- PIŠE: Franjo Delač
- 2332
Sinoć je na Omanovcu održan sedmi po redu najluđi pub-kviz u Hrvatskoj, pa i šire, prikladnog naziva „Suton pameti“. Zlatko Kubalek osmislio je ovaj frustrirajuće težak kviz kako bi nam dokazao da nemamo pojma o riječima pjesama za koje bismo se inače bili spremni zakleti kako ih možemo naizust izrecitirati. Trebalo bi ga priupitati zašto je od natjecatelja tražio upravo one najteže pamtljive stihove te vidjeti kako bi se on osjećao da ga se podvrgne sličnoj torturi, koja je možda usporediva samo s onom kad te partnerica pred svima pita kojeg ste se datuma prvi put poljubili ili koja joj je omiljena boja.
Međutim, to nije bilo sve. Domaćin Dean Nagy okruglih 20 ekipa koje su na kvizu sudjelovale tretirao je prilično loše. U samom startu objasnio je kako nikakvih nagrada neće biti te otprilike kako se nitko ničemu ne bi trebao nadati. Osim toga, zaprijetio je kako će članovi ekipa u slučaju kiše, koja je konstantno prijetila, sami morati unositi stolove i klupe unutra, kao da se radi o kakvim manualnim radnicima, a ne o intelektualcima koji su došli pokazati svoje glazbeno neznanje.
Šalu na stranu, kviz je opet bio pun pogodak. Sve je prštalo od pozitivne energije, zafrkancije i dobre mjuze, dok se voditeljski parić bez kormilara u sastavu Dean Nagy i Mario Barać pobrinuo da atmosfera uvijek bude negdje pri vrhuncu. Pobjedu je bezobrazno i bez imalo grižnje savjesti odnio duo Ognjen Kafka i Jelena Ugrica koji su svoju ekipu nazvali Ljubav i zloba. Srećom, kako smo već utvrdili na početku, nagrada nije bilo, tako da im u biti ostaje samo neka moralna satisfakcija, koja je, kako već znamo, poprilično volatilna valuta.
- PIŠE: Silvia Feltrin
- 1488
Završna svečanost i oproštajna priredba predškolaca pakračkog Dječjeg vrtića „Maslačak“ održana je sinoć u dvorani Hrvatskog doma, do posljednjeg mjesta ispunjenoj radosnim i ozarenim licima roditelja, baka i djedova, braće i sestara. U veselom ozračju, 60-ak vrtićkih maturanata iz sedam odgojnih skupina uz svoje odgojitelje je izvelo originalan prigodni program.
„Ovaj dan je poseban za našu djecu, emotivan i pun radosti, a vjerujem i strahova za vas roditelje, no moram reći da je vrlo značajan i za nas u vrtiću. Odgojitelji ispraćaju one mališane čiju su ruku držali dok su njihovi koraci bili nesigurni, čuli su one prve i nespretne riječi, vidjeli prve izrasle zubiće, ali i ulovili one smiješne krezube osmjehe upućene prvim simpatijama“, rekla je ravnateljica vrtića Katarina Lahovsky Kobetić i zahvalila svima koji su pomogli da se osigura kvalitetan i siguran boravak u vrtiću svoj djeci.
Prisutne je pozdravio i Tomislav Novinc, predsjednik Upravnog vijeća vrtića, član Gradskog vijeća te učitelj pakračke osnovne škole. „Jedan veliki dio vašeg malog života dolazi kraju i u jesen krećete u novu, veliku avanturu u kojoj ćete pisati, čitati, računati, crtati i naravno - pisati zadaću. Zato vam želim da se ove zadnje tjedne vašeg vrtićkog života što više izigrate, pozdravite s vašim „tetama“ i vidimo se ujesen“, poručio je Novinc.
Veseli jednosatni program budućih prvašića bio je ispunjen pjesmom, plesom, igrokazom i recitacijama kojima su pokazali što su naučili u vrtiću te što ih čeka u novom poglavlju njihovih života. Za kraj, ravnateljica je svakoj skupini podijelila fotografije za sjećanje na vrtićke dane, a zaslužnima i diplome za sudjelovanja na vrtićkim natjecanjima.
- PIŠE: Pakrački list
- 576
U sklopu provedbe projekta Provođenje izobrazbo-informativnih aktivnosti o gospodarenju otpadom u gradu Pakracu, Barbara Ramić, suradnica za regionalni, lokalni i ruralni razvoj ispred LRA PAK-RA poziva građane na Javnu tribinu na temu „Kako gospodariti otpadom?“. Tribina će se održati u srijedu, 29. svibnja u Ul. Matice hrvatske 13b, Pakrac, s početkom u 14 sati.
Projekt u sklopu kojeg se provodi javna tribina sufinanciran je iz sredstava Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost.
- PIŠE: Franjo Delač
- 2079
Franjo sa suprugom Vesnom
Pa gdje si imenjače, prvo je što sam čuo prije no što ću se rukovati s Franjom Jozipovićem, koji me dočekao ispred svoje rodne kuće u Donjoj Obriježi. Kao otac prijatelja iz djetinjstva, bio nam je zanimljiv najviše zbog toga što se u to vrijeme bavio maloprodajom i imao svojih nekoliko trgovina, a ideja o prostoru punom slatkiša, sokova i ostalih stvari što djeca vole potiče na maštu.
Nije Franjo oduvijek bio trgovac, više bismo rekli da je radio u mnogim granama industrije. Kad sam ga upitao što je po struci, uslijedio je neočekivan odgovor. „Molio sam tatu i tajnika škole da me ispišu jer nisam volio ići u školu. Htio sam ići zaraditi novac, da si mogu kupiti sat, da imam kao sva druga djeca“, sjeća se Franjo.
Bremenito djetinjstvo
Kao dijete iz mnogobrojne obitelji, a imao je jednog brata i petero sestara, živio je u skromnim uvjetima. Budući da novca nije bilo, išlo se zarana raditi, pa su tako sestre kao mlade djevojke išle u nadnice kopati vinograde, kako bi si priuštile za obuću i odjeću. Takav je, kaže, nekad običaj bio.
Franjo kao dijete
Stariji brat, s druge strane, nakon vojske pokušao je s još nekoliko prijatelja emigrirati u nadi da će se dokopati Australije, međutim zaustavljeni su na granici, nakon čega je ostao u Puli u kojoj je i ostao živjeti sve dok 2004. godine, kad je u tamošnjem staračkom domu i umro.
I dok je brat otišao u potrazi za boljim životom, a sestre se jedna za drugom vremenom poudale, Franjo je kao najmlađi ostao s roditeljima, jer otac mu je vremenom obolio od raka grla te je roditeljima pomoć najmlađeg sina bila neophodna. Kad mu je otac umro, sa svojih 17-18 godina ostao je sam u rodnoj kući s mamom, ali i spreman krenuti u samostalan život.
Poruka u brodu, na zabavu kroz vodu
Dok me posjeo za stol u novoj kući, čiju je gornju etažu izgradio uz pomoć supruge Vesne, majke i rođaka, primijetio sam kako je pripremio mnoštvo obiteljskih fotografija iz svih razdoblja života. Jedna mi je upala u oči, jer na njoj se nalazio pored modela broda. „Ovaj sam brod radio sam, u njemu je napisana i zatvorena priča u kojoj sam pisao o sebi, o svojim snovima i vizijama. Danas-sutra kad netko razbije taj brodić, naći će taj papir, moju svojevrsnu poruku kroz vrijeme. Taj brodić je na ormaru u našem muzeju starina“, kaže.
Model broda s porukom
Iako formalno neobrazovan, kroz život je radio svašta i pokazao se vrlo sposobnim i vještim bilo kao majstor, kao trgovac, vozač... Ipak, više od svega nekako je cijenio poštenje te je u tom duhu odgajao i djecu. Učio ih je primjerom kako je važno u životu sve postići s vlastitih deset prstiju i čistog obraza. Zato ističe da je neizmjerno ponosan na svoju djecu te što su izrasli u poštene i čestite ljude.
Danas 71-godišnji umirovljenik na najvažnije putovanje svog života ipak se nije zaputio brodom, viličarem niti kamionom koje je kasnije vozio, već kad je kao mladić prije pola stoljeća krenuo na zabavu u Sređane i ondje upoznao svoju suprugu Vesnu, inače rodom iz Badljevine, s kojom živi i danas, 46 godina nakon vjenčanja. „Na zabave u Sređane išli smo preko Zobovca i rijeke Bijele. Nekad je put znao biti poplavljen, gaziš, a do pojasa si u vodi. Onda skineš robu i cipele i pregaziš, mora ić, nema tu, mora ić!“, kaže i smije se.
Kad je na jednoj od tih zabava upoznao svoju današnju suprugu, koja je ondje bila u društvu prijateljice, pa nakon što je popričao s njom, sjeća se kako mu se odmah svidjela i čvrsto je odlučio da će biti njegova. „Bio sam uporan“, kaže. Budući da je i njen tata umro mlad, naposljetku se preselila u Franjinu rodnu kuću. „Pokojna mama tad mi je dala slobodne ruke da radim što god sam naumio, tako da sam si odvojio jedan dio zemlje i zatražio građevinsku dozvolu kako bismo sagradili kuću“, vrti Franjo pomalo film života.
Nova kuća
Drugačije se prije živjelo, drugačije su se i kuće zidale. Nekad su u izgradnji kuće pomagali rodbina, šogori, susjedi. Ili u Franjinom slučaju, barem dopola. „Kad smo kopali temelje, zemlju smo odvajali i pomiješali s ugljenom kako bismo naposljetku dobili gotovu ciglu. Između kuće i sadašnje garaže složili smo peć na ugljen s pomoću kojega smo pekli cigle. Nju smo dizali na temelje koje smo u međuvremenu postavili. Prvu smo etažu sazidali na radnim akcijama, a drugu sam sazidao u velikom dijelu sa suprugom i rođacima. Bilo je svakako“, rekao je, a glas mu je malo zadrhtao kako je ponovo proživljavao taj dio svoje mladosti.
U međuvremenu su u braku dobili troje djece, Mladena, Tomislava i Ivanu. Mladen je nakon završene vojske upoznao djevojku u koju se nakon kraćeg prijateljstva i zaljubio, a danas s njom i dvoje djece živi u Švicarskoj. Kasnije se oženio Tomislav, koji je također dobio dvoje djece, a nakon njega udala se i Ivana te i ona rodila svojih dvoje.
Tomislav, Ivana i Mladen
Usporedba vremena
Zanimalo me kako bi usporedio današnje vrijeme i ono svoje mladosti. „Vremena danas jesu bolja, jer ljudi bolje žive. Ne radi se danas kako se nekad radilo. Imali smo radne akcije, gradili smo kuće, radili igrališta. Nekad je život bio puno teži, ali su ljudi bili sretniji nego danas, kad imaju puno više novca, a i dalje su nesretni. Prije su se ljudi nekako više slagali, sad kao da vladaju zavist, oholost, ako netko nešto postigne, gleda se odmah otkud mu sad to“, nakon čega se sjetio jedne anegdote iz vojničkih dana.
U odijelu iz vojničkih dana
„Pred kraj vojnog roka, mama mi je poslala novca kako bih si kupio nešto od robe pa sam si kupio jedan kaput koji mi se jako svidio. Sa mnom je bio prijatelj rodom iz Bosne koji nije imao novca, a također mu se svidio isti kaput. A ja dobijem želju, Izudin se zvao, dati mu novac da si kupi kaput. Kaže on meni, zar se ne bojiš da ti neću vratiti? Ako ikad vratiš, vratiš, ako nikad ne vratiš, ne moraš. Takav sam bio, tako sam odgojen“, kaže. Dodaje kako mu je nakon par mjeseci Izudin ipak vratio novac.
Sjetio sam se kako mu je sin Tomislav dugo persirao, što je za naše vrijeme bila nesvakidašnja pojava. Kaže kako su oni poštovali roditelje i persirali im. Kako je on persirao svojoj mami, djeca su to vidjela, pa su i ona nastavila isto. „Odgojen sam u tom jednom staromodnom duhu“, kaže iskreno.
Posao s trgovinama
Franjo je staru obiteljsku kuću 1987. godine odlučio prenamijeniti u trgovinu. Prije toga jedanaest je godina radio u Podravki u Lipiku, a onda mu je dosadilo putovati pa se zaposlio kao prodavač u trgovini Pivare Čelarevo u Vojvodini. „Nakon toga sama poželio biti svoj gazda i otvorio trgovinu, pa kako bude. Jedno vrijeme je to dobro išlo, međutim onda je došao rat. Stoga sam nakon nekoliko mjeseci, početkom 1992. godine u travnju na nagovor prijatelja otvorio poduzeće, budući da je na taj način postojala šira mogućnost prodaje i rada“, prisjeća se.
Tada je otvorio trgovinu mješovite robe. Vremenom, kako je posao išao, odlučio je otvoriti i drugu trgovinu u Badljevini. Kasnije je otvorio još jednu u Filipovcu, a nakon toga i na Praulji, gdje je poslovao nekoliko godina. Negdje početkom novog tisućljeća krenuli su svoja vrata otvarati trgovački centri koji su bili jeftiniji i imali veći izbor robe. Ljudi su sve više odlazili tamo i negdje u to vrijeme bio je prisiljen staviti ključ u bravu.
Osim kao vozač viličara u Podravki i kao trgovac, radio je Franjo sa suprugom puno i na poljoprivredi, a podsjeća se i da je dobrih desetak godina radio kao RTV inkasator. „To je dosta stresan posao za koji trebaš procijeniti kako pristupiti čovjeku čim ga vidiš, hoćeš li mu uopće pristupati. Unatoč svemu, volio sam taj posao, moglo se tu i zaraditi, a preko tog posla sam bio u kontaktu s ljudima i stekao razna poznanstva“, rekao je.
Mali etno-muzej
Odveo me zatim u svoju rodnu kuću koju je naknadno prenamijenio u trgovinu, a nakon trgovine u svojevrsni muzej starih predmeta. „Pitanje je bilo što s tim objektom gdje je bila trgovina, pa smo išli napraviti nešto sa starinama, koje inače volimo“, objašnjava mi, pokazujući komad po komad starinskog namještaja, alata, pribora. „Te smo krevete dobili od supruginog rođaka. Vidiš, stara peć, šivaća mašina, ima tu puno starih stvari, pa i starih obiteljskih slika. Gle, ovaj jaram. To mi je donio jedan prijatelj iz Bjelovara. Kotlić, u takvim kotlićima se nekad pekla palenta. Pravila se s rasolom, tekućinom od kupusa kojoj se polijevala palenta. Ovdje je moja obitelj, jedna fotografija s mog vjenčanja, a druga stara na kojoj sam ja kao najmlađi od sedmero djece. Ovo je vjerojatno više od sto godina staro. To je stara, originalna testera kojom su se razrezivala stabla“, objašnjava s posebnom pažnjom i strpljenjem.
Starinski kreveti
Stvari su, kaže, skupljali vremenom. Netko bi nešto donio, od nekoga bi nešto kupio. Nastavljao je s pokazivanjem dijela tkalačkog stana, glavnog brdila. Objašnjava mi pažljivo o čemu se radi kako me ne bi uvrijedio time što je pretpostavio da ne znam. Ima tu i lampi, drvenih vila, starih vatrogasnih šljemova, rifljača na kakvima su žene prale robu i još puno toga. „Nama je bilo drago da netko dođe u razgledavanje. Jednom su bili s požeške Poljoprivredne televizije i snimili su prilog koji se može pogledati na YouTubeu“, poručuje za kraj razgledavanja.
Najviše ponosan na djecu i kakvi su ljudi postali
Franjo ni dan-danas ne miruje. Tako uz pomoć supruge već godinama održava plantažu aronije od koje izrađuju sok i druge pripravke te koju prodaju na sajmovima te tržnici u Pakracu i Daruvaru. Rekli bi, jednom trgovac, zauvijek trgovac.
Nasad aronije u Donjoj Obriježi
Danas, nažalost, kao i većina starijih osoba ima određenih zdravstvenih problema, no um je bistar, a raspoloženje još uvijek na takvom nivou da se svako malo spreman našaliti. Ili pak podijeliti s javnošću dio svoje životne priče, „kad si vidim već tako odlučio i naumio“.
Čovjek je to koji je uvijek bio spreman našaliti se, pomoći, zapjevati, potegnuti na poslu. Na svojim je plećima zajedno sa suprugom Vesnom iz skoro pa ničega podigao kuću, troje djece, baveći se svime i svačime, a pritom uvijek misleći i na druge. Ipak, najviše od svega ponosan na svoju djecu. Nazvao me jutro prije nego što ću napisati reportažu kako bi me zamolio da ne zaboravim to naglasiti. Eto, takav vam je Franjo Jozipović.
Ponosni baka i djed
- PIŠE: Franjo Delač
- 1058
Koncert filmske glazbe u režiji učenika Osnovne glazbene škole održan je sinoć u pakračkoj Gradskoj vijećnici. Kroz jedanaest točaka predstavili su nam se učenici svih uzrasta, od onih iz glazbenog vrtića i početničkog solfeggia, pa sve do „veterana“ iz šestog razreda, Erike Mercluft, Tene Badrov i Benjamina Božića.
Dvoranom Gradske vijećnice tako su se širili taktovi glazbenih pozadina iz poznatih filmskih uspješnica, uključujući Vlak u snijegu, teme iz Kuma, Titanica, ali i nezaboravnih Štrumpfova, Malih letećih medvjedića i Pčelice Maje.
Okupljene je u ime organizatora pozdravila nova ravnateljica pakračke glazbene škole, Martina Golub, poželjevši svima dobrodošlicu i pozvavši ih da se opuste i uživaju u glazbi.
- PIŠE: Franjo Delač
- 2885
Hrvatska je malena država neobičnog oblika. Uslijed naše burne povijesti, granice države i saveza država i državica u kojima smo postojali i opstojali te kroz sva ta silna stoljeća na kraju i uspjeli nekako opstati, često su se mijenjale. Ovaj moderan oblik Hrvatska ima u velikoj mjeri „zahvaliti“ turskim prodorima koji su se nekako zaustavili manje-više na Savi i Hrvatsku stijesnili u svojevrstan oblik srpa. Budući da smo već utvrdili kako smo mala država, a još usto srpastog oblika, ispada kako ne postoji neki dio naše domovine koji nije blizu ili barem relativno blizu nekoj od granica.
Najdužu granicu dijelimo upravo sa svojim jugoistočnim susjedima iz Bosne i Hercegovine. Od ukupnih 2000 kilometara granica koje nas dijele sa svim susjednim državama, polovica otpada upravo na kopnenu granicu s BiH. Kada bismo išli karikirati, mogli bismo reći da je gotovo čitava Hrvatska pogranična zona, a većina te pogranične zone orijentirana je upravo prema Bosni i Hercegovini.
Odnosi Bosne i Hrvatske povijesno su blisko isprepleteni i uvijek smo na ovaj ili onaj način bili orijentirani jedni na druge. Čak i danas, u ovom periodu povijesti u kojemu smo možda razdvojeniji no ikad, zahvaljujući činjenici da je Hrvatska u EU i tvrdom šengenskom granicom razdvojena od susjeda u svom „mekom trbuhu“, Bosna i dalje nije daleko.
Preko Mađarske do Bosne
Upravo zbog blizine granica, u našem slavonskom slučaju osim s Bosnom, bliski su nam i Mađarska, pa donekle i Srbija, tu i tamo potegne se pitanje isplati li se prelaziti granicu u namjeri obavljanja određenih kupovina. Tamo 90-ih godina prošlog stoljeća upravo se često znalo potegnuti do Mađarske, tipično odredište bio je pogranični Barč. U ovom gradiću veličine Daruvara upravo je u to vrijeme cvjetala trgovina jer se zbog konkurentnih cijena brojnih proizvoda mnogim Slavoncima isplatilo odlaziti u veće šopinge upravo onamo. A kupovalo se svašta – od robe, obuće, pa do prehrambenih namirnica.
Vrijeme Barča nekako je prošlo, porezne i carinske politike učinile su svoje i početkom novog tisućljeća sve se rjeđe prelazilo mađarsku granicu s južne strane. Nekako u to vrijeme, kao sljedeća šoping-destinacija iskristalizirala se Bosna i Hercegovina, odnosno nekolicina njezinih pograničnih gradova. Kada Pakračani pričaju o Bosni, obično se na umu ima Bosanska Gradiška, koja se maltene podrazumijeva kao krajnje odredište kad god se kaže „idemo u Bosnu“. S obzirom na to da kod nas imamo Novu i Staru Gradišku, nekako je zgodnije i kraće, pa čak i jasnije reći „u Bosnu“ nego „u Gradišku“, a tko će još izgovarati i ono „Bosansku“.
A u Bosnu se išlo po svašta. Od onih artikala koje ipak nećemo reklamirati jer, osim što služe za razonodu, izazivaju ovisnost i štetni su po zdravlje, pa se išlo tenkirati, obavezno na nezaobilazne ćevape. Kupovala se roba na pijaci, kupovao se špeceraj, kupovao se elektromaterijal, dijelovi za radne strojeve, ukratko, nema što se nije kupovalo. Kroz godine smo se nekako iz Barča preorijentirali na južnu granicu. I pokazala se to kao dobra međugranična suradnja.
Bosance kolokvijalno bije glas dobrih domaćina. Vole ugostiti, vole popričati, što bi se u narodu reklo, „ljudovati“. Nekako su još malo opušteniji od nas, još je malo kod njih vrijeme usporenije, nema velike žurbe ni stresa, što dodatno uljepšava boravak ondje i čovjeku je u takvom okruženju nekako lakše odriješiti kesu, manje ti bude žao ostaviti koju marku više.
Od marke do eura i natrag
U Bosni se i dalje kao valuta koristi kod mnogih nikad prežaljena marka, doduše službenog naziva konvertibilna, ali marka je marka. Bosanci su ostali vjerni valuti koja je i u vrijeme raznih dinara, jugoslavenskih, hrvatskih, srpskih, nekako bila najdraža valuta bivše države, nakon čijeg su je raspada istočni susjedi odlučili „legalizirati“. Dodatna je pogodnost što u jedan euro otprilike stanu dvije marke, tako da je preračunavanje poprilično jednostavno – cijenu se podijeli na pola i dobijemo iznos u eurima.
Euro je inače relativno draga valuta u Bosanskoj Gradišci. Iako ga ne prihvaćaju na svim mjestima, odnosno u određenim trgovačkim centrima i ugostiteljskim objektima, na većini mjesta ipak slobodno cirkulira. Tako ćete na popularnoj gradskoj tržnici moći kupovati eurima, a i „kusur“ ćete najčešće moći dobiti u istoj valuti. Potrebe za mjenjačnicom nema ni ako kupujete na spomenutim mjestima koja eure ne primaju, jer ondje redovito možete plaćati „provlačenjem kartice“, bilo debitne ili kreditne, kao da ste i u Hrvatskoj. U nekim ugostiteljskim objektima možete birati hoćete li platiti karticom ili gotovinom, s tim da onda u slučaju plaćanja gotovinom, ostatak iznosa dobijete u markama, osim ako ga ne odlučite ostaviti konobaru kao „bakšu“.
S graničnog prijelaza ravno na ćevape
Jedan od razloga za otići u Bosnu svakako je kulinarsko-ugostiteljski ambijent. E sad, koliko se isplati? Recimo to ovako. Ako se u Bosnu ide ciljano kako bi se nešto pojelo, to vam svakako neće donijeti neku uštedu. Jasno je da se više isplati ostati kod kuće i kupiti namirnice u lokalnom trgovačkom centru. Međutim, jedan od razloga zašto se ide u Bosnu, osim specifične hrane, zapravo je turističke naravi. Isto kao što se strancima isplati doći na Jadran, ne zato jer će tako uštedjeti, već zato što si takav odmor mogu priuštiti, tako i mi volimo skoknuti u Bosnu na ćevape ili slično – jer to je gušt koji si možemo priuštiti, odnosno neće nas previše oplesti po džepu.
Postoji još jedan problemčić kad govorimo o putovanju u Bosnu i natrag, a on se zove granica, preciznije, granična kontrola. Kontrola sama po sebi nije problematična, jer većina nas najčešće ne pokušava švercati nedopuštene stvari ili nedopuštenu količinu dopuštenih stvari, ali stvar je u tome što kontrola traje, a to nerijetko uzrokuje zastoje na granici, već ovisno o dobu dana i tjedna. Stoga smo u Bosnu za potrebe ovog članka otišli dvaput – jednom na radni dan, a drugi put u subotu.
Prvi odlazak odradili smo u četvrtak. Od Pakraca do granice, ako se ide preko Okučana, cestovna je udaljenost otprilike 40 kilometara. Promet najčešće nije gust i nema nekih zastoja, tako da se ta dionica prolazi bezbolno. Treba ipak pripaziti na ograničenja brzine, jer osim jedne fiksne kamere, nerijetke su i policijske kontrole, a ograničenja nisu uvijek intuitivna, pa bi vam se, ako niste dovoljno pažljivi, moglo dogoditi da vas npr. ravnica u Okučanima „povuče“.
Pod uvjetom da normalno vozite, tih 40 km do granice proći ćete za nekih četrdesetak minuta. U tom trenutku postavlja se pitanje svih pitanja – kolika je kolona na granici? Taj četvrtak od dolaska na hrvatsku granicu pa do izlaska s bosanske strane trebalo nam je desetak minuta, što možemo smatrati rekordnim prolaznim vremenom. Kolona je bila mala i velikih zastoja nije bilo. Na povratku je bila nešto duža, ali i tu smo sve uspjeli proći unutar dvadesetak minuta. Za razliku od četvrtka, u subotu je situacija bila drugačija. Za ulazak nam je trebalo nešto više od dvadesetak minuta, dok je na izlasku situacija bila zagužvana i od trenutka od priključivanja koloni pa do ulaska u Hrvatsku, protekao je čitav jedan školski sat.
A kakav bi to bio izlet da se neposredno po dolasku nismo išli počastiti? Jednom smo na „platu za dvoje“ sjeli u ugostiteljski objekt uz granicu, drugi put na platu istog naziva u objekt pored tržnice. Plate su cijenom usporedive, odnosno konkretno 28 maraka u jednom te 32 marke u drugom objektu, što bismo mogli staviti u neki okvirni iznos od petnaestak eura. Tko god je u Gradišci naručivao plate za dvoje zna koliko je teško da dvoje ljudi to sve uspije pojesti. Realno su to plate za troje ili čak troje i pol prosječnih ljudi. Hrana je sočna, ukusno spravljena, obilno poslužena i užitak ju je „tamaniti“, ali u jednom trenutku čovjek shvati da su mu oči bile veće od realnih mogućnosti.
Ako se dvoje opuste, na salate i pića lako je potrošiti dodatnih petnaestak eura, ali tu se vraćamo na onu priču o ugođaju i turističkom doživljaju kojim smo se tu i tamo spremni počastiti bez razmišljanja baš o svakom euru koji ćemo iza sebe ostaviti. Osoblje oba restorana ljubazno je, uslužno, opušteno, euri su rado viđeni, a još ako ostavite neku sitnu napojnicu, bit ćete i drugi put rado viđen gost za kojega nije problem ispuniti neki od eventualnih specifičnih zahtjeva.
Nezaobilazna pijaca
Nekad se u Bosnu masovnije išlo kupovati robu na tržnicu. Zadnjih godina tržnica je u opsegu nešto smanjena, ali i dalje se od robe može pronaći gotovo sve što jedan prosječan čovjek može poželjeti ili zatrebati. Cijene doduše nisu konkurentne kao što su nekoć bile te su se manje-više izjednačile s cijenama npr. na našoj tržnici, a iako se prodavači većinom kunu u kvalitetu upravo njihove robe, te je tvrdnje teško objektivno provjeriti. Prodavači se trude ponuditi što više artikala, pa čak i onih koje kupac možda nije sam tražio. Cjenkanje je moguće, iako je dojam da uštede koje bi možda time moglo biti moguće ostvariti najčešće nisu vrijedne natezanja.
Prodavači s tržnice redom su se izmicali objektivu fotoaparata te bi od njega, kad bi ga uočili, bježali kao oprženi. Nekoliko puta čulo se „inspekcija!“, a ni objašnjenje kako smo novinari koji rade prilog za Pakrački list nije im djelovalo uvjerljivo. Dojma smo kako su neki prodavači očigledno imali neugodnih iskustava s inspekcijom, ne vole se naročito eksponirati, a budući da za nijedan kupljeni proizvod nismo dobili račun niti ih je itko uopće i spominjao, stvoreno je ozračje polu-legalnog poslovanja u kojemu se određene zakonske odredbe vjerojatno zaobilaze ili barem mudro prilagođavaju vlastitim potrebama.
Dakle, na tržnici nećete možda ostvariti neke uštede u odnosu na naše lokalne tržnice, o razlici u kvaliteti robe teško je objektivno pričati, ali doživjet ćete onaj autentičan ugođaj bosanskogradiške tržnice koji je unatoč svemu i dalje prisutan. Prosjačenje nije neuobičajena pojava, a susreli smo se s dva slučaja – u prvom je prosjačilo dijete, a u drugom mlada žena koja je pored sebe vodila slijepog čovjeka. Izazivanjem osjećaja sažaljenja pokušava se od ljudi izmusti koja marka, a naročito ako „nanjuše“ da ste izvana, jer kod takvih mušterija očigledno imaju više uspjeha.
Na pitanje dolazi li na tržnicu puno kupaca iz Hrvatske, na naše iznenađenje, prodavačica je rekla kako imaju mnogo kupaca ne samo iz Hrvatske, već i iz Slovenije, koji očigledno imaju svoju računicu za jednodnevan turistički izlet do Bosne. U prolazu se osim slovenskog na nekoliko mjesta čuo i njemački, tako da tržnica možemo reći ima jedan pravi multinacionalni karakter. Prodavač sportskih dresova barata kuriozitetnim nogometnim informacijama i voli razgovarati o raznim regionalnim sportskim klubovima, a ubacuje informaciju i kako ima dva sina koji navijaju za različite nogometne klubove, što zna rezultirati obiteljskim prepirkama i nadmetanjima. U ponudi ima i razne zastave, pa čak i nekih država koje više ne postoje, ali su i takvi rekviziti očigledno u određenim krugovima još uvijek traženi.
Na ulasku u tržnicu nasmiješeni čičica prodaje „suvenire“ s likom Josipa Broza Tita. Sve to govori nam da je država u kojoj je valuta njemačka marka, u kojoj se prodaju amblemi nekog bivšeg režima, jednom nogom i dalje ostala živjeti u romantiziranoj verziji bliske prošlosti.
Bosna kao turistička destinacija
Odlučili smo provjeriti i cijene određenih artikala iz svakodnevne upotrebe, a za potrebe toga posjetili smo lokalni trgovački lanac. Dosta artikala istaknuto je sa sniženim cijenama, a među njima i neki hrvatski brendovi, pa je tako npr. veliko pakiranje jedne popularne domaće bombonjere isplativije kupiti na akciji u Bosni nego u bilo kojem hrvatskom trgovačkom centru. I većina ostalih artikala povoljnija je nego u domaćim trgovinama, tako da bi se ciljanom obiteljskom kupnjom zasigurno mogla postići određena ušteda, ako ništa drugo, a ono barem da se kompenziraju troškovi goriva i na taj način izlet u Bosnu učini praktički besplatnim.
Osim toga, jedan nam je čitatelj javio kako je elektromaterijal za koji bi lokalno platio 400 eura u Bosni platio upola manje, pri čemu je za tu kupnju mogao ostvariti još i pravo na povrat poreza. Drugi čitatelj često kupuje razne metalne predmete, poput roštilja ili dodatnih alata za pripremu hrane, kakvi su u prosjeku također približno dvostruko jeftiniji. Jeftiniji su i određeni specijalizirani mehanički dijelovi, npr. komponente kosilica, trimera i sličnih radnih strojeva, tako da se majstori raznih „fela“ i hobisti u potrazi za dijelovima često upućuju upravo prema Gradišci.
Ono što je nekad bila Mađarska, danas je Bosna – šoping destinacija brojnih Slavonaca. U svoja dva izleta nismo imali negativnih iskustava. Dočekali su nas susretljivi i vedri prodavači, ugostiteljski djelatnici, opuštena bosanska atmosfera i osjećaj malog turističkog izleta kakav nam je svima tu i tamo dobrodošao. Pa ako si već ne možemo priuštiti zimovanje u Austriji ili ljetovanje na sve skupljem Jadranu, možemo tu i tamo sjesti s nekim u auto i počastiti se ćevapima, pa da i mi barem na jedan dan budemo negdje dočekani i posluženi kao turisti.