branimira, Augusta Cesarca, Ivana Meštrovića, Prolaz baruna Trenka i Trgu bana Josipa Jelačića te po dvije ruševine u ulicama Kalvarija, Ivana Gundulića i Frankopanskoj u Prekopakri.
- PIŠE: Pakrački List
- 1649
“Pamtim dane i "transportno vozilo" Yugo 45 kojem smo ostavili tek vozačevo sjedalo i natovarili ga svijećama do vrha pa krenuli u distribuciju,“ prisjeća se Igor Rusmir poslijeratnih vremena kad se valjalo izboriti za komadić prostora i biznisa na neuređenom i malom pakračkom tržištu. Te 1994. godine Igorov otac Željko odigrao je, pokazat će se kasnije, ključan potez i otvorio obrt „Lampion“ koji je proizvodio i prodavao svijeće.
Igor Rusmir rođen je 1976. godine. Slučaj je htio da svijet ugleda u Zagrebu gdje su roditelji u to vrijeme radili no, već s godinu dana mlada obitelj Rusmir vraća se u obiteljsku kuću smještenu u pakračkoj Gupčevoj, ulici brojnih pakračkih poduzetnika. Osnovnoškolske dane proveo je u Pakracu, srednjoškolske također, s izuzetkom ratne 1991. koju je morao odraditi u Umagu.
Iz pakračkog dvorišta stare Gimnazije izašao je sa zvanjem građevinskog tehničara istesanog od strane profesorica Dragice Knežević i danas pokojne Marice Nakić. Stečeno zvanje nije htio nadograditi fakultetskim obrazovanjem. „Iskreno da ti kažem, nisam imao srca roditeljima trošiti pare. Predobro se znam i nije imalo smisla forsirati nešto što me i ne zanima previše. Fakultet nije zafrkancija, a košta.“
Pošten Igorov odnos nije naišao na oduševljenje kod oca Željku koji je, kao i svaki otac, svom djetetu želio više i bolje. Čak je od svog sina i zašutio na mjesec dva, računajući da će mali popustiti. Nije pomoglo.
„Kad je vidio da ostajem, čim se odljutio, odlučio me uvesti u svoj posao sa svijećama. Kad nećeš diplomu, onda ćeš raditi, odlučio je. Naravno, ponudio mi je partnerstvo u firmi i raširili smo posao na gotovo cijelu regiju“, prisjeća se Igor. „Slaba ili nikakva konkurencija, rezultirala je sve većim narudžbama koje je bilo teško ispoštovati. Radilo se žestoko pa otud i onaj Yugo i ona sjedala.“
Kako je posao rastao, širili su asortiman, ali i djelatnosti firme. Uveli su računovodstvo koje su povjerili majci Đurđici iskusnoj knjigovotkinji koja je svojim ugledom privukla nemali broj tadašnjih obrtnika. Vođenje „Lampiona“ po Igorovu povratku iz vojske otac Željko u potpunosti prepušta sinu.
I išlo je tako godinama. Igor je vodio i radio, otac radio i nadzirao, a ako je zatrebalo ponešto i korigirao. Krajem stoljeća, točnije 1999. Igor se ženi, a godinu dana kasnije supruga Danijela na svijet donosi kćerkicu Gabrijelu.
Nemirnog duha, ali i jasne vizije, Igoru se po glavi motalo širenje posla, veća zarada i ljeto… Ljeto i more. Sluteći da se mali obrti neće dugo moći opirati nadolazećim trgovačkim centrima i jeftinijom ponudom, odlučio je uz „Lampion“ probati još nešto. Izvidničko ljeto provedeno na moru dalo je rezultata, pa tročlana obitelj Rusmir narednu sezonu provodi na zakupljenom štandu u Opatiji gdje prodaju privremene tetovaže. „Gabi je još bila pelenaš, radili smo od 9 do jedan iza ponoći, gotovo po cijele dane. Kad smo podvukli crtu na kraju sezone, znali smo da je to posao kojim ćemo se baviti u budućnosti.”
Naravno, privremene tetovaže bile su samo start. Brbljav i nasmijan kakav jest, Igor je brzo ušao u kolo s ostalim trgovcima uz obalu i snimio ostalu ponudu i potražnju. Dogodine se dodatno oprema za posao s tetovažama i na javnim natječajima uzima štandove u Medulinu i Baškoj na otoku Krku. Posao cvjeta, kao i privatan život pa 2003. godine obitelj Rusmir “pojačava” sin Leonardo.
Kako se uz tetoveže na štandovima Rusmirovih pojavila i bižuterija, s prijateljem iz „branše“, Osječaninom, dolazi na ideju da robu nabave iz prve ruke što zahtjeva egzotično putovanje u samo carstvo kiča - Tajland.
„Nije mi bilo svejedno, poljubiš ženu i djecu pa kreneš na put u nepoznato. Nije to Pevec, odeš pa se vratiš. Otišli smo na 15 dana, raspitali se u avionu gdje i kako se snaći u gradu od 12 milijuna stanovnika“. Baš je u to vrijeme nekako bila aktualna i Ptičja gripa, razvikana bolest s epicentrom baš na Tajlandu. „Vidiš u kakve sam rizike ulazio zbog posla“, smije se Igor, a o velikoj vlazi u zraku i posljedično tome nepristojno obučenim Tajlanđankama nije htio za novine, tek je dodao: “Sve to pretrpiš nekako.”
Tajlandsku „Konjščinsku“ tražili su tri dana. Teško se, kaže, snaći. Malo Hollywood, malo kolibe, sve na 500 kvadrata. Kad su je pronašli, shvatili su zašto se nakupcima i prekupcima isplati doći na Tajland. Krvave žuljeve na nogama i onu vlagu u zraku, zaboravio je čim je ugledao nabavnu cijenu robe. „Neću reći da je badava, ali je turbo jeftino“.
Posao i štandovi, jasno, nisu bili konačan cilj u priči ljetnog biznisa Rusmirovih. „U Medulinu sam vidio ljude u dvometarskim plastičnim loptama u moru. Nije nešto išlo jer su se roditelji plašili pustiti djecu da ih vjetar ne odnese na pučinu. Sinulo mi je u trenu - lopte maknuti s mora u bazen.”
Nije gubio vrijeme i zaputio se na sajam u Berlin gdje preko posrednika iz Kine uvozi dva bazena od 50 četvornih metara s loptama, ali… Osim toga, na sajmu je vidio i dječje aku - brodiće obložene gumom, također bazensku varijantu. “Kad sam to sve dovezao u Bašku i instalirao, smijali su mi se. Nakon pet dana ja sam se smijao njima“.
Nos za biznis isplatio se i ovog puta pa je ideja o zabavnom parku zaživjela na tada već lijepih 500 četvornih metara zakupljenog zemljišta.
Odlična povratna informacija s tržišta tražila je dodatna ulaganja, a Igor je htio nešto što u Hrvatskoj nema. Biti prvi, garantira uspjeh, naročito u zabavnom segmentu..
Da oprema bude vrhunska Igor je potegao do Kine. Stari svjetski putnik isprva nije pronašao pravi grad, a kad u Kini zalutate to vas košta sat vremena leta do točne lokacije. Bez puno sekiracije, ipak je pronašao najveću veleprodaju na svijetu sa 70.000 raznih veleprodajnih mjesta na jednom mjestu. „Kažu tamo, ako se zadržiš u svakoj dvije minute, izgubiš cijelu godinu.“
Uglavnom, interesantno je to da je nacrt bungee trampolina nažvrljan olovkom na A4 papiru, kroz sat vremena kod vrijednih Kineza dobio svoju 3D animaciju, a nakon toga i sklopljen posao za robu izrađenu po Igorovoj zamisli.“ „Cijena – čudo! Vrag mi nije dao mira, otišao sam kod drugog – usluga ista, cijena još malo dolje! Fama je da je sve tamo jeftino i loše kvalitete. Ima svega, ali ima i vrhunskih stvari kakve niti ovdje još nismo vidjeli. Svijet za sebe.“
Danas u Baškoj na Krku, gdje je konstantno prisutan od 2002. godine, posjeduje tisuću četvornih metara zabavnog parka u kojem možete djecu posjesti u autiće na sudaranje u profesionalno uređenom poligonu, ili u spomenute lopte i brodiće, a od noviteta u ponudi je odbojka na trampolinu, bungee trampolin, rodeo bik i ostale šarene ludosti. Za nestrpljive roditelje pribavljena je popularna airsoft streljana, s replikama oružja i municijom da potroše koju kunu skrate vrijeme dok čekaju djecu.
Sličan zabavni park Rusmirovi imaju i u Rogoznici, doduše, nešto je manjeg kapaciteta, ali ne znači da će takav i ostati. Poznavajući Igora, niti ovo danas nije konačno stanje stvari.
„Mi smo ti stari obrtnici, od djeda još, pa otac Željko ima Lampion, supruga Danijela Aqua sport, sestra Amina frizerka u Zaprešiću, a ja sam s majkom Đurđom suvlasnik Legića, firme koja se bavi prodajom suvenira od bračkog kamena“.
Studeni mjesec znači da su u Pakracu. Igor je slobodno vrijeme precizno isplanirao. „Do Nove godine neću raditi baš ništa. Kavica s društvom, kumovima i tako. Neću presing, hoću mir. Ta tri mjeseca sam sa svojom obitelji i prijateljima. Sina Leonarda godinama pratim na Hajduk gdje u Pakracu igra nogomet. Dok smo na moru, odemo do Poljuda gdje navijamo za onaj splitski. Kroz godine tog pakračkog nogometa izrasla su i neka prijateljstva pa svi zajedno uživamo. S novom godinom kreće i nova sezona posla, krećem na sajmove u izvidnicu…“
Što dalje? Ništa, kaže, nek ostane ovako sto godina. Nećemo tražiti kruha preko pogače.
„ I da… ne zaboravi slučajno spomenuti moje. Bez njih ovoga, ne bi bilo...“
- PIŠE: Pakrački List
- 2019
Potpuno obnovljene i restaurirane pakračke orgulje, jedne od najvećih vrijednosti pakračke župne crkve čiji su povratak pakrački vjernici godinama priželjkivali, iz Umjetničke radionice Heferer jučer su stigle u župnu crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije.
Montaža povijesnih orgulja, za čiju je završnu restauraciju sredstva u iznosu od 160.000 kuna osiguralo Ministarstvo kulture, izvode djelatnici Hefererove radionice i trebat će im oko dva tjedna da orgulje kompletno postave na pjevači kor.
Ovim radovima prethodili su stolarski poslovi Pakračanina Pere Antunovića odnosno izrada potpuno novog drvenog kućišta visine oko 6,5 metara ukrašenog rezbarijama i pozlatom koji nakon montiranja orgulja treba postaviti još samo nekoliko drvenih ukrasa.
Zadovoljstvo nije krio niti pakrački župnik Matija Juraković koji je s gradonačelnicom Anamarijom Blažević danas prisustvovao podizanju najvećih dijelova orgulja na kor rekavši nam kako postoji želja da se još tijekom Adventa organizira orguljaški koncert, no ukoliko se one ne stignu uštimati, svečana koladuacija orgulja bit će nakon Božića.
Podsjetnika radi, pakračke orgulje izrađene su još 1900. godine upravo u radionici Heferer, hrvatskih majstora orguljaštva, a zadnji put kada su svirale bilo je na misi polnoćki davne 1990. godine. Kada je u ratu stradala pakračka župna crkva, oštećene su i orgulje koje su na restauraciji bile od 2003. godine.
Nakon obnovljenog glavnog oltara 2013. godine, povratak pakračkih orgulja povijesni je događaj za pakračku župu.
- PIŠE: Pakrački List
- 911
Goran Labus je već 3,5 godine profesionalni dogradonačelnik Pakraca iz redova srpske nacionalne manjine. Izborna kampanja za tu dužnost za sljedeće izbore u svibnju iduće godine je već otpočela, rečeno je na zadnjoj sjednici Gradskog vijeća Pakraca na kojoj su neki vijećnici osporavali potrebu da imamo profesionalnog dogradonačelnika. O tome kao i o problemima u srpskoj nacionalnoj manjini, njihovim političarima razgovaramo s još uvijek aktualnim dogradonačelnikom.
Tri i pol godine obnašate ovu dužnost. Kakva su iskustva?
Govoreći o gradskoj upravi, sredinom 2013. godine izabran sam na ovu dužnost i bilo mi je jasno da kao izabrani predstavnik srpske nacionalne manjine dolazim u ovu radnu sredinu na duže vrijeme. Nakon ovog protoka vremena, bez ikakvih ograda mogu reći da sam u gradskoj upravi od strane kolega s kojima radim dočekan iznad očekivanja.
Moja prethodnica na ovoj dužnosti je bila volonterka što se pokazalo kao ne dobra varijanta. Boraveći ovdje svakodnevno i družeći se stalno s ljudima puno bolje se mogu i uočiti problemi i rješavati ih nego kada se time baviš povremeno. Moje raspoloženje prema obavljanju tog posla, prema pomaganju ljudima radi kojih i od strane kojih sam izabran, nikada nije dolazilo u pitanje.
Na prošloj sjednici Gradskog vijeća je potaknuto pitanje treba li ova dužnost biti profesionalna ili bi bilo bolje za srpsku nacionalnu manjinu da se ona obnaša volonterski, a tako ušteđeni novac se preusmjeri u konkretno rješavanje problema, primjerice u infrastrukturu u selima s pretežno srpskim stanovništvom. Kakva su vaša razmišljanja?
Ne želim ulaziti u motive zašto i od koga je pitanje postavljeno, niti braniti egzistenciju ili posao, već razmišljam o dužnosti koju sada obnašam. Mislim da profesionalno obnašanje te funkcije nije bačen novac. Radni odnos obvezuje. Problemi u srpskoj nacionalnoj manjini su veliki. Djelomično su oni tu zbog nebrige koja je bila prisutna 15-tak ili dvadesetak godina ranije i oni se moraju rješavati svakodnevno. To nije samo infrastruktura. Tu je zapošljavanje, tu su zaostala prava iz obnove, mirovinskog osiguranja, stambenog zbrinjavanja, iznajmljivanja kuća, plaćanja kazni. Jedan vrlo širok spektar općih poslova, pri čemu se u ovaj ured ne obraćaju samo pripadnici srpske nacionalne manjine, ali niti samo pripadnici nacionalnih manjina. Ima tu pitanja svih građana što je posve u redu i posve logično. Profesionalnost toj funkciji daje i određenu ozbiljnost.
Ja sam o tome spreman razgovarati i već sam razgovarao na tu temu i s gradonačelnicom. Nije upitna moja spremnost za razgovor da li tu dužnost svesti na volontersku razinu. No, nisam siguran da postoje zakonski mehanizmi, a možda nije niti fer, da se sada kaže ova dužnost će biti volonterska, a razliku novaca ćemo trošiti na infrastrukturu jedne manjine, u ovom slučaju srpske. Ne znam kako to tehnički izvesti. Načelno se može o tome razgovarati da se ta sredstva ne daju osobi, nego zajednici, ali ne vidim mehanizam za to niti jamstvo. Generalno nije dobra poruka kada većina u određene mjere štednje kreće derogiranjem prava ranjivih skupina.
Postoje li na lokalnoj razini neki problemi koji su specifični samo za srpsku nacionalnu manjinu?
Dugogodišnje zanemarivanje infrastrukture
Srpska nacionalna manjina na području Grada Pakraca ima svojih specifičnih problema već time što je to najmlađa nacionalna manjina koje je u manjinu pretvorena iz naroda. Pored toga, razliku od drugih nacionalnih manjina, srpska ima u odnosu na većinski narod problem ratnog naslijeđa. Rata je bilo i iz tih parametra se vuku nemali problemi. Što se tiče infrastrukture, govorio sam o tome i na zadnjoj sjednici Gradskog vijeća, ali i ranije, problemi proizlaze iz njihovog dugogodišnjeg ranijeg zanemarivanja. Postoji i problem zapošljavanja koji nije dobro riješen, mada moram naglasiti, u poslovima koje ugovara Grad Pakrac, nacionalna kvota se poštuje. Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina teoretski daje vrlo velika prava nacionalnim manjima. No, praksa njegovog provođenja često nije adekvatna i za to ne možemo reći da smo zadovoljni stanjem. Imam dojam da su problemi zapošljavanja u privatnom sektoru problemi otvaranja obrta i slično manji.
Je li vi to hoćete reći da je u Pakracu teže otvoriti obrt Srbinu nego Hrvatu?
Ne, to ja ne mogu tvrditi. Sigurno bih 2002. godine rekao da, ali 2016. ne. No, svijest dijela naših ljudi je još uvijek takav da su svjesni da imaju problem, a ništa ne čine na njegovom rješavanju, pa se on čini veći nego što je i ponekad se nepotrebno podvlači pod nacionalnu segregaciju. Tako često dolazi do shvaćanja da je problem tu zbog pripadnosti nacionalnoj manjini što nije uvijek tako.
Može li se govoriti da postoje dvije vrste problema; jedan je onaj za srpsko stanovništvo koje živi u gradu, a dugi za ono srpsko stanovništvo koje živi na selu, dakle problemi ruralnih i urbanih Srba?
Pripadnici srpske manjine koji žive na selu imaju probleme kao i pripadnici ostalih manjina i naroda koji žive na selu. Posebno naglašavam problem neadekvatne povezanosti javnim prijevozom. Mlađe srpsko stanovništvo koje živi na selu najčešće imaju OPG-ove, pa se sreću s problemima koje pogađa sve OPG-ove koji su najčešće vezani oko plasmana mlijeka, stoke, neadekvatne cijene, problem divljači i slično. Ništa od toga nema puno veze sa segregacijom. U gradu pak ima visoko obrazovanih koji se izjašnjavaju kao Srbi i oni imaju problem sa zapošljavanjem. I tu su potrebne promjene svijesti, posebno u poštivnju stava da se zapošljavaju kvalitetni i stručni kadrovi. Treća kategorija su umirovljenici koji imaju problema kao i svi umirovljenici, osim što u pravilu ti ljudi žive uglavnom sami, djeca su daleko, i to stvara probleme kao što su samoća, fizička nemoć, potreba za pojačanom brigom ustanova ili udruga za pružanje te vrste pomoći. Mislim da se općenito može reći da pripadnici srpske nacionalne manjine dijele sudbinu ostalog lokalnog stanovništva. Ne postoji jasna diskriminacija prema pripadnicima srpske nacionalne manjine. Jedan od prvih poslova i dogovora s tadašnjim gradonačelnikom kada sam 2013. godine došao na ovu dužnost je bio dogovor da se pokušaju smiriti tenzije, ponajprije u tom sigurnosnom stanju. S ponosom mogu reći da danas tih problema ne vidim, kao što ne vidim da netko, samo zato što je Srbin ima problema u komunikaciji s gradskom ili državnom upravom, policijom, u bolnici, lokalima. S te strane mislim da samo napravili puno i ste strane Pakrac je miran grad.
Često se može čuti da selo u istočnom dijelu Grada Pakraca gdje uglavnom žive stanovnici srpske nacionalne manjine imaju cijeli niz komunalnih problema, više od ostataka jedinice lokalne samouprave. Koliko je to točno i u čemu se oni konkretno ogledaju?
O tome se mogu podastrti brojčani podaci. Gradski proračun godišnje namjenjuje oko 200.000 kuna za razne poslove komunalne infrastrukture na području cijelog Grada i još oko 30.000 kuna za podršku održavanja vodovoda i slično. Svake godine od tih sredstava na istočno područje se uloži između trećine i četvrtine. Naravno, govorimo i o poljskim putovima, nerazvrstanim cestama i sličnim poslovima s kojima treba intervenirati na infrastrukturi. Promatrajući tako brojke ne mogu reći da ne postoji volja. Druga je stvar što je na tim poslovima bilo prije toga 15 godina neulaganja, pa se ova sadašnja jedva da i vide, ili se uopće ne vide. Infrastruktura se sanira i samo ove godine na tim poslovima je potrošeno na spomenutom području oko 40.000 kuna u materijalu, cijevima, radu strojeva i slično. Infrastruktura svejedno nije u dobrom stanju i za dovođenje u dobro stanje vjerojatno bi trebalo i 10 milijuna kuna kojih u gradskom proračunu naravno nema. Pored toga, prisutan je i postulat da se ulaže proporcionalno gustoći naseljenosti. Ta sela su sva rijetko naseljena. Primjerice, u selu Koturići, udaljenom 6 kilometara od glavne ceste, živi 4 ili 5 stanovnika nekih srednjih godina i za detaljnije uređenje njihove ceste treba nam oko 80.000 kuna. S tim sredstvima mi možemo znatno popraviti stanje u naselju gdje živi 40 ili 50 stanovnika. Ista je stvar i sa selom Donja Šumetlica. Ta dva sela jako dobro ilustriraju naše stanje: Grad Pakrac ima oko 800 kilometara poljskih putova i nerazvrstanih cesta. Pola toga je na istočnom dijelu Grada, rijetko naseljenom. Primjerice, selo Prgomelje. Čovjek je doselio iz Požege, kupio kuću, što je njegovo pravo. No, ima troje djece školske dobi i tu ne možeš nešto ne napraviti jer djeca moraju u školu, a to je moguće samo ako je cesta prohodna. Općenito, infrastruktura nije na željenom nivou, ali se istina nedovoljno brzo ipak popravlja. Naravno da bi asfalt bio rješenje. No, to je sada nerealno, mada stalno ponavljam da održavanje prohodnosti tih cesta je životno pitanje. Vrlo brzo će ono biti i ekonomsko. Na istočnom području grada je kroz državnu obnovu, ne ulazim u motive zašto je to tako, u potpunosti sagrađeno puno kuća koje su sada prazne. No, taj kraj će uskoro biti „provaljen“ kao turistički raj i sigurno je da će doći ljudi iz Zagreba, možda i iz Slovenije, kupovati te kuće za vikendice što je u interesu Grada Pakraca. Da se razumije, ovo ne zagovaram, samo pokušavam realno sagledati stvari i to je tržišna neminovnost. Dakle, ako je Gradu Pakracu u interesu da taj kraj turistički oživi onda će morati tamo ponuditi i adekvatnu infrastrukturu, od cestovne do ostale, posebice pitke vode.
Srpska nacionalna manjina u Hrvatskoj ima pravo na tri izravna saborska zastupnika. Da li su pripadnici srpske manjine u Pakracu imali od toga koristi u vidu pomoći s državne razine?
Bez pomoći saborskih zastupnika
Ne mogu se baš pohvaliti da su izabrani saborski zastupnici naše manjine pomogli ovom kraju i ovdje prisutnim pripadnicima manjine. To je pitanje koje zahtijeva i malo šire objašnjenje političkih prilika u srpskoj nacionalnoj manjini u Hrvatskoj. Ovdje već 20 godina ne obnašaju dužnosti predstavnici Srba koji dolaze kao predstavnici dominante srpske stranke u Hrvatskoj: Srpske samostalne demokratske stranke (SDSS) i Srpskog nacionalnog vijeća. S druge strane, već 25 godina saborski zastupnici iz srpske nacionalne manjine dolaze iz redova te stranke, naravno, izabrani i glasovima ljudi sa ovog područja. Znam da zadnje tri godine nekih sredstava kao njihov doprinos nama nismo dobili. Bilo je razgovora i obećanja, slali smo projekte, ali ne znam za nešto što je urodilo plodom osim prije sedam ili osam godina asfaltiranje ceste za selo Kričke. Spominju se i ona dva mosta prema Prgomeljima i Tisovcu. No, koliko ja znam to je financiralo japansko veleposlanstvo.
Za lokalno srpsko stanovništvo veliki događaj je bio povratak slavonskog vladike prije dvije godine u svoje bivše sjedište u Pakrac. Od ove jeseni u administrativnoj funkciji je i Vladikin dvor. Koliko je to za lokalnu srpsku manjinu značajno u duhovnom, kulturnom i vjerskom pogledu?
Drago mi je da je ovo pitanje postavljeno. Vladika Jovan je odmah po ustoličenju 2013. godine odlučio vratiti sjedište u Pakrac. Vladika je mlađa osoba, obrazovana i puna energije te je odlučno krenuo u projekte obnove objekata eparhije i crkve. U tijeku je obnova ikonostasa, od ove jeseni u funkciji je administrativni dio dvora, a u tijeku je i obnova prostora u koji će se vratiti eparhijska knjižnica, jedna od najstarijih i najvrjednijih knjižnica u regiji što će biti značajan kulturni događaj za Pakrac. Sve su to vanjske manifestacije i mene veseli svaka obnova u Pakracu. Velika je sreća vjernika pravoslavne crkve u Pakracu što Vladika ima i vrlo kvalitetne suradnike, od pakračkog paroha Đorđa na dalje. Sve su to ljudi koji su svjesni trenutka i sredine u kojoj žive, koji nisu radikalni i drže se poslanja vjere. Time okupljaju ljude oko sebe na bazi tradicije vjere što je našoj nacionalnoj manjini vrlo bitno. Bitno nam je da znamo što smo i tko smo i samo tako možemo se kvalitetno integrirati u hrvatsko društvo. U tom smislu unazad nekoliko godina smo uspjeli ustrojiti u pakračkoj osnovnoj školi dodatnu nastavu na srpskom jeziku koju pohađa 14 učenika. Od lani smo ustrojili i pravoslavni vjeronauk koji pohađa 12 učenika i to je jedina škola u Hrvatskoj izvan istočne Slavonije koja ima pravoslavni vjeronauk unutar škole. Ministarstvo prosvjete plaća vjeroučiteljicu i nastava je u potpunosti uklopljena u prosvjetni sustav. Kada god sam u prilici ističem Osnovnu školu braće Radić radi činjenice da se u njoj izučava, uz materinji i uobičajene strane jezike, i četiri jezika nacionalnih manjina: mađarski, češki, talijanski i srpski. To je bogatstvo i manjine ne smiju biti teret nego dio društva koje obogaćuje sredinu kulturom, tradicijom, vjerom, gastronomijom i drugim. Mi taj dio do sada uspješno odrađujemo kroz djelovanje lokalnog pododbora SKD “Prosvjeta“. Naredni korak je da s tom raznolikošću dublje zađemo u stanovništvo te se planiramo u Srpskom kulturnom društvu „Prosvjeta“ iduće godine pojaviti sa štandom i na Grahfestu i na drugim gradskim manifestacijama. Mi smo tu, tu živimo i ne vidim zašto ne bi s time bili prisutni i na javnim manifestacijama i izvan Gavrinice.
Nedavno je vaš gradski vijećnik Nikola Ivanović promijenio stranačku pripadnost. Mijenjali ste i predsjednika u Vijeću srpske nacionalne manjine Grada Pakraca. Nama koji nismo srpske nacionalne pripadnosti je teško to i pratiti. Pojasnite nam što se zapravo događa?
Izborna kampanja već počela
Već smo se dotakli političkih prilika i Samostalne demokratske srpske stranke. Godine 1997. u Pakracu je počeo djelovati Srpski demokratski forum koji je tada u Hrvatskoj bio veoma jak kao, ne politička, nego nevladina organizacija. Njegova jezgra iz tih godina je u Pakracu ostala i mi, Miroslav Grozdanić do 2009. godine, a ja do 2013. godine, se nismo bavili operativnom politikom. SDSS je osnovan u Pakracu 2003. godine od kada se biraju na razini grada i županije vijeća srpske nacionalne manjine. Međutim, na izborima birači srpske nacionalnosti nikada SDSS nisu davali većinsku podršku niti za dožupana, dogradonačelnika ili u Vijeću. Uvijek su neke druge liste dobivale više glasova. Za što nema potrebe da drugačije komentiram nego da je to volja birača srpske nacionalnosti. Na zadnjim izborima za Vijeće srpske nacionalne manjine Grada Pakraca lista koju sam sastavio je osvojila 10 mandata, a lista koju je sastavilo Srpsko nacionalno vijeće je dobila pet mandata. Naknadnim pretumbacijama koje su uslijedile nakon razgovora s vijećnicima, za predsjednika Vijeća je izabran Obrad Ivanović što ne želim tumačiti nego kao volju većina izabranih u Vijeću. No, kao presedan ističem činjenicu da se čovjek nakon godinu dana predsjedavanjem Vijećem nacionalne manjine umorio, što je jedini takav slučaj u Hrvatskoj, ne među srpskom manjinom, nego među svim manjinama i dao ostavku. Kao kandidat se pojavio Nikola Ivanović, sin i gradski vijećnik koji je u Gradsko vijeće došao kao kandidat Demokratske partije Srba, ali je ove godine odlučio prijeći u SDSS, što je legitimno i njegovo pravo. Motiv ne znam, ali pretpostavljam da je riječ o većim političkim ambicijama tipa Sabor ili neka dužnost kroz nacionalnu kvotu na državnoj razini. Naravno, moguće je da je SDSS u njemu prepoznao osobu s kojom može promijeniti to, za njih, nepovoljno političko stanje na razini cijele Požeško-slavonske županije. Da li su takozvani “preletači“ prepoznali da je politika SDSS i SNV godinama vođena od istih ljudi postala sujetna i da nije problem u lokalnim ljudima nego u njima, vidjet ćemo. Pretpostavljam da ćemo nastavak imati dogodine u lokalnim izborima i meni je žao što je ta grupa ljudi, ničim izazvana, već sada krenula u izbornu kampanju i pokušavaju već sada uvjeriti ljude da do sada ništa nije funkcioniralo, ali će sve biti drugačije kada oni dođu na vlast, a svi realni i upućeni znaju da se u politici takve promjene na bolje ne događaju preko noći.
Gdje je u svemu tome mjesto Veljka Đakule?
Veljko Đakula je i formalno i stvarno jedino predsjednik SDF-a. Veljko Đakula nije član Demokratske partije Srba koja se odnedavno utopila u jednu novu stranku Demokratski savez Srba, na čijoj skupštini smo bili Miroslav Grozdanić i ja, i koja okuplja na razni Hrvatske neke nove, mlađe generacije Srba koji se žele baviti politikom. Veljko Đakula dakle nije niti u jednoj političkoj stranci. On živi u Pakracu, ali najmanje djeluje u Pakracu i sve svoje napore da se pomogne srpskoj zajednici upražnjava u Zagrebu. U Pakračkom listu je jednom pisalo da je Đakula crvena krpa svima u Pakracu. Veljko Đakula je svjestan tih predrasuda o njemu i na kraju tako se i ponaša. Čuo jesam, ali ne mogu potvrditi da je pozadina prelaska Nikole Ivanovića iz jedne u drugu srpsku stranku nalog Milorada Pupavca da se ruši Veljko Đakula i ljudi oko njega. To ne znam, ali znam da njih dvojica nisu na istoj valnoj dužini.
Kakva je suradnja s dožupanom iz redova srpske nacionalne manjine Miroslavom Grozdanićem?
On i ja razmišljamo na sličan način i nikada ta suradnja nije bila u pitanju. Mi se čujemo na dnevnoj razini.
Nakon isteka 3,5 godine mandata što biste rekli svojim biračima; po čemu im je sada bolje?
Ne usudim se reći da je nekome bolje jer je boljitak individualna kategorija. Siguran sam da je dosta običnih ljudi u meni našlo interesa za suradnju i to funkcionira. Cijelo vrijeme radim na tome da se srpska zajednica, kao i druge manjinske zajednice, što više integrira u hrvatsko društvo i izbijemo tu famu da nas ovdje nitko ne želi. Stalno ponavljam, hajmo pisati molbe za posao, hajmo se natjecati. Idemo govoriti o svojim problemima jer su se vremena na lokalnoj razini promijenila: nema više naputaka iz Zagreba, nema više sprečavanja povratka. Problemi su i dalje prisutni i mi i dalje moramo raditi na integraciji. Straha i još koječega više nema, sada je na red došla egzistencija. Srbima u Pakracu je egzistencijalno teže jer ne rade i nemaju primanja dugog osnova (mirovina) kao većina Hrvata. Pomaka ima u privatnom sektoru gdje srećem zaposlene pripadnike srpske nacionalne manjine. Inače je problem Pakraca nedostatak investicija i jedan veći proizvodni kapacitet koji bi zaposlio 400 ili 500 ljudi koji bi u potpunosti riješio našu nezaposlenost.
Prošla je 21 godina od „Bljeska“. Doživite li danas na ulici da, zato što ste pripadnik srpske nacionalne manjine, ili još više njen dužnosnik, netko okreće glavu od vas, zviždi ili dovikuje za Vama, pljuje...?
Osobno već godinama nisam imao takva iskustva, ali mi se i nitko od mojih sunarodnjaka nije požalio s nečim sličnim. Niti na ovoj dužnosti nisam doživio nikakvu neugodnost mada sam svjestan da ima ljudi koji u kontaktu sa mnom u sebi nešto govore i kojima smeta što hodam gradom. Tu sam rođen i neki su mi upravo stoga zamjerili na mom dobrovoljnom sudjelovanju u Republici srpskoj krajini. Prošao sam dosta težak put jer sam odlučio ostati ovdje, ali mislim da su mi se korektnost i upornost na kraju isplatili. Godine 1995. sam bio u poziciji da sam razgovarao s dva posto stanovnika, a danas sam u poziciji da ne pričam s dva posto stanovnika. Nekada sam se osjećao u ovom gradu nesigurno. Danas sigurno. Meni je to sve skupa veliki napredak kao što mi je napredak sam ovaj intervju.
- PIŠE: Pakrački List
- 834
Krajem ljeta 10 OPG-ova s pakračkog područja je dobilo iz programa Ruralnog razvoja nepovratnih 15.000 eura. No danas na Radnom sastanku ponedjeljkom u PCP, iako je tema bila Ruralni razvoj - mjera 6.3 „Potopore razvoju malih poljoprivrednih gospodarstava“ bilo ih je tek troje: Tomislav Turković, Marina Dmejhal i Franjo Jozipović. Prema broju konkretnih upita koji su uputili Vladimiru Gaziću, stručnom suradniku u Poduzetničkom centru Pakrac, vezanih uz provođenje projekta očigledno je i ostalima, a posebice onima koji se planiraju kandidirati na natječaj iz iste podmjere u prosincu, bilo mjesto na današnjem sastanku.
Osim što je odgovorio na konkretna pitanja, Gazić je predstavio knjigovodstvene-porezne aspekte vezane uz provođenje projekta.
Novi natječaj iz iste podmjere očekuju se u prosincu, a potencijalni kandidati kao početne informacije bi trebali znati da se isplate obavljaju u dvije rate iste veličine, prva po odobrenju projekta, a druga po njegovoj realizaciji, ali najkasnije u tri godine. Gotovo da nema ograničenja po pitanju namjene sredstava (oprema, zemljište, životinje, nasade, građevina, obrazovanje), olakšana je potrošnja jer je moguće plaćanje gotovinom i kupovina polovne opreme s tim da program mora biti odrađen u cijelosti kako je kandidiran bez umanjenja, uvećanja ili izmjene sadržaja.
Gazić je prezentirao i Program Mikro i Malih zajmova HAMAG-BICKRO-a. Riječ je o mikro kreditima do 1000 do 25.000 eura za male pravne osobe (do 9 zaposlenika), odnosno Malih zajmova od 25.000 do 50.000 eura za pravne osobe do 49 zaposlenika uz kamatu od 0,5 do 1,5 posto namijenjenih za kupnju opreme ili obrtna sredstva pri čemu se mogu utrošiti i za osnivanje tvrtke.
Gradonačelnica Anamarija Blažević je najavila u prosincu raspisivanje natječaja za podmjeru 6.1 namijenjenu mladim OPG-ovcima (do 40 godina starosti ni 18 mjeseci postojanja OPG-a), kao i za mjeru 4.1.
Također u prosincu kreće i mjera 7 iz programa Ruralnog razvoja koja je namijenjena jedinicama lokalne samouprave na kojoj će se Grad pojaviti u tri podmjere s projektima vodoopskrbe sjeverozapadnog pakračkog bazena, nerazvrstane ceste i gradski trg maksimalne pojedinačne veličine 1.250.000 eura.
Gazić je skrenuo pažnju proizvođačima voća i povrća da je Lidl na svojim internetskim stranicama pozvao sve one koji njima žele isporučivati svoje tržišne viškove da se online prijave do 15. prosinca.
Kao i uvijek, svi oni koji imaju potrebe za više informacija o ovim programima i projektima mogu se bilo kojim oblikom komunikacije javiti u Poduzetnički centra Pakrac.
- PIŠE: Pakrački List
- 961
Brojni sugrađani dobre volje i velikog srca okupili su se sinoć u Hrvatskom domu „Dr. Franjo Tuđman“, na humanitarnom koncertu na kojem je prikupljana pomoć Danijela Vidovića Livadu, 24-godišnjaka koji je obolio od zloćudne bolesti.
Kako bi mu olakšali borbu s bolešću i pomogli njemu i njegovoj obitelji, njegovi prijatelji i susjedi zajedno sa Udrugom mladih Mali most pokrenuli su humanitarnu akciju i organizirali koncert, a sav prikupljen novac bit će uručen Danijelovoj obitelji.
„Jako nam znači potpora u ovim teškim trenucima, što su prijatelji i sugrađani uz našeg Danijela“, rekla je sinoć Tatjana Vidović, Danijelova sestra koja se od srca zahvalila sugrađanima na velikom odazivu i suosjećanju.
Veliko srce pokazali su i glazbenici, članovi benda El Constido i tamburaškog sastava Posegana, kao i naš mladi lokalni bend Dos Guitarras, koji su se dobrovoljno odazvali i pjesmom doprinijeli istovremeno dirljivoj i veseloj atmosferi.
Mnogi građani odrekli su se svojih honorara i slobodnog vremena za organizaciju ovog događanja, a ovoj hvalevrijednoj akciji odazvali su se i članovi airsoft ekipe AT 53 koji su tijekom jučerašnjeg popodneva građanima demonstrirali ovaj sport na postavljenom poligonu ispred Hrvatskog doma i tako prikupljali donacije za Danijela.
Za sve vas koji niste bili u mogućnosti prisustvovati sinoćnjem koncertu, a želite financijski pomoći Danijelu, svoju donaciju možete uplatiti na račun: HR0623400093214373802 (Danijel Vidović, Pakrac).
