- PIŠE: Pakrački List
- 1038
Polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća pakračkih branitelja i prijatelja branitelja iz Varaždina prijepodne je kod spomenika u Šeovici komemoracijom obilježena 26-ta obljetnica akcije „Alfa“ koja je trajala od 24. do 29. prosinca 1991. godine, a kojom je oslobođen jedan dio tadašnje Općine Pakrac.
Obilježavanje u Šeovici je započelo obraćanjem Daria Maroševića, pakračkog branitelja sudionika ove akcije, u kojem je podsjetio na 36 poginulih branitelja i jednog civila, te 61 ranjenog pri čemu od ukupnog broja stradalih su šestero poginulih i 39 ranjenih bili pripadnici 76. pakračkog bataljuna.
O značaju i tijeku akcije vrlo emotivno je govorio Stipo Hodak, zapovjednik jedne od satnija 76. pakračkog bataljuna i sam teško ranjen u akciji.
U ime svih građana braniteljima su zahvalili na njihovom doprinosu u Domovinskom ratu, ali i na stalnim sjećanjima na poginule suborce, pakrački i lipički dogradonačelnici Marijan Širac i Slobodan Katunar, naročito, kako su naglasili, prijateljima iz Varaždina koji su današnjoj komemoraciji nazočili s dva autobusa organizirana kroz Klub varaždinskih branitelja 1991-95, te Udrugu dragovoljaca i veterana Domovinskog rata Maruševec.
U ime gostiju iz Varaždina Vlado Leskovar je podsjetio da su u prosincu 1991. u Pakrac došli vojno pomoći, a danas će na prigodnom okupljanju darivati s poklon paketićima oko stotinjak djece polaznika područne osnovne škole i dječjeg vrtića iz Prekopakre.
Idući prema Šeovici pakrački i varaždinski branitelji su paljenjem svijeća i polaganjem vijenaca počast poginulima, također u akciji Alfa, odali i kod spomenika „Golubica“ u Ulici Križnog puta i Kragujskom putu.
- PIŠE: Pakrački List
- 1174
Brojne naše sugrađane obradovala je najava o mogućnosti ponovne uspostave željezničkog putničkog prometa na relaciji Banova Jaruga-Daruvar koja je za sada odgođena za veljaču. No, od potencijalnih putnika, najava je više obradovala moguće strojovođe i drugo osoblje koje bi trebalo, kao i prije 2014. godine, opsluživati promet tom prugom, starom 120 godina. Jedna od njih je i Pakračanin iz Sirača Mario Plažanin, u svom društvu poznat nadimkom „Nagibni“ koji je zaradio upravo zbog Hrvatskih željeznica. Isti onaj koji je, dok je putnički željeznički promet te 2014. godine odbrojavao svoje posljednje sate, a željeznica još uvijek bila na usluzi građanima, bio za upravljačem lokomotive malobrojne kompozicije koju je nerijetko činio tek jedan putnički vagon.
Ne krije Mario da su razne okolnosti odigrale veliku ulogu u tome da završi u uniformi strojovođe pored „volana“ lokomotive koji nikad nije sanjao, još manje priželjkivao. Sin majke Nade, učiteljice u Siraču i oca Božidara nadao se budućnosti pred školskom pločom, ruku zamrljanih bijelom kredom, kako na satu matematike žustro objašnjava nekakve komplicirane razlomke ili nešto slično. Baš poput majke.
Stvari su najprije i išle tim smjerom. Sve svojim redom. Uzoran klinac odradio je vrtić i osnovnu školu primjerno. Poneki nestašluk počinjen u ranijem djetinjstvu s generacijskom ekipom na siračkim okupljalištima nije značajnije narušavao sliku budućeg srednjoškolskog odlikaša, programiranog fakultetlije. Kulturan i fin, iako je s vremenom stečeni nadimak „Prga“ odavao povremena iskakanja iz sustava, lako je dogurao do srednjoškolskih klupa.
Da od učiteljske table i krede vjerojatno neće biti ništa, dalo se naslutiti kad je Mario, unatoč dobrim ocjenama, napustio pedagoško usmjerenje i prebacio se na građevinsko. „Mene ti u toj pedagogiji ustvari ništa nije zanimalo. Ocijenio sam da mi je bolje upisati građevinsku školu pa imati zvanje tehničara nakon četiri godine nego se kroz pedagogiju obvezati na fakultet“. Sve se to događalo pred „devedeset prvu,“ u uzavreloj i napetoj međunacionalnoj atmosferi, pokazat će se - uvodu u rat.
Napetost, prva podmetanja eksploziva na pakračkom području, ranjeni učenik u đačkom domu, okolnosti su koje su nagnale oca Božidara da Mariju zabrani daljnji odlazak u školu radi nesigurnih uvjeta. Gubi godinu…
Posljednji pakrački školski sat
„Jedan dan smo došli na željeznički kolodvor da krenemo vlakom kući u Sirač, no tamo su nam rekli da je pruga minirana. Javio sam tati, došao je stojadinom po nas, utrpao svih 11 putnika i odvezao kući. To je bio moj posljednji dan škole u Pakracu. Unatoč intervencijama profesora Antuna Barića koji je preklinjao oca da me pusti na nastavu, ovaj nije popustio“.
Da je bio u pravu, pokazalo se već u kolovozu 1991., kad su ih na povratku iz gljiva u šumi kod Voćina zaustavili pobunjeni Srbi. Iz dva automobila izvukli su sve putnike, među njima i Marija, polegli ih na cestu te uperili oružje u potiljak. „Od metka nas je spasio nepoznati glas iz obližnje šume koji je zapovijedio da nas puste. Nevoljko su to učinili, bilo je to doista blizu…“ prisjeća se.
Nakon nekoliko dana Mariju stiže ponuda prijatelja Marija Šafara da mu se pridruži u Željezničkoj tehničkoj školi u Zagrebu. Pristao je i pokazalo se da je to bila odluka koja mu je usmjerila život. Ratne dane svog školovanja provodio je u zagrebačkom stanu kod prijatelja, a u Sirač se povremeno vraćao tek baki. Otac je bio vojno angažiran, dok je majka bila sa izdvojenom siračkom školom na Hvaru.
Završio je srednju tehničku školu i stekao zvanje – elektrostrojarski tehničar za koje su mu rekli da u struci i ne vrijedi previše sve dok ne položiš stručni ispit i zvanje strojovođe. Po završetku škole tražio je posao i u Pakracu koji je u to vrijeme imao na Staroj željezničkoj stanici i ložionicu, koja je imala šefa, nadzornike, smještena tamo gdje se danas nalazi parna lokomotiva. Tamo su se održavali strojevi, radili su bravari, mehaničari, a šef je bio Božo Karlović. No, nije uspio ući u željezničku priču pa se odlučio odslužiti vojni rok. Koprivnica pa Križevci, 10 mjeseci služenja Domovini brzo su prošli pa je na red došlo ozbiljno traženje zaposlenja i potpuno osamostaljivanje. Nakon mjesec dana uspijeva preko pakračkih prijatelja iznaći načina da ode u Osijek i odradi stažiranje. Imao je pomalo i sreće jer je spletom okolnosti došao do samog regionalnog direktora koji ga je onako nasmiješenog i smušenog, poštenog i iskrenog istog trenutka odlučio zaposliti i smjestiti ga u osječki hotel.
Obuka na željeznici
Već sutra je Mario započeo šestomjesečnu obuku za vrijeme koje je morao obići sva radna mjesta koja postoje u sustavu Hrvatskih željeznica. Bio je prometnik, pregledač vagona, skretničar, manevrista i konačno, uz glavnog - „mlađi“ strojovođa.
Po stečenom zvanju strojovođe posao dobiva u Virovitici. Pakrac je u to vrijeme polako gubio dah i ostao je samo na prometnom uredu. On se na posao javljao u Viroviticu a od tamo kuda ga pruga odvede.
U to vrijeme već ima višegodišnji staž sa životnom suputnicom Majom. Tri godine mlađa, Maja je uz Marija bila od srednjoškolskih dana. Zajednički život još iz osječkih dana, prebacili su na pakračku podstanarsku adresu - najprije na Lozincu, potom u Bolničkoj ulici. Stambeno pitanje konačno su riješili 2003. godine kad su pedesetak metara dalje kupili vlastiti stan.
Vratimo se poslu. U Pakracu je počeo raditi kao zaposlenik kolodvora Virovitica što je bilo u redu, no, s druge strane, nije bilo mjesečnog nego samo dnevni raspored (turnus). Stoga nije mogao znati gdje će sutra ići niti što će raditi. „Vozio sam u to vrijeme i putnički i teretni vlak. Naše su smjene malo komplicirane, radimo 10 sati pa imamo 16 sati obveznog odmora pa je uz dnevni raspored, podložan naglim izmjenama, to bilo pomalo kaotično. Malo je reda uvedeno kasnije kad se naš sindikat izborio za mjesečne rasporede rada.“
Kad je 2014. godine zatvoren putnički promet na pravcu Banova Jaruga - Virovitica u Pakracu, nakon mjesec dana neizvjesnosti bez posla, Mario prelazi raditi na kolodvor u Zagreb. Ranije spomenut smjenski rad uvjetovao je i višednevnu odsutnost od kuće i obitelji, no morao je izdržati - krediti ne pitaju, a i supruga je nekako u isto vrijeme ostala bez posla u Kamenu Sirač pa previše izbora i nije bilo. Nakon nekog vremena stiže ponuda iz Virovitice koju prihvaća, a tamo se nalazi sve do danas. „Tako je kako je, nadamo se da će ponovo proraditi naš pravac Banova – Virovitica pa da opet radim k`o čovjek, ovako sam stalno na putu“. Putne troškove dobije kao i svi u HŽ-u – 360 kn. Preračunata tramvajska karta ZET-a – za sve isto. I to bi bilo uglavnom to što se tiče našeg Marija, strojovođe. Najljepši trenutci u životu, jasno je, dogodili su se najprije 4. veljače 1999. godine kad je u mladu obitelj Plažanin, vjenčanu 22. kolovoza 1998. godine, najprije stigao sin Dino, a potom 11. 12. 2005. godine i mlađi sin Roko.
Osobna tragedija
Na ovaj razgovor je došao glave ošišane ili obrijane do gole kože… Zašto?
Skroman čovjek kao Mario nikad od života nije tražio više, ono „kruha preko pogače“ – ne, nikad. Posla tek da se ima za živjeti, sreću je ionako imao uz suprugu i obitelj, a i prijatelji su bili tu. Nema stoga jutra da se, čim otvori oči uvijek iznova ne upita gdje je to i kad pogriješio pa da ga snađe valjda najokrutnija sudbina koja može snaći jednog roditelja.
„Svima nam jako nedostaje…“ doslovno je sve što je smogao snage reći o sinu Dini, koji je samo 8 mjeseci nakon dijagnosticirane leukemije preminuo 8. siječnja 2016. godine u 17. godini života.
Danas Mario dane provodi u krugu obitelji ili s prijateljima. Sa sinom Rokom zaigra Playstation, ponekad obiteljski odgledaju kakav film ili se zabavljaju s kućnim ljubimcem - mačkom Cezarom, uglavnom bore se s boli kako znaju i umiju. „Ne prestaje“, kaže, „samo jače boli…“ Ošišao se na nulu kad je Dino za vrijeme terapije izgubio kosu – iz solidarnosti sa sinom.
Košarka najdraža rekreacija
Koliko teško bilo, život mora ići dalje. Voli otići na košarku, od tamo seže prijateljstvo sa Sapetima, košarkaškom rekreativnom družinom koju čine Slobo, Časar, Barač, Stipa, Kozić, Dabo, Lujo, Zeko i ostali, da se ne naljute ako ih nismo spomenuli. Među njima i Nagibni…
“A zovu me svakako”, smije se, a Nagibnim me nazvao moj prijatelj Željko Čavlović – također lijepog nadimka – Batak. Zezali su me kad je Hrvatska najavljivala da nabavlja moderne nagibne vlakove, da ću ih upravo ja voziti jer sam ispraksirao naginjanje na ovim našim lokalnim prugama i vlaku „lokalcu“…Lijepo ga je, za promjenu vidjeti da se nasmije i makar na trenutak pomakne u strane sav teret koji je, valjda samo sudbinom izazvan, žestoko pritisnuo leđa jednog dragog čovjeka…
- PIŠE: Pakrački List
- 1351
Sestre Ebony i Lucia Lasić rođene su Pakračanke s obiteljskom kućom u Ulici Ivana Gorana Kovačića. Od početka srednje škole školuju se u Osijeku, Ebony već devet godina, a Lucia sedam. Prva je, posve razumljivo krenula za Osijek starija Ebony koja je ju tom gradu završila Školu za primijenjenu umjetnost i dizajn, a Lucia jezičnu gimnaziju. Danas su osječke studentice: Ebony na 4. godini studije likovne kulture, a Lucia na 3. godini hrvatskog i engleskog jezika. Pitali smo ih što ih je motiviralo na tako rani odlazaka iz Pakraca, planiraju li se vratiti, koliko košta studiranje u Osijeku i još mnogo toga što se mladim ljudima čini život i životne probleme.
PL: Zašto ste već za srednjoškolsko obrazovanje odabrali Osijek, a ne Pakrac?
EBONY: Htjela sam se odmah umjetnički obrazovati, a to u Pakracu nije bilo moguće. Odlazak u tako ranoj životnoj dobi mi nije bio problem, dijelom i zbog toga jer nisam imala neko čvrsto formirano društvo. No uvijek mi je bilo drago doći u Pakrac na vikend ili praznike.
LUCIA: Pratila sam sestru koja je prva krenula u Osijek
PL: Koliko često svih ovih godina dolaziti u Pakrac?
EBONY: Približno jednom mjesečno.
LUCIA: Ja možda i češće.
PL: Gdje stanujete u Osijeku?
EBONY: Zajedno smo u privatnom smještaju, stanu.
PL: Znači li to da ste jako vezane jedna za drugu?
EBONY: Ne bih rekla da smo jako vezane. Kao cimerice se slažemo odlično, mada imamo odvojena društva.
LUCIA: Rekla bih da se sada kao cimerice bolje slažemo nego kad smo bile djeca u roditeljskoj kući kada je bilo znatno više svađa. Lijepo nam je.
PL: Nakon toliko godina provedenih u Osijeku, gdje imate bolje društvo, tamo ili u Pakracu?
LUCIA: Teško je reći, ali mislim da je društvo u Osijeku čvršće nego ovo pakračko što je i razumljivo, jer je ono osječko formirano u zrelijim godinama srednje škole. No i dalje postoji društvo i u Pakracu.
Za Božić u obitelji
PL: Gdje ćete provesti božićne i novogodišnje blagdane kao posebne dane u godini?
LUCIA: Naravno, u Pakracu s obitelji.
PL: Je li to Ebony tvoja stalna praksa i je li u tome primarna obitelj ili društvo?
EBONY: Uglavnom će i ove godine, kao i dosad obitelj biti na okupu u to vrijeme.
PL: Često pišemo o slaboj prometnoj povezanosti Pakraca s ostatkom Hrvatske. Je li problem doputovati do Osijeka i nazad?
EBONY: Je. Obično nas mama svaki put vozi u Okučane na vlak kojim stižemo do Vinkovaca ili Vrpolja pa tamo slijedi novo presjedanje, pri čemu veze nisu svaki put dobre, tako da to put iziskuje tri sata, nekada i više.
PL: Pretpostavljam da koristite Facebook preko kojeg mladi ljudi, naročito studenti, slažu takozvane grupe za putovanja. Koristite li to?
LUCIA: Ne, Već smo si složile uhodane rute i nismo željele eksperimentirati.
PL: Jeste li gradske stipendistice?
EBONY: Da, od ove godine. Dosad nisam koristila tu pogodnost više-manje zbog papira. Nije mi se skupljalo toliko papira i nisam znala odakle početi.
LUCIA: Slično je i sa mnom. Jedan od problema je što dolazimo za vikend kada institucije koje izdaju ili zaprimaju te papire ne rade.
PL: U redovnom ste programu stipendiranja što znači da dobivate svaka 400 kana mjesečno. Je li to pomoć?
EBONY: Je, pomoć je, mada bi bilo bolje to pitati mamu. Studentu svaka kuna dobro dođe.
Mjesečno potrebno 3-4 tisuće kuna
PL: Jeste li računale koliko vam treba mjesečno u Osijeku za osnovne stvari kao što je stanarina, režije, hrana, prijevoz?
EBONY: Oko tri, možda i bliže četiri tisuće kuna.
PL: Ima li tu prostora za neki tulum? Koliko je uopće u Osijeku studentu potrebno za džeparac?
LUCIA: Ima, nađe se i za provod. Što se tiče džeparca, teško je konkretizirati, jer se iz mjeseca u mjesec potrebe mijenjaju. Meni neki put treba dodatno novca za knjige, Ebony za razni likovni materijal tako da o nekoj stalnoj svoti ne možemo govoriti, ali mislim da je Ebony dobro procijenila da s tri do četiri tisuće mjesečno možemo preživjeti mjesec ležerno.
PL: Imate li kontakata sa zagrebački studentima? To pitam kako bismo utvrdili je li jeftinije studirati u Osijeku ili Zagrebu.
LUCIA: Definitivno u Osijeku. Govore nam to upravo iskustva pakračkih studenata. U Osijeku su jeftiniji i smještaj i režije i izlasci.
PL: Osijek i cijela Slavonija slove kao sredine iz kojih se posljednjih godina najviše iseljavaju mladi ljudi u inozemstvo. Primjećujete li vi to u Osijeku i razgovarate li o tome?
EBONY: Primjećujemo. U razgovoru mnogo mojih prijatelja i poznanika kaže da imaju želju otići u inozemstvo. Kao razlog najčešće navode da ovdje nemaju mogućnosti. Ja zasad tako ne razmišljam i nadam se da ću dobiti priliku raditi u Pakracu.
LUCIA: U mom društvu ta tema nije toliko prisutna, mada vidim da se ekipa smanjuje. Iz mog društva još nitko nije otišao, ali su otišli neki ljudi koje znam površno ili posredno. Nemam s njima kontakt, tako da nemam niti povratne informacije.
EBONY: I ja znam neke ljude koji su otišli, mada mi nisu bili tako bliski pa se njihovim odlaskom izgubilo i ono malo kontakta kojega smo imali u Osijeku.
PL: Iz vaših odgovora zaključujem da odlazak u inozemstvo najčešće znači i prekid većine kontakata tu u Hrvatskoj?
LUCIA: Uglavnom da, ta promjena okruženja znači i promjenu društva. Nešto u takvoj situaciji moraš ostaviti iza sebe.
PL: Do završetka studija imate još dvije-tri godine. Razmišljate li što dalje?
EBONY: Razmišljamo i ja imam cilj – vratiti se u Pakrac i ovdje dobiti posao u struci kao profesorica likovne kulture u nekoj od okolnih škola.
LUCIA: Još ne razmišljam tako detaljno, ali želim biti profesorica hrvatskog ili engleskog jezika. No najprije želim završiti studij. Sve više me zanima lingvistika, ali još ćemo vidjeti.
PL: Mladi ljudi danas više nemaju jezične barijere, svi govore engleski jezik, a ti kao buduća profesorica vjerojatno i misliš na engleskom. Je li ti to prednost za eventualni odlazak u inozemstvo?
LUCIA: Vjerojatno je, ali ne velika prednost, jer po pitanju poznavanja jezika imam veliku konkurenciju. No time se ne opterećujem, jer u ovom trenutku nemam neki poseban interes za odlaskom iz Hrvatske.
PL: Jeste li snimile stanje po pitanju mogućnosti zapošljavanja u Pakracu nakon završetka studija?
LUCIA: Ne baš. Čujem svakakve priče od toga da se traži do toga da profesora engleskog ili hrvatskog uopće neće trebati. Sada se time ne opterećujem. Bavit ću se time kada za to dođe vrijeme.
EBONY: Uglavnom se priča da profesora likovne umjetnosti treba, mada mi se ne čini tako. No kao i sestra, o tome ću konkretno brinuti kada dođe vrijeme, kada budem osposobljena za rad bilo u osnovnoj, bilo u srednjoj školi. Nadam se da će biti.
Privlačna praktičnost grada
PL: Kažete da vam je želja vratiti se. Što je to privlačno u Pakracu da se želite vratiti nakon svih tih godina gdje ste ipak ovdje više u funkciji vikend posjetitelja nego stalnih stanovnika?
EBONY: Praktičnost grada, volim ovdašnji krajolik i prirodu. Ljudi su super. Volim to što je sve u malom.
LUCIA: Prvenstveno obitelj i prijatelji. Ovo je realno naš dom i povezanost još uvijek postoji.
PL: Kada dođe vrijeme da se vratite, imate li bar za početak riješeno stambeno pitanje?
LUCIA: Da, živimo u obiteljskoj kući i sigurno bi bar na početku bilo mjesta za obje.
PL: Danas-sutra ćete se i udati. Imate li čvrstu vezu?
EBONY: Ja imam dečka iz Osijeka i njemu se sviđa ovaj krajolik i format Pakraca kao grada.
LUCIA: Ja nemam čvrstu vezu, dakle otvorena sam za sve opcije. Dođe li do toga, valjda ćemo naći neki kompromis.
PL: Govorili smo o prednostima. Što su nedostaci Pakraca?
EBONY: Ne mogu nešto posebno istaknuti, osim već spomenute prometne nepovezanosti. Pakrac ima i kino i kazališne predstave, muzeje, sve se može naći.
LUCIA: Meni je problematična pasivnost građana. Često se govori nema ovoga ili onoga, a kada imamo neku predstavu ili neki sadržaj, ne iskoriste tu priliku. Sestra je spomenula kino, a kada sam bila tamo, vidjela sam svega nekoliko ljudi.
PL: Što biste mijenjale u gradu?
LUCIA: Ne znam što bih mijenjala, niti se osjećam kompetentnom to komentirati, s obzirom na to da sam ovdje jednom mjesečno. Ozbiljnije nedostatke nisam primijetila.
EBONY: Slažem se s Lucijom. Nisam primijetila nikakav ozbiljan problem.
PL: Već tri ili pet godina imate biračko pravo. Izlazite li na birališta i zašto?
EBONY: Ja ne, nikada. Ja sam među onim pasivnim građanima kojima je sve dobro. Još uvijek sam uzdržavani član društva i sada kroz ovu stipendiju. Bitno mi je da radim ono što volim, a u ovom trenutku to je učenje na području koje sam željela i izabrala.
LUCIA: Niti ja nisam nikada konzumirala svoje biračko pravo, osim na fakultetu kada je riječ o studentskom zboru.
PL: Znači li to da u krugovima u kojima se krećete, obitelj i društvo, politika nije česta tema?
LUCIA: Ne, nikada.
PL: O čemu onda razgovarate?
LUCIA: O ručku (smijeh). O svemu i svačemu, studiranju, vezama, budućnosti, književnosti, umjetnosti, glazbi. Modi.
PL: Pratite li modu?
Mlade i ležerne
EBONY: Definitivno ne, to je sada moderno. Moraš biti svoj. Biti nenašminkan – to je isto danas moderno.
PL: A kozmetičarka, frizer, manikira, pedukira, masaže?
LUCIA: Posve kriva osoba. Ja čak ne posjećujem frizere, jer to rješavam s mamom. Sve što ste nabrojili je i jako skupo i nepotrebno.
EBONY: Ni ja. Mi smo jednakog odgoja. Osim toga, volim ležernost, da se ne moram šminkati i ići kozmetičarki. To nam je životni stil.
PL: Kada se vratite, kako ste rekle da želite, kako trajno mislite riješiti pitanje stanovanja?
EBONY: Imamo i vikendicu koju sam ja snimila još prije koju godinu i najavila da ću tamo živjeti. Volim tu šumicu oko nje i osamu koja je blizu Pakraca i obiteljskog doma.
LUCIA: To je još jedan od životnih problema o kojima ne razmišljam unaprijed jer ću ga rješavati kada za to dođe vrijeme. To je jedna od prednosti Pakraca jer mi se čini da tu ima puno praznih kuća i stanova koji se mogu kupiti za relativno sitan novac. U startu mi je bitno da, budem li se vraćala, imam gdje stanovati.
PL: Obje ste imale sreću da ste rođene nakon Domovinskog rata. S obzirom na to koliko vam je ta tema interesantna i smatrate li da je previše ili premalo prisutna u društvu, medijima?
LUCIA: Možda je te teme i previše. Slažemo se da to treba obilježiti i sjećati se, odati počast. Ali nama mladima koji nismo imali priliku živjeti u tim vremenima je to ipak previše. Posebice jer tu atmosferu pokušavaju prenijeti na nas.
EBONY: Slažem se da je te teme previše u društvu i medijima. Primjećujem da su i mlađe osobe od nas odgajane u tom duhu. Jesam za obilježavanje, ali voljela bih da je ta tema manje prisutna među mlađim generacijama. Mi se trebamo toga osloboditi i krenuti dalje u budućnost.
PL: U Osijeku upoznajete mnogo mladih ljudi iz Slavonije. Kada im kažete da ste iz Pakraca, kako oni komentiraju: „O jadni vi“, ili na neki drugi način?
EBONY: Otprilike tako, a ono što me čudi mnogi me pitaju je li to negdje na moru pa mnogi ne znaju za ovu malu sredinu. Kada im opišem, mijenjaju mišljenje, ali i dalje se čude da sam na školovanje došla tako daleko.
LUCIA: Uglavnom je pitanje: „Jel' to postoji?“ No sve više ljudi dolazi iz ove regije, primjerice iz Daruvara, na studiranje u Osijek pa je i iščuđavanja sve manje.
PL: S obzirom na vaš dugogodišnji staž od devet i sedam godina u Osijeku, vi ste sada među Pakračanima tamo već starosjedioci. Pitaju li vas drugi Pakračani s manjim stažem, ili koji tek namjeravaju doći u Osijek, za iskustva; družite li se međusobno u Osijeku?
EBONY: Uglavnom ne, ali se srećemo, jer po pitanju studenata većinu toga u Osijeku se događa u kampusu. Svi kažu da su se lijepo snašli pa im savjeta ne treba. Svi su oni formirali svoja društva oslanjajući se na fakultetske kolege. Uglavnom nas je sve više što mi je drago jer se time i gubi taj tabu u Osijeku, da Pakrac niti ne postoji.
LUCIA: Mladi ljudi kada dođu u novu sredinu uglavnom se odmah snađu, formiraju društva pa im ne treba savjet ili vodič. Ali kada se sretnemo, popričamo, družimo se.
PL: Jesam li u pravu, Ebony ako primijetim da već u govoru pomalo zavlačiš kao istočna Slavonka?
EBONY: Da, već vrlo rano sam pokupila njihov naglasak i kada sam dolazila u Pakrac, gledali su me pomalo čudno. Neki me pokušavaju uvjeriti da je to posljedica toga što imam dobar sluh, lijepo pjevam pa sam brzo uhvatila i tu melodiju govora. Time su me utješili.
PL: Dolazite li za božićne i novogodišnje blagdane. Koliko ostajete?
EBONY: Ja od 24. prosinca do Nove godine. Nakon toga ponovo nazad.
LUCIA: Ja vjerojatno isto tako.
PL: Što ćete raditi tih sedam ili osam dana?
EBONY: Provest ćemo ih kombinirano, s obitelji i prijateljima, družiti se, šetati.
LUCIA: Končano se i naspavati, a vesele me i mamini kolači.
PL: Nedostaje li vam u Osijeku ta mamina hrana? Pakuju li se torbe pri povratku?
EBONY: O da, obvezno. Nije toliko dobra kao svježa, ali se uvijek pakira. Dobro dođe.
PL: Kada ste u Pakracu, gdje izlazite?
EBONY: Ovisno što društvo želi. Čuli smo da se ovog vikenda otvara novi kafić pa ćemo to ići vidjeti.
LUCIA: Uglavnom po kafićima, mada me više veseli ljeto kada vrijeme dozvoljava roštiljanje na otvorenom.
PL: Koliko ste preko ljetnih praznika tu?
LUCIA: Ovog ljeta i više nego inače, dva ili tri tjedna, ali ne u komadu. Izmjenjuju se Pakrac i Osijek . Nisam u Osijeku samo zbog studentskih obveza.
EBONY: I ja balansiram između tih dvaju mjesta. U oba grada imam društvo. Na umjetničkoj sam akademiji, bavim se takvim nekim aktivnostima i prirodno je da se družim s ljudima koje to zanima.
PL: Koliko je suvremena tehnika prisutna u vašim životima?
LUCIA: I previše. Mobitel i internet svakodnevno i pokušavam se malo odviknuti, ne biti stalno „online“. Ne želim biti ovisna o društvenim mrežama, gdje baš i nisam previše aktivna osim iz praktičnih razloga. Laptop je stalno uz mene mada pokušavam što više komunicirati uživo. Televiziju jako malo gledamo, tiskane novine ne čitamo. Ne koristimo previše niti portale. Možda je bolje reći da informacije prije nađu nas, nego mi njih.
PL: Neka poruka za kraj?
EBONY: Ne osjećamo se sposobnima za neke velike poruke. Budite iskreni, budite svoji i volite Pakrac.
- PIŠE: Pakrački List
- 1034
Zbog božićnih blagdana i neradnih dana 25. i 26. prosinca, iz Komunalac d.o.o. Pakrac obavještavaju stanovništvo da će kućni otpad odvoziti prvi radni dan, odnosno u srijedu 27. prosinca pa mole građane da posude sa otpadom iznesu u utorak navečer ili najkasnije u srijedu ujutro do 6 sati.
- PIŠE: Pakrački List
- 1049
Iz godine u godinu blagdan Božića dobiva nove prizvuke. Uz njegovu izvornu poruku pridružuju se drugi sadržaji, koji neprimjetno mogu zasjeniti ono što je bitno. Za nas kršćane, Božić sadrži govor o Bogu i čovjeku, poruku o Božjoj ljubavi prema stvorenom. Otkriva nam tajnu o Bogu i objašnjava smisao našeg života.
Božić je blagdan ne samo u crkvi, nego i na ulici. Blagdan je svih kršćana pa i onih koji nisu „gorljivi“ vjernici. Svatko mu se na svoj način veseli i svi ga na svoj način slave kao najdraži blagdan. U novije vrijeme u našoj sredini i u našem životu sve više maha zauzima „potrošački Božić“. Trgovački centri nas mame da kupujemo što više i tako sudjelujemo u potrošnji. U vijestima se nas informira kolika će potrošnja biti tijekom blagdanskog vremena. Kao da nam se želi poručiti što više trošimo, imat ćemo radosniji Božić. Međutim Božić prožet vjerom ne može biti sveden na potrošnju. Vjernicima Božić mora biti svetkovina malenih, blagdan Spasitelja svijeta, koji je na zemlju došao kao dijete. Božić je svetkovina Božje blizine, zauzetosti Boga za nas, za naš svijet i život. U Isusu Bog nam je postao blizak da je sišao do dna naše naravi, da je osnaži i uvede u božanski svijet.
Božić nam očituje duboku istinu o čovjekovom dostojanstvu. U Kristu, otkrivamo dostojanstvo svojeg vjerničkog poziva. Ako je Bog postao čovjekom, isplati se biti čovjek – istinski čovjek. Isplati se boriti za istinu i pravdu, za pobjedu dobra u nama i oko nas. Ako je Bog postao čovjekom, svako je ljudsko biće, svaki od nas dostojan je Božje ljubavi. Bog voli svakoga od nas te je predao svoga Sina da ne hodim više u tami, nego prigrlim svjetlo života, opredijelim se za dobro. Bog je sišao s neba da bi svako ljudsko stvorenje, svako od nas mogao uzići na nebo, doći Bogu i imati udjela u Božjem svijetu i životu. Isus je došao na svijet kao siromah, da postaneš dijete Božje. Uzeo je ljudsku narav, da ti postane sličan, da se sjedini s tobom, da te spasi i usreći. Znameniti je svetac sv. Augustin svojevremeno upitao svoje suvremenike, a sada i nas Što vrijedi da se Krist rodio od Marije u Betlehemu, ako se po vjeri nije rodio u tvojoj duši, u tvome srcu?
Nije dovoljno Kristovo tjelesno rođenje, koje se zbilo prije gotovo 2000 godina u Betlehemu. Za svakog istinskog vjernika je nužno prihvaćanje tog velikog otajstva po vjeri. U tom duhu svim čitateljima Pakračkog lista neka je sretan i blagoslovljen Božić – blagdan Božje ljubavi prema svim ljudima, a u novoj godini obilje zdravlja i Božjeg blagoslova.
- PIŠE: Pakrački List
- 1072
Dojmovi s nedavnog uspješnog sajma Slavonski banovac još se nisu niti slegli, a prosinački je predbožićni petak ponovo okupio brojne Pakračane, ovaj put u prostoru kurije Janković na tradicionalnom Božićnom sajmu koji je 22. prosinca održan u organizaciji Grada Pakraca i Turističke zajednice Pakraca.
U dvorištu kurije, kao stvorenom za tematska događanja ovog tipa, okupilo se više stotina Pakračana, Lipičana, ali i posjetitelja iz cijele županije. Sajam je bio i prilika da svoje proizvode u "kružnoj trgovini" organiziranoj u samom centru dvorišta ponudi tridesetak raznih izlagača, a za kulturno umjetnički program tijekom popodneva pobrinuli su se učenici OŠ „Braća Radić“ iz Pakraca, OGŠ Pakrac, mališani Dječjeg vrtića „Maslačak“ iz Pakraca, dječja sekcija KUD-a „Seljačka sloga“ iz Prekopakre te Tamburaški orkestar Pakrac.
Tijekom dana proglašeni su i pobjednici akcije uređenja izloga u božićnom duhu koji je organizirala Turistička zajednica, a najljepši izlog ove godine imali su učenici pakračke osnovne škole koji su tematski uredili izlog bivšeg „Borova“. Drugo mjesto osvojila su djeca iz Maslačka, dok su treće mjesto podijelili trgovina Silver i cvjećarnica Orhideja. Brojne sugrađane pozdravila je gradonačelnica Blažević, posebno se obrativši najmlađima s pozivom na okupljanje 31. prosinca u 17 sati na istom mjestu, kad će posebno za njih biti organiziran dječji doček nove godine.
Djeci pak najzanimljivije dogodilo se oko 18 sati kad je u pratnji motociklista - članova MK "Vitezovi Tame" iz Pakraca - u dvorište kurije Janković stigao Djed Božićnjak. Djed se jučer posebno potrudio jer je poklone dijelio dobrih sat vremena, sve kako bi zadovoljio i posljednjeg mališana koji se našao u iznenađujuće dugačkom redu te mu poklonio dar i omogućio zajedničku fotografiju. Svi oni koji su nešto posebno zaželjeli mogli su u nebo pustiti lanternu želja. Uz male poteškoće i simpatične borbe pojedinaca s istom, prema zvjezdanom nebu je na kraju odletjelo 25 lanterni. Centralni dio, ujedno i posljednji događaj večeri bio je koncert popularne hrvatske pjevačice Mie Dimšić.
