Vijesti

: PIŠE: Pakrački List; 07. travnja 2020; 853

„Na području Požeško-slavonske županije još uvijek bilježimo tri oboljele osobe, 253 osobe se nalaze u samoizolaciji, za danas je planirano testirati još četiri osobe koje zadovoljavaju epidemiološke i kliničke kriterije za testiranje. Kako bi taj broj ostao takav, također apeliram da sve osobe koje planiraju dolaziti iz inozemstva u svoje rodne krajeve, da to odgode ako je ikako moguće, da im na prvom mjestu bude zaštita i zdravlje njihovih bližnjih, ali i svih nas. Svima ostalima naravno poručujemo da se i dalje drže svih propisanih mjera.“, naglasio je epidemiolog dr. Ante Vitalia na jučerašnjoj tiskovnoj konferenciji Stožera CZ Požeško-slavonske županije, prenosi službena internetska stranica Županije.

Župan Alojz Tomašević je najviše govorio o predstojećim uskršnjim blagdanima naglašavajući: „još jednom apeliramo na sve one koji možda imaju prebivalište u našoj županiji, a rade izvan nje, da svoj dolazak odgode ako nije iz nužnih razloga. Najbolje provedeni blagdani će biti ako sačuvaju zdravlje svojih bližnjih. Znamo da je teško ne doći kada se ukaže prilika, ali samo jedan dolazak je dovoljan da zaražena osoba dođe na naše područje i time pridonese većem širenju virusa“.

Načelnik PU požeško-slavonske Željko Grgić je iz policijske statistike izdvojio podatak da je od uspostave punktova do danas u prometu zatečeno 74 osobe bez propusnica. Također su zatečene i osobe koje su u vozilu imali puške, pištolje i drogu, a neki su bili u vidno alkoholiziranom stanju. Iz inozemstva je na područje Požeško-slavonske županije tijekom vikenda ušla 71 osoba te one moraju biti u samoizolaciji 14 dana. Angažirat će se veći broj policijskih službenika koji će nadzirati osobe koje su došle tijekom ovog vikenda i koje će doći u narednom tjednu. Na razini PU požeško-slavonske obavljena je provjera 745 osoba zbog samoizolacije, zaprimljeno je 100 dojava od strane građana za kršenje mjera samoizolacije, a utvrđeno je da su 23 osobe doista kršile mjeru samoizolacije.“

: PIŠE: Pakrački List; 07. travnja 2020; 924

U „Poljoprivredi“ Lipik, najvećem ratarskom proizvođaču ovog kraja, danas započinje sjetva kukuruza koja će trajati narednih desetak dana. U planu je zasijati za njih uobičajenih 250 hektara, najviše na badljevačkom i gajskom polju, rekao je direktor Željko Viboh. Nakon toga, a dijelom i paralelno, poslije Uskrsa krenut će sa sjetvom soje koja je također planirana na za njih uobičajenih 250 hektara.

Od epidemije koronavirusa, s obzirom na prirodu posla koji se najvećim dijelom odvija na otvorenom i s minimum socijalnih kontakata, veći im je problem trenutna suša. Ona nije toliko problematična po pitanju sjetve, ali je za razvoj ozimih kultura zasijanih jesenas. Blaga zima je utjecala na njihov dobar razvoj. No suša je to sada usporila i zato ratari prizivaju kišu, mada još nije alarmantno, ali bi moglo biti za desetak dana, kaže Viboh. No s druge strane blaga zima koja se povoljno odražavala na zasijane kulture pogodovala je štetnicima i boleštinama te postoji strah da će u nastavku vegetativne sezone biti više problema nego inače s tim dijelom uzgoja.

Po pitanju koronavirusa najveći je problem u plasmanu proizvoda (kukuruza i pšenice) koji još uvijek ima u silosu. Potražnje je očekivana, kao i cijena, ali je problem transport, kaže Viboh.

: PIŠE: Pakrački List; 06. travnja 2020; 2183

Pred nama je Uskrs, koji će sigurno u ovom stoljeću proteći s najviše društvenih ograničenja nevezanih uz prilike u Crkvi. Veliki tjedan zbog epidemije koronavirusa će proći bez božje službe i drugih obreda u crkvi. O svemu tome, kao i o aktualnim događanjima u pakračkoj župi razgovarali smo sa župnikom Jozom Zorićem.

Na čelu pakračke župe ste od kolovoza prošle godine. Smatrate li da je to dovoljno vremena da bi ste upoznali župljane?

Bilo bi s moje strane nerazborito reći da se u nekoliko mjeseci može upoznati župa sa svim svojim župljanima. Iz dosadašnjeg iskustva znam da je potrebno nekoliko godina da se dobije temeljit uvid i nastane veće upoznavanje sa župom i župljanima. S moje strane će biti dovoljno komunikacije i otvorenosti da se sagleda i upozna stanje i to smatram veoma važnim. No budućnost ne možemo nacrtati, ona će uvelike ovisiti o načinu kako se ja i župljani budemo ophodili prema zajedničkim ciljevima. Svako upoznavanje i komunikacija idu kroz susrete, a istinski susreti daju i otvaraju nove perspektive u životu i rastu župne zajednice.

U pakračku župu ste došli iz susjednog Lipika. Možete li napraviti usporedbu župljana i svih aktivnosti vezanih uz crkvu u te dvije župe?

Riječ je o sličnostima i razlikama. Ni jedna župa se ne može izjednačiti sa drugom župom, to svećenici dobro znaju. Mnoge stvari utječu na razlike, opća i vjerska prošlost nekog kraja, navike, običaji, privredni život, struktura stanovništva, ratna stradanja, iseljavanja i tako dalje. Vjersko stanje može biti nešto bolje ili lošije, no uglavnom smo danas svi zahvaćeni sličnim poteškoćama u životu župnih zajednica. Dobre posebnosti treba uvažiti i na njima graditi, a one loše, koje su često duboko ukorijenjene, nije moguće preko noći brisati. Potrebna je strpljivost i međusobno razumijevanje.

Prošlih godina bilo je podosta aktivnosti na uređenju unutrašnjosti župne crkve. Ali i crkve Sv. Ivana Nepomuka. Što je još preostalo napraviti i što je moguće očekivati u ovoj godini?

Zahvala velečasnom Jurakoviću

Ovim se putem posebno zahvaljujem bivšem župniku, velečasnom Matiji Jurakoviću, na svemu što je kroz dvanaest godina uložio u duhovni i materijalni život pakračke župne zajednice. Zahvaljujem i na svesrdnoj pomoći u materijalnoj obnovi župe gradonačelnici, gospođi Anamariji Blažević. Prošle godine je počela unutarnja obnova kapele Svetog Ivana Nepomuka uz sanaciju krova, svodova i zidova. Obnovu i oslikavanje pomažu Ministarstvo kulture i Ministarstvo regionalnog razvoja nakon što je župa prošla na natječajima u navedenim ministarstvima. Hvala gradskim strukturama na pomoći u izradi aplikacija za natječaj. Ove će se godine nastaviti sa unutarnjom obnovom uz izradu drvenog interijera i oslikavanjem kapele. Kad se ona obnovi, moći će se dugoročno razmišljati o nekim sadržajima liturgijsko/sakramentalne i kulturne naravi.

Župa ima dvije kapele koje su i simbol Pakraca, a koje još nisu poslije ratnih razaranja obnovljene. Mislim na kapelu Sv. Roka koja je bar djelomično obnovljena i Sv. Vida koja je poprilično u ruševnom stanju. Ima li kakvih naznaka o njihovoj obnovi?

Kapela Svetog Roka je potpuno obnovljena i služi svrsi. Za kapelu Svetog Vida u Pakračkim vinogradima je izrađena projektna dokumentacija, a ove će se godine napraviti nužne predradnje uz izradu troškovnika, natječaja i pripremu gradnje. Kapela je u ruševnom stanju pa je preporuka statičara i struke da je najbolje izgraditi novu koja će biti identična onoj prijeratnoj.

Nalazimo se u vrijeme korizme. Zbog prisutnosti koronavirusa, brojne aktivnosti naših sugrađana i događanja su otkazana ili odgođena. Koje su aktivnosti otkazane, odgođene ili smanjene u župi?

Kušnja još jače zove na molitvu

Prema uputama mjerodavnih civilnih i crkvenih vlasti, zbog trenutne situacije koju neću ponavljati, mnoga župska događanja su privremeno ukinuta. Ono što je vidljivo na prvu, koliko je čovjek krhko biće ili kako je lijepo rekao veliki sveti Pavao, „glinena posuda“. Sve što inače činimo, planiramo, želimo ostvariti, može biti zaustavljeno. Pozvani smo čitati znakove vremena da u nadi budemo radosni, u nevolji strpljivi, u molitvi postojani, što čitamo i molimo u poslanici Rimljanima. Sveto korizmeno vrijeme, posebno u ovo doba kušnje i izazova, još jače zove na molitvu. Neka molitva kroz krunicu, Križni put, čitanje Božje riječi, vrati zajedničku molitvu u obitelji, u naše domove. Korizma nas poziva da rastemo u odgovornosti jednih prema drugima, a posebno za one najranjivije i najmanje kao što su bolesnici, starije osobe. Ako u susjedstvu ima takvih, budimo pravi katolici, Isusovi učenici i pomognimo takvima bez promišljanja. Ova pastoralna godina je u našoj Požeškoj biskupiji proglašena Godinom Božje riječi na kojoj se potaklo naše vjernike na više proučavanja, čitanja i molitve iz Svetog Pisma kao mjestu gdje Bog progovara, vodi i usmjeruje ljudsko srce i puni njegovu dušu. Prema smjernicama, i mi smo u našoj župi započeli sa više susreta, tribina, duhovnih obnova na navedenu temu, na kojem su nam gostovali različiti predavači i predvoditelji, no zbog sadašnje situacije nažalost sve smo obustavili s nadom i vjerom da će i ova kušnja i poteškoća proći.

Ima li smisla u ovim uvjetima razgovarati o sudbini Prve pričesti i Krizme?

Naši vjeroučenici pripravnici za svete sakramente dobili su uputstva i zadatke na školskom vjeronauku i župnoj katehezi. Ne želim ništa predviđati o slavlju Svete pričesti i Svete potvrde. Posredstvom našeg Katehetskog ureda izrađeni su vjeronaučni materijali za naše prvopričesnike i krizmanike koje će im proslijediti, za rad kod kuće, naši vjeroučitelji.

S obzirom na težinu stanja, naročito psihoze, što bi poručili, kako bi utješili, ne samo vjernike, nego i ostale građane koji ovih dana nadu i odgovore sve više traže izvan stvarnog svijeta?

Molitva je kršćansko disanje

Vjernik se pouzdaje u Boga. I ne ide to lako. Lako se zaboravi na Boga. Uvijek nam se srce može zaraziti nepovjerenjem prema Bogu i odbacivanjem njegove riječi. Teške životne prilike, neizvjesnosti, bolesti, neimaština, izdaje, bračni lomovi i slično, nisu znak da nas je Bog ostavio. On nas prati u svim našim teškoćama. Potrebno mu je otvoriti srce da se osjeti kako nam je najbliži onda kad izgleda da nam se čini da smo ostavljeni. Ovih dana čujemo sa svih stana poziv na molitvu u opasnosti zaraze koronavirusom. Molitva nije magija. Molitva je kršćansko disanje duše, a teške prilike su izazov da se molitva osnaži kako ne bismo ostali bez duhovnog kisika koji nam omogućava da živimo unutar stvarnog svijeta. Molitva računa da je Bog ljubav i da teškoće koje nas pogađaju neće naići na zatvoreno Božje srce i njegovu zaštitu.

: PIŠE: Pakrački List; 05. travnja 2020; 919

Renata Ružička Babić iz Pakraca pobjednica je nagradnog natječaja Zavoda za javno zdravstvo Požeško-slavonske županije "Pušenje odbaci, lovu nabaci".
Ovaj poticajni projekt provodi se već šestu godinu, a namijenjen je svim punoljetnim pušačima oba spola s više od godine dana pušačkog staža s ciljem odvikavanja od pušenja. Ove godine natjecalo se 37 osoba, a od ponoći 28. veljače kad je natjecanje započelo, narednih 30 dana bez duhana je izdržalo njih 29.
Do pobjednice se došlo izvlačenjem u nazočnosti stručnog žirija te zaključnim testiranjem nagrađenih. Osim slavljenice Ružička Babić, koja je osvojila novčani bon od 3 tisuće kuna, drugu nagradu u vrijednosti 750 kuna, uz devet drugih natjecatelja, osvojila je Kristina Colosetti iz Lipika i one su jedini nagrađeni od pet prijavljenih natjecatelja s područja Pakraca i Lipika.
Renata je diplomirana pravnica zaposlena u Bjelovaru kao viša inspektorica rada pri Državnom inspektoratu. O ranijem pušačkom stažu te dugim danima apstinencije, ali i o budućim danima s cigaretom ili bez nje, kratko je rekla:
„Dugogodišnji sam pušač, a neprekidno pušim posljednjih pet godina. Prijavila sam se na natječaj najviše zbog izazova, a prije samog početka apstinencije popušila sam 10 cigareta i spremila kutiju s ostalima. Nisam je više dirala. Posljednjih godina redovito sam pušila kutiju cigareta na dan. Uzevši to u obzir, odraditi ovo bilo je lakše nego što sam očekivala. Pripisat ću to karakteru jer držim da je prijava na ovakvo natjecanje ujedno i obaveza i ne želite iznevjeriti najprije sebe, a onda niti ostale ljude oko vas. Najveća podrška ovih mjesec dana bili su mi sinovi Slaven (13) i Juraj (10) koji niti trenutka nisu sumnjali u mamu“, kazala je Renata i dodala da ovo ne znači i potpuni oproštaj od cigarete.
Voljela bi, završila je, ubuduće zapaliti samo u društvu, svjesna kao višegodišnji pušač da u svijetu dima stvari tako baš i ne idu…

: PIŠE: Pakrački List; 05. travnja 2020; 1209

Zbog zabrana javnog okupljanja našu akciju „Pakračani svjetski putnici“ nismo zaključili, kako smo najavili 31. ožujka, nego ju produžujemo dok nam ne bude moguće izložiti rezultate vašeg sudjelovanje i nagradite najuspješnije. Od naše zadnje objave, prije otprilike tri tjedna, javila su nam se još tri čitateljice/čitatelja tako da je do sada sve skupa u konkurenciji 13 osoba s oko stotinjak fotografija.

Tako nam se pridružila Matea Ereiz, studentica 5. godine Učiteljskog fakulteta u Zagrebu s porukom da se i s malim studentskim budžetom puno toga može obići. Poslala nam je fotografije iz Krka, Dubrovnika, Novog Vinodolskog, Graza, Mostara, Stutgarta, a za ovu objavu smo odbrali ovu snimljenu na ušću Neretve.

Dr. Anđelka Gajšak-Špančić u studenom 2019. godine putovala je s turističkom agencijom u Kapadokiju, pokrajinu 600 kilometara u unutrašnjosti Turske u koju je stigla nakon slijetanja avionom u Antaliju. Koliko je oduševljena tamošnjim bajkovitim pejzažom potvrđuje podatak da joj je to bilo već treće putovanje u taj kraj u posljednjih pet godina u kojem je posebna atrakcija let balonom iznad predivnih stožastih ili trokutastih skulptura obojanih svim nijansama zemljanih boja.

Vladimir Tessari je s ekipom Pakračana u ljeto 2016. godine motorom obišao planine Balkana, a poslao nam je fotografiju na kojoj su snimljeni on i naš sugrađanin Zdenko Ružićka na cesti Transfagarašan u Rumunjskoj koja prolazi preko najviših vrhova južnih Karpata (2034 metra nadmorske visine). Duga je oko 90 kilometara predstavlja turističku atrakciju i radi uspona i brojnih zavoja vozači, naročito motoristi, je smatraju jednim od najljepših i najzanimljivijih cesta na svijetu.

Vjerojatno ste i sami zaključili da se u ovom setu novih prijava naši sugrađani izabrali „bijeg“ iz velikih metropola ili poznatih turističkih destinacija i odlučili nam pokazati svoje posjete interesantnim prirodnim predjelima što dodatno pozdravljamo.

Naš poziv da nam šaljete na adresu našeg uredništva Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. svoje fotografije na kojima se vidite vi, pojedinačno ili u grupi, na nekom od odredišta u Hrvatskoj, Europi ili svijetu te nam pošaljete kratki opis gdje i kada je fotografija snimljena i s kratkim opisom mjesta gdje ste putovali (ime i prezime, grad, država, lokacija), datum putovanja, svrha (privatno, bračno, sindikalni izlet, s agencijom, školski izlet, sportski događaj, posjet rodbini i slično) vrijedi i dalje. Nije nužno da to budu daleka putovanja u neke egzotične zemlje i atraktivne lokacije. Posebno sada u vremenima kada je i odlazak do Daruvara kompliciran. Zato se zajedeno sjetimo neki prošlih putovanja i boljih vremena.

: PIŠE: Pakrački List; 04. travnja 2020; 1792

Onako kako su današnji kafići u povijest otpremili kavane u kojima se nekad uobičavalo sjesti, porazgovarati, pročitati dnevni tisak, kušati kakvu slasticu ili samo uživati u tihoj glazbi, tako su i vlasnici modernih lokala promijenili - konobare. One školovane, finih manira i uniformirane zamijenili su golobradim mladićima u šarenim majicama. Uđete li, na primjer, danas u jedan takav kafić i naručite brzi espresso, on će vam stići kroz desetak minuta, a momak ili djevojka poslužit će vam ga onoliko spretno koliko je potrebno da vam ga ne prevrne u krilo. Ljubazni će biti taman toliko da im to ne prigovorite, a često će i prečuti da ste uz kavu naručili i vodu.
Pretjerujemo? Da, i to namjerno. Sve s ciljem da vam pažnju usmjerimo na 60 - godišnjeg Marka Martinellija iz Pakraca, školovanog ugostitelja 4. stupnja, posljednjeg konobarskog romantika s leptir mašnom oko vrata koji se za status konobara morao dobrano potruditi.

[caption id="attachment_27646" align="aligncenter" width="475"] Blizanci Marko i Branko s roditeljima s majkom Marijom i ocem Ivanom te sestrom Terezom[/caption]

Nije od fotelje i kauča

Iako je danas u mirovini, Marko nije čovjek od fotelje i trosjeda, pa ga naši sugrađani poznaju kao druželjubivog čovjeka kod kojeg se, recimo, može kušati odlično kupinovo vino nastalo od kupina obranih u malom voćnjaku u Kovačićevoj ulici, ponad kuće Martinellijevih. S druge strane poznajemo Marka i kao višestruko ranjavanog pakračkog branitelja pri čemu mu je teško oštećena desna ruka. Što je to tada značilo izučenom konobaru, možemo samo pretpostaviti…
No, priča je krenula ovako:
Kako svi osmaši moraju, tako je i petnaestogodišnji Marko morao vlastiti životni put odabrati vrlo rano. U osjetljivim godinama, kad dječak postaje mladić, po završenoj osnovnoj školi i obavljenom roditeljskom savjetovanju, napustio je roditeljski dom u Pakracu i zajedno s bratom jednojajčanim blizancem Brankom otišao u Crikvenicu u srednju ugostiteljsku školu.
„Otac mi je bio trgovac, a mama domaćica i samo je htjela da imam siguran kruh u rukama – pa nek budem brico ili mesar. Nakon kućnog savjeta te zbrojenih želja, ali i ocjena nas blizanaca, izbor je ipak pao na Crikvenicu. Olakotna okolnost u ranom odlasku od kuće bila je u tome da su s nama dvojicom u Crikvenicu (tada po jačini ugostiteljskog obrazovanja odmah iza Opatije) krenuli i Pakračani Đuro Marošević, Slavko Rek i Josip Delorenci. Dotad sam tek jednom u životu bio u Zagrebu pa je odvojenost za mene bila svojevrstan šok“, priča Marko i prisjeća se da je povremeno pomišljao na bijeg kući. No, vremena za takve misli nije imao previše jer su odmah po dolasku, uz pohađanje nastave bili poslani na paralelnu praksu u hotele u kojima su se i hranili. Kad nije bilo dovoljno radne snage, kaže, navlačili bi radne uniforme i odmah bili upućeni „među stolove“. Međutim, ne zaboravlja prve dane, crikveničke ulice i smrad ribe iz obližnje ribarnice koji može osjetiti i danas, iako ribu voli i često je na jelovniku.

Zanat tesao u hodu

Iz tog vremena pamti i razne anegdote pa prepričava kakve je impresije stekao ulaskom u glasoviti hotel Omorika gdje je naukovao. Pamti šale i pošalice starijih kolega koje su znale ponekad natjerati i suzu na oko, kao onda kad su mu za vrijeme posluživanja gostiju, stariji konobarski mangupi složili problem s ključem od blagajne, kojeg je Marko naivno ostavljao u bravici blagajne, pa je iz potencijalno bogate smjene izašao sa znatnim gubitkom. „Svako znanje se plaća i od tad je ključ od blagajne uvijek privezan špagom o pojas“.Strukovne vještine smo stjecali u hodu, radili smo u hotelu visoke B kategorije s četiri sale i 800 sjedećih mjesta. Ono što nismo naučili dotjerao je dril kakvog danas više nema, odnosno u današnje vrijeme nije više dozvoljen. Naravno i oštar šef kao iz filma. Ruke na leđima, polunaklonjen, a opet pred gostom dovoljno dostojanstven izazivao je strahopoštovanje. „Pet jezika je govorio, a nas je satima učio „hodati“ tako što nas je s jušnikom punim vode tjerao da se krećemo po sali. Ne smiješ kap proliti. S knjigom na glavi smo hodali da dotjeramo držanje.“
Tijekom 4 godine izmjenjivali su se paralelno škola i posao. Osim strukovnih vještina, Marko je odlično ovladao i njemačkim jezikom jer su crikveničke hotele punili većinom gosti iz Njemačke i Austrije. Nakon četiri godine školovanja Marko s ostatkom pakračke ekipe stječe zvanje ugostitelja IV. stupnja.

[caption id="attachment_27650" align="aligncenter" width="496"] Sa suprugom Ankicom u ljubavi od 1982. godine[/caption]

Slijedilo je odsluženje vojnog roka nakon čega blizanci odlaze raditi u Sloveniju gdje Branko ostaje i dan danas živi, a Marko se vraća u Crikvenicu pa potom u Pakrac.
Nedugo nakon toga, 1982. godine u Pakracu upoznaje buduću suprugu Ankicu. Pridošla iz Moslavine, točnije Janje Lipe, Ankica počinje raditi u pakračkoj bolnici. Nakon dvogodišnje veze i Markovih povremenih odlazaka na sezonske poslove u Crikvenicu i slovensko skijalište Vogl, par se vjenčava 1984. godine, a iste godine mlada obitelj dobiva i novog člana - kćerkicu Mariju. Tri godine kasnije rodila se i Anita. U to vrijeme Marko već naveliko radi u poznatom lipičkom hotelu, gdje je ispočetka trebalo malo vremena da dovede u red mlade i priučene djelatnike, kako bi poštovali pravila struke na zadovoljstvo brojnih gostiju, dobrih platiša.

Konobari uvijek prosječno plaćeni

„Bio sam osjetljiv na šlamperaj i nisam dozvoljavao u mojoj smjeni da tanjur ne bude tip-top. Primijetili su to i gosti, jer to su bili nerijetko bogati ljudi koji nisu žalili platiti, ako su vidjeli da im pristupaš s poštovanjem. A iz posluženog tanjura se vidi štošta…“, sumira sjećanja s lipičkog radnog mjesta i prisjeća se Miće Kosijera i Miće Komlenca kao vrlo dobrih radnika.
Financijski gledano, biti ugostitelj i nije bilo nešto sjajno, ali ne žali se. Usporedbe radi, kaže: „Danas se srozala kvaliteta usluge pa je shodno tome manje i plaćena. Nije ni tada plaća bila visoka. Ja sam mogao suprugu Ankicu, koja je imala 500 DEM-a plaću, sustići samo ako je taj mjesec bio dobar bakšiš. Kad sam radio u caffe baru „R“, najboljem gradskom kafiću u vlasništvu Ranka Prodanovića, osnovica mi je bila oko 300 DEM-a, ostalo se svodilo na sposobnost i zadovoljnog gosta.“

[caption id="attachment_27654" align="aligncenter" width="955"] S lijeva: Štula, Šarčević, Marko, Dragica “Tetka”, Frane Pešut i Vlado Kosijer[/caption]

Bilo dovoljno ili ne, financije su bile dostatne da se mladi bračni par Martinelli nekako tih godina odvaži upustiti u gradnju kuće. U podnožju Markove roditeljske kuće u Starčevićevoj 66 u Prekopakri, na parceli pored buduće ulice Ivana Gorana Kovačića, do 1990. godine niknula je kuća - sagrađen je dom.

"Heroj čovječnosti"

Teško buduće vrijeme iste je godine nagovijestila smrt Markovog oca Ivana, a već sljedeće godine neprijateljske granate poslane s druge strane brda označile su kraj jedne i početak druge priče.
Od tisuća četničkih granata koje se pale na Prekopakru, nekoliko je pogodilo i novi objekt u Kovačićevoj. „Jedna je pogodila direktno potkrovlje, a bezbroj drugih oštećenja tijekom ratnih djelovanja bilo je procijenjeno kao oštećenje 4. kategorije“, kaže nam Ankica. Kao spomenik ratnim danima, i danas stoji geler na vratima spavaće sobe i oštećeni dio potkrovlja garaže.

[caption id="attachment_27651" align="aligncenter" width="1024"] Humana vojna akcija evakuacije pacijenata - uvijek zanimljiva široj javnosti[/caption]

Istovremeno, Marko je u Domovinski rat ušao kao hrvatski dragovoljac. Od prvog dana je sudionik obrane grada, a u ratnim djelovanjima dvaput je ranjavan i to 6. listopada 1991. godine u Batinjanima te 15. rujna 1992. godine, kad je od mine stradao u Ulici 40. divizije, današnjoj Kalvariji. Posljedica tog ranjavanja je i trajno oštećenje na desnoj ruci koje je od strane komisije u konačnici procijenjeno kao 70 postotno. „Tu sam doživio prve površnosti sustava jer sam kao višestruko ranjavani branitelj podcijenjen s procjenom trajnog invaliditeta koje je kao na tržnici spuštano nakon prvotnih 90 na smiješnih 60 posto. Nakon žalbe priznato mi je konačnih 70 posto“, s dozom ogorčenja govori Marko i konstatira da po toj procjeni on danas dobiva 1100 kuna na ime invalidnine i problem vidi u tome što je država umjesto visokih invalidnina mnogim braniteljima dala (pre)velike mirovine.

O svojoj invalidnosti kaže: „Sve mi se okrenulo u životu. Dešnjak sam i morao sam sve ponovo učiti. Od potpisivanja lijevom rukom do vezanja žniranca na cipeli. Bilo je faza kad sam psihički bio na dnu, no izvukao sam se uz pomoć obitelji“. Ratnoj crtici dodajmo i da je Marko bio sudionik najveće humanitarne akcije u Domovinskom ratu – evakuaciji duševnih bolesnika iz pakračke psihijatrije. Kao sudionik i zapovjednik voda ZNG, nagrađen je poveljom „Heroj čovječnosti“. Rat, kaže, u konačnici nikome ništa dobrog nije donio osim međusobnog poštovanja kojeg je bilo među ljudima više nego danas.

Najsretniji u vlastitom voćnjaku

Supruga Ankica za svog „pacijenta“ kaže da je vremenom ovladao svojim hendikepom, prihvatio ga i funkcionira sasvim normalno. Štoviše, bolje nego netko zdrav. Svjedoči tome i okućnica unutar koje nas je primio na ovaj razgovor. Sve je napravljeno vlastitim rukama odaje velik trud i uloženo vrijeme, a sve to uz tek poneku asistenciju nekog od ukućana.

[caption id="attachment_27652" align="aligncenter" width="900"] Ljevica u akciji - trebalo je vremena i vježbe da stekne povjerenje u lijevu ruku[/caption]

„Nakon oporavka odlučio sam krenuti raditi. S obitelji smo najprije otišli na more prodavati voće. Imali smo dva štanda, isprva je bilo dobro, no kako je vrijeme odmicalo, zarada je postala nedostatna. Sustav me kao invalida DR nije niti malo razlikovao od ostalih i više nije bilo računice. Vratili smo se kući i nakon pokušaja s jabukama koje su vrlo zahtjevne za raditi, poznanik mi je preporučio kupine. Zasadili smo ih u voćnjaku iza kuće na nekih 700 kvadrata površine, kao i nešto grožđa, jagoda…To je moja terapija, tu provedem dan. Posla ima, ima i uroda, ali sve je to u ograničenim količinama dostatnim za prodaju s kućnog praga te za vlastite potrebe. Najveći problem su berbe, no to odradimo u obiteljskom krugu i s prijateljima“.
Ne škrtari Marko niti prema sugrađanima. Često ga možemo zateći za improviziranim štandom na Trgu dr. Franje Tuđmana kako prodaje kupine ili kupinovo vino. Isto ono vino, upakirano i lokalno etiketirano, koje prigodno za Uskrs ili Božić podijeli prijateljima ili poznanicima koje sretne u gradu.

Danas kad odvrti film, Marko doista ima što vidjeti. Kćer Mariju koja je u Zagrebu završila Odnose s javnošću i kao PR stručnjak radi u Javnim resursima. Mlađu Anitu koja je magistrirala mikrobnu biotehnologiju, dok je sina Ivana (rođen 1997.) sa završenom elektrotehničkom školom morao pustiti da sreću potraži u Njemačkoj.

[caption id="attachment_27649" align="aligncenter" width="576"] Sa kćerkama Marijom i Anitom. Sin Ivan danas je u Njemačkoj[/caption]

Greta - djedova nova radost

Najnovija radost u životu Marka i Ankice Martinelli je rođenje Marijine kćerkice Grete koja je ove drage ljude po prvi puta učinila djedom i bakom.
Treba li na kraju priče reći da Marko i dalje konobari? Danas ga se može vidjeti na gradskim događanjima kako sam ili s odabranom ekipom pokriva kompletan ugostiteljski program i pritom, poslužujući, spretno ponese i po pet punih tanjura. Nema možda leptir mašne, ali gard je i dalje prisutan. Ne skriva niti neprirodno savijenu desnu podlakticu koja danas posluži koliko može, sasvim dovoljno da u njemu opet prepoznamo onog spretnog maturanta crikveničke Ugostiteljske škole.

[caption id="attachment_27656" align="aligncenter" width="900"] Na ulazu u voćnjak uz suprugu Ankicu i bocu odličnog kupinovog vina iz vlastitog gospodarstva[/caption]