- PIŠE: Pakrački List
- 829
Obavještavaju se korisnici prirodnog plina da će 5.listopada (petak) zbog planiranih radova na javnoj rasvjeti i izmještanju plinovoda u Pakracu doći do prekida isporuke plina u vremenskom razdoblju od 8 do 12 sati, stoji u obavijesti iz Pakrac-plina d.o.o.
Bez plina u navedenom periodu ostati će sljedeće ulice u Pakracu:
Obala kralja Petra Krešimira IV. i Trg 76. bataljuna
- PIŠE: Pakrački List
- 1021
Piše ovako nepoznati moreplovac: „More i brod je osjećaj koji ti stvori grop u želucu kad se na aerodromu opraštaš od svojih najmilijih, kad pogledaš u oči mater, oca, brata,sestru, curu i vidiš kap u oku u kojoj se nalazi sva ljubav patnja i tuga ovog svita jer znaju da te neće vidit ko zna koliko i pitat će se iz dana u dan di si, kako ti je i jesi li sritan...“
„Nisam vam ja s 14 godina niti mogao, a niti znao reći što želim biti u životu“, na sličan način poput većine njegovih vršnjaka svoju priču započinje naš donedavni sugrađanin Leonardo Luksetić, o tome kako je već nakon osnovne škole napustio roditeljski dom i u Pomorskoj školi u Bakru pored Rijeke odlučio upisati eksperimentalni srednjoškolski program koji mu je nakon četverogodišnjeg školovanja donio zvanje tehničara za jahte i marine.
Uvodna rečenica djelomičan je odgovor na pitanje otkud Slavonac u Primorju, drugi dio odgovora leži u činjenici da Srednja škola u Pakracu i nema isuviše bogatu ponudu za vrlo dobre učenike poput Leonarda, koji sebe ne vide u gimnazijskom ili medicinskom programu, a još manje u ponuđenim obrtničkim smjerovima.
Avanturistički duh, kako priznaje Leo, tjerao ga je dalje. Kroz savjetovanje s roditeljima Tatjanom i Tomislavom kao zanimljivo rješenje ispostavilo se spomenuto riječko pa je Leo, zajedno s još jednim Pakračaninom Martinom Špelićem, već početkom rujna 2013. godine napustio roditeljski i uselio u Đački dom u Bakru. Tamo im je svojevrsni domaćin bio još jedan Slavonac, Leo Skender, Lipičanin iz 3. razreda brodostrojarskog smjera. Početni problemi adaptacije i nešto duži telefonski razgovori s roditeljima no inače trajali su relativno kratko. Dalje je bila stvar tehnike, Leo je danas završeni tehničar za jahte i marine…Budućnost mu je nautika i navigiranje.
„Susret s brodovima kako to možda neki zamišljaju kad je nautika u pitanju za školskih dana i nisam imao. Ono tipa daleka putovanja na teretnim ili putničkim brodovima… To slijedi tek sad, jer mi je cilj narednih mjeseci ukrcati se na jahtu ili kakav brod pa odraditi kadeturu ili asistenturu. To je obvezan period uhodavanja novih članova posade, a i prva stepenica u časničkoj hijerarhiji bez koje nema napretka“, priča Leo i objašnjava da se na ukrcaj čeka određeno vrijeme te da se na jahti (plovilo od 12- 90 metara) odjednom nalaze najviše dva kadeta i rade pripravničke poslove uglavnom vezane za palubu. Sve se to, kaže, mora proći, a nakon 1,5 godine napornog rada steći će čin 3. časnika. Nakon toga potrebno je još nekoliko radnih godina da bi došao do statusa 2. časnika što bi bio i maksimum u časničkoj hijerarhiji koji može dostići bez fakultetske naobrazbe.
„Prvo što želim naglasiti da posao na brodu nije za svakoga. Upoznao sam ljude koji su imali završene fakultete pa nisu mogli opstati i raditi na brodu. Ipak je to druga psihoza, odvojen život, morske bolesti, strah i rizik koji je nužno prisutan, ljudi sa svih strana svijeta i njihove kulturološke navike... Primjerice, na brodovima su kuhari često Filipinci. Iako pripremaju hranu za sve na brodu, potrebna je i određena multikulturna svijest. Tolerancija na svim razinama. Mnogi nisu za to. Možda nisam niti ja, nadam se da ću se nakon ukrcaja uvjeriti u suprotno“.
Kaže onaj s početka priče: „More i brod je kad se popneš uz skalu i pogledaš nepoznata ispijena lica s kojima ćeš morat provest minimalno 6 miseci i koji postaju tvoja nova obitelj. More i brod je kad se probudiš vikendon, sidneš na bitvu oko 7-8 uri navečer, gledaš u horizont i sitiš se da se prijatelji doma taman spremaju za vanka i zamišljaš di će ić i šta će radit i kako će in bit i misle li na tebe...“
Leo naglašava problem odvojenosti od obitelji, jer ugovori na brodu su višemjesečni pa se zna dogoditi da si na putu po 6 ili više mjeseci… Opet, posao je zato odlično plaćen. Priča da je plaća kapetana broda (nužna fakultetska naobrazba) između 15 i 20 tisuća eura. I dok plovi i dok je na kopnu – bez razlike. Takvi ugovori koji kombiniraju plovidbu i boravak na kopnu izvrsno su plaćeni, a Leu koji će sutra biti 2. časnik (treći čovjek na brodu) plaća će dosezati i nekoliko tisuća eura.
Dok čeka ukrcaj na kakav brod, novostečeno znanje ove je godine po prvi puta i kvalitetno unovčio. Pronašao je oglas i prijavio se sezonski kao skiper na turističkoj polupodmornici. Zapovijeda malim plovnom priobalnim vozilom punim turista, vozi ih radnim danima, a oni za taj gušt plaćaju po 80 kuna za 45 minuta vožnje. „Radi se o posve sigurnom plovilu bez dubinskog zarona, zato se i zove polupodmornica. Kabina je ostakljena sa svih strana kako bi turisti uživali u priobalnom podmorju…“.
Neugodnih iskustava, tipa klaustrofobičnih ispada ili mučnina uvijek ima, što samo potvrđuje da nestabilno ploveće tlo nije za svačiji želudac. Isto je i s brodovima…
"Ma ništa nije problem dok si mlad. To je osnovno, raditi ovaj posao dok si mlad, jer kad dođe obitelj teže padaju i duga odsustva, a i više nisi sam, netko te kod kuće čeka, stres je veći, a rizik uvijek isti“.
Planira li se dodatno obrazovati? Fakultet? Redovan, kaže, ne. Postoji tečaj u Splitu koji košta nekih 40 tisuća kuna, ali se u 3 mjeseca polože potrebni ispiti. No, dok dođem do svog maksimalnog dometa 2. časnika već će zaraditi dovoljno novca da i to isfinancira. Naravno, ukoliko izdrži asistenturu i kao moreplovac se potvrdi najprije sebi.
Živjeti se vrlo kvalitetno može i s činom 2. časnika. I tu su višemjesečne prekooceanske plovidbe pa se kroz ugovore može odlično zaraditi. Tim više što se na brodu i nema gdje spiskati novac pa takva plovidba dođe i kao određena štednja. Godine takvog rada pristojno će oplemeniti bankovni račun. Što dalje? Hoće li se vraćati u Pakrac?
Uvijek ću se vraćati u svoj grad
Uvijek ću se vraćati, no hoću li se vratiti ovdje teško je reći. Većina školskog društva također se razišla po Hrvatskoj. Ja se vidim na moru, nakon nekih 15 godina plovidbe koliko sam si isplanirao da bi bilo dovoljno za spokojan život, uživat ću u životu. Ako ne postanem moreplovac, radit ću na kopnu kao skiper – kapetan malog broda.
Turizam, kaže, cvjeta i u toj grani pomorstva itekako ima kruha, jer vremena starih kapetana su ipak prošla i moramo prihvatiti činjenicu da svi radimo za novac i goste ne smijemo tretirati kao što je to nekad bilo, nego im uvijek nuditi nove sadržaje pa i plovne. Ako znamo da je skiper neophodan na svakom takvom malom plovilu jer upravlja njime, ali i preuzima odgovornost, onda vam je jasno da je budućnost ovog zanimanja sasvim izvjesna.
Mi ćemo mu samo poželjeti jedno - mirno more, Leo..
- PIŠE: Pakrački List
- 816
Profesorica Hrvatskog jezika Ljiljana Radobuljac, iz Tehničke škole Nikola Tesla u Vukovaru, jučer je napisala otvoreno pismo političkom vrhu u Hrvatskoj. Odlučila je skrenuti pozornost na činjenicu da brojni učenici hrvatskih škola posjećuju Vukovar i troškove tih izleta većinom pokriva država, dok učenici Vukovara nemaju mogućnost upoznati domovinu pod istim uvjetima, tema kojom se danas i jučer bave brojni hrvatski portali. U pismu profesorica Radobuljac piše (izvor „Telegram“): „U sklopu projekta ‘Posjet učenika osmih razreda Vukovaru’ tijekom školske godine 2016./2017., Vukovar je posjetio 36.831 učenika i pratitelja iz 839 hrvatskih osnovnih škola, izvijestili su iz Javne ustanove ‘Memorijalni centar Domovinskoga rata Vukovar’.
To je vrlo rijedak podatak koji sam našla na internetu. Ponavljam, skoro 37 000 učenika. Za sve njih, država je osigurala plaćen prijevoz, smještaj, hranu i obilazak Vukovara uz stručno vodstvo. I neka je. Ovom se Gradu trebaju pokloniti svi. Pokloniti se njegovoj prošlosti, njegovoj krvi i njegovim bolima.
U čemu je onda problem? U Vukovaru, mojom grubom procjenom, ima oko 3.000 učenika, u 6 osnovnih i 4 srednje škole. 3.000. I da se nitko, nikada, nije sjetio i pomislio na tu djecu. Školsku djecu. Djecu koja Vukovar žive 365 dana u godini. Djecu koja promatraju svoje prijatelje iz cijele Hrvatske kako dolaze, putuju, uče o miru. Djecu koja hodaju ulicama Vukovara.
A isti su. U svojim željama, potrebama, frizurama, sendvičima i išaranim ruksacima. Potpuno isti. Je li, ikada, bilo tko od vas pomislio kako bi bilo lijepo i ljudski da ista ta država osigura djeci Vukovara da upoznaju svoju domovinu? Da odu do Zagorja, Istre, Dalmacije. Upravo na onoliko dana na koliko se njihovi prijatelji slijevaju u Vukovar.“
Iz našeg pakračkog ugla to naprosto nije točno. U arhivi našeg portala, koja je i vama dostupna ostalo je zabilježeno 29. svibnja lani, u tekstu naslovljenom „Vukovarski osmaši posjetili Pakrac“ u kojem se kaže: „Kako Javna ustanova „Memorijalni centar Domovinskog rata Vukovar“ tijekom godine provodi projekt „Posjet učenika osmih razreda Vukovaru“ i tom prilikom ugošćuje djecu iz cijele Hrvatske, 240 osmaša iz 6 vukovarskih osnovnih škola danas je posjetilo Pakrac i za promjenu se našlo u ulozi gosta umjesto domaćina. Školarce su pratili njihovi nastavnici i organizatori susreta iz Memorijalnog centra, a u Pakracu su im domaćini bili članovi Udruge hrvatskog časničkog zbora Pakrac-Lipik.
Okupljanjem ispred policijske postaje započeo je obilazak Pakraca, ….Učenici su posjetili i Muzej vojne i ratne povijesti s kojim ih je upoznao Mario Tušek, voditelj Muzeja, a ravnateljica Jelena Hihlik provela ih je kroz pakrački gradski muzej, gdje su posjetitelji obišli trenutno postavljene izložbe „Od banovca do kune“ i „Mala povijest sestrinstva“. U kuriji Janković, Vukovarci su poslušali predavanje branitelja pakračko-lipičkog područja o obrani naših gradova i operacijama koje su obilježile i bile ključne ne samo za pakračku, nego i za povijest stvaranja Hrvatske“, pisali smo tada.
Dakle posjet mladih Vukovaraca odvijao se pod gotovo istim uvjetima i sadržajima pod kojim su njihovi pakrački vršnjaci posjetili Vukovar.
1300 posjetitelja iz istočne Slavonije
No, niti to nije sve što na tu temu imamo u našoj arhivi „Tristotine i pedeset učenika osmih razreda iz šest vinkovačkih osnovnih škola posjetilo je danas Pakrac u sklopu pilot projekta „Posjet učenika osmih razreda Pakracu“ koji provodi Memorijalni centar Domovinskog rata Vukovar, Grad Pakrac, Turistička zajednica grada Pakraca u suradnji s Udrugom dragovoljaca i veterana Domovinskog rata i Časničkim zborom Pakrac – Lipik. Ovo je samo dio učenika s istoka Slavonije od ukupno tisuću i tristo koliko ih je kroz četiri navrata posjetilo naš grad (iz Osječko i Vukovarske županije) i kroz terensku se nastavu upoznalo s događajima iz Domovinskog rata specifičnim za ovo područje, ali i kulturnim i povijesnim vrijednostima ovog kraja“, dio je teksta naslovljenog “POSJET UČENIKA OSMIH RAZREDA PAKRACU - Kroz godinu posjetilo nas 1300 osmaša s istoka Hrvatske“ objavljenog 13. listopada 2017. koji je također dostupan u našoj arhivi.
U tom tekstu koordinatorica projekta Gabriela Sabo Seleši iz pakračke TZ je izjavila: „Ovo je druga godina suradnje, a ove godine smo učenike ugostili tri puta – u lipnju oko 250 posjetitelja, u rujnu 330, a u listopadu će ih ukupno biti 720 posjetitelja, uračunamo li i narednu turu koja slijedi za četrnaest dana, točnije 27. listopada“.
- PIŠE: Pakrački List
- 817
Iz pakračkog Komunalca javljaju da ovaj tjedan nastavljaju s odvozom papira i kartona na području Grada Pakraca. Donosimo točan raspored:
3.10. srijeda – naselje Kraguj + Grad Pakrac i to ulice:
Križnog puta, M.Krleže, Šeovački put, Kragujski put, Sedlar, Slavonska, Bijeli put, Veberov sokak, Vukovarska, Osječka, K.Branimira, N.Oršanića, Pepe Polaka, 103. i 105. Brigade, Vinogradska, Bljesak, 30.Svibnja, trg bana J.J.Jelačića, B.Radića, S.Grabrića, A.Hebranga, M.Hrvatske, Bolnička, Prolaz baruna Trenka, Prilaz na Mali most, Hrv.velikana, G.Šuška, Obala P.Krešimira IV,trg 76. Bataljuna, A.Cesarca, V.Lisinskog, LJ.Gaja, K.Tomislava, J.J. Strossmayera, Kalvarija (dio ulice)
4.10. četvrtak– naselje Klisa +Prekopakra + Grad Pakrac i to ulice:
M.Gupca, V.Rehaka, I.G. Kovačića, K.Domagoja, A.Stepinca, A.Cesarca, Aleja Kestenova, Frankopanska, Z.N.G, Basaričekova, M.Držića, N.Tesle, T.Ujevića, Zvonimirova, N.Š.Zrinskog, M.Lovraka, Grigora Viteza, R.Boškovića, Krndija, Marinkovac, I.Meštrovića, Pilanski put, R.Sindikata, Kranjčevićeva, Radničko naselje, Leptirovo brdo, I.B.Mažuranić
5.10. petak – naselja Omanovac, Novi i Stari Majur, Kusonje, Španovica, Dragović, Grahovljani, Šumetlica + Grad Pakrac i to ulice: - I.Gundulića, Psunjska, J.Žiške, Sv.Roka,
- PIŠE: Pakrački List
- 1175
Napušteni, izgladnjeli i bolesni, nerijetko i po sigurnost ljudi opasni, psi lutalice osim straha kod nekih ljudi bude i samilost no, malo ih je spremno, poput naše Pakračanke Danijele Biondić, ustupiti im ne samo ljubav, nego i dvorište obiteljske kuće.
U Ulici Grigora Viteza 93 obiteljska je kuća Biondićevih koja je naizgled kao i svaka druga, no malo naših sugrađana zna da su se vlasnici posvetili brizi o onima koje nitko ne želi. U njihovom dvorištu je vesela skupina pasa, što mješanaca, što čistokrvne pasmine, ali svi jednako s ljubavlju zbrinuti. Jer, kako nam kaže Danijela, drugačije ni ne možeš skrbiti o životinjama koje su zlostavljane i toliko preplašene od ljudi, a susretala se sa svakakvim tužnim situacijama.
[caption id="attachment_18779" align="alignright" width="169"]
Jedan od pasa kojeg su Biondićevi uspjeli udomiti[/caption]
Otvoriti neformalni azil u svom dvorištu odlučili su se prije točno 10 mjeseci i zasad mogu primiti najviše 10 pasa, a tijekom tog razdoblja uspjeli su udomiti njih 17 koji su domove našli najviše na požeškom području. Iako, kako kaže Danijela, pomažu psima lutalicama već godinama.
Veselo pseće društvo
Danijela trenutno brine o petero veselih četveronozaca. Četiri psa spasili su iz različitih teških životnih okolnosti, a društvo im pravi i kujica stafordska terijerka Sia, njihova prva ljubimica. Primjerice, sada vrlo razigranog mješanaca Đekija, prije četiri mjeseca ona i suprug pronašli su sklupčanog, pokislog i izgladnjelog u šumi, na autobusnoj stanici, blizu Grubišnog Polja i nisu imali srca ostaviti ga tamo. Jednostavno, kaže Danijela, nisu od onih ljudi koji okrenu glavom. I od tada je Đeki kod njih i jedan je od onih kojima je potreban stalan dom. Uz njega u dvorištu veselo skakuće i simpatični mužjak srednjeg rasta, bijele kovrčave dlake, nazvan Rudi. Rudija je Danijela pronašla prije godinu dana na cesti u Bučju koji je izbezumljeno trčao s jednim retriverom. Njega su ubrzo udomili, a Rudi je ostao te također traže obitelj koja će za njega brinuti. Za svakog psa koji dođe u Danijelin dom, obavezna je kastracija ili sterilizacija uz nužni veterinarski pregled i eventualno liječenje ukoliko je potrebno.
Kod Biondićevih je i jedna mješanka stara čak 17 godina i boluje od tumora te naravno ne predstavlja idealnog kandidata za udomljavanje, no Danijeli ne pada na pamet ostaviti ju na cesti, nego će biti zbrinuta do njenog samog kraja.
[caption id="attachment_18778" align="alignleft" width="169"]
Štence uspiju najbrže udomiti[/caption]
Biondićevi ne biraju kojeg će psa udomiti, vrlo često odu u azil na Bučju i pokupe onoliko pasa koliko u tom trenutku mogu brinuti. Primjerice, prije nekoliko mjeseci preuzeli su brigu o mužjaku stafordskog terijera čiji su ga vlasnici doslovno cijelo vrijeme držali u podrumu i razumljivo da mu je kontakt s ljudima i raznim životnim situacijama bio totalna nepoznanica. Danijela i suprug Damir, budući da imaju iskustva s tom pasminom s kojom ipak treba znati, bez razmišljanja su ga uzeli i socijalizirali od samog početka što nije nimalo lako, a u tome im pomogla i njihova ljubimica Sia. Sada je to pas koji ima normalne životne uvjete, ali ne žele ga još udomljavati dok god ne budu sigurni da odlazi u prave ruke.
Bez podrške supruga Damira i sinova Mattea, Dantea i Borne, majka Danijela zasigurno ne bi mogla sve stići, no kako kaže, ljubav prema životinjama im je urođena stoga niti briga o njima nije nešto što im teško pada, dapače, kada vide da je pas kojeg su spasili od sigurne smrti našao obitelj i dom, njima je to najveća sreća.
Takva briga, uz vrijeme i ljubav, naravno da iziskuje i određene financijske izdatke koji zasigurno nisu mali, ali uspijevaju pokriti troškove veterinarskih usluga jer im veterinar u Daruvaru, kada vidi u kakvom stanju neki psi dolaze, uvijek nesebično izlazi u susret i često svoje usluge ne naplati ili ponudi mogućnost obročnih naplata.
„Šta da vam kažem, iza svega stoji humanost i suosjećanje. Jer onaj tko je osjetljiv na patnju drugih, reagira. Ja mislim da je sve to ljudski i toga bi trebalo biti više, svima bi nam bilo bolje, sigurno“, kaže nam Danijela. Danijela nam je istaknula našeg sugrađanina Zdenka Ružičku koji joj uvijek nesebično i samoinicijativno priskoči s donacijama u kupnji hrane i potrepština, a takvih je zbilja malo.
[caption id="attachment_18777" align="alignright" width="225"]
Kod Biondićevih privremeni dom nađu i čistokrvne pasmine[/caption]
Odgovornost prije svega
Budući da Danijela volontira u Udruzi za zaštitu životinja Sirius iz Požege, osim drugih volontera iz udruge koji joj puno pomognu oko hrane i udomljavanja, na našem području nema puno volontera koji bi uskočili. Možda ne znaju kome se obratiti, ali kako nam Danijela ističe, smatra kako bi azil u Bučju trebao više javno objavljivati fotografije pasa i pozivati građane, sigurno bi se našao netko tko bi možda volontirao u azilu i svoje slobodno vrijeme posvetio nečem korisnom u zajednici.
„Smatramo da građani prvenstveno trebaju biti odgovorni, jer ako uzmeš kućnog ljubimca, moraš o njemu voditi brigu. Tako postaješ odgovorni vlasnik, a samim time i odgovorni član zajednice. Zato svakako zagovaramo kastraciju i sterilizaciju pasa jer ih ima previše napuštenih. Nikad nećemo shvatiti ljude koji životinju odbace zbog nebuloznih razloga ili, još gore, kada je zlostavljaju. Takvi bezpogovorno trebaju biti kažnjavani, tada bi i svijest bila daleko veća“, dodaje Danijela.
I ovim putem obitelj Biondić poziva naše sugrađane i čitatelje da pomognu u donaciji hrane, neka se ne boje udomiti psa jer takav pas itekako zna vlasniku pokazati zahvalnost. Kontakt na koji se građani mogu javiti je 098 752 279 ili putem njihove Facebook stranice.
Dok zarobljeni između zakona o zaštiti životinja i sigurnosti ljudi vlasti ostaju pasivne, Danijela, uz potporu obitelji, dokazuje kako se problem, ako se već ne može riješiti, može barem ublažiti. Samo treba malo volje i odgovornosti.
- PIŠE: Pakrački List
- 1063
Besplatna edukacija za poduzetnike i sve one koji to žele biti naziva „Kvalitetnom prezentacijom sebe i svog poduzetništva do željenog poslovnog uspjeha ” koju financira Grad Pakrac i LRA Poduzetnički centar Pakrac, a provodi Virtualni ženski poduzetnički centar bit će održana 1. listopada od 10 do 14 sati u konferencijskoj sali PCP-a Pakrac.
Ovo je druga po redu ovojesenska edukacija, a sve dodatne informacije zainteresirani mogu dobiti na mail: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite..