Tajana Kovačević Kovačić, profesorica sociologije, rođena je 24. travnja 1988. godine u Bosanskoj Gradišci. Ime je, otkriva, dobila po junakinji iz knjige „Plameni inkvizitori“ Marije Jurić Zagorke, čije je knjige njena majka voljela čitati. „Djetinjstvo mi je započelo u selu Gređani, u blizini Okučana. Bilo je vrlo zanimljivo, a iz Gređana u Bosansku Gradišku preselili smo se kad sam imala pet godina te sam u Gradišci nastavila svoje odrastanje. Živjela sam s mamom i bratom Srđanom koji danas ima 30 godina“, započinje Tajana svoju priču. Svakodnevno su, kaže, boravili kod bake i djeda, uvijek su tu negdje bili i teta i tetak, pa su se tako nekako u krugu šire obitelji uvijek i družili, zajedno su ljetovali, provodili ljetne raspuste, zbog čega smatra kako je proživjela jedno kvalitetno djetinjstvo.

Kad je znala razgovarati s mamom o svojim željama u vezi toga što želi biti kad odraste, njen bi odgovor bio da će pomagati ljudima. „U tom trenutku nisam znala što to zapravo znači. Oduvijek sam bila empatična i senzibilna na npr. siromaštvo ili općenito ljude koji trebaju pomoć, u takvim trenutcima osjetila bih da trebam pomoći. Kad sam na kraju srednje škole razmišljala o tome što ću upisati, htjela sam da to bude nešto gdje ću pomagati ljudima“, kaže. Za prijemni je ispit na fakultetu u Banjaluci odabrala psihologiju, na koju se u to vrijeme na svoju žalost nije uspjela upisati, jer bila je prva ispod crte. Vidno razočarana, nakon toga odlučila je pokušati upisati nešto srodno, pa je na drugi rok otišla na sociologiju, gdje je tada i prošla, na kraju se zapravo u njoj i pronašla i bez problema diplomirala.

Nakon sociologije upisala je magisterij na odsjeku studija za socijalni rad, smatrajući da je to nešto najsrodnije studiju sociologije. Položila je sve ispite, a ostao joj je samo magistarski rad koji na kraju nikad nije napisala, najviše zbog toga što za tim nije imala potrebe, jer posao koji je radila nije to zahtijevao. „S tog magisterija odnijela sam znanje. Imali smo puno prakse koja mi je kasnije koristila u poslu, dakle definitivno nije bilo uzalud“, kaže Taja. I srednja ekonomska škola, smjer ekonomije, prava i administracije, poslužila joj je kao vrlo dobra podloga za sve što je kasnije u poslu radila.

Iz studentskih dana

Sudbinski susret u Banjaluci

„Studentski dani bili su mi najljepše razdoblje mladosti u kojemu sam imala sve vrijeme svijeta za sebe. U isto vrijeme paralelno se puno učilo, ali i puno izlazilo, uživalo u mladosti. Smatram da se kroz to razdoblje jako puno izgrađujemo kao ličnosti, kao osobe, pronalazimo se u nekim stvarima u kojima se možda nikad dotad nismo vidjeli“, smatra, dodajući kako bi voljela da njena djeca jednog dana okuse to isto. Imala je jednu grupu od šest bliskih prijatelja s kojima se družila i koji su činili dobar tim, međusobno si pomagali, jedni druge gurali i svi istovremeno diplomirali.

Supruga je upoznala u Banjaluci nakon slučajnog susreta na jednoj proslavi, upravo u vrijeme kad je krenula studirati. Tad mu je dala do znanja da mora završiti fakultet i da joj je to u tom trenutku ono najvažnije. Ubrzo su započeli vezu i narednih sedam godina proveli u vezi na daljinu. „Na kraju smo se vjenčali, to je bila sudbina“, vjeruje Taja. U vrijeme hodanja čuli su se telefonski, porukama, a nekad bi se vikendom i vidjeli. Imala je tada puno studentskih obaveza i ne previše slobodnog vremena. Osim toga, pojašnjava kako je odrasla u vrlo tradicionalnoj obitelji u kojoj su se dobro znala pravila. Nije puno izlazila, a mama joj je bila vrlo strog roditelj. Njen Slavoljub već tad je dosta radio, ali oboje su bili jako ozbiljni u vezi svojeg odnosa, a ljubav ne poznaje granice, dodaje.

Nakon što je završila sa studijem, prve zamolbe za posao predala je u Pakrac. U pitanju je bilo čak 20 zamolbi za posao. Na prvom razgovoru za radno mjesto u udruzi Latica imala je preko 100 protukandidata. „U to vrijeme paralelno su se na ovim područjima oformljivale Latica i Inkluzija, a na tom prvom razgovoru primili su nas tri djevojke sa završenim fakultetima – i tako sam počela raditi“, kaže. Tri mjeseca nakon toga Slavo i ona su se vjenčali, a u to vrijeme se i preselila kod njega.

Na dan vjenčanja u Lipiku

„Odrasla sam u centru grada, gdje sam provela cijelo djetinjstvo i mladost, ali redovno smo, gotovo svakodnevno išli na ranč kod bake i djeda. Meni selo nije bilo strano ni tada, a i oduvijek me privlačio seoski život, mada sam u tim mladim danima mislila kako on podrazumijeva samo mir, dok u stvarnosti seoski život sa sobom povlači puno toga“, kaže, pojašnjavajući kako seosko domaćinstvo donosi i što se sve na njemu nalazi, od životinja do vrtova, biljaka i raznih nasada koje treba njegovati i održavati. U svakom slučaju, kaže kako je sve to vrlo zanimljivo i dinamično, a svakako joj nikad nije dosadno.

10 godina u „Latici“

Preseljenje u drugu državu nije joj teško palo jer ovdje se ne osjeća strancem. „Neki ljudi koji me ne poznaju često se začude otkud sad ja odjednom tu. Nisam stranac, moj otac i čitava pokoljenja s tatine strane su Slavonci, ovdje su živjeli, tako da se ja ne osjećam kao netko tko ovdje ne pripada“, pojašnjava. Kao polu-Slavonku, taj ju je dio uvijek vukao ovamo i zato nije imala osjećaj da se seli u drugu državu. Osim toga, imala je i državljanstvo, a i srce ju je uvijek vuklo na ovu stranu. Upoznavši supruga, to se zapravo i obistinilo te je na kraju na svoju radost i došla živjeti ovdje.

Posao u Latici bio joj je prvi posao, prvo radno iskustvo. Onamo je došla raditi izravno s fakulteta, a tad je imala 25 godina. „Imala sam divnu predsjednicu, Radmilu Relić Zerdin, koja me puno toga naučila. Bilo je tu divnih ljudi koji su se trudili i uputili me u sve ono što je bilo najbitnije da bih posao mogla obavljati kako treba. Voljela sam taj posao, puno sam tu naučila, puno ljudi upoznala, a to mi je bilo važno s obzirom da sam tek došla u novu sredinu“, prisjeća se. Radila je na puno projekata i tako stekla dosta iskustva.

Dodatno su je, kaže, obogatili korisnici Udruge koji su divni, posebni ljudi, a njen je glavni cilj tada bio uključiti ih u zajednicu i povećati njihovu vidljivost. „To mi je bilo zanimljivo, jer i ja sam bila netko nov u zajednici tko se u nju tek trebao uključiti, upoznati, steći neki novi krug prijatelja osim supruga i njegove šire obitelji“, dodaje. Vrlo brzo je kroz taj posao upoznala širok krug ljudi, stekla brojna pozitivna iskustva. Posao je zahtijevao da se kreće po gradu, između općine, pošte i drugih institucija, gdje je upoznala mnoge ljude, što joj je olakšalo daljnji život u zajednici. „Sve se to događalo kroz moj posao koji je bio zaista divan“, prisjeća se.

Milica i Stefan, odlikaši i ljubitelji glazbe

Tajana i Slavoljub imaju dvoje krasne djece, Milicu (10) koja je četvrti i Stefana (7) koji pohađa drugi razred. „Imam jako pozitivna iskustva iz komunikacije s njihovim učiteljicama. Škola je divna, provode brojne aktivnosti i projekte. Milica i Stefan su odlikaši te oboje idu u glazbenu školu. Milica je završila prvi razred glazbene škole, svira tamburu brač i član je gradskog orkestra. Stefan ide na početnički solfeggio. Zanima ih glazba, koju i sama jako volim. Bila sam dio Lipičkog gradskog zbora i kroz taj zbor upoznala sam jako puno ljudi“, kaže, dodajući kako su puno nastupali, a sa zborom je pjevala na brojnim manifestacijama.

U Šeovici ima desetak osnovnoškolske djece koju svakodnevno prevozi školski autobus. „Trudimo se na neki način oživjeti mjesto u kojemu živimo. Trenutačno sam član školskog vijeća roditelja. Na vijeću dobijemo puno informacija iz prve ruke od ravnateljice i ostalih zaposlenika škole koje naknadno prenosimo roditeljima na prvom sljedećem roditeljskom sastanku. Vijeće roditelja ima veliku ulogu i svake je godine na sve višem nivou, što mi je zaista drago. Informacije na kraju dođu do roditelja i sve se nedoumice mogu vrlo lako riješiti“, kaže.

Milica i Stefan

Smatra kako je Pakrac jako siguran za odgajanje djece, citirajući našu gradonačelnicu, „grad po mjeri čovjeka“. „Grad je divan, imamo puno sadržaja, aktivnosti za djecu, za mlade, što je zapravo najvažnije, jer mladi su ti na kojima svijet ostaje“, poentira.

Kvalitetno vrijeme u dobrom društvu

Slavo i Taja posjeduju OPG u sklopu kojega imaju nasade lješnjaka i oraha, razne životinje, kukuruze, žitarice i kojim se aktivno bave. „Smatram da je na neki način obaveza ljudi koji žive na selu da se onda i bave onim čime se na selu bavi. Bilo bi besmisleno živjeti na selu, a ne imati nešto iz svog vrta ili svoja jaja. Na taj način živi i selo, a tako proizvodimo i zdravu hranu za svoju obitelj, pa onda i za daljnju prodaju. Život na selu ima brojne prednosti, a jedna od njih je i veliko dvorište za djecu, koje omogućava kvalitetno provedeno vrijeme na otvorenom“, kaže Taja.

Suprug Slavo bavi se i autoelektričarskim radovima, a osim toga, automobilom u sklopu jednog projekta prevozi potrebite i starije ljude. „Unatoč svim obavezama koje imamo, stignemo se družiti, a to nam je najvažnije. Dobro nam dođe zima, kad brzo padne mrak, pa posjetimo nekoga ili nam netko dođe, što nam je jako važno, uvijek biti u interakciji s ljudima“, govori. Napominje i kako ih je to što žive u zajedničkom domaćinstvu sa suprugovim roditeljima dodatno obogatilo, kako po pitanju odgajanja djece, druženja, tako i u smislu građenja odnosa, jer to je nešto što kao obitelj smatraju jako važnim.

Svatovska s mamom i bratom

Taja svoje u Bosni posjećuje barem jednom tjedno, a najveća su joj prepreka zapravo gužve na graničnom prijelazu. „I oni dolaze ovamo, posjećuju naše manifestacije. Zovem ih da dođu vidjeti koliko je lijepo kod nas i što se sve događa. Slavonski banovac zaista je nešto fenomenalno, tko god je došao i bio, oduševio se. Na ovom zadnjem proveli smo gotovo cijeli dan vani, bilo je predivno vrijeme“, kaže Taja, dodajući kako im dolaze i ljudi sa strane koji nisu iz Pakraca. Cilj im je imati kvalitetan društveni život i dobro iskoristiti slobodno vrijeme te ga provesti s dragim ljudima.

Taja je trenutačno nezaposlena, iako kaže da to ne doživljava tako, budući da je cijeli dan u pokretu. U potrazi je za poslom i nada se da će uskoro nešto pronaći. S obzirom na ono što znamo o njoj kao osobi i stručnjakinji, ali i o njenoj radnoj etici, to neće biti nikakav problem, a budući poslodavac s takvom radnicom može biti samo na dobitku.