- PIŠE: Pakrački List
- 2296
Piše: Jelena Hihlik
Ovih dana polako je iz urbane pakračke jezgre nestala još jedna kuća i to ona zgrade prve pakračke pošte u Ulici kralja Tomislava . Nakon što je dugi niz godina stajala napuštena i u ruševnom stanju, konačno je srušena i tako ostavila prazninu u ovoj ulici na broju 23. Nažalost, više godina je bila u nezavidnom stanju pa je teško bilo i pretpostaviti kako je ovo nekada bila jedna od najvažnijih i najbogatijih kuća u Pakracu. Malo tko je znao nešto o ovoj građevini i ljudima koji su živjeli o njoj. Splet čudnih i sretnih okolnosti nas je kroz muzejska istraživanja ipak doveo do vrlo zanimljivih spoznaja do kojih smo došli kroz godine rada i istraživanja, rješavajući još jednu pakračku povijesnu zagonetku. Kuću je od trgovca Gavelle kupio Konstantin Haidenegg koji je obavljao funkciju direktora kraljevske pošte i brzojava krajem 19. i početkom 20.stoljeća u Pakracu pa je ovdje bila smještena Pošta, a kuća je korištena i kao mjesto stanovanja Haidenegga i obitelji. Konstantin Haidenegg doselio je iz Mađarske u Pakrac, a jedno vrijeme je bio i zastupnik u Poglavarstvu trgovišta Pakrac. Kako smo uopće saznali za njega, opet sretnim slučajem. U muzeju zadnjih nekoliko godina čuvamo zaista poseban predmet, njegov originalni izum, alarmni sat patentiran davne 1896., a malo je nedostajalo da ovu izuzetnu napravu i ovog izuzetnog čovjeka nikada i ne upoznamo. Naime ovaj za nas neprocjenjivo vrijedan predmet pronađen je na otpadu i zamalo je bačen. Da se to dogodilo, vjerojatno se nikad ne bi upoznali s ovim čovjekom, njegovim izumom kao ni s njegovom zanimljivom obitelji.
Alarmni sat Konstantina Haidenegga patentiran je 1896. u čak dva inozemna patentna ureda, jednom u Velikoj Britaniji i drugom u Švicarskoj. Koliko je bio ispred svoga vremena govori činjenica da se za potrebe alarma koristila baterija punjena električnom energijom daleko prije nego što su neki gradovi u Europi uopće vidjeli svjetlost električne energije. Sat je u svojoj osnovi bio mehanički, pokretan navijanjem opruge, no da biste namjestili alarm za određene potrebe u danu, tjednu ili mjesecu koristila se električna energija iz baterije koja bi pokretala zvonce koje bi služilo kao alarmna obavijest. Ne možemo se ne diviti poduzetnosti i inventivnosti ovog pakračkog izumitelja koji je u 19. stoljeću svoj izum ne samo kreirao već i uredno patentirao u inozemstvu. Tko zna je li ovo bio jedini izum tog poduzetnog čovjeka ili ih je bilo još. Ponovno sretnim slučajem pronađeni, stakleni foto negativi u ruševnoj kući otkrili su nam lik izumitelja i njegove obitelji. Fotografije nam otkrivaju lice Haidenegga ali i više članova obitelji Beranovsky koji su kasnije bili vlasnici ove kuće. Kuća tzv. stare pošte inače bila je okružena divnim perivojem po kojem su jedno vrijeme šetali i paunovi. Sve navedeno ponovno ide u prilog tome kako je Pakrac bio sredina neizdvojiva iz Europe toga doba te kako se sa suvremenim stremljenjima mogao usporediti i s većim središtima. Ono što je tužno jest kako je puno zanimljivih ljudi koji su ovaj grad činili posebnim i naprednim jednostavno zaboravljeno i izbrisano. Odlaskom i zgrade stare pošte odlazi u povijest još jedan važan dio pakračke povijesti. Na svu sreću priča o staroj pošti, Konstantinu Haideneggu i njegovom izumu ali i o njegovoj zanimljivoj i važnoj obitelji ostaje sačuvana u Muzeju grada Pakraca.
- 1300
Na press konferenciji održanoj jučer u prostorima Gradske knjižnice Pakrac, Jelena Hihlik, ravnateljica gradskog muzeja i Monika Lucić Fider, ravnateljica gradske knjižnice, predstavile su program Multipaka koji će biti održan od 23. do 27. svibnja, te su istaknule da su svake godine probijali određene granice pa se nadaju kako će se isto nastaviti i u ovoj jedanaestoj godini postojanja manifestacije. Pakračka gradonačelnica Anamarija Blažević ovom je prigodom izjavila kako se veseli ovogodišnjem Multipaku po kojemu je Pakrac već prepoznatljiv, izrazivši nadu kako će i vrijeme biti naklonjeno.
NOFORA
Prigodno je predstavljen i produkt prošlogodišnje Multipak radionice - NoFoRa novinarske i fotografske radionice za djecu, koju su vodili Petra Vidak, Petar Milić i Neven Muretić, a prezentirane su Multipak novine koje su predstavile prošlogodišnju manifestaciju.
MULTIPAK
Sljedećeg utorka 23. svibnja konačno započinje 11. Multipak, projekt Muzeja grada Pakraca, Gradske knjižnice Pakrac i Robertoshop-a pod pokroviteljstvom Grada Pakraca. Pred nama je program ovogodišnje manifestacije unutar kojeg će se održavati razne projekcije novih dokumentaraca, knjiga i izložbi, a svi sadržaji događat će se kroz naredni tjedan u poslijepodnevnim i večernjim satima na već poznatim lokacijama i samo su uvod za nadolazeći vikend kada je na rasporedu hi-fi izložba.
Po programu Multipak će započeti 23. svibnja u 10 sati mini slušaonicom za djecu u gradskoj vijećnici kurije Janković, a istog dana u 20 sati bit će održana premijera nagrađivanog dokumentarnog filma „Ljubav, smrt i njemačke marke“ u Gradskoj knjižnici Pakrac. Idući dan započet će još jednom mini slušaonicom za najmanje u gradskoj vijećnici u 10 sati, dok će u 19 sati u Muzeju grada Pakraca biti svečano otvorenje izložbe slika Kristine Mareković pod nazivom „Harmonija pokreta“.
Program se u dvorištu Janković nastavlja u četvrtak 25. svibnja na glazbenoj vježbaonici fizioterapeutskih tehničara, a sada već tradicionalna radionica za djecu i mlade koju vode Petra Vida, Petar Milić i Neven Muretić bit će održana u 18 sati u knjižnici. Večer se zaokružuje na istom mjestu od 19 sati predstavljanjem knjige i putopisnim predavanjem Borisa Rukavine „Island – Himalaja“.
Centralni događaj ovogodišnje manifestacije, HI-FI izložba bit će svečano otvoren u petak 26. svibnja u 12 sati u dvorištu kurije Janković, a lokaliteti gdje će posjetitelji moći razgledati najnoviju HI-FI tehnologiju su: Muzej grada Pakraca, Osnovna glazbena škola Pakrac, Gradska vijećnica u dvorištu Janković, Turistička zajednica grada Pakraca te Robertoshop. U gradskoj knjižnici u 18 sati Igor Baksa vodit će radionicu tjelesnog lutkarstva i perkusija. Glazbeno osvježenje stići će u 21 sat u dvorištu Janković gdje je organiziran koncert benda Electric Corn koji su se zadnjih nekoliko godina istaknuli kao bend koji redovito raspleše publiku izvodeći plesnu, funky i soul glazbu.
Ovogodišnji Multipak u subotu 27. svibnja od 10 do 20 sati donosi pregršt događanja u dvorištu kurije Janković, od cjelodnevnih slušaonica, multiizleta te vožnje e-biciklima, do glazbenog wellnessa koji će voditi psihologinja Ivana Marin, a od 20 sati organizirana je Multipak večer pod zvijezdama.
Više o cijeloj manifestaciji možete saznati na Internet stranici www.multipak.hr, Facebooku @multipakexpo i Instagramu @multipak10.
- PIŠE: Silvia Feltrin
- 3259
Kad je prije dvije godine Grad Pakrac, odnosno Poduzetnički centar Pakrac koji upravlja poduzetničkim zonama na istoku Grada, raspisao natječaj za kupnju parcela nekadašnjeg industrijskog dvorišta Drvne industrije „Papuk“, s ciljem da se taj zapušteni prostor privede prvobitnoj namjeni – industrijskoj proizvodnji u malim pogonima, osim nekoliko lokalnih kupaca, najzvučnije ime koje se javilo na natječaj bilo je ono Dennisa Medveda i njegove tvrtke OEM KORP d.o.o. (na engleskom jeziku skraćenice za original equipment manufacturer ili u slobodnom prijevodu proizvođač originalnih dijelova, i korporacija), koja je nastala na korijenima njegove kanadsko-meksičke tvrtke za visokopreciznu strojnu obradu metala. S obzirom da je tvrtka nedavno započela s proizvodnjom, upitali smo gospodina Medveda o razlozima otvaranja tvrtke baš u Pakracu, njegovim vizijama i planovima za budućnost.
Možete li nam se ukratko predstaviti? Odakle ste? Čime se bavite?
Rođen sam 1971. godine u Kanadi, u Torontu, kamo su moji roditelji, porijeklom odavde, emigrirali. Majka je inače iz Banove Jaruge, a otac iz Brezina. U Kanadi sam upisao srednjoškolsko obrazovanje za strojobravara, a već s 14 godina započinjem obuku u radionici majstora iz Hrvatske, gdje stječem inženjerske i ostale vještine vođenja strojeva. Tri godine kasnije, nakon polaganja kanadskog majstorskog ispita, zajedno s ocem, također strojobravarom koji je zanat učio pri nekadašnjoj DI Papuk u Pakracu, osnivam inženjersku tvrtku za strojnu obradu komponenata.
Nakon očeva umirovljenja, preuzimam potpunu kontrolu nad poslovanjem i nastavljam širiti tvrtku. Bavimo se strojnom obradom metalnih dijelova za automobilsku i poljoprivrednu industriju kao i za ostale proizvodne industrijske sektore. Prije desetak godina, što zbog stanja kanadskog gospodarstva, što zbog brzo rastuće automobilske industrije, ali i supruge Meksikanke, preselili smo poslovanje u Meksiko.
Zašto ste odlučili baš u pakračkoj poduzetničkoj zoni pokrenuti proizvodnju, a ne negdje u ostatku Hrvatske, Europe, svijeta…?
A zašto ne? Moram napomenuti da sam obilazio razne gradove po Hrvatskoj u potrazi za lokacijom, čak i u bližoj okolici, Novsku, Daruvar, Novu Gradišku… Tražio sam najpovoljnije ponude, ali nije ni to bilo presudno. Jednostavno sam Pakrac prepoznao kao dobru priliku, uz to sam želio biti blizu svojih roditelja koji su se prije 20-ak godina vratili u Hrvatsku, u Brezine, gdje i danas žive. Činjenica je da je Pakrac malo mjesto u kojemu ne mogu pronaći sve što mi treba, no isto tako, automobilom se vrlo brzo može doći do Zagreba, Slavonskog Broda, Osijeka, Karlovca i obaviti sve poslove u kratkom roku. U Meksiku sam živio i u višemilijunskim gradovima, no kako to nije moja kultura, a i imam malo dijete koje se tamo ne bih usudio pustiti samog van na ulicu, presudilo je da se preselimo u Hrvatsku gdje je život puno mirniji, a opet se može lijepo živjeti.
Uostalom, zašto ne bih pomogao razvoju lokalnog gospodarstva u ovom kraju odakle potječem i pokrenuo jednu drugu industriju, osim drvne koja prevladava? Naš cilj je postizanje statusa vodećeg Hrvatskog dobavljača strojno obrađivanih metalnih dijelova za automobilsku i poljoprivrednu industriju. U svemu mi pomaže i moj nećak, Stjepan Drašner, a veliku zahvalnost iskazujem gradonačelnici Anamariji Blažević i direktoru Poduzetničkog centra Vladimiru Gaziću koji su mi dali potpunu podršku u pokretanju proizvodnje i zaista su odradili sve što su obećali prilikom sklapanja ugovora.
Dolaskom struje krenula proizvodnja
Zašto ste dvije godine čekali početak proizvodnje? Je li razlog bio u velikim troškovima krčenja parcele i dovođenje hale u prihvatljivo stanje, nedostatak električne energije u zoni ili nešto treće?
Prvih šest mjeseci smo samo krčili parcelu. Bilo je dosta ulaganja do sada, ali bit će ih još. Trebat će obnoviti krov, napraviti novi betonski pod kako bi sve bilo ravno, čvrsto, no za prvu ruku je dobro. Uložili smo dio vlastitih sredstava, a dio će se sufinancirati kreditom HBOR-a.
Nedostatak struje je naravno bio problem, no uspio sam i to riješiti, jer sam točno znao što mi treba i nisam čekao da netko drugi to napravi, nego sam se sam potrudio. Ako ne tražiš, ne organiziraš se, neće ti nitko ništa dati. To je problem ovog društva i mentaliteta, što svi očekuju da će netko drugi za njih sve napraviti, a da oni ništa ne moraju. Ja nisam navikao tako raditi i moje iskustvo, što se tiče načina poslovanja, je drugačije nego ovdje. U Kanadi se radi, a u Meksiku se stvarno radi. Tamo su ljudi siromašni i moraju puno raditi kako bi preživjeli.
Kada započinjete s proizvodnjom i što ćete konkretno proizvoditi? Imate li već unaprijed određene kupce i koliko su oni sigurni i dugoročni?
Započeli smo ovih dana s proizvodnjom, a osim mene, rade još dvojica radnika. Imamo određeni krug klijenata za koje izrađujemo proizvode za njihove potrebe, bilo da su to dijelovi za getribe, bosch pumpe, spojnice za zrak, dizne… Ciljamo na dva sektora: automobilsku industriju i MRO sektor (engl. Maintenance, Repair and Operations) koji predstavlja svu ostalu industriju osim automobilske, a ciljano tržište nam je proizvodni sektor Europske unije.
Ugovori koje sklapam s kupcima odnose se na isporuku proizvoda od najmanje godinu dana, a ti ugovori se najčešće i sklapaju na period od jedne do pet godina, s obzirom da radimo dijelove koji se ugrađuju u automobile, a auto industrija svakih nekoliko godina izbacuje nove modele automobila pa se slijedom toga mijenjaju i dijelovi.
Kakve strojeve koristite u vašoj proizvodnji i gdje ih nabavljate?
Strojeve nabavljam u Engleskoj. Radi se o strojevima za visokoserijske proizvodnje, a koji mogu izraditi proizvod unutar nekih određenih dimenzija. To nisu potpuno kompjutorizirani strojevi poput CNC strojeva koji proizvode bez izravne ljudske intervencije. Ovdje ih čovjek mora namjestiti da bi radili, ali dalje oni rade samostalno. Za izradu jednog proizvoda potrebno je deset i pol sekundi, a da bi se završio ciklus s jednim punjenjem željeznih štangi, potrebno je recimo sat i petnaest minuta. No, to ovisi o veličini proizvoda koji se izrađuje. Rad takvih strojeva se mora nadzirati, a čovjek može istovremeno voditi brigu o dva do tri stroja. Kad se noževi zatupe, treba ih naoštriti, zatim stroj po potrebi podmazati, održavati…
U planu zaposliti 20-ak radnika
Koliko radnika planirate zaposliti i mislite li ovdje pronaći adekvatnu radnu snagu?
U planu je za tri do četiri godine imati u funkciji 20 strojeva, zapošljavati 20-ak radnika u dvije smjene. Bilo bi poželjno raditi i u tri smjene, jer kod ovakve serijske proizvodnje mora se stalno proizvoditi, no mislim da će to biti teško ostvarivo. Vjerujem da će biti problem pronaći radnike i neću ih moći podučiti svemu što znam, no računam da ću ih osposobiti za rad na određenom stroju.
Gdje nabavljate sirovinu za svoj rad? Surađujete li možda s nekim Hrvatskim tvrtkama?
Uglavnom sirovinu nabavljam iz Europe, pretežito iz Italije i Njemačke. Probali smo uvoziti i iz Kine, no njihovi materijali su puno lošiji po pitanju kvalitete. Nije svako željezo isto, ono se razlikuje po pitanju čistoće, a mi si ne možemo dozvoliti rad s lošom sirovinom jer kvalitetu naših proizvoda jamčimo brojnim nacionalnim i industrijskim standardima poput ISO-a i MAQMSR-a. Možda ćemo kasnije u proizvodnji koristiti i bolje materijale, kao što su mesing, bakar, no zbog otpadaka koji se recikliraju, ne možemo miješati različite materijale, a i oni zahtijevaju drukčije alate i način proizvodnje, tako da se zasad bavimo samo željezom.
Stekao sam ovdje već određeni krug prijatelja i partnera pa smo tako u dogovorima s tvrtkom iz Bjelovara za kaljenje, s drugom tvrtkom iz Požege za cinčanje, dok smo s lokalnim Metalkom dogovorili otkup željeznog otpada.
Imate li dugoročne planove, možda za nekakvo proširenje proizvodnje ili povećanje količine proizvoda?
Ako ekipa bude dobra i ako se realizira sve što sam planirao, vjerojatno bi bilo mjesta i proširenju proizvodnje, no ja ću biti zadovoljan i da ostanemo na prvotnom planu od 20 do 25 strojeva i isto toliko ljudi. Problem je, ponavljam, radna snaga.
Rekli ste da se ovim poslom bavite već generacijama u vašoj obitelji. Planirate li da ovaj obiteljski posao nastave Vaši nasljednici?
Imam sina od tri godine i planiram njemu ostaviti tvrtku, ukoliko ga bude zanimalo. Još je on mali, ali usmjeravat će ga prema ovom poslu. Ako ne bude htio biti radnik i imati „musave“ ruke, možda bude studirao i nastavio posao sa direktorske pozicije.
Jeste li ikada u ove dvije godine, od kupnje parcele do danas, zažalili što ste donijeli takvu odluku da pokrenete svoju tvrtku u Hrvatskoj, u Pakracu?
Ne. Ne još! Nije hrvatski sistem ništa drugačiji nego u drugim dijelovima svijeta. Sve sam to već prošao. Bitno je dobro poznavati posao koji radite i znati kome se trebate obratiti za rješavanje pojedinih problema.
Isto tako, od svojih radnika očekujem timski rad, poštovanje, ali i profesionalizam. Želja mi je prenijeti svoje znanje stečeno dosadašnjim radom s najvećim svjetskim tvrtkama automobilske industrije, ne samo o poslu, već i o prezentaciji, pristupu klijentima i svemu onome što ovakav način poslovanja zahtjeva.
Želio bih na kraju ovog razgovora posebno zahvaliti Gradu Pakracu, Poduzetničkom centru Pakrac, HEP-u, Vodama Lipik, HBOR-u, svim poslovnim partnerima, prijateljima i rodbini koji su mi uvelike pomogli realizirati moju ideju u djelo.
- PIŠE: Pakrački List
- 1157
Udruga invalida rada Pakrac – Lipik sudjelovala je 13. svibnja na 10. Memorijalu Marije Topić u Zagrebu koji tradicionalno organizira Udruga invalida rada Zagreba u spomen na svoju preminulu dugogodišnju predsjednicu. Značaj sporta i rekreacije, pogotovo u vidu rehabilitacije, odavno je prepoznat u radu udruga invalida rada pa je i na ovom Memorijalu upriličeno natjecanje u sportovima koje prakticiraju osobe s tjelesnim oštećenjem, a sudjelovali su predstavnici trinaest udruga invalida rada s područja Hrvatske. U sportskom dijelu Memorijala članovi pakračke udruge osvojili su srebrne medalje: u belotu Luka Major i Vinko Špelić, u pikadu Ivan Katalinić i u visećoj kuglani Željko Žgela, doznajemo od Zlatka Pečanića, predsjednika Udruge.
- 2291
Učenički dom Srednje škole Pakrac sudjelovao je na 46. državnoj Domijadi u Rovinju od 8. do 10. svibnja u organizaciji regije Istok (Slavonija), pri čemu je, u konkurenciji od 60 učeničkih domova u Republici Hrvatskoj, jedini osvojio čak četiri prva mjesta, doznajemo od Livije Grubišić voditeljice Učeničkog doma.
"Domijada pruža učenicima priliku za demonstraciju svojih vještina, znanja i kreativnosti kroz područja kulture, multimedije i sporta. Predstavlja važan poligon za predstavljanje sadržaja izbornih i posebnih programa učeničkih domova, ali i mjesto na kojem se tradicionalno natječu, upoznaju i druže učenici i voditelji iz različitih dijelova Hrvatske", naglašava voditeljica. Pakrački dom sudjelovao je u organizaciji sportskih natjecanja, a također je sudjelovao u sportskom, kulturnom i multimedijalnom dijelu natjecanja. U kategoriji badminton, pod vodstvom profesora Luke Ogrizeka, muška i ženska ekipa osvojili su 1.mjesto, pri čemu su se u muškoj ekipi natjecali Ivano Kukla, Patrik Komljenović, Stjepan Hrvaćanin i Gabriel Vidović. Zlato za žensku ekipu osvojile su Hana Basarić, Gabriela Djokic, Maja Gašpić, i Josipa Grgić, dok su Hana Basarić i Ivano Kukla proglašeni najboljim igračima turnira. Autorskom predstavom "Tko je kriv" predstavili su se učenici Vinko Šnajder, Luka Veber, Mladen Šapić, Patrik Komljenović, Stjepan Hrvaćanin, Lana Oljača, Ana Kovačić i Hana Basarić te su pod vodstvom profesora Vilima Grgića u kategoriji scenskog izraza osvojili 1. mjesto stručnog i učeničkog povjerenstva.
U kategoriji fotografija 1. mjesto stručnog i učeničkog povjerenstva osvojila je fotografija "To nije zezancija" autora Mladena Šapića pod vodstvom profesorice Katarine Ruškan Simić. Plesna skupina svojom koreografijom "River" osvojila je 2. mjesto stručnog povjerenstva i prvo mjesto učeničkog žirija, a pod mentorstvom profesorice Katarine Stokić, činile su ju Ema Peharda, Karla Perlić, Ella Rupčić, Ana Vidović, Petra Abramović. U kategoriji keramika, "Set za čaj" autorice Laure Bilmez, pod vodstvom je profesorice Branke Marić osvojio je visoko 3. mjesto stručnog i učeničkog povjerenstva „Osim osvojenih mjesta jako smo zadovoljni zalaganjem i odgovornim ponašanjem naših učenika,“ rekla je Livija Grubišić.
Izvor fotografija: Učenički dom Pakrac
- PIŠE: Silvia Feltrin
- 3244
Kao i većina gradova u Hrvatskoj, Pakrac je također između dva popisa stanovništva (2011.-2021.) izgubio znatan dio, gotovo 15 posto, svoje populacije pa se nameće pitanje što treba učiniti kako bi se prvenstveno mlade stanovnike zadržalo ili odvratilo od iseljavanja. Ispitali smo nekoliko naših mladih sugrađana o njihovom doživljaju grada, o tome što je u Pakracu dobro, a što bi moglo biti bolje, s kojim dimenzijama kvalitete života su zadovoljni, a s kojima nezadovoljni… Odnosno, može li Pakrac postati (ili to već je) grad po mjeri mladih ljudi?
Za ovu priču odabrali smo nekoliko mladih Pakračana, Ana Mariju, Lorenu, Karla, Rufija i Severinu, koji su različitog zvanja, zanimanja, dobi (između 20 i 30 godina), spola, a zajedničko im je da su u ovom trenutku Pakrac odabrali kao mjesto za život. Iako se često čita i sluša u medijima kako veliki broj mladih nije zadovoljno životom u manjim sredinama pa svoju budućnost vide u metropoli, a nerijetko i u inozemstvu, svi naši sugovornici su se izjasnili da definitivno žele ostati u Pakracu. Neki od njih su ovdje proveli cijeli svoj život i želja im je da i njihova djeca ovdje odrastaju, drugi smatraju da nije ni život negdje drugdje, a osobito u inozemstvu, lagan, pogotovo onima fakultetski obrazovanima kojima je teško i komplicirano verificirati diplomu kako bi mogli tamo raditi u struci. „Imam rodbinu koja je otišla živjeti i raditi u inozemstvo, ali ja to ne bih mogao. Srce me vuče ovom kraju, tu su mi obitelj i prijatelji, a falila bi mi i druženja. „Vani“ se radi od jutra do sutra, i po nekoliko poslova, a pojedini čak odrade i neki „mini job“ preko vikenda samo da bi preživjeli. Plaće možda jesu veće, ali su i troškovi života veći. Smatram da i ovdje tko želi raditi će uspjeti, bez obzira radio na građevini ili kao liječnik“, rekao je Karlo Rek, 23-godišnji građevinski tehničar iz Gornje Obriježi, koji je zaposlen kao portir u Toplicama Lipik.
Manje u kafiće, više na društvene mreže
Život u Pakracu svi su ocijenili zadovoljavajućim, iako smatraju da ima mjesta poboljšanju. Jednima nedostaje sadržaja za mlade u vidu pub kvizova, koncerata i nekih događanja preko ljeta, drugi bi ovdje rado vidjeli veći trgovački centar ili objekte brze prehrane, dok su se za sportske aktivnosti svi naši sugovornici složili da ih ima dovoljno i svatko može pronaći nešto za sebe. Severina Popov, 28-godišnja psihologinja koja je u Pakrac doselila u potrazi za poslom i trenutno radi u pakračkom vrtiću, prilično je aktivna i u životu Grada. “Učlanila sam se u KPD Sloga gdje smo s našim mjuziklom nastupali širom Hrvatske, išla sam na jogu, planinarenje, radionicu tradicionalnog nakita. Super mi je što Pakrac ima Multipak, ali i različita događanja koja organiziraju kolegice iz knjižnice i muzeja, pogotovo Noć muzeja i Noć knjige na kojoj sam ove godine nastupala”, kaže Severina i dodaje da joj fali ples, plesna skupina za odrasle, pole dance, ali i okupljanje šire strukture mladih ljudi koji su željni i voljni angažirati se u raznorazne aktivnosti, kao što su planinarenje, biciklizam, pa i čak i najobičniji odlazak u prirodu gdje bi uživali u svirki, pjesmi i opuštanju.
Prije deset, dvadeset godina, bilo je nezamislivo da mladi vikend provedu kod kuće, ali i ne samo vikend. Svaki slobodni trenutak često se koristio za kavu s društvom u omiljenom kafiću. Danas su očito došla neka drukčija vremena, jer većina naših sugovornika ne voli izlaske ili tek ponekad izađu u grad. Možda je tome kumovala nesretna epidemija koja je otuđila ionako već otuđeno društvo, a svaku interakciju među ljudima svela na najmanju moguću mjeru. No, vjerojatno razlog možemo tražiti i u poskupljenjima cijena po kafićima, pogotovo nakon uvođenja eura. Sad mladi preferiraju kućna druženja, intimniju atmosferu, ali i komunikaciju putem sveprisutnih društvenih mreža, bez kojih danas ne mogu zamisliti svoj život. Većina ih ima Facebook i Instagram profile, a visoko kotira i Tik Tok aplikacija na kojoj se prikazuju kratki videosadržaji. „Imam profile na društvenim mrežama, no stvarno minimalno vremena provodim na njima, nisam se ni blizu “navukao” na takve stvari te bih vrlo lako mogao funkcionirati i bez njih“, kaže Rufi Demiri, 22-godišnjak koji radi u obiteljskom ugostiteljskom objektu, popularnom Zdravljaku, i dodaje da slobodno vrijeme provede vježbajući u teretani, šest puta tjedno, a prije je igrao i nogomet, no morao je prestati zbog poslovnih obaveza.
Ono što mladi stanovnici našeg grada ističu kao veći nedostatak je loša prometna povezanost, što nimalo ne čudi. Ono malo vlakova ili najčešće zamjenskih autobusa, koji prevoze putnike na relaciji Banova Jaruga – Virovitica, često su prazni jer prometuju u neadekvatno vrijeme da bi se stiglo na posao ili fakultet, a i njihova sporost, odnosno kašnjenje su prije pravilo, nego iznimka. Zato oni koji posjeduju vozačku dozvolu najčešće koriste automobil, no ukoliko nemaju vlastiti, moraju se snalaziti. Lorena Demartini, 25-godišnja studentica predškolskog odgoja, zaposlena u vrtiću u Lipiku, smatra da nedostaju autobusi i vlakovi koji bi povezali Pakrac s ostalim okolnim gradovima. „U Daruvaru je sada otvoren shopping centar pa bi dobro došla neka povezanost da se ne mora ovisiti o autu. Također, nedostaju veze sa Zagrebom i Lipikom.“
Nedostaje posla i sigurnosti
Za kraj smo ostavili pitanje, kako zadržati mlade u Pakracu? Ana Marija Ević, 30-godišnja psihologinja odgovara kratko i jasno „trebamo radna mjesta i pristojne plaće, ostalo sve imamo!“ Istog su stava Lorena i Rufi koji još smatra da bi se svakako moglo probati organizirati skupove, zabave i manifestacije koje bi privukle i okupile mlade. Karlo kaže da su, kao i u većini Hrvatske, problem male plaće, ali i da u Pakracu fali obrazovanih ljudi, s tim da se ne otvara puno radnih mjesta. „Imam prijatelje koji rade u drugim mjestima i kad bi našli posao ovdje, sigurno bi ga prihvatili“, kaže Karlo. Svoje viđenje dala je i Severina rekavši kako u Pakracu nedostaje stručnog osoblja, nedostaju dobre plaće i posao na puno radno vrijeme. „Bez toga se ne mogu privući mladi. Njih se može privući na način da im se pruži određena sigurnost. Problem s Pakracom je što je jako stradao u ratu i teško se diže na noge. Izvlači se preko EU projekata i to je odlična osnova za početak, ali se treba kroz projekte stvoriti nešto dugoročno, prvenstveno za postojeće stanovnike, kako bi spriječili odlazak mladih. Mlađi ljudi žele širiti krila i osjećati se ispunjenim raznoraznim sadržajima“, zaključuje jedina sugovornica doseljenica i dodaje da joj je želja ostati u Pakracu, jer joj ideja i planova za budućnost u ovom gradu ne nedostaje.
Možemo zaključiti da mirniji život u manjem gradu bez buke i gužve, a uz dovoljno sadržaja i zanimacija, većina mladih Pakračana ne bi mijenjala nizašto. Reklo bi se da je grad zaista po mjeri mladih, no mladi su pokretačka snaga svakog društva, stoga je iznimno bitno raditi na njihovom zadržavanju, jer smo uvjereni da oni još puno toga mogu dati svome gradu.
SAVJET MLADIH GRADA PAKRACA Glavni cilj aktivirati mlade
S ciljem promicanja i zagovaranja prava, potreba i interesa mladih na lokalnoj razini, u Pakracu djeluje Savjet mladih kao savjetodavno tijelo Grada, a predsjednik mu je u ovom, trogodišnjem, mandatu upravo Karlo Rek. Savjet ima 5 članova, a zadatak im je poslušati glas mladih i njihove probleme prenijeti gradonačelnici, odnosno gradskoj vlasti. „Pozivamo sve mlade da nam se obrate i predlože što bi trebalo promijeniti u gradu, jer bilo koja dobra ideja nikad nije uzaludna, svaka će se sigurno razmotriti, a ona dobre će se i realizirati“, rekao je Rek i dodao da se Savjet financira iz gradskog proračuna s oko dosadašnjih 8000 kuna, s tim da postoji mogućnost iznalaženja i dodatnih sredstava u slučaju potrebe. Savjet je prošle godine organizirao edukativnu prezentaciju APN-ovih subvencioniranih kredita za mlade bez riješenog stambenog pitanja, sudjelovali su u akciji ozelenjivanja grada, čišćenju okoliša stare gimnazije, također, svake godine aktivno sudjeluju na manifestaciji Slavonski banovac, a Rek ističe i dobru suradnju sa Udrugom djece branitelja Domovinskog rata Pakrac – Lipik kojima su nedavno pomogli pripremiti i očistiti teren i zidove za oslikavanje nekadašnje skretničarske kućice na starom željezničkom kolodvoru u Pakracu. Najveći problem je, kaže Rek, pasivnost mladih, nepostojanje volje i poticaja da se aktivnije uključe u život grada, no smatra da to nije problem samo u Pakracu, nego je tako i u cijeloj Hrvatskoj.
UDRUGA MLADIH MALI MOST Još uvijek aktivni, ali s drukčijim aktivnostima
U Pakracu od 2010. godine djeluje i Udruga mladih Mali most, kao nepolitička i neprofitna organizacija osnovana s ciljem poticanja mladih na aktivno sudjelovanje i poboljšanje života na području Grada. Udruga se prvih godina djelovanja istaknula u organizacijama ljetnih malonogometnih turnira, a bili su i inicijatori izgradnje teniskih terena pokraj gradskog stadiona. Iako je Udruga i dalje aktivna, zadnjih nekoliko godina aktivnosti provode kao partneri i nositelji raznih europskih projekata s različitim partnerima s našeg područja i šire, doznajemo od predsjednika Udruge Svena Zerdina. „Upravo su završena dva projekta "Ne gubi dah, pobijedi strah", nositelja Gradskog društva Crvenog križa Pakrac gdje smo partneri zajedno s Udrugom socijalnih usluga "Pomoć u kući starijim i nemoćnim osobama" Lipik. Drugi završeni projekt je MI-MODE, nositelja projekta Centra za poduzetništvo iz Osijeka te nas kao partnera uz Centar za mlade Dalj, a zasad nemamo velikih planova za tekuću godinu“, kaže Zerdin i dodaje da je mali broj članova ostao u Pakracu, a oni imaju sve veće obiteljske, odnosno privatne i poslovne obveze. U počecima djelovanja Udruge, odaziv mladih je bio odličan, no kako su aktivnosti uzimale relativno puno vremena i zahtijevale dosta truda, tako je bilo sve teže motivirati mlade da im se pridruže u istima. „S vremenom je nastajao sve veći generacijski jaz prema srednjoškolcima i studentima koji, u pravilu, imaju najviše vremena za volonterski rad. U našim malim sredinama aktivnosti se većinom svode na kritičnu masu koja pokreće svoju generaciju“, kaže Zerdin i zaključuje da je potrebna što ranija edukacija mladih i djece o koristima i potrebama volontiranja i društveno korisnog rada, odnosno da bismo kao društvo trebali promicati altruizam i volonterstvo kao temelje zajednice.
