- PIŠE: Pakrački List
- 964
Ministarstvo hrvatskih branitelja sufinancirat će troškove autobusnog prijevoza udrugama hrvatskih branitelja i stradalnika iz Domovinskog rata povodom obilježavanja 23. obljetnice VRO „Oluja“ u Kninu koja će biti održana 5. kolovoza.
Prijave zainteresiranih branitelja i članova njihovih obitelji moraju sadržavati:
- ime i prezime sudionika
- OIB
- datum rođenja i
- kontakt telefon ili mobitel.
Prijave u tajništvu Koordinacije udruga ili u Domu hrvatskih branitelja u Pakracu i u tajništvu HVIDR-e Lipik u Lipiku do petka, 27. srpnja 2018. godine.
Dodatne informacije: 098/780824, Branimir Ljevaković (Lipik) ili 099/216 5388, Vladimir Marošević – Gorbi (Pakrac)
- PIŠE: Pakrački List
- 1046
Planinari PD Psunj iz Pakraca proteklog su vikenda boravili na Velikoj Poljani gdje je podno zidina planinarskog doma „Josip Svoboda“ organizirano prvo poslijeratno taborovanje. Dio članova ovog planinarskog društva do odredišta je stigao stazom koja vodi od Omanovca preko Torina za što su utrošili 2,5 sata hoda.
„Logistika je došla kombijem preko Petkovače. Trebalo je dovesti alat i ostale stvari te prirediti tabor. Ostatak grupe, njih šestero, došlo je pješice. Na Velikoj Poljani smo osim druženja imali i malu radnu akciju na čišćenju okoliša i zidina. Iako je u planu bilo noćenje odustali smo zbog nepovoljne vremenske prognoze što se kasnije pokazalo ispravnom odlukom, jer je tu noć bilo jako grmljavinsko nevrijeme. Stoga smo povratak organizirali u predvečerje, kombijem preko Krive Breze i starom cestom do Omanovca i Pakraca“, kratko nas je o taborovanju, koje će u budućnosti postati sastavni dio godišnjeg plana i programa rada, izvijestio Borislav Černi, voditelj sekcije za izlete pri PD Psunj Pakrac.
- PIŠE: Pakrački List
- 946
Svijet graševine u Spahijskom podrumu, uz Centar kompetentnosti u poljoprivredi Poljoprivredno-prehrambene škole, Požeške bolte i Terme Lipik, četiri su velika projekta u Požeško - slavonskoj županiji za koje su osigurana sredstva u iznosu od 164,5 milijuna kuna, a koji raspolažu važećim građevinskim dozvolama te imaju spremnu svu projektnu dokumentaciju.
Dio je to Razvojnog sporazuma za područje Slavonije, Baranje i Srijema koji su 20. srpnja u Vinkovcima, u nazočnosti predsjednika Vlade Andreja Plenkovića, brojnih ministara te predstavnika regionalnih i lokalnih jedinica samouprave, potpisali predstavnici Ministarstva regionalnog razvoja i EU fondova, Ministarstva poljoprivrede te pet slavonskih županija, a kroz njega su osigurana sredstva za provedbu 29 strateških razvojnih projekata ukupne vrijednosti 700 milijuna kuna te dodatnih 50 milijuna kuna za njihovu pripremu.
Projekt Svijet Graševine je kulturno – turistički projekt ukupne vrijednosti 36 milijuna kuna koji povezuje gradove Pakrac, Pleternicu i Kutjevo zajedničkom poveznicom vina pri čemu će svaki grad razvijati i brendirati svoje kulturno naslijeđe. Pakračka sastavnica projekta koja se odnosi na rekonstrukciju Spahijskog podruma iznosi oko 15 milijuna kuna pri čemu će se u prizemlju te na prvom katu nalaziti gradska knjižnica, a u podrumskom dijelu ispostava Svijeta graševine, izložbeni prostori te ugostiteljski sadržaji.
Povodom potpisivanja Razvojnog sporazuma i najave natječaja do kraja godine, u srijedu, 18. srpnja u Pakracu je održan sastanak projektnih partnera – predstavnika Grada Pakraca na čelu s gradonačelnicom Anamarijom Blažević te Grada Pleternice na čelu s gradonačelnicom Antonijom Jozić. Na sastanku je Senka Horvat ispred Javne ustanove - regionalnog koordinatora Požeško – slavonske županije istaknula sve bitne odrednice Razvojnog sporazuma te prenijela informacije vezane uz budući natječaj kojima regionalni koordinatori trenutno raspolažu. Raspisivanje natječaja se očekuje do kraja tekuće godine, a početak provedbe projekta tijekom 2019. godine.
Potpisan i Ugovor za Dječji vrtić Maslačak
Uz potpisivanje Razvojnog sporazuma, u Vinkovcima su potpisani i različiti ugovori za projekte energetske obnove, komunalnu infrastrukturu, kulturnu i prirodnu baštinu, zaštitu okoliša, jačanje ruralnog poduzetništva i zapošljavanja te novih ulaganja u dječje vrtiće. Tako su ministrica za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku Nada Murganić i gradonačelnica Grada Pakraca Anamarija Blažević potpisale ugovor za sufinanciranje Projekta ulaganja u objekte dječjih vrtića prema Programu podrške poboljšanja materijalnih uvjeta u dječjim vrtićima ukupne vrijednosti 749.520,00 kuna. Sredstva su predviđena za ulaganja (radovi i opremanje) u matični vrtić u Pakracu (544.050 kuna) te područni vrtić u Prekopakri (205.470 kuna) gdje bi od travnja iduće godine naši najmlađi sugrađani trebali svoje vrtićke dane provoditi u puno ugodnijem i kvalitetnijem okruženju.
- PIŠE: Pakrački List
- 947
Objavljemo reakciju pakračkog vijećnika Nevena Garače u cijelosti na članak urednika Darka Baronice „HLADOVINA U PAKRAČKOM LISTU Danas novinar, jučer konobar, sutra projekt menadžer“ objavljenog 21. srpnja na našem portalu.
Vjerujem da nema potrebe da se pozivam na sve one zakone i članke koji Vas obavezuju da objavite ovaj članak kao reakciju na tekst novinara Darka Baronice „HLADOVINA U PAKRAČKOM LISTU Danas novinar, jučer konobar, sutra projekt menadžer“ već da ćete to učiniti kako zbog elementarne pristojnosti, tako i zbog povećanja čitanosti.
Pakrački list d.o.o. pripojen je Lokalnoj razvojnoj agenciji – Poduzetnički centar Pakrac d.o.o. (u daljnjem tekstu LRA-PCP) 2014. godine kao njen organizacijski dio. Razlog ovom pripajanju bili su loši financijski rezultati poslovanja Pakračkog lista d.o.o., a od pripajanja se očekivalo da će se u narednim godinama naći načina za boljim poslovanjem. Do danas su se od LRA-PCP izdvojili i otišli na tržište Hotel Pakrac, Sportska dvorana i Računovodstveni servis, dok je Pakrački list još uvjek organizacijski dio LRA-PCP-a. Raspodjela zaposlenih prema organizacijskim odjelima je Razvojno- projekti odjel 3, Pakrački list 3, Uprava Društva s računovodstvom 2, Inkubator 1 i Tržnica Pakrac 2.
U kakvom je stanju trgovačko društvo najbolje je utvrditi ako pogledamo koliki je ukupni dohodak svih njegovih sastavnica. Ukupni prihod LRA-PCP iznosi 1.386.256,00 kuna, prihodi od vlastitih usluga iznose 73,6%, a potpora Grada Pakraca (čitaj poreznih obveznika) 26,4%. U 2017. godini, koja je i predmet rasprave društvo je ostvarilo gubitak od 582.569,00 kuna.
Ako ovo znamo onda znamo da ima više od pola milijuna kuna razloga da gradski vijećnik pita kako se troše novci poreznih obveznika i predloži moguća rješenja. To što sam (jedini ja) sudjelovao u raspravi zahtjevala je od mene i moja savjest i moja struka i moj status gradskog vijećnika.
Ovakav financijski rezultat LRA-PCP u kom Pakrački list sudjeluje s 3 zaposlenika, kao i Razvojno-projektni odjel s 3 zaposlenika, rezultat su temeljnih pojmova upravljačkog procesa: efikasnosti i efektivnosti. Efikasnost znači raditi stvari na pravi način, dok efektivnost znači raditi prave stvari. Ako je netko efikasan, tada radi stvari na pravi način, no to ne znači kako radi prave stvari. Slična stvar je i s efektivnošću. Ako je netko efektivan to znači kako radi prave stvari, no to opet ne znači da ih radi na pravi način. Uspjeh u bilo kojoj ljudskoj aktivnosti ovisi o umnošku efikasnosti i efektivnosti. Dakle potrebno je raditi prave stvari na pravi način, ili još bolje potrebno je raditi izvrsne stvari na izvrstan način.
Obilježja suvremenih tržišta, pa tako i tržišta rada, su nagle i brze promjene koje se uobičajeno opisuju kao turbulentne. Politika EU-a stvara pritisak na liberalizaciju tržišta rada posebno naglašavajući pitanje dereguliranja nacionalnih radnopravnih standarda te odnos standardnog ugovora o radu i atipičnih ugovora o radu. Fleksigurnost je tako odgovor kao optimalno rješenje koje omogućava fleksibilne oblike rada, s jedne strane, te sigurnost zaposlenja, s druge strane. Uz fleksibilnost, pojam i praksa mobilnosti je iduće obilježje tržišta rada. I to mobilnost u geografskom smislu (da možete doći od točke A do točke B); obrazovnom smislu (da ste spremni stjecati nova i nova znanja i vještine tijekom radnog vijeka); sociološkom smislu (da ste se spremni susretati s različitim grupama i prihvaćati njihova pravila ponašanja) i najvažnije u mentalnom smislu (da ste svjesni promjena koje se oko vas događaju i da možete otvoriti um i prihvatiti promjene). Oni uspješni neće samo prihvaćati promjene koje se oko njih događaju nego će ih predviđati i biti spremni za njih kada se dogode.
Da, projektni način rješavanja problema uobičajen je u današnjoj ekonomiji. On može označavati posebnu organizacijsku strukturu, biti dio organizacijske kultrue i njene prakse. Ovakav način razmišljanja i djelovanja zahtjeva se i od predavača, i novinara, i liječnika, i frizera, i pilota, i proizvođača piva itd. Ne morate daleko ići i uvjeriti se da uspješne organizacije i pojedinci i u našem gradu koriste ovakav model i ne vide u tome ništa spektakularno već samo suvremeno tržišno ponašanje (vidjeti članak o Marku Barčanu, bivšem novinaru). Isto tako projektni menadžment više se odnosi na stanje svijesti, a ne na nedostižna znanja. Ovo stanje svijesti uključuje spremnost na novosti, spremnost na izazove, kreativnost, lucidnost, poduzetnost, slobodu. Prijedlog da se na ovakav način ponaša i sudjeluje u pisanju projekata, netko će shvatiti kao izazov i kao kompliment, a netko će od toga napraviti karikaturu i biti uvrijeđen.
Sve ovo prethodno nije moje otkriće niti moj izum, nego jednostavno obilježja današnje ekonomije. Ako znamo sve ovo, onda znamo da nitko ili ništa od onoga što se spominje u tekstu Darka Baronice nije niti iznevjereno niti povrjeđeno. Povrijeđena je samo njegova sujeta i taština jer se od njega očekuje da radi prave stvari na pravi način.
S poštovanjem,
Neven Garača
- PIŠE: Pakrački List
- 1181
Do kraja mjeseca Pakrac će i službeno dobiti svoju pivovaru i svoje pivo, dakle proizvod s etiketom kojih je u Pakracu jako malo (Ćasić). Pokretač projekta je naš mladi sugrađanin Marko Barčan, diplomirani inženjer elektrotehnike, građanima poznat i kao nekadašnji urednik lipičkog „Compasa“. S njim smo razgovarali o nastanku projekta, njegovom financiranju i planovima.
Naziv tvrtke je Pivovara Slavonica d.o.o., osnovana lani u kolovozu na adresi Kralja Tomislava 21, Pakrac.
Osnivač i vlasnik u stopostotnom iznosu je Marko Barčan, a osnovna djelatnost tvrtke je proizvodnja piva u statusu male nezavisne pivovare. Ukupna dosadašnja vrijednost investicije je 575.160 kuna, od čega je uloženo u osnovna sredstva (dugotrajna imovina) 373.502 (65%), u sitni inventar 33.218 (6%), poslovna rješenja (praćenje proizvodnje): 21.585 (4%), a u adaptaciju prostora: 146.854 (25%) kuna.
Do izlaska na tržište, razni sitan inventar i opremu, potrošit će se dodatnih 25.000 kn. Sredstva su osigurana kreditom (iz HAMAG-BICRO ESIF) u iznosu od 50.000 € te privatnim kreditom. Kapacitet proizvodnog pogona je 10.000 litara mjesečno, a kapacitet jednog kuhanja 250 litara. Službeni izlazak proizvoda na tržište do kraja srpnja. U sklopu pivovare planira se u dogledno vrijeme otvoriti i kušaonica za grupne turističke posjete.
Završio si Fakultet elektrotehnike i računarstva u Zagrebu (FER). No kada si se nakon godina studiranja vratio kući, maltene si diplomu inženjera elektrotehnike „bacio u koš“ i krenuo u posve druge vode. Kako su na to reagirali roditelji koji su godinama plaćali tvoje studiranje?
Naravno da nisu bili sretni što se nisam na kraju pronašao u struci, mada su bili sretni što sam završio fakultet. Moju budućnost su, kao i svi drugi roditelji, vidjeli u toj diplomi, no mene je nekako život odveo u nekom drugom smjeru.
Prvi od tih drugih smjerova bilo je novinarstvo kojim si se bavio s mladom lipičkom ekipom još kao student. Nakon fakulteta ti je to postala profesija, a nakon nekoliko godina si i to napustio. Je li to bila laka odluka?
Ako uzmemo u obzir studentsko bavljenje novinarstvom, uz četiri godine profesi (2013 – 2017), u toj sam u to sam profesiji bio oko 10 godina. Sve je na neki način u Compasu bilo zadovoljavajuće, ali tražio sam neka nova područja, neke nove izazove u kojima se mogu razvijati. Odluka nije bila jednostavna i nije donesena preko noći nego je nastajala mjesecima. No želio sam novi izazov, to je bilo sigurno.
Otkuda ideja poduzetništva i to baš pivskom proizvodnjom, s obzirom na to da ne dolaziš iz poduzetničke obitelji i da si rođen i odrastao u kraju gdje ne postoji tradicija organizirane proizvodnje piva?
Točno je da nisam odgajan u poduzetničkom duhu, ali mi je veći problem što se užasavam bila kakvog birokratskog pristupa, računovodstva i drugih papira što mi je jako smetalo i u nekim ranijim projektima. No na kraju sam ipak sve to prihvatio. Bar dio zasluga za moj poduzetnički angažman mogu pripisati prijatelju Dejanu Iličiću koji me je savjetima usmjerio i pomogao da donesem takvu odluku. Nisam nikada razmišljao da bih mogao imati svoju tvrtku.
Ideja od školske kolegice
Kada je u pitanju pivo, ta ideja je došla spletom niza okolnosti. Imao sam priliku probati pivo svoje školske kolegice, Lipičanke Maje Šepetavec koja ima pivovaru u Zadru koja proizvodi pivo „Plavuša“. Bio sam oduševljen tim pivom pa sam pomislio zašto ne bih i ja proizvodio domaće pivo. Dodatni motiv u svemu bila je i činjenica da u roditeljskoj kući imamo poveći poslovni prostor koji stoji neiskorišten.
Kada smo prije ovog razgovora prolazili pogonom kroz tehnologiju proizvodnje pivom bilo mi je jasno da si neke tehničke elemente naučio na fakultetu. Međutim, otkud znanje o samom načinu proizvodnje piva?
Edukacija je prvenstveno došla internetom gdje sam navečer satima znao čitati različite forume i blogove na tu temu.
Već neko vrijeme proizvodiš amaterski pivo za sebe i svoje prijatelje. Koliko je vremena prošlo od prve ideje do početka takve proizvodnje?
Prva ideja je došla u rujnu 2016. godine da bih nakon tri mjeseca internetse edukacije skuhao - prvo pivo. Moram pri tome spomenuti prijatelja Marka Svjetličića, profesora iz naše škole, koji se već duže vrijeme bavi kućnim kuhanjem piva i on me dio toga naučio jer ipak je jedno teorija, a drugo praksa, tako da u tome ima i njegove zasluge. Prvo sam pivo skuhao u kuhinjskom loncu u prosincu 2016. i to na loncu od 50 litara koji je donio Marko. Kasnije sam nabavio svoju opremu na kojoj sam godinu i pol isprobavao i brusio vlastitu recepturu i došao do končanog proizvoda.
Nije industrijska proizvodnja
Sada si pri kraju projekta za početak, po meni, industrijske proizvodnje piva. Prije nego što si uložio ogroman novac, vrijeme i trud da li si obilazio druge male pivare u Hrvatskoj?
Ne koristim pojam industrijske proizvodnje jer mi to nismo, nego smo male nezavisne craft pivovare. Obišao sam između 15 i 20 malih craft pivovara, ali nešto sam vidio i kada sam bio kod sestre u New Yorku, nešto u Italiji i upoznao sam se s jednim dijelom malih hrvatskih pivara, ponajviše u okolici: Daruvaru, Požegi, Županji, Novoj Gradiškoj, Zagrebu, Poreču, već spomenutu u Zadru, ali i najveću hrvatsku pivovaru, Zagrebačku.
Iza tebe je dosadašnja investicija od oko 550.000 kuna, mnogo radova odrađenih u prilagodbu prostora potrebama proizvodnje, ali i hrpa administrativnog posla, kao što je registracija tvrtke, dobivanje raznih dozvola i suglasnosti. Koliko je to sve trajalo?
Tvrtka „Pivovara Slavonica“ službeno je registrirana lani u kolovozu, ali naravno da su određene aktivnosti počele u srpnju. Nakon 11 mjeseci sada imam i službeni dokument carinske uprave i odobrenje za poslovanje u statusu male nezavisne pivovare čime imam sve službene potrebne dozvole da mogu službeno početi proizvoditi i prodavati pivo. Sve to je moglo, da je bilo više novca, da neke poslove na adaptaciji prostora radi smanjenja ulaznih troškova nismo radili otac i ja, trajati možda i nešto kraće. Unatoč tome ja ću ovih dana skuhati u svom novom postrojenju svoje prvo službeno pivo.
Mnogo ljudi pije pivo, no bar u Pakracu, sudim to i po sebi, jako malo ljudi zna išta o njegovoj proizvodnji. Predstavi nam ukratko taj proizvodni postupak koji ćeš ti primjenjivati i koliko je to različito od „Žuje“, „Karlovačkog“, „Pana“…?
Četiri su osnovna sastojka od kojih se proizvodi pivo: voda, ječmeni slad, hmelj i kvasac. Naša voda iz vodovoda je odlična, ne trebaju joj nikakvi dodatni tretmani jer je mekana, jedna od najmekših u Hrvatskoj, upravo idealna za proizvodnju svijetlih piva. Ječmeni slad nabavljam iz Nove Gradiške, tvornicom koja kooperira s lipičkom Poljoprivredom u proizvodnji ječma od kojeg se dobiva slad, tako da i u tom segmentu mogu reći da je prisutna lokalna sirovina. Hmelj, mada je riječ o poljoprivrednoj kulturi, u Hrvatskoj nema službenog selekcijskog uzgoja pa ga uvozim iz Slovenije gdje je ta proizvodnja jako razvijena i proizvod odlične kvalitete. Kvas nije baš identičan sastojak koje korite naše domaćice za dizane kolače, ali je slično i mi pivari koristimo selektirani suhi pivski kvasac. Miješanjem različitih vrsta sladova i različitih vrsta hmelja u različitim odnosima, različitom dužinom trajanja u pojedinim fazama na različitim temperaturama, dobivamo različite pivske okuse, gustoću, boju i različite jakosti po pitanju alkohola pri čemu težimo zadržati te karakteristike i u ponovljenom kuhanju. Svaki mali pivar ima svoju recepturu, normativ prema kojem radi svoje pivo. Ja ću u startu proizvoditi i prodavati takozvano Amber Ale pivo kojem sam dao ime „Grof“ po grofu Juliju Jankoviću koji je rođen u Pakracu i etiketom će dominirati uz natpis zlatnim slovima i stilizirani crtež grofa Jankovića. Pakirat ću ga u bocama od 0,33 i 0,5 litre kao i darovnu od jedne litre. Isto tako planiram na različitim lokalnim manifestacijama, gdje god procijenim da bih mogao imati dovoljno potrošača, biti prisutan s točionikom.
Do kraja godine planiram izbaciti i tri takozvana specijalna piva, dakle piva s različitim okusima jer craft pivarstvo dozvoljava da se kod svakog kuhanja, a meni je jedno kuhanje 250 litara piva, dobivaju različiti okusi.
Kako si došao do željenog okusa s kojim ideš pred potrošače?
„Grofa“ sam brusio tijekom više mjeseci kuhanja isprobavajući različite odnose osnovnih sastojaka i eksperimentirajući s kuhanjima na različitim temperaturama. Spomenuta lokalna događanja i mogućnost točenja piva koristit ću za promociju različitih specijalnih piva kako bi ljudi mogli na tim manifestacijama uvijek probati nešto novo.
Da ti u neobilježene čaše ulijem deset vrsta piva, bi li prepoznao svoje?
Svoje svakako jer sam eksperimentiranjem naučio registrirati svaku promjenu u okusu.
Po čemu će laici razlikovati tvoje i svako drugo „craft“pivo, od ovih takozvanih lager koje se uobičajeno prodaje po pakračkim kafićima i trgovinama?
Sva lager piva koje se nalaze u uobičajenoj prodaji filtrirana su i pasterizirana. U tim postupcima su im na neki način ubijeni svi prepoznatljivi okusi i arome. To je gazirano pivo koje se pije hladno. Craft je drugačije pivo koje nije ni pasterizirano ni filtrirano pa mu je i rok upotrebe kraći jer je i dalje, s obzirom na činjenicu da nije pasterizirano, živi proizvod. Kvasac (jestiv), u njemu nije ubijen i on na neki način radi i naći ćemo ga u vidu malo taloga na dnu boce. Craft pivo je povratak korijenima proizvodnje piva koje je prije stotinjak godina bila relativno česta pojava u našim kućama, što su u ovaj kraj donijeli češki doseljenici, nešto poput današnjeg pečenja rakije. No sada je tehnologija puno modernija, kao i pristup po pitanju čistoće. Primjerice kod mene u proizvodnji poslije kuhanja i nakon hlađenja pivo u daljnjem procesu sazrijevanja kreće isključivo kroz zatvorene dezinficirane prostore (razne odvodne inox cijevi spojene na pumpe) potom u inox bačvama gdje kroz jedno dodatno pretakanje fermentira i odleži 15 do 20 dana u uvjetima elektronski kontrolirane temperature i sve do punilice i čepilice ne dolazi u kontakt sa zrakom. No u osnovi ipak je to povratak tradicionalnom načinu proizvodnje piva.
To je u mom slučaju i nešto alkoholom bogatije pivo, oko 5,5 posto. Ukupno uzevši to nije pivo za opijanje nego za uživanje u manjim količinama. Prilikom skladištenja u reguliranim uvjetima od +5 do +15 stupnjeva C, što je naznačeno na etiketi, ono je upotrebljivo do pola godine.
Velike pivovare proizvode dnevno skoro pa tvoju godišnju proizvodnju i ulažu ogromne novce u reklame kako bi doprli do svakog kupca. Možeš li im konkurirati cijenom?
Jasno da ne mogu. Za razliku od njih, kod mene će biti i dalje prisutno puno manualnog rada. Na bazi malog ulaza količina, meni je sigurno pojedinačno gledano skuplja svaka sirovina, ali i prateći sastojci poput boca, čepa ili etikete. Sve to poskupljuje konačni proizvod, ali odgovorno tvrdim da ga čini boljim i kvalitetnijim. Prema sadašnjim izračunima cijena na mom pragutrebala bi biti oko 10 kuna po boci od pola litre. Ljudi trebaju znati da je pritom najjeftinija sirovina, odnosno ta tekućina u boci koja čini možda do 20 posto cijene. Sve ostalo su PDV, trošarina, povratna naknada za bocu (50 lipa). Prazna boca, čep i etiketa su oko dvije kune, tu su i opći troškovi poslovanja koji čine i porez na moj dohodak, doprinosi. Ispod toga ne mogu ići, niti želim konkurirati velikim pivovarama cijenom. Potrošač će iz tih 10 kuna dobiti nazad 50 lipa jer je boca povratna. No to plaćam ja, a ne kako to ljudi krivo misle, onaj kome su tu bocu prodali.
Znači li to da su boce nepovratne i da ih ne pereš?
Točno. Linijske automatske perilice su jako skupe, a ručno pranje se ne isplati jer bi samo za to morao zaposliti osobu pri čemu nema garancije za potrebnu čistoću. Boce kupujem izravno u tvornici Vetropack Straža, dobivam ih zapakirane na paleti od 2080 komada tvornički čiste koje još neposredno prije punjenja osvježim ručno dezinfekcijskim sredstvom. Plastične gajbe također koristim samo za manipulativne poslove od punjenja do skladišta, a pivo će se prodavati pojedinačno ili u nepovratnim kartonskim pakovanjima od 12 komada koji su za potrošača besplatni.
Kada i gdje ćemo moći kupiti to pivo i u kojim količinama će ići mjesečna proizvodnja?
Orijentacija i na Zagreb
Očekujem krajem srpnja, a moći će se kupiti u maloprodaji kod mene na kućnom pragu, u kafićima i restoranima. Tržište mi je za sada lokalno, Pakrac i Lipik. Svjestan sam da je 6000 boca nekog piva previše za Pakrac i Lipik. No postoje želje, planovi i usmjerenost i na Zagreb gdje ima naših Pakračana i gdje sam godinama boraveći na fakultetu ipak upoznao određene ljude. Zagreb je grad koji zajedno sa svojim turistima može pojesti i popiti sve što Hrvatska može proizvesti. Zato i više računam sa Zagrebom nego lokalnim tržištem pri čemu sam svjestan da ljudi iz Pakraca još uvijek idu po pivo u Bosnu, što je meni razumljivo jer je tamo jeftinije. No pitanje je što ljudi žele popiti? U eksperimentiranju sam kao kušače koristio prijatelje i poznanike i reakcije su dobre. Inače kažu pivari da craft pivo ima tržište u krugu od 150 kilometara od mjesta proizvodnje.
Što se tiče kapaciteta, moja pivovara je od nadležnih registrirana na kapacitet od 10.000 litara mjesečne proizvodnje što su došli zbrajajući posude s kojima raspolažem za sazrijevanja piva (5.000 litara) i dužinom procesa proizvodnje (15 dana). No to je tehnološki nerealno, naročito kada uvedem proizvodnju više vrsta i moji izračuni govore da je za normalno poslovanje potrebno ostvariti prodaju od oko 3.000 litara piva mjesečno kako bi se moglo normalno funkcionirati i podmirivati sve obveze.
Zbog svega toga u startu ću raditi sam mada nitko više od mene ne bi volio da ubrzo mogu zaposliti još nekoga jer pivo ima status prehrambenog artikla pa kompletna proizvodnja mora biti organizirana po „HACCP“ sustavu što podrazumijeva stalna mjerenja i bilježenja, kontrolu štetnika i slično. Pored toga radi naplate poreza carina traži dnevne evidencije nabavljenih, utrošenih i skladištenih ulaznih sirovina i ambalaže, stalno bilježenje proizvedenih, prodanih i skladištenih proizvoda što sve odnosi puno vremena. U početku sam spreman raditi i po 16 sati dnevno. No jasno je da to ne može dugo trajati, a netko se mora baviti i razvojem, kako proizvoda, tako i tržišta, znači marketingom, distribucijom. Tu je i knjigovodstvo pa proizlazi da je sama proizvodnja najmanji problem. Stoga naravno da priželjkujem što prije nekoga zaposliti, ali to ne ovisi o mojoj dobroj volji nego isplativosti cijelog sustava. U ovoj fazi investicija je s predviđenih 400 ili 500 tisuća kuna, došla već sada na 600 tisuća jer se pojavio veliki broj nespecificiranih troškova. Samo jedan primjer: da bih dobio barkod, morao sam platiti 3.000 kuna, a takvih nepredviđenih troškova je bilo na desetke. Tko se u startu toga svega može sjetiti?
Kada se to može vratiti?
Očekujem za četiri ili pet godina, ako sve bude u redu.
A privatna financijska očekivanja: BMW za pet, apartmani na moru za deset godina….?
Ništa takvo. Mene ovaj projekt doista veseli kao izazov, a ne kao prilika da zaradim na brzinu velike novce. Imam planova za razvoj. Prvenstvena mi je želja kušaonica, dakle ne pivnica u koju će ljudi doći nakon posla na pivo nego kušaonica u kojoj će po najavi dolaziti turističke grupe na kušanje piva, uz neki manji prateći zalogaj, i gdje će se upoznati s tehnologijom proizvodnje craft piva kao jedne do specifičnosti turističke ponude. Za to prostora u kući i dvorištu imam, samo su potrebna velika ulaganja i mnogo rada, dakle i vremena. Zato ako i dođem do novaca, neću kupiti BMW ni nešto slično nego ću uložiti u razvoj ovog projekta. Želim samo normalno živjeti i ako je moguće da ovaj projekt financira neki idući.
Kao problem spomenuo si mali broj lokalnog stanovništva, relativnu manju platežnu sposobnost stanovništva, blizina Bosne koja cijenom konkurira. Mlad si čovjek, obrazovan, govoriš strane jezike, dvije trećine tvog gimnazijskog razreda otišlo je iz Pakraca i Lipika. Ti si se vratio i uložio u Pakracu dosta novca čime si se vjerojatno definitivno vezao za ovaj kraj i sve to u vrijeme pomame za odlascima. Zašto?
I ja sam u početku studiranja ciljao na neku veću sredinu, ali me život vratio ovamo. Nisam zbog toga nesretan, dapače. Ovdje sam, kako ste rekli, uložio sam i novac i trud i ne mogu dozvoliti da mi sve to propadne i da za tri mjeseca moram ići raditi u Njemačku kako bih vratio kredite. Vjerujem u ovaj projekt, nisam se zaduživao s figom u džepu i da mi kredit vraća netko drugi. Digao sam da ga vratim i zaradim za razvoj projekta. Odluku nisam donio preko noći. Izvagao sam sve pluseve i minuse, bar se nadam. Spreman sam da narednih godina nemam ljeta. Ono će za mene biti u siječnju. Nekada su putovanja bila moje određenje, životna mala veselja. Sada me veseli ovaj izazov, a za druga životna zadovoljstva vjerujem kako će biti još vremena.
U Pakracu nemaš konkurenciju jer ti zapravo nisi ugostitelj nego dopuna ugostiteljske ponude. No konkurencija postoji u okolnim gradovima, u spomenutom prstenu od 150 kilometara. Rekao si da si puno kontaktirao s kolegama, malim pivarima iz drugih gradova: kako su te primili, gledate li se međusobno kao konkurenciju?
Ne mogu reći da me je itko od njih dočekao s nečim ružnim. Ne gledamo se međusobno kao konkurenciju, čak ni u Zagrebu gdje ih je mnogo na zapravo malom prostoru. Meni su pomogli u traženju nekih tehničkih rješenja, birokratskih zavrzlama i nabavci opreme. Društvo smo i nedavno smo pri Hrvatskoj gospodarskoj komori osnovali Udruženje malih nezavisnih pivara. Nastupamo zajedno, želimo da se prepozna posebnost naših proizvoda jer su velike pivovare nas male počele gledati kao konkurenciju. Dosjetili su se kupovati i osnivati male pivovare, ulagati veliki kapital u marketing, a na određeni način i dalje u njima proizvode pivo na gotovo isti industrijski način, s raznim aditivima, u manjim serijama i to ponovo ne bih nazvao craft pivom čija je odlika specifičnost okusa proizvedenog na tradicionalni način od četiri sastojka.
Nekako u isto vrijeme kada se lani proširila priča da osnivaš pivovaru, u Lipiku se pojavio projekt „Lipik Ale“, također povezan s pivom što ljude zbunjuje. Radi li se o jednom ili dvamaprojektima i u čemu je razlika, odnosno što ti imaš s „Lipik Ale“?
Točno je da su se projekti pojavili neslužbeno u javnosti u isto vrijeme. Ja sam tada bio zaposlenik „Lire“ pa sam na neki način bio uključen u njega, ali i poslije za vrijeme njegovog službenog trajanja sa svojim savjetima. No riječ je o posve različitim projektima. Ja sam s nekih 600.000 kuna napravio postrojenje za proizvodnju piva, dok je onaj projekt više edukacijskog karaktera, njime se brendirao proizvod „Lipik Ale“ te se 20-ak mladih ljudi obučilo za proizvodnju piva, pri čemu su nabavljeni uređaji za proizvodnju piva, ali kapaciteta 20-ak litara. Sada je ,naravno, ostalo otvoreno tko bi u praksi stvarno provodio taj projekt i proizvodio stvoreni brend.
Što bi još za kraj ovog razgovora htio istaknuti?
U prvom redu želio bih se zahvaliti roditeljima, sestri i djevojci koji su mi od samog početka bili podrška u ovom projektu. Također, cijela šira obitelj, prijatelji, ali i veliki broj predstavnika i službenika lokalnih i državnih institucija na ovaj su projekt gledali otvoreno i pomogli u rješavanju brojnih problema tako da bi teško bilo sve navesti, a da se nekoga ne izostavi. Zbog svega toga vjerujem kako će me i dalje, sad kad je sve krenulo i službeno, i Pakrac i Lipik prihvatiti kao svoju lokalnu pivovaru s domaćim pivom. U svom pristupu trudit ću se zadržati kvalitetu i standardni okus pri čemu ću raditi na razvoju proizvoda, gdje će mi marketinški fokus biti obitelj Janković, dakle razvijat ću jednu poznatu povijesnu priču kao dodatak turističke ponude pakračko-lipičkog kraja.
- PIŠE: Pakrački List
- 978
Godine 2014. na zahtjev gradskih vlasti moj poslodavac Poduzetnički centar Pakrac je oživio hotel “Pakrac“. Radi što manjih početnih troškova, na prijedlog tadašnje direktorice, mi novinari Pakračkog lista, smo dobrovoljni prihvatili da povremeno „izbijemo“ smjene na šanku i ujedno prihvaćamo goste. Tako je mene u prosincu, petak, dan prije (prvog) otvaranja Veteranskog centra u Lipiku, što je učinjeno reda radi za potrebe predizborne kampanje tadašnjeg predsjednika Ive Josipovića, zapala popodnevna smjena u kojoj sam zaprimio članove klape HRM “Sveti Juraj“, razdijelio im ključeve i simpatične i dobro raspoložene dečke poslužio kavom.
Drugog dopodneva oni su pjevali na otvaranju Centra, a ja slikao i uzimao izjavu od Predsjednika. U manje formalnom dijelu sam se ponovo sreo s dečkima iz klape pa me jedan od njih upitao što radim ovdje s diktafonom i fotoaparatom, zar nisam konobar. Samo sam mu odgovorio da je to duga priča jer zaista nisam vidio smisla objašnjavati.
Ovoga sam se sjetio u povodu prekjučerašnje sjednice Gradskog vijeća u kojoj je raspravljajući o radu moga poslodavca vijećnik iz SDP-ove kvote Neven Garača, nakon što je primijetio da je lani došlo do pada fizičkog obima poslovanja uključujući i Pakrački list, predložio da novinari pišu projekte za natječaje.
Pravo vijećnika na mišljenje i izražavanje je skoro pa neograničeno (osim mržnje i nasilja). No, teško mi je kao novinaru ne reagirati. Po meni, povrijeđena su neka temeljna načela modernog društva (potreba za obrazovanjem) i bar dvije struke, ali najviše treća – njegova jer je kao magistar znanosti i predavač na Visokoj školi za menadžment u turizmu i informatici u Virovitici, gdje je čak i prodekan, ili je bar to bio kada sam lani u studenome imao s njim poveći intervju.
Povrijeđeni su novinari jer njegova izjava sugerira, a on sigurno nije jedini koji tako misli, da tamo nakon što se malko raducka ujutro, ostatak radnog dana vlada hladovina pa bi to trebalo zamijeniti nekim drugim zadacima (zašto ne u javnim radovima?).
Ilustracije radi, intervju u jučerašnjem broju Lista s Markom Barčanom, objavljen na tri strane, sadrži u sebi 16.753 tipografska znaka bez praznina (svaki dodir s tipkovnicom). Ako ste jako vješti s tipkovnicom kucate oko 300 znakova u minuti, a takvih je malo. Da bi tako vješti prekucali intervju, naravno bez greške, trebat će vam 56 minuta. Nevještima i puno, puno više. Tko ne vjeruje neka proba. No, novinari tekstove ne prekucavaju, oni ih osmišljavaju, upućuju se u materiju, idu na teren, fotografiraju, logički, gramatički i pravopisno ih oblikuju, grafički prelamaju bilo na portalu bilo za tiskano izdanje. Nekada vijest od 20 redaka i jednom fotografijom zahtijeva i nekoliko sati rada. Naravno za sve to je potrebno i neke škole ili bar dugotrajno iskustvo rada u redakciji.
Ovakvim razmišljanjem, naglašavam ne usamljenim, radi čega i pišem ovaj tekst, povrijeđeni su i svi oni koji pišu projekte, nazovimo ih projekt menadžerima. Da bi to bili najčešće su završili fakultet i nakon toga se, na tko zna koliko seminara, morali dodatno educirati i stalno pratiti što se događa na tom području jer je materija vrlo živa.
Uvaženi vijećnik je ipak ovim izjavom najviše povrijedio svoju struku – predavača na visoko obrazovanoj ustanovi. Ako stečeno opće i stručno znanje nije bitno za kvalitetan rad, što će nam onda i fakulteti i više škole i predavači na njima.
Izjava gospodina Garače me još više iznenađuje, i čini osobno usmjerenom, jer prateći njegov vijećnički rad, sada već u drugom mandatu, znam da se i te kako zalagao za gradske studentske stipendije i za rad naše pakračke visoko obrazovne ustanove. Što će nam stipendije i što će nam visoka škola, ako znanje za obavljanje nekog posla nije bitno?
Ako je tako, s obzirom na kroničnu nestašicu liječnika, nakon što novinari Pakračkog lista odrade taj dio posla, napišu jedan ili dva projekta, možda odrade koji sat u komunalnom pogonu, mogli bismo ponekad navratiti i u bolnicu i odraditi koju operaciju.
Kad jedan prodekan visoko obrazovne ustanove o struci, znanju i diplomi misli tako, nije teško za pretpostaviti što o tome misle svi oni koji su u svom obrazovanju stali znatno niže.
No, unatoč tome siguran sam da liste čekanja za moje liječničke usluge ne bi bile dugačke. Doktor je ipak doktor, a novinar i projekt menadžer može biti svatko, poručeno nam je u petak iz gradske vijećnice.