- PIŠE: Domagoj Ajman
- 1189
U dvorištu Muzeja vojne i ratne povijesti već neko vrijeme možete doći pogledati pristiglo osječko borbeno oklopno vozilo, skraćeno BOV. Ustupilo ga je Ministarstvo unutarnjih poslova i Policijska uprava osječko-baranjska te je svjedok ratnog vremena.
Suradnik muzeja Alan Bečić je o ovom tipu vozilu rekao kako je razvijeno je u tvornici TAM ( Tovarna Avtomobilov Maribor ), na zahtjev slovenske policije 1984. godine. Međutim, na jednoj vježbi 1985. godine, nakon što ga je ugledala JNA, preuzima ga pod svoje okrilje i počinje se 1986. godine s uvođenjem u službu. Prvenstveno je namijenjeno civilnoj i Vojnoj policiji. Prvi primjerci su bili naoružani strojnicom M2 Browning u kalibru 12.7x99 mm, dok su kasniji primjerci imali montiranu strojnicu M86 u kalibru 7.62x54 mmR. U Hrvatskoj su ga koristili i MUP i MORH, a čak je korišten i u mirovnim misijama (Afganistan).
Budući da udruga Klub ratničkih vještina, koja zapravo upravlja i vodi muzej, ove godine broji 25 godina postojanja (muzej postoji 12 godina), novopristigli eksponat je pristigao u pravo vrijeme te je plan obljetnicu obilježiti na dan sajma Slavonskog banovca 12. listopada otvorenim vratima muzeja gdje će se također kuhati grah za posjetitelje i goste iz Zagreba i ostalih gradova. Vrata muzeja bit će otvorena od 10 do 19 sati, a zainteresirani će moći ući u uređeni BOV-86 koji će imati mogućnost i vožnje po dvorištu budući da je u voznom stanju.
Također, vanjski muzejski postav obogaćen kamionom FAP 1314 iz 1976. godine, kojeg je MORH poklonio muzeju nakon otpisa.
„Prošle godine je bilo odlično na otvorenim vratima, družimo se, ulaz je besplatan, dolazi nam dosta povijesnih udruga jer smo s njima dobri. Za oklopnjak sam prije par godina predao zamolbu, primarna želja mi je bila dobiti bjelovarski koji je bio na pakračkim ulicama, no naposljetku se stvorila priča o osječkom kojeg smo na kraju i dobili i ispostavio se najboljim, iako nema veze s Pakracom, najbolje je očuvan, restauriran je i u voznom stanju. Bjelovarski je drukčiji pa se nadam i njemu, a poslao sam i zamolbu za MIG“, prepričao je voditelj muzeja Mario Tušek.
Mario također piše šest godina kolumne za magazin VP (vojna povijest), kojeg možete pronaći na kiosku. Prolazeći muzejom, zastali smo ispred jedne odore. „Ovo je Zokina GSS odora, puno je značio za društvo, bio je u raznim udrugama, pomagao gdje je stigao, nama je recimo cijeli muzej izgletao. Znali smo mu ostaviti ključ, a on je po cijele dane radio i ova odora je njemu u spomen.“
U muzej nerijetko pristižu nove akvizicije, oružarnica je vrlo opremljena, posljednja je pristigla VHS puška, a tu su već i stariji modeli pa sve do onih s kojima se krenulo u rat, tako da ne sumnjamo da će svatko tko posjeti Muzej vojne i ratne povijesti pronaći nešto interesantno.
- PIŠE: Pakrački list
- 1010
Iz Zavoda za javno zdravstvo Požeško-slavonske županije obavještavaju građane da su 23. rujna izvršili ispitivanje vode za ljudsku potrošnju iz lokalne vodoopskrbe naselja Kraguj na području grada Pakraca od strane djelatnika Službe za zdravstvenu ekologiju, ZZJZ Požeško-slavonske županije, nakon kojeg je utvrđeno odstupanje od parametara za provjeru sukladnosti u monitoringu vode za ljudsku potrošnju lokalnih vodovoda. Neispravan uzorak ne odnosi se na vodu iz gradskog vodovoda (iz javne vodoospkrbe).
Temeljem izvršenih analiza, a u skladu sa Zakonom o vodi za ljudsku potrošnju (NN 30/23) te Pravilnikom o parametrima sukladnosti, metodama analize, monitorinzima vode namijenjena za ljudsku potrošnju (NN 64/23 I NN 88/23) utvrđeno je da voda ne odgovara maksimalno dozvoljenim koncentracijama parametarnih stavaka (koliformi, e.coli, enterokoki, broj kolonija/22°C) te je ustanovljeno bakteriološko onečišćenje.
Obavijest i preporuka za potrošače: S obzirom na dokazano bakteriološko onečišćenje vode i da pritom postoji rizik za ljudsko zdravlje korisnika koji bi takvu vodu koristili u svrhu ljudske potrošnje, preporuka je da u svrhu koriste ispravno zdravstvenu vodu iz provjerenih izvora (npr. galoni, flaširana voda, cisterne sa zdravstveno ispravnom vodom i sl.). Ukoliko bi se zbog nedostupnosti zdravstveno ispravne vode, voda iz spomenutog lokalnog vodovoda ipak koristila u svrhu ljudske potrošnje, preporučamo pretkodno prokuhavanje vode kroz 3 minute i čuvanje takve ohlađene vode u čistim (dezinficiranim) posudama. Bez provođenja dezinfekcijskih postupaka vodu iz lokalnog vodovoda koristiti isključivo u sanitarne svrhe.
- PIŠE: Franjo Delač
- 1234
Monika, Željka, Jelena i Ilija
Projekt Svijet graševine zamišljen je tako da objedini tri vinogorja Požeško-slavonske županije – Vinogorje Kutjevo, Vinogorje Požega-Pleternica i Vinogorje Pakrac, a realizirati se ima kroz tri kapitalna objekta. Za više detalja upitali smo Željku Razumović-Odvorac, promotoricu projekta.
„Nositelj projekta je grad Pakrac. Partneri su grad Pleternica, Požeško-slavonska županija, Muzej grada Pakraca, Gradska knjižnica Pakrac, Turistička zajednica Požeško-slavonske županije i Javna ustanova Pleternica. Tehnička pomoć u pripremi i provedbi projekta je Regionalni koordinator razvoja Požeško-slavonske županije, Panora. Projekt je zamišljen kao grozd, a bobice su sastavnice Svijeta graševine. Jedna od bobica je Spahijski podrum u Pakracu, drugi je Muzej bećarca u Pleternici, a tu je i planirana Kuća graševine u Kutjevu čija izvedba još uvijek čeka svoju realizaciju“, započinje priču Željka.
Četiri etaže Spahijskog podruma
Spahijski je inače razdijeljen na četiri etaže, odnosno podrum, prizemlje, prvo potkrovlje i drugo potkrovlje. Na drugoj etaži, u prizemlju bit će smještena gradska knjižnica, a uz nju će se nalaziti suvenirnica i prijemni pult, odnosno glavni ulaz. Vertikalno su etaže Spahijskog podruma povezane stubištem, ali i dizalom. Budući da se radi o budućem domu gradske knjižnice i muzeja, u obilazak smo osim Željke poveli i ravnateljicu knjižnice, Moniku Lucić Fider, odnosno muzeja, Jelenu Hihlik.
Prostor budućeg stalnog postava muzeja na prvom potkrovlju
„Spahijski podrum i izvorno je bio vinski podrum te će i u konačnoj namjeni biti izložbena cjelina Svijeta graševine u Pakracu koja će biti posvećena bogatoj povijesti pakračkog vinogorja te razvoju vinarstva i vinogradarstva ovog kraja, gdje će posjetitelji dobiti dublji uvid u važnost vinarske tradicije te ključne trenutke i ličnosti koji su oblikovali ovaj kraj promovirajući graševinu i tradiciju bačvarstva. U podrumu će se uz Svijet graševine u Pakracu nalaziti i izložbena cjelina Iz našeg polja, s našeg stola koja se temelji na kulinarskoj baštini i tradicijskim receptima. Uz tu cjelinu nalazit će se i gastro-kutak koji će kroz ponudu jednostavnih tradicionalnih jela, kao i lokalnih vina i proizvoda sudjelovati u interpretaciji pakračke baštine“, priča nam Željka.
U samom podrumu povremeno će se organizirati događanja, prezentacije, a zamišljeni su organizirani dolasci posjetitelje, kroz ekskurzije ili na druge načine. Iako se u jednom trenutku razmišljalo i o punokrvnom restoranu, od te se ideje u konačnici odustalo te je podrum u svojoj krajnjoj instanci posložen u funkciji interpretacije baštinske priče. „Taj multifunkcionalan prostor bit će na raspolaganju i nama iz knjižnice i muzeja za neka neformalnija događanja, koncerte i slično“, kaže Monika.
„Najvažniji segment Spahijskog podruma je hibridni karakter u kojemu se spajaju muzej i knjižnica. Iako su to samostalne ustanove, kroz čitav Spahijski podrum bit će prožeta njihova povezanost. Muzej i knjižnica i danas neprestano surađuju, a ovdje će se to podići na još jednu višu razinu. Taj hibrid muzeja i knjižnice dosad nije primijenjen nigdje u Hrvatskoj te će Spahijski podrum u tom smislu biti jedinstven“, otkriva Željka.
Tzv. drugo potkrovlje
Monika je dodala kako ne postoji primjer prostora koji je s tom svrhom i tako osmišljen i koncipiran da unutar njega funkcioniraju dvije ovakve ustanove koje će se međusobno na neki način prožimati, a da nijedna pritom ne gubi svoju samostalnost, a istovremeno dobivaju nove mogućnosti za razvoj zajedničkih sadržaja, programa, aktivnosti. „Kroz cijeli Spahijski imat ćemo određene male izložbene cjeline koje će biti oformljene s muzejskim predmetima. To se odnosi na sami podrum, ali i na knjižnicu, koja će imati nekoliko izložbenih otočića s muzejskim predmetima koji će pričati priču o baštini grada i povezati muzejski aspekt s knjižničnim sadržajima“, objašnjava.
Željka je precizirala kako će se knjižnica sastojati od prijema korisnika, dječjeg odjela, odjela za odrasle te studijske čitaonice i igraonice. Postojat će i interpretacijski izložbeni otoci nazvani Tajne gradske knjižnice koji će između ostaloga demonstrirati hibridni karakter Spahijskog podruma. Tu će se nalaziti zavičajna i vinska zbirka te numizmatička zbirka, zbirka mustri te zbirka razglednica.
Plod bliske suradnje dvaju gradskih institucija
„Knjižnica seli čitav svoj fond i kompletno poslovanje u prostor Spahijskog podruma, što nije slučaj s muzejom, koji će nastaviti funkcionirati na dvije lokacije, postojećoj i novoj. Iako je knjižnica sastavni dio Spahijskog podruma, to neće utjecati na redovan rad i poslovanje s korisnicima, između ostaloga i zahvaljujući zasebnom ulazu, zbog kojega će se knjižničarska djelatnost odvijati nesmetano, bez obzira na potencijalne grupe posjetitelja ili druge aktivnosti i programe koji će se u prostorima podruma odvijati“, pojašnjava Monika.
Dodaje kako je kompletan prostor protočan i proteže se na jednoj etaži, u svojevrsnom otvorenom prostornom planu. Kvadratura je veća od one kojom knjižnica trenutačno raspolaže, a tu su i multifunkcionalni prostori, dvorane koje će koristiti i muzej i knjižnica. „Jedan od njih je već spomenuti gastro-kutak u podrumu u kojemu ćemo moći održavati koncerte, predstave, gastro-prezentacije i slično“, kaže Monika.
Jelena je dodala kako su u koncepcijskoj ideji sudjelovali svi akteri. Grad je imao viziju obnove Spahijskog podruma koja je u konačnom obliku realizirana kroz razgovore i suradnju muzeja, knjižnice i tvrtke Muze d.o.o. za savjetovanje i upravljanje u kulturi i turizmu, koja je autor idejnog koncepta prostora. Umjesto da im bude jednostrano predstavljeno gotovo rješenje, svi su sudjelovali u čitavom procesu i njegovoj konceptnoj izradi. „Kroz razgovore s predstavnicima tvrtke, u skladu s njihovim doživljajem načina funkcioniranja muzeja i knjižnice, došli smo do toga da bi to mogla biti jedna jedinstvena priča primjerena Pakracu, a s obzirom na blisku suradnju naših dvaju ustanova“, kaže Jelena. Monika je ispričala kako se radi o tvrtki koju karakterizira pionirsko djelovanje u području interpretacije baštine, a prethodno je sudjelovala u koncipiranju prostora kao što su Ivanina kuća bajke u Ogulinu, ali i Muzeja bećarca u Pleternici, jedne od sastavnica projekta Svijet graševine.
Otvori u drugom potkrovlju za ventilacijske cijevi
„Većinski dio prvog potkrovlja predviđen je za dugo očekivani stalni postav muzeja, koji smo nazvali Naš zavičaj. Izložbena cjelina duboko zaranja u kulturno i povijesno tkivo grada, pružajući posjetiteljima uvid u živote ljudi koji su oblikovali ovu zajednicu kroz različite epohe. Prikazujući baštinu i povijest Pakraca, izložba će oživjeti prošle trenutke kroz autentične artefakte, fotografije i priče koje svjedoče o raznolikosti života na ovom području. To nije samo muzejska izložba, već izvoran prikaz života koji prožima duboko naslijeđe grada, čineći je ključnim dijelom kulturnog iskustva za sve posjetitelje Muzeja grada Pakraca. To će biti kružna izložba koja će obuhvaćati i multifunkcionalan prostor Galerija Pakra za gostujuće i povremene izložbe, a moći će se rabiti i za radionice. Na drugom dijelu nalazit će se multifunkcionalna dvorana Julijana, mala konferencijska dvorana u kojoj će se moći održavati projekcije filmova, predavanja, a koju će potencijalno moći rabiti i razne udruge za svoje potrebe“, pojašnjava Željka.
Interaktivan, multimedijski pristup stalnom postavu muzeja
„Što se tiče stalnog postava, išlo se na jedan suvremeni koncept i interpretaciju naše baštine kroz različite priče. Nismo htjeli ići na klasičnu postavku muzejskih predmeta, već smo ih se potrudili interpretirati na zanimljiv način. To je nešto na čemu se dugo radilo i nastojali smo pokazati one najvažnije priče koje Pakrac ima, od različitih arheoloških predmeta iz arheološke zbirke, preko etnografskih, kulturno-povijesnih predmeta iz naših muzejskih zbirki koji su stavljeni u specifičan kontekst i pričaju priče o razvoju grada“, opisuje Jelena budući stalni muzejski postav.
Dodaje kako neće pričati priču samo o gradu, već i o ljudima koji su puno značili za Pakrac. Pri izradi stalnog postava, velik naglasak stavljen je na ljude koji su u nekom trenutku gradili grad, a povijest ih je možda marginalizirala. Tako će završna točka postava biti mala izložbena cjelinu Sva lica Pakraca koja će obuhvaćati stotinu lica povijesnih ličnosti grada, ali i današnjih i Pakračana i Pakračanki, u vidu svojevrsnog mozaika. Osim toga, bit će tu i dosta multimedijskog sadržaja koji će se provlačiti kroz cijeli Spahijski podrum, što uključuje klasične aplikacije, ali i VR aplikacije, čime će se ostvariti kombinacija muzejskih artefakata i interaktivne multimedije.
Jelena pridodaje kako je interakcija s posjetiteljima dosta bitna, a njome se nastojala izbjeći statičnost. Osim što će dobiti suvremen stalni postav koji dosad nisu imali, muzealci će dobiti i dodatnu kvadraturu koja im je bila prijeko potrebna, jer muzej im je postao daleko premalen za sve njihove potrebe, od arhive izložaka do radnih prostora te samog izložbenog prostora koji je trenutačno uistinu skučen. „Dosad zbog toga nismo mogli ni imati stalni postav, jer u tom bismo slučaju ostali bez prostora za povremene izložbe. Muzej će ostati funkcionirati u postojećoj zgradi, u Malom dvoru Janković, dakle ne izlazimo iz nje. Stalni postav bit će u Spahijskom podrumu, a većina radnih prostora, muzejska čuvaonica i prostor za povremene izložbe ostat će na staroj lokaciji. Morat ćemo biti dosta fleksibilni što se tiče radnog vremena i djelovanja na dvije lokacije, a organiziranje te preraspodjele nešto je čime ćemo se baviti u budućnosti“, kaže Jelena.
Jedan od ulaza u Spahijski
Na posljednjoj etaži, tzv. drugom potkrovlju, između ostaloga bit će smještena i tri ureda koji će biti na raspolaganju djelatnicima knjižnice i muzeja, a ondje je predviđen i prostor za arhivu. Knjižničari, koji se u potpunosti sele u Spahijski podrum, raduju se mogućnostima koje će im novi prostor pružiti s obzirom na njihov svakodnevni rad, ali i za društveni, kulturni i edukativni rad, jer u tom smislu pruža nemjerljivo veće mogućnosti, smatra Monika.
Jelena podsjeća kako zgrada Spahijskog podruma već dugo stoji praktički napuštena, a ovim će dobiti novi život, koji će istovremeno predstavljati i značajan turistički potencijal. „Spahijski je potvrda našeg dugogodišnjeg rada i suradnje i drago nam je što smo dobili priliku da se to na ovaj način kapitalizira i da ostvarimo suradnju na jednoj još višoj razini. Iza svega stoje godine rada, a ovaj prostor bit će svojevrsna kruna tih napora. Drago nam je i što je grad Pakrac prepoznao naše ideje i odlučio krenuti u tom pravcu pri osmišljavanju koncepta prostora“, zaključuje Monika.
Poslovođa Ilija Tomazić
Kroz sve etaže Spahijskog podruma, danas živahnog gradilišta na kojemu radovi pomalo ulaze u završnu fazu, proveo nas je Ilija Tomazić, poslovođa gradilišta, koji je ovdje od početaka radova, odnosno od 2022. Dok smo razgledavali pojedine cjeline, između ostaloga objasnio nam je kako je Spahijski podijeljen na šest odvojenih požarnih zona. „Ako u jednoj zoni dođe do požara, ne postoji mogućnost da se on brzo proširi, odnosno za širenje bi mu trebalo 60 do 90 minuta, što ostavlja dovoljno vremena za pravovremenu reakciju i gašenje, a u tu svrhu u blizini svih požarnih zona postavljeni su hidranti“, kaže.
Dodaje kako su završni radovi pri kraju, nakon čega slijedi završno bojenje, PVC podovi i unošenje namještaja, tako da nema mjesta bojazni da projekt ne bi bio dovršen u roku, odnosno do kraja godine. I vanjsko uređenje pri samom je kraju, jer preostalo je još obojiti fasadu i montirati čelično stubište koje će uz nedavno utvrđenu betonsku stijenu voditi prema Hrvatskom domu, a čije se postavljanje planira upravo ovih dana.
Obnova iz kuta Gradske uprave
Dodatne pojedinosti o tijeku obnove Spahijskog podruma, kao i povezane tehničke detalje, otkrio nam je Dino Briški, viši stručni suradnik za graditeljstvo u Gradskoj upravi. „Spahijski podrum je dio projekta Svijet graševine, a u pitanju je jedinstven projekt koji koristi vinski identitet i kulturnu baštinu u brendiranju cijele regije te je zamišljen kao podrška turističkom sektoru Požeško-slavonske županije. Projekt Svijet graševine kao cjelina složen je od šest glavnih aktivnosti koje nose različite podaktivnosti. Aktivnosti su složene na način da se osigura pravovaljani razvoj projekta u cjelini te da se provedbom istih osigura njegova potpuna održivost, upravljanje, promidžba i vidljivost projekta“, započinje Briški. Dodaje kako su predmetnim projektom planirane izgradnja i opremanje Interpretacijskog centra Muzej bećarca u Pleternici te Spahijskog podruma u Pakracu. Uz posjetiteljske objekte pripremljena je i izrađena programska i prezentacijska dokumentacija, realizirane edukacije, stručna usavršavanja, uspostavljena upravljačka infrastruktura te obuhvaćeni troškovi promocije Svijeta graševine kao brenda.
Spahijski podrum izvorna je građevina iz 18. stoljeća upisana u registar kulturnih dobara, a ovim projektom planirana je njegova revitalizacija. U fokusu projekta je kulturno-turistička valorizacija kulturne baštine Spahijskog podruma s ciljem uklapanja glavnih tema i poslanja ovog projekta u okvire te rad Gradske knjižnice Pakrac i Muzeja grada Pakraca. Završetkom projekta Spahijski podrum postat će posebna hibridna kulturna institucija koja objedinjuje te dvije važne kulturne vertikale grada Pakraca i njihove funkcije. Osim udruživanja funkcija, utjecaja i djelovanja muzeja i knjižnice, Spahijski podrum postat će i novo kulturno, društveno i intelektualno središte svih građana grada Pakraca, ali i svih gostiju i posjetitelja koji će radi ove nove građevine zasigurno željeti posjetiti ovaj kraj.
Tijek radova i izvođači
Radovi rekonstrukcije građevine se obavljaju sukladno projektnoj dokumentaciji iz 2021. Glavna projektantica je Ana Pećar dipl. ing. arh. iz tvrtke HIDROENERGA d.o.o. iz Osijeka, a samo opremanje objekta provest će se sukladno definiranoj muzeološkoj koncepciji i projektu opremanja čiji su autori tvrtka Studio Rašić d.o.o. iz Zagreba i Muze d.o.o. iz Zagreba. S izradom projektne dokumentacije za rekonstrukciju građevine krenulo se početkom 2021., dok se s projektom opremanja krenulo 2020.
„Radove na rekonstrukciji Spahijskog podruma izvodi tvrtka Presoflex d.o.o. iz Požege, izvođač radova je uveden u posao 28. ožujka 2022. Tijekom izvođenja došlo je do nepredviđenih radova i okolnosti na koje se nije moglo utjecati, bilo je dodatnih izmjena u projektnoj dokumentaciji i raznih usklađivanja dokumentacije, a s obzirom da je Spahijski podrum zaštićeno pojedinačno nepokretno kulturno dobro (oznaka dobra: Z-6679), rekonstrukcija javne građevine ove kategorizacije podliježe sveobuhvatnom pristupu aktivne uključenosti različitih struka, a u cilju očuvanja i zaštite arhitektonskih, umjetničkih i povijesnih vrijednosti, zbog čega je planirani završetak radova značajno produžen. Zbog problema kod izvođenja radova (prema postojećoj projektnoj dokumentaciji) na potpornom zidu između Hrvatskog doma i Spahijskog podruma, u veljači 2024. ishođena je izmjena i dopuna građevinske dozvole, što je također utjecalo na dinamiku radova“, dodaje Briški.
Ustvrdio je i kako ne možemo reći da radovi teku po planu, ali s obzirom da su kompleksniji radovi završeni, trenutna dinamika građevinskih aktivnosti u zadnjih šest mjeseci značajno je pojačana te se završetak radova na rekonstrukciji građevine očekuje u listopadu 2024. „Kad kažem kompleksniji radovi, prvenstveno mislim na radove ojačanja konstrukcije objekta koji podrazumijevaju ojačanje konstrukcije svoda i zidova karbonskim vlaknima (FRCM sustavom), ojačanje drvene konstrukcije krovišta i drvenih podova čeličnim profilima i sprezanjem drvo-beton, demontažu dijela nosive konstrukcije krovišta radi ugradnje lifta, ugradnju nosive konstrukcije lifta, sidrenje potpornog zida i betonažu istog, izgradnju novog AB zida unutar objekta, a s obzirom da se radi o građevini koja je dijelom ukopana, izvedba hidroizolacijskog sustava bila je izrazito kompleksna“, dodaje.
Ukupna ugovorena vrijednost radova na rekonstrukciji objekta iznosi 3.951.017,23 EUR s PDV-om, a trenutačni postotak izvršenosti radova je oko 60 posto. Vrijednost realizacije stalne izložbe i opremanja interijera Spahijskog podruma je 1.508.375,14 EUR, izvršitelj je tvrtka 490 Studio S.r.l. iz Italije, a opremanje bi trebalo započeti u kolovozu.
- PIŠE: Pakrački list
- 1588
Tržnica Pakrac u četvrtak 26. rujna provodi Natječaj za zakup prodajnih mjesta za jesensku prigodnu prodaju cvijeća, cvjetnih aranžmana i prigodnih potrepština s početkom u 12 sati.
Jamčevinu u iznosu od 30 eura po prodajnom mjestu potrebno je uplatiti najkasnije 1 sat prije početka natječaja, poručuju iz Tržnice.
- PIŠE: Franjo Delač
- 2403
Mirčeta i njegovu suprugu Venesu upoznao sam još tamo početkom tisućljeća na Evanđeoskom teološkom fakultetu na kojemu smo skupa studirali. Veseo i srdačan, otvoren i pristupačan, uvijek je bio zahvalan za podružiti se, popričati, izaći na piće, otići u kino. Oduvijek mu je vjera bila najvažnija, ali moglo se s njim popričati o bilo čemu, ni od jedne teme nije zazirao i nikad se kod njega nije osjetila osuda ili odmak prema neistomišljenicima. Bio je isti, bez obzira na to družio se sa svojim vjernicima ili s ljudima koji nisu naročito skloni odlasku u crkvu. Ni slutio nisam da ću s tim rođenim Makedoncem jednog dana biti sugrađanin u Pakracu niti da će on biti pastor ovdašnje baptističke crkve. A još manje da će jednog dana sa svojom dragom Venesom imati čak šestero djece.
Zanimalo me kako izgleda život s toliko djece. Prva riječ koja mu je pala napamet bila je, „glasno“. Djeca, kaže, ne dođu odjednom, tako da se navikavaš i prilagođavaš situaciji u hodu, posložiš sebe, pa njih, napraviš svoju rutinu, pa njihovu. „Ujutro se budimo za školu, prvo supruga i ja, pa onda budim njih. Odem im gore u sobe i budim ih jedno po jedno; uzmem ih u naručje i spuštam u kuhinju, gdje ih čeka Nesquik. Kad poslužim jedno dijete, odlazim po drugo, pa po treće, četvrto, osim ako se netko od njih ne probudi ranije, pa siđe sam. Nakon toga idu na umivanje, pranje zuba, oblačenje. Najstarijeg sina Ezru šaljemo ranije, kako bi stigao na bus za Daruvar, gdje je upravo završio prvi razred srednje škole za agroturističkog tehničara, nakon čega i ostale ispratim u školu. Supruga Venesa (djevojački Husak, rodom iz Daruvara) već u sedam ujutro kreće kako bi stigla u Kutinu, gdje predaje latinski u Srednjoj školi Tina Ujevića, a istovremeno je i koordinatorica za državnu maturu“, opisuje Mirče tipičan početak dana u svojoj obitelji.
Kad isprati djecu, baca se na usisavanje, pranje i slaganje suđa, a zatim kreće s pripremanjem ručka. Prije, kaže, nije znao ništa o kuhanju, ali čovjek vremenom nauči. Djeca jedu po povratku iz škole, a on sa suprugom, kad se vrati s posla. Zatim ona preuzima djecu, a on se može posvetiti svojim obavezama. Tada može pripremati propovijedi, razgovarati s ljudima ili otići odraditi nešto, već prema potrebama, a obaveza se uvijek nađe.
Želja za djevojčicama krivac za brojnu obitelj
Kaže kako nisu planirali imati toliko veliku obitelj, već dvoje, troje djece, a najveća mu je želja bila dobiti kćer, budući da dolazi iz obitelji u kojoj ih je bilo tri sina, od kojih je on najstariji. „Rođen sam 1983. u Strumici, u Makedoniji. Tijekom odrastanja, s braćom se nisam baš uvijek najbolje slagao, pa sam valjda i zbog toga poželio jednog dana dobiti kćer. Venesa je s druge strane odrastala u obitelji u kojoj je imala pet sestara i nijednog brata“, opisuje njihove jednopolarne obitelji.
Iako je silno želio kćer, prvo su dobili sina Ezru koji im je došao nakon teške suprugine bolesti i operacije, nakon koje je postojala bojazan da neće niti moći zatrudnjeti. Zato su ga odlučili nazvati Ezra, što znači „Bog nam je pomogao“, jer bez Božje pomoći ona ne bi uspjela preživjeti. Nakon par godina dobili su još jednog sina, Joela. Iz trećeg pokušaja napokon im je stigla toliko željena curica, koju su nazvali Aria i koja im je svojim dolaskom donijela iznimnu sreću.
Mama i tata s djecom: Ezra (16), Joel (12), Aria (11), Abel (9), Nola (7) i Amos (9 mj.)
Mirče se toliko radovao djevojčici da je poželio još jednu, međutim iz četvrtog pokušaja stigao im je novi sin, Abel. Želja za još jednom curicom nije jenjavala i naposljetku im se ispunila, jer kao peta po redu u obitelji Manavski rodila se Nola. Nakon toga, dugo su razmišljali o tome žele li još jedno dijete, a prevagnula je želja supruge, koja je osjećala da im želi podariti još jedan mali blagoslov. Iako su opet htjeli curicu, čime bi se omjer snaga izjednačio na 3:3, rodio se mali Amos.
„Kad smo djeci priopćili da čekamo još jednu bebu, počela su plakati od sreće. Bilo nam je iznimno drago i pomalo nevjerojatno što su nakon saznanja o Venesinoj trudnoći i o dolasku nove bebe u obitelj bili toliko sretni. Grlili su mamu, bio je to jedan prekrasan trenutak. Sin Abel jedini je navijao da beba bude dečko, svi ostali bili smo za curicu. Kad smo saznali spol i rekli djeci da će dobiti bracu, Abel je počeo vrištati, derao se, skakao po kući, ludio je, nije se mogao smiriti“, podsjeća se Mirče.
Kad se najmlađi član obitelji rodio, očarao ga je svojom pojavom. „Da sam ga mogao nacrtati, zamisliti, ne bi bio takav. To je toliko veselo dijete, ne prestaje se smijati, radostan je bez prestanka. Sva ostala djeca jako ga vole, uzimaju ga, igraju se s njim, žele biti s njim. On je nešto prekrasno, nešto fantastično, nezamislivo“, priča ponosni otac.
Amos prati mamu na posao
Berem rajčicu i spavam
Priča kako je biti pastor odgovoran posao, no odmah se ispravlja, govoreći kako to nije posao, već poziv. „Rođen sam u kršćanskoj obitelji i odmalena sam odlazio u Evanđeosku, protestantsku crkvu. U crkvi sam bio redovit, odlazio sam na omladinske sastanke, družio se s ostalim vjernicima. Kad je došlo vrijeme odabrati srednju školu odlučio sam se za elektrotehničku, programerski smjer, a ta je škola bila u Bitoli. Tada sam se odvojio od obitelji i od crkve, otišao u drugi grad. Bilo mi je to posve novo iskustvo, a i drugima, učiteljima i školskim kolegama ja sam bio drugačiji. Stalno su me ispitivali iz kakve sam to crkve, kakvi smo mi, što radimo, u što vjerujemo. Ja bih im rado odgovarao na njihova pitanja“, opisuje Mirče svoje srednjoškolske dane.
Kad je bio na zadnjoj godini, postajalo mu je sve teže. Kao mlad čovjek poželio je probati ono što dotad nije – što mu to svijet ima za ponuditi. Nakon što je završio školu i iz Bitole se vratio kući, počeo je svaku noć izlaziti. „Skupio sam ekipu i svaku večer išli smo u drugi kafić. Počeo sam izlaziti, piti, a u meni se rodila velika želja i potreba da se tučem. Otkud je to došlo, ne znam, ali navečer prije izlaska pustio bih si rock'n'roll i tako se nabrijavao na tuču“, kaže. Bio je mlad, pun hormona, jak od svakodnevnog rada. Ipak, iako je tražio nevolje, na kraju se nikad nije potukao, a iako je pio alkohol, uvijek bi stao na vrijeme, tako da se nikad nije ni napio.
Inače Mirče dolazi iz poljoprivredne obitelji u kojoj se oduvijek puno radilo. Sadili su povrće, imali su pod nasadima njive na otvorenom, kao i plastenike. Tata je vidio što se počelo događati s njim i dao mu dozvolu za izlaske, pod uvjetom da ako ga bude budio u tri, četiri sata ujutro zbog posla, nema odbijanja, što je Mirče prihvatio.
U svom novom plasteniku u Pakracu
„Tako bih izlazio svaku večer, bio bih vani do jedan, dva ujutro, a tata bi me budio u tri, četiri i išli smo raditi. Nikad nisam rekao „ne“, „neću“ ili „ne mogu“. Sjećam se jednog trenutka kad sam u plasteniku brao rajčicu, berem ju i spavam, ali nisam se dao, bio sam jak i tvrdoglav. Navečer se presvučem za spavanje, a prijatelji dolaze po mene u dvorište, kucaju mi na prozor, zovu me van. Pogledam tatu, on pogleda mene i gleda što ću napraviti, pita me, nećeš valjda ići? Ja kažem, tata, sramota da ne idem. Dečki su se žrtvovali, došli po mene, neću ih sada ostaviti na cjedilu“, podsjeća se. Skinuo bi se iz pidžame, obukao i otišao. Tako je svaku večer tri mjeseca tvrdoglavo, uporno izlazio van.
Iako je noćima izlazio i provodio vrijeme po kafićima, nedjeljom ujutro otišao bi u crkvu, gdje nitko osim njegovih roditelja nije znao kako živi. U jednom trenutku, pastor je najavio konferenciju u Rumunjskoj, a njegov je tata pastora zamolio da ga povede sa sobom, jer, rekao je, „sin mi odlazi od Boga“. „Bio sam svjestan toga, znao sam što radim i kako živim i da ne mogu sjediti na dvije stolice te da uskoro moram donijeti odluku – ili ću skroz otići u svijet i ostaviti Boga ili ću se vratiti nazad. Koliko god dobar glumac bio, ne možeš tako nastaviti. Ipak, još uvijek sam bio tvrdoglav“, priznaje.
Bio sam tvrdoglav, ali Bog je tvrdoglaviji
Jedne su večeri tako u Rumunjskoj sjedili u svojoj sobi, nekoliko crkvenih starješina, pastor i on. Dok su se molili, u sebi je pomislio – „Bože, o tebi znam puno. Čitav sam život u crkvi, propovijedao sam, čitam Bibliju, ali tebe nikada nisam doživio“. Kad je došao red na njegovu molitvu, osjetio je kako je došao do životne prekretnice i tad je pred svim tim ljudima počeo ispovijedati svoje grijehe. „Molio sam bez prestanka i što sam više to iznosio iz sebe, to sam veću slobodu doživljavao. Molio sam i nisam mogao stati. Molim se, a ljudi oko mene plaču. Pomislio sam, ljudi, zašto plačete?“, kaže o presudnom trenutku svog života.
Što je više molio i iznosio svoje grijehe, to je veći mir i slobodu od Boga dobivao, a kad je molitvu nakon sat i pol vremena završio, osjetio se slobodnim, čistim i mirnim. Te noći nije mogao spavati, već je čitao Bibliju. Kad su se vratili kući, mama i tata bili su sretni što ga vide i krenuli su ga uzbuđeno ispitivati kako je bilo. „Ja sam rekao samo, pa dobro. Mama me pogledala i rekla, Mirče, ti nisi isti. S tobom se nešto dogodilo, ti si se promijenio, reci nam što je bilo. Onda sam im rekao da sam doživio Boga i da je Bog promijenio moj život“, kaže.
Nakon toga, sa svojih 19 godina, dobio je poziv od Boga da ide studirati teologiju. Prethodno mu je želja bila ići na elektrotehnički fakultet u Sofiju, za što se i pripremao. „Kad sam čuo taj Božji poziv, rekao sam mu „neću“. Inače s Bogom imam takav odnos da pričamo i sve mu kažem. Bože, ne volim teologiju i ne volim teologe. Upoznao sam ih, uopće mi se ne sviđaju. Ne volim njihovo filozofiranje ni njihove priče, njihova prepucavanja, pametovanje. Ne želim ići studirati teologiju“, proradila je u Mirčetu opet tvrdoglavost.
Nakon toga, isti mir onaj mir koji je od Boga dobio, nestao je, a zamijenio ga je nemir. „Tvrdoglav sam bio, ne dam se ja, ali ne da se ni on. Kada iskusiš nešto nadnaravno, prekrasno, nešto što dotad nikad nisi doživio, pa to odjednom opet nemaš, više nisi isti čovjek. Ne možeš živjeti bez toga, život nije isti. Tako ja više nisam mogao živjeti bez Božjeg mira. Kad više nisam mogao izdržati rekao sam Bože, dobro, hoću. Bio sam tvrdoglav, ali on je tvrdoglaviji od mene“, kaže. Otišao je do svog pastora i rekao mu kako je dobio poziv od Boga da ide studirati teologiju, a pastor mu je preporučio Evanđeoski teološki fakultet u Osijeku, gdje je na kraju i završio.
„Šanse da preživi su jedan posto“
Još za vrijeme fakulteta, plan je bio da se nakon diplomiranja vrati u Makedoniju, gdje će oženiti Makedonku i raditi kao pastor. „Dok sam bio u Osijeku, nakon što sam upisao drugu godinu, na fakultet je došla jedna Daruvarčanka. Ubrzo smo se sprijateljili, bila je jako ugodno društvo. Nakon prijateljevanja, krajem školske godine smo prohodali, a nakon otprilike godinu dana se i zaručili. Šest mjeseci kasnije vjenčali smo se u Makedoniji i odmah se vratili u Hrvatsku. Ja sam tad već završio fakultet, ali ona je trebala odraditi još jednu godinu“, priča Mirče.
„Mjesec dana nakon vjenčanja, Venesu je uhvatila neka slabost. Dok je hodala ispred mene, počela se rušiti, uspio sam je nekako uhvatiti, a ona je zatim ispovraćala ogromnu lokvu krvi“, priča Mirče o tim zastrašujućim trenucima. Nakon pregleda u osječkoj bolnici, mislili su da je u pitanju čir te su je poslije bolničke obrade pustili kući. Nakon tjedan ili dva, ponovila se ista stvar, samo što ovaj put krv nije bila crna i zgrušana, već svjetlija. Poslije tog drugog pregleda, dijagnosticirali su joj Divertikulitis duodenum. Kad je liječnik ustanovio da se problem nalazi na jako nepristupačnom mjestu, počeo je psovati. Rekao je da se mora operirati te da će za operaciju zbog njezine kompleksnosti zadužiti šefa kirurgije.
Sa suprugom Venesom
„Operirana je na moj rođendan, 18. siječnja, a operacija je trajala četiri sata. Kirurg je rekao kako je operacija bila teška i dodao da su šanse za oporavak jako slabe. U isto vrijeme nazvali su njene roditelji i njima rekli da su šanse da preživi jedan posto. Rekli su im neka dođu, da budu uz nju i da se oproste“, prepričava Mirče najteže trenutke svog života.
Odmah nakon operacije, iako joj je cijeli trbuh bio razrezan i trpjela je strašne bolove, dizali su je i tjerali da hoda. Nakon toga još je dva mjeseca ostala u bolnici, dok se gušterača koja je bila upaljena nije oporavila. „Nije mogla jesti, piti, živjela je na infuziji, uslijed čega je spala na nešto preko 40 kilograma, bila je kost i koža, više nije imala snage ni za hodanje. Dok je bila u bolnici, posjećivao sam je jednom ili dvaput dnevno i to je bilo jedino što joj je moglo podići raspoloženje. Sav novac koji sam imao i koji su mi ljudi davali kako bi nam pomogli, trošio sam na cvijeće, koje sam joj nosio svakodnevno“, opisuje Mirče te traumatične dane.
Jedne nedjelje tako je dobio poriv dodatno je razveseliti. Obukao je svadbeno odijelo, stavio kravatu, parfimirao se, otišao do cvjećarnice po buket i takav krenuo u bolnicu. Neki dečki koji su sjedili ispred kafića, kad su ga vidjeli, dobacili su mu, „prijatelju, šta si ti toliko zgriješio“? Kad je takav došao na njen odjel, medicinske sestre počele su dozivati svoje kolegice da dođu vidjeti taj prizor. Tako je praćen s nekoliko medicinskih sestara u svadbenom odijelu došao do Venese i predao joj cvijeće, što ju je razveselilo i izmamilo nekoliko suza. Htio ju je raspoložiti i rastjerati joj crne misli. Na kraju se uspjela izvući i to bez ikakvih dugoročnih posljedica, za što Mirče zahvaljuje samo Bogu.
„Kad smo se vratili na fakultet, Venesa je bila u zaostatku s ispitima. Unatoč tome, u pola godine položila je sve ispite i predala sve radove s te zadnje godine i to tako dobro da je na kraju bila najbolja studentica na fakultetu, summa cum laude“, kaže. Istovremeno, Mirče je razmišljao što mu je činiti. Odlučili su da se u Makedoniju ne vraćaju, ali nisu znali što će dalje, gdje i od čega živjeti.
Propovijedi su nastajale na baušteli
„Tražio sam posao, ali nitko me nije htio uzeti, pogotovo jer se u to vrijeme recesije radio pritisak na poslodavce da zapošljavaju domaće ljude, a bilo je puno nezaposlenih. Srećom, naišao sam na jednog brata iz crkve koji se bavio građevinom i tražio je radnike. Javio sam mu se i uzeo me te sam tako postao građevinski radnik“, opisuje Mirče novo poglavlje u svom životu. Prvih mjesec-dva, bilo mu je jako teško, naporno i zahtjevno. U tom je razdoblju bio srdit na Boga. „Rekao sam, Bože, dao si mi poziv da idem studirati teologiju, a što sad ja radim? Kakve ovo ima veze s teologijom? Jesam li za to učio? Jesi li me za to pozvao?“, podsjeća se Mirče koji je u to vrijeme radio za satnicu od 15 kuna.
Tad su dobili Ezru, a Mirče je radio po cijele dane. Vikendima bi znao biti slobodan, a teško mu je padalo što bi ga se Ezra u to vrijeme znao uplašiti, kao da je stranac, toliko su se rijetko viđali. Na građevini je radio 5-6 godina, a u međuvremenu je dobio priliku raditi i kao pastor u Borovom Naselju, međutim pro-bono. Četiri je godine istovremeno radio na građevini i kao pastor. „Bilo je zahtjevno pripremati propovijedi, nisam ih stigao napisati. Tako bih, za vrijeme dok sam radio na građevini, razmišljao o biblijskim tekstovima i porukama te sastavljao propovijedi u glavi. Ta vještina propovijedanja iz glave proizašla je iz nužde, ali sad mi je drago što sam naučio na takav način propovijedati. Danas doduše za propovijedi radim natuknice, ali glavnina je i dalje zapisana u glavi“, otkriva pastor.
Na kraju je Bogu neizmjerno zahvalan na tom iskustvu, jer danas zbog njega zna gotovo sve građevinske poslove odraditi sam, bilo za sebe osobno, za crkvu ili druge ljude. Tako ga se u Pakracu može vidjeti sređenog, u odijelu i kravati, ali i poderanog, razmazanog i prljavog kako nešto radi i popravlja. „Nitko ne slaže kockice života tako dobro kao Bog“, poručuje pastor.
Venesa je u to vrijeme upisala magisterij, a istovremeno se brinula za djecu. Magistrirala je starozavjetnu teologiju, također summa cum laude, pri čemu je bila najbolji student i na prvoj i na drugoj godini. Vremenom je postajalo sve teže koordinirati građevinu s pastoralnim radom i obiteljskim obavezama. „Stao sam i rekao Bože, neću moći ovako vječno. Negdje u to vrijeme posjetili su nas tadašnji predsjednik baptističkog Saveza, Toma Magda i njegova supruga, Ksenija, koja je tad radila na fakultetu. Upitao nas je bismo li bili voljni raditi u nekoj od crkvi, a mi smo pristali na to“, kaže.
Ubrzo nakon toga otvorila se prilika u Pakracu, gdje je pastor bio Timothy Špićak, koji je ovdje služio 13 godina. Nakon što mu je supruga tragično preminula, nastavio je služiti kao pastor još godinu dana, ali više nije mogao. „Trebala mu je stanka, a crkvi u Pakracu novi pastor, pa se Toma Magda javio nama. Kod nas je princip takav da članovi crkvene zajednice biraju koga žele za pastora. Prednost se obično daje obiteljskim ljudima jer lakše je razumjeti ljude, njihove okolnosti, probleme, potrebe i brige ako i sam imaš obitelj“, pojašnjava Mirče.
Mirna oaza u Pakracu
„U Pakrac smo došli u rujnu 2013., upoznali crkvu i ljude, oni su upoznali nas i rekli smo da smo voljni probati i vidjeti kako će ići. Stažiranje traje godinu dana, nakon čega se crkva sastaje i odlučuju žele li da ostaneš, a istovremeno i ti imaš mogućnost razmisliti vidiš li se u toj crkvi. Nakon tih prvih godinu dana, razgovarali smo i odlučili ostati“, opisuje ključnu odluku.
Dok su još bili u Osijeku, Venesi se ponudila zanimljiva mogućnost, da kao stipendistica upiše doktorat na Sveučilištu u Zadru, a jedini uvjet bio je da si nađe mentora koji će s njom raditi pro-bono. Uspjela ga je pronaći u liku dr. Krešimira Šimića, koji je to rado prihvatio, a zauzvrat je tu i tamo dobio nešto makedonskog ajvara i ribe. „Kako sam tad još radio u Borovom Naselju, plaću nisam dobivao, ali ljudi su mi znali donositi štošta. Jedna baka je imala sina koji je bio strastveni ribič. Ona bi te ribe ponekad donijela nama, bilo je tu smuđeva, šarana, a dr. Šimić je volio smuđeve, tako da bismo ih mi proslijedili njemu“, opisuje Mirče tu neobičnu transakciju. Venesa je nastavila raditi na doktoratu i nakon što su prešli u Pakrac, istovremeno se brinući za djecu, a jedno vrijeme je bila i trudna. Bilo je to iznimno naporno, bilo je trenutaka kad je htjela odustati, ali unatoč svim otegotnim okolnostima i obiteljskim obavezama, na kraju je uspješno obranila svoj doktorat iz kroatistike.
„Sad se osjećamo kao pravi Pakračani. U početku smo živjeli u crkvenom stanu, ali kad se supruga zaposlila postali smo kreditno sposobni, pa smo u Ulici Ivana Gorana Kovačića pronašli kuću pogodnu za našu veliku obitelj, koju smo zatim uspjeli i kupiti preko APN-ovog kredita na 25 godina“, govori. Kaže kako su ovdje sretni, a iznimno je zadovoljan i svojom crkvenom zajednicom koja ga je sjajno prihvatila. Smatra kako je Pakrac odlično okruženje za podizanje obitelji, ne moram se brinuti hoće li se djeci nešto dogoditi, na putu do škole i natrag, a i sve je nadohvat ruke. „Sva djeca išla su u glazbenu školu, Ezra je svirao klarinet, Joel svira klavir, Aria flautu, Abel želi svirati gitaru, Nola bi voljela probati violinu, a za Amosa ćemo tek vidjeti“, dodaje uz smiješak. „Kako bi Pakračani znali reći, prevolimo ovo mjesto“, zaključuje.
Poruka za kraj
„Imam dvoje braće, jedan je u Bitoli, drugi u Švicarskoj, a ja sam ovdje. Imam mnogo rodbine razasute po zapadnim zemljama, od Italije, preko Njemačke, do Švicarske, otišli su za boljim životom. I iz Hrvatske su ljudi počeli iseljavati pa sam tako znao dobiti pitanje imam li što za poručiti ljudima koji razmišljaju o odlasku. Ja sam ovdje stranac koji je u Makedoniji ostavio svoju, mi kažemo „tatkovinu“. Bilo bi licemjerno od mene da ljudima kažem nemojte odlaziti, kad sam to i sam napravio. Umjesto toga, poručio bih, idite kamo god hoćete. Živite gdje god hoćete, ali nemojte od Boga otići“, kaže Mirče za kraj.
Dodaje kako je sretan i zahvalan na životu koji ima, na svojoj supruzi i djeci, na mjestu na kojemu se nalaze i svjestan je kako ništa od toga tko jest i što ima ne bi bilo da nije Boga, koji mu je prvi, glavni i najvažniji, koji blagoslivlja i sve stavlja na svoje mjesto.
- PIŠE: Pakrački list
- 682
U suradnji s Centrom za tradicijsku kulturnu baštinu koji djeluje u sklopu KUC-a Travno u četvrtak 26. rujna s početkom u 19 sati bit će svečano otvorena izložba A la turka 2 – orijentalni utjecaji na hrvatske narodne nošnje i nošnje drugih naroda.
Na izložbi će biti predstavljene narodne nošnje iz vrlo bogate zbirke Centra za tradicijsku kulturnu baštinu u Zagrebu na kojima se ogledaju orijentalni utjecaji, a pripadaju hrvatskom nacionalnom korpusu na prostoru Republike Hrvatske, ali i okolnih zemalja.
Izložba je dosada bila postavljena u Zagrebu, Dubrovniku i Mostaru, a izuzetno nam je drago što je zahvaljujući izvrsnoj suradnji s Centrom za tradicijsku kulturnu baštinu pronašla svoj put do Pakraca, poručuju iz gradskog muzeja.
Izložba je izvorno nastala zahvaljujući velikom angažmanu Turskog kulturnog centra „Yunus Emre“ pri Veleposlanstvu Republike Turske u Zagrebu. U našem muzeju ćete je moći razgledati zahvaljujući potpori Ministarstva kulture i medija RH.