- PIŠE: Pakrački list
- 701
Pakračke brdske kamene utvrde uz planinsku cestu - Čaklovac i Bukovik
Psunj, planinska međa zapadne i središnje Slavonije, lepezasto je izdužen uz rijeku Savu, Pakru i Orljavu, a njegove obronke krase stotine dubokih klanaca izrezbarenih planinskim brzacima. Iz zemljine kore je u plamenu i potresu izrastao zasigurno prije 330 milijuna godina, iako postoje naznake i o znatno starijoj dataciji koja bi sezala i milijardu godina. Uvelike on grbi ravnu Slavoniju, i njezinim stanovnicima, koji na njegovom tjemenu postoje tek dašak vremena, otežava put. Psunj je svoju osoru narav pokazivao generacijama, a upravo teškoća kretanja njime uvjetovala je i kreaciju snažnih prapovijesnih utvrđenja. Ipak, prvo znatnije (zabilježeno) savladavanje njegovih klanaca pokazala je srednjovjekovna civilizacija slavonske Hrvatske. Isprva, planinski klanac Pakre i Orljave popunila je srednjovjekovna via Colomanis, Kolomanova kraljevska cesta, povezujući Zagreb preko Pakraca i Požege sa Osijekom. Danas nam je mnogo nejasnija druga, vrlo važna Dukina cesta, uz koju se vežemo prvi spomen 1210. godine. Ona je okomito sjekla Kolomanovu cestu kod današnjeg Dragovića i nastavljala preko Psunja do srednjovjekovnog samostana Rudine na istoku i templarske utvrde Račeša na zapadu.
Arheološko iskopavanje ovako velikih sustava prometnica gotovo pa i nije moguće, stoga sa moramo bazirati na površinsku ostavštinu tih žila kucavica srednjovjekovne Slavonije. I nailazimo na prvi problem. Sve srednjovjekovne prometnice prekrile su moderne asfaltirane trase i šumske uvelike strojno iz nivelirane prometnice. Ovdje praktički nećemo ništa naći. Moram reći kako ipak ima nade, koja se suptilno manifestira u ostacima srednjovjekovnih psunjskih zidina. Naime, brojna arheološka otkrića od 2021. do 2025. godine, ukazala su na poveliku mrežu srednjovjekovnih zidanih lokaliteta na Psunju koji su morali biti povezani cestom. Tako je sada moguće povezati benediktinski samostan Rudine sa srednjovjekovnom utvrdom Orljavac pa dalje se utvrdom Bukovik (vrh Javorovica), što su nastale na samom početkom 13. stoljeća. Sada znamo kako je Dukina cesta prelazila preko visova Psunja i spajala se sa trasom uz rijeku Rogoljicu, dalje prema templarskoj utvrdi Rašaški kod današnjih Bobara.
Ipak njezin najsnažniji krak, vodio je sjeverno prema srednjovjekovnoj aglomeraciji vrlo snažnog Dragovića i Sirača, izravno kroz klanac Rakovog potoka. Upravo ovdje ostaci zemljanih srednjovjekovnih stražarnica ukazuju na važnost opisanih komunikacijskih pravaca. Iako na prvi pogled ovako težak planinski put izaziva skepsu za njegovom potrebom kao i samu tehnološku mogućnost srednjovjekovnih putnika (zapregom), dodatno izgradnja utvrde Čaklovac podupire temelje ovog kompleksa. Povrh dominantnog hrbta, Čaklovac je štitio Rakov klanac isprva lakim streličarskim naoružanjem i brdskim stražarskim jedinicama, da bi vrlo brzo, napretkom tehnologije, tu ulogu mogao prepustiti teškoj artiljeriji. Procvat prometne tehnologije uskoro će utjecati i na formaciju zapanjujuće strmih srednjovjekovnih puteva, od kojih je najfascinantniji cik-cak strmi uspon uz čaklovačke hridi.
Pristup novim tehnologijama za analiziranje terena kao i brojna otkrića starih prometnica na Pakračkoj gori i u dolini rijeke Bijele ponudila su snažnu analogiju za proučavanje zapadnoslavonskih cesta. Rudonosno gorje Psunja bilo je znatno povezanije i naseljenije u srednjem vijeku nego što to danas možemo pretpostaviti. Tadašnja svijest putovanja uvelike se razilazila sa današnjim prometnim pristupom koji favorizira ravnije i manje izazovne trase. Izgleda kako je ušteda vremena u srednjem vijeku bila prioritet, a kreacija zahtjevnih trasa izlagala je putnike izazovima pothvatima. Možda ovakvo poimanje putovanja ima i redovnički filozofski korijen posebno afirmiran u ovom razdoblju ljudske prošlosti. Svakako, nećemo pogriješiti ako kažemo da je Čaklovački prolaz (Rakov klanac), srednjovjekovna vrata Psunja, ujedno i zahtjevna gotička staza iskupljenja.
Piše: Krešimir Vacek
- PIŠE: Pakrački list
- 867
Od danas u poslijepodnevnim satima u prodaji (u Suvenirnici Pakrac i u KTC-u) novi, 642. broj „Pakračkog lista“.
Mjesec veljača, koji je inače obilježen Valentinovom, ove je godine bio ispunjen i brojnim skupštinama naših hvalevrijednih udruga koje su predstavljale svoj cjelogodišnji rad. Riječ je o udrugama koje su uvijek „zasukanih rukava“, spremne na djelovanje i doprinos zajednici, što svojim predanim radom iznova potvrđuju.
Osim Valentinova, s dolaskom kraja mjeseca sve je više događanja i zbivanja u našem gradu.
Vrijeme maškara i krafni ponovno je unijelo vedrinu i razigranost u svakodnevicu. Djeca su dobila priliku pokazati svoju kreativnost i šarenilo u punom sjaju, dok su građani s oduševljenjem i osmijehom na licu pratili malu, veselu povorku koja je prolazila gradom.
Mnogi su pritom poželjeli da maškare traju barem malo duže i da nam takvih trenutaka zajedničkog druženja i smijeha bude češće.
Kako se bliži kraj mjeseca, objavljen je i cjelovit program događanja, kako povodom Dana grada (čiji popis možete pronaći na posljednjoj stranici lista) tako i povodom obilježavanja 35. godišnjice početka rata u Pakracu. Obilježavanje je započelo sada već nadaleko poznatim sedmim Dječjim festivalom domoljubne glazbe „Croatio, iz duše te ljubim“, po kojem naš grad postaje sve prepoznatljiviji.
Donosimo i niz drugih zanimljivih i aktualnih tema, poput novog javnog linijskog prijevoza i njegov cjenik, sigurnosti u našem gradu, problematike vezane uz vožnju romobila koji će nastupiti čim grane prvo sunce te pitanja stranih radnika i odnosa tvrtki prema njima. Riječ je o problematici koja je u sve većem porastu, a koju u temi broja dodatno pojašnjava naš policijski načelnik. To su teme koje izravno utječu na svakodnevni život i potiču nas na razmišljanje o osobnoj odgovornosti i zajedničkom suživotu sa stranicma.
Ne možemo ne spomenuti ni raznolike kolumne naših vrijednih kolumnista s temama koje su svakim novinama sve zanimljivije.
Ovaj je mjesec, između ostaloga, snažno odjeknula i vijest o povećanju računa za vodu. Poskupljenje je, nažalost, mnogima prošlo gotovo “ispod radara”, no ubrzo će se osjetiti na našim novčanicima.
O toj temi, kao i o drugim novitetima, detaljnije smo razgovarali u intervjuu koji donosimo u ovom broju naših novina.
Na kraju, nitko ne može sa sigurnošću znati što nam budućnost donosi, bit će tu lijepih trenutaka, ali i onih izazovnih, možda i teških, koji će od nas tražiti snagu i strpljenje, a na nama je da u svemu tome ostanemo svoji.
- PIŠE: Pakrački list
- 630
... jedna od popularnijih destinacija za kraće ture motorom uz Željavu, Kumrovec i Rastoke, zasigurno je i Petrova Gora. Nekih šezdesetak kilometara od Zagreba te cca sat i pol do dva vožnje autom. Na dva kotača malo brže. Dan nije bio hladan, reklo bi se čak odličan za vožnju krajem veljače. Ugodan planinski zrak mami me dubokom disanju nakon magle koju sam ostavio u Zagrebu. Jednog dana potkraj veljače 2020. uputio sam se i ja tamo, na Kordun. Gvozd je općina u Hrvatskoj, u Sisačko-moslavačkoj županiji. Sjedište Općine Gvozd nalazi se u naselju Vrginmost, koje je u razdoblju od 1996. do 2012. također nosilo naziv Gvozd.
Šumsko područje okolo naselja proglašeno je značajnim šumskim krajobrazom. No po čemu je poznato? Netko će istaknuti devastirani spomenik i odašiljač na vrhu Petrovac. Spomenik partizaniji i rasipništvu crvenih drugova u vremenu bivše Jugovine. Meni je draže istaknuti povijesnu notu na Gvozdu vezanu uz storiju o kralju Petru Svačiću. Tek rijetki će spomenuti šumsko i orintološko blago ovog kraja, a uistinu tek poneko i pavlinski samostan Petrovac.
Moram spomenuti kako su početkom velikosrpske agresije sa tog područja protjerani malobrojni Hrvati, a mnogi i zvjerski pobijeni. Gvozd je početkom i nakon balvan-revolucije bio u skupu općina koje su držali srpski pobunjenici. Na svom četničkom derneku 04. ožujka1991. ili kao su to zvali događanju naroda na ovom mjestu odlučili su kako sa Hrvatima ne žele živjeti. Organizator je bio SDS.
No nisam se tomu došao podsjetiti. Stigavši na zacrtano odredište parkiram motor i prve klikove radim na tom ogromnom devastiranom ruševnom objektu. Ulazim unutar samog objekta koji nije zaštićen od nepotrebnih ulazaka. Niti moga. Ne može se reći kako kretanje unutar te soc-komunističke megalomanije danas nije bezopasno. Spomenik je izgrađen na vrhu Mali Petrovac; na 507 mnv. Ističu se nemaštoviti natpisi/grafiti po unutarnjim prostorijama o povijesti njegove gradnje te posvuda razne novovjeke škrabotine (grafiti). Ispred betonske građevine Stoji podsjetnik na nekada servirano nam bratstvo i jedinstvo. Okrugli spomenik sa rubnom porukom latiničnim i ćiriličnim slovima. Možda se time željelo potisnuti sjećanje i spomen na kralja Petra Svačića i dio naše davne i dične ovdašnje hrvatske povijesti.
Treba spomenuti kao je ovaj spomenik ustanku naroda Banije i Korduna izradio (zamislio) kipar Vojin Bakić. Izgradnja spomenika završena je 1982. godine.
Edukativnom stazom o ptičjim i biljnim vrstama uputio sam se prema ostatcima bivšeg samostana Pavlinskog reda na nedalekom susjednom vrhu (517 mnv). Putem pratim informativne drvene panoe. Nalazim i promatračnicu koja je izgrađena u skladu sa prirodom. Drvena je, nalik na lovačku čeku. Oko mene se budi prizemni soj šume sa nekim endemičnim biljkama. Posebnost Petrove gore predstavlja veliki broj jestivih gljiva koje se mogu sakupljati tijekom čitave godine. Često se ovdje održavaju i škole u prirodi te razne radionice i edukacije o prirodi i potrebi njenog očuvanja. Orintološki park prostire se na 13,6 hektara kojim dominiraju stabla hrasta, bukve i graba. Idealni su za ptičja staništa.
O povijesti ruševina samostana također učimo sa info ploča. Ove su na žalost metalne/limene.
* Samostan su osnovali templari, vjerojatno 1303. ili prema nekim izvorima godinu kasnije. Pouzdan podatak da na tom lokalitetu djeluju pavlini je isprava iz 1328. Bogati red s bogatim posjedima pokleknuo je pred stalnim turskim nasrtajima sredinom XV. st. Jedan je od najstarijih pavlinskih samostana u Hrvatskoj. Stradao je 1445. godine kad su ga prvi put spalili Turci. Pavlini su ipak u njemu proveli još jedno stoljeće, a napustili su ga 1558. godine, također zbog turskih napada. Od tada pavlini borave u samostanu u Kamenskom pokraj Karlovca. Na ruševinama samostana u 17. stoljeću podignut je krajiški čardak koji je izgubio svoju funkciju prestankom turske opasnosti u 18. stoljeću.
Odlazim do Kraljeva groba. Narodna predaja govori da je upravo na ovom mjestu 1097. godine,u borbi s ugarskom vojskom pod vodstvom kralja Kolomana, poginuo kralj Petar Svačić – posljednji hrvatski kralj narodne krvi. Pristup Kraljevom grobu je makadamski put, a sam grob označen je spomen-pločom koju su podignuli šumari Karlovca u svibnju 2006. godine. Bitka na Gvozdu bila je hrvatsko-ugarski oružani sukob koji se vodio 1097. godine na gori Gvozd između hrvatske vojske predvođene kraljem Petrom Snačićem (prema starijim izvorima Svačićem) i ugarskih snaga pod zapovjedništvom kralja Kolomana Arpadovića. Do bitke je došlo zbog zaoštravanja dinastičke krize nakon smrti Stjepana II., posljednjeg hrvatskog kralja iz dinastije Trpimirovića. te ugarskog polaganja prava na hrvatsku krunu. Sama kriza započela je nekoliko godina ranije, kada je 1089. umro kralj Dmitar Zvonimir. Sraz dviju vojska na planini Gvozd bio je vrhunac tih dugotrajnih političkih i vojnih previranja u Hrvatskoj. Bitka je završila porazom Hrvata i smrću kralja Petra. To je imalo dalekosežne posljedice i značilo presudnu prekretnicu u hrvatskoj povijesti, jer od tada hrvatskim zemljama više nikada nisu vladali kraljevi narodne krvi, nego oni tuđinskog podrijetla.
Svoj obilazak završio sam klopicom u pl. domu Muljava, odakle inače kreće planinarska obilaznica. Kompletna planinarska kružna staza sastoji se od osam kontrolnih točaka i kulturno-povijesnih lokaliteta. Opcija su također poučne staze: Rimski put i Kraljev put, prilagođen osobama s teškoćama u kretanju. Može se poći i do nekoliko ruševina kula/utvrda iz davnih vremena. Toliko o ovoj posjeti.
Izvori navedeni na: https://lukylipik-vrijemeodluke.blogspot.com/2025/12/oci-pune-hrvatske-petrova-gora.html
Piše: Marijan Lukić Luky
- PIŠE: Pakrački list
- 1251
Slika 1. Mogući izgled utvrde Pakar
Današnja Badljevina nastala je u novom vijeku spajanjem stanovništva sa dva velika srednjovjekovna posjeda, koja su egzistirala na širem području Badljevine. Veći i nešto stariji posjed, Pakar, nalazio se na zapadnom dijelu današnje Badljevine, a posjed Bagenovac jugoistočno od današnjeg naselja.
Posjed Pakar, često nazivan i Petrovina nalazi se uz rijeku Bijelu, na lokaciji Zidine. Vrlo je blizu današnjih Gornjih Sređana, ali ipak u katastarskoj općini Badljevina. Povijesni izvori ovaj oppidum pripisuju obitelji Pekry još 1228. godine, kada njime vlada Petar, kasnije Abraham, sin Marcela. Pola stoljeća kasnije će Petar Pekri (mlađi), sin Benedikta, uzeti titulu bana čitave Slavonije… Ovaj iznimno veliki srednjovjekvni posjed danas pokazuje ostatke bedema, opkopa, ostataka podgrađa i groblja na prostoru većem od 5 hektara. Utvrdom u jugoistočnom dijelu dominira humak opkopan dubokim jarkom koji se najvjerojatnije punio vodom.
U ovogodišnjim arheološkim istraživanjima pronađen je plemićki palas građen od rimske opeke i tegula, učvršćenih blatom. Unutar građevine zabilježena je i podnica od nabijene zemlje, a svi arheološki slojevi bili su bogati kasnosrednjovjekovnim stolnim posuđem. U palasu je pronađeno željezno koplje i ostaci izgorenih drvenih greda. Ipak, mnogo raniji dio ovog gradišta bio je nizinski prostor zapadno od fortificirane opkopane mote. Istraživanja prošle godine ovdje su potvrdila postojanje zemljanog bedema od nabijene ilovače te rub velikog kvadratnog zdanja.
Tek su ovogodišnja zračna snimanja utvrdila impresivnost ovog zdanja bogatog pravokutnim prostorijama. Pronalazak ulomka križnorebrastog svoda, ljudske palčane kosti i bogatstvo slojeva gotičkim posuđem koje je općenito ukrašeno kršćanskim motivima već je tada ukazao na sakralni zonu. Evidentno je pred nama ostatak samostana sv. Augustina koji se više puta spominje u povijesnim izvorima.
Nadalje, isti popisi poreza donose kako utvrda sa podgrađem ima 115 dimova (podgrađe) 5 su posjedovali svećenici, a čak 35 redovnici sv. Augustina. Na sjevernom dijelu lokaliteta evidentirano je srednjovjekvno groblje uz koje povijesni izvori spominju crkvu sv. Petra i crkvu Blažene Djevice Marije. Po svemu sudeći, ovdje je smještena i grobnica obitelji Pekry. Jugoistočno od današnje Badljevine nalazi se brežuljak Gradina ili Peljevci.
Slika 2. Ostaci samostana sv. Augustina vidljivi u žitu
Prije nego li je započela zemljoradnja na ovom lokalitetu, prostorom je dominirao brežuljak 50x50 metara okružen opkopom 15 metara širokim opkopom i zemljanim bedemom. U srednjem vijeku se na brežuljku nalazio plemićki palas, dodatno branjen drvenim palisadama. Sjeverno od ovog najbranjenijeg utvrđenja postojalo je podgrađe, a jugoistočno veliko groblje sa crkvom. I dan danas vidljivi su ostaci zidina u polju koje povijesni izvori 1334. godine pripisuju crkvi sv. Križa. Groblje oko crkve pokazuje obilno korištenje antičkog crijepa kao grobnog pokrova ili za označavanje grobova. Povijesni izvori navode kako se ovaj posjed odvojio od utvrde Pakar početkom 14. stoljeća, a cijeli oppidum dobiva naziv Bagenovac po plemiću Stjepanu Bagimu, odnosno Bagenu. Posljednji se put utvrda spominje kao Sveti Križ u vrijeme pada u turske ruke. Godina 1760. se uzima kao trenutak kada je stanovništvo iz nekadašnjeg Bagenovca i Pakra osniva današnju Badljevinu. Mnogi u nazivu Bagenovac vide poveznicu sa današnjim imenom Badljevina.
Piše: Krešimir Vacek
Slika 3. Mogući izgled utvrde Bagenovac
- PIŠE: Pakrački list
- 1454
Od danas u poslijepodnevnim satima u prodaji (u Suvenirnici Pakrac i u KTC-u) novi, 641. broj „Pakračkog lista“.
Siječanj je mjesec kada malo odahnemo, smješten između dva “velika” potrošačka ludila – Božića i Valentinova. Nakon blagdanskih druženja, punih stolova i užurbanih dana, vraćamo se mirnijim danima, pokušavajući isprazniti pune želuce, ali i ponovno napuniti novčanike za ono što nas tek čeka.
Uz trgovačko ludilo koje redovito prati prosinac, početak godine donosi i porast zaraznih bolesti. Bolnice u Požegi i Pakracu ponovno su se suočile s povećanim brojem pacijenata gripe, a njihovo zatvaranje vrata podsjetila su nas na godine pandemije koronavirusa. Iako se čini kao da je to bilo jučer, od tog razdoblja prošlo je već pet godina, na što nas je podsjetio i 5. memorijalni rukometni turnir “Siki”, vijest koja je tada mnoge zatekla.
Početak mjeseca obilježili su snijeg, niske temperature i led, no zahvaljujući pravovremenom radu Vlastitog pogona Grada Pakraca i dobro održavanim prometnicama, siječanj je u gradu prošao bez većih problema, na čemu svima uključenima dugujemo zahvalu.
Ovaj mjesec donio je i lijepe vijesti koje su nas iskreno razveselile. Posebno izdvajamo otvaranje logopedskog odjela u Pakracu, koji od početka godine pruža važnu podršku djeci s govornim poteškoćama. Stručnjaci ističu kako roditelji sve ranije prepoznaju izazove u razvoju govora, što je iznimno važno jer rano djelovanje često donosi najbolje rezultate. Svako dijete ima svoj put, a nekima je potreban samo mali poticaj da bi pokazali koliko stvarno mogu.
Razloga za ponos imamo ponovno i u sportu. Iskrene čestitke upućujemo Pauli Lucić na ulasku u kadetsku reprezentaciju Hrvatske u rukometu, kao i na uspjehu u fotografiranju zabilježenom u Italiji. Lijepo je vidjeti kako se trud i predanost naših mladih prepoznaju i izvan granica Hrvatske. Na nama je da ih podržimo, saslušamo i budemo uz njih dok otkrivaju što vole i čemu žele posvetiti svoje vrijeme.
Za kraj, vrijedi najaviti i “Noć muzeja 2026.”, manifestaciju koja svake godine okuplja ljubitelje kulture svih generacija. Muzej Grada Pakraca, Gradska knjižnica te Muzej vojne i ratne povijesti pripremaju bogat i raznolik program, od glazbenih i književnih sadržaja, do izložbi i druženja. Bit će to večer u kojoj svatko može pronaći nešto za sebe bez obzira na dob.
Više o svim ovim pričama, ali i o brojnim drugim zanimljivim i važnim temama iz našeg grada i okolice, donosimo u ovom broju Pakračkog lista.
- PIŠE: Pakrački list
- 631
Slika: Dijelovi srednjovjekovnog mača (Modificirao K. Vacek prema M. KOVAČ, 2005., 22)
Srednjovjekovni je mač glavna tema brojnih priča, balada, legendi i romansi. Plemenito čelično oružje, iskovano u plamenu podsjeća na znak križa, ujedno patnje i viteškog uskrsnuća kroz čast i slavu. Nije vrsta oružja kojom je naviše života oduzeto, ali je vrsta oružja kojim je svaki sukob opjevan. Pored svetog koplja i kaleža, mač je glavni pokretač arturijanske srednjovjekovne književnosti inspirirane potragom za svetim gralom, izvorom vječne mladosti. Srednjovjekovni mač, kao simbol viteštva, kršćanstva, ali i gorljivog srednjovjekovnog misticizma pojavit će se u Pakracu krajem 12. odnosno početkom 13. stoljeća, u koricama križarskih vitezova.
Romanički mač (11-13.st) vrhunac je srednjovjekovne vojne tehnologije. Iskovan od željeza pažljivo obogaćenog ugljikom na vrlo visokim temperaturama, pomirio je čvrstinu i elastičnost. Svaki mač sastojao se od dva glavna dijela- oštrice i balčaka što se nasađivao na oštricu. Možemo reći kako je oštrica baza, duša mača, a balčak – odnosno zaštitna križnica, rukohvat i jabučica njegov um, kojim vješti mačevalac upravlja.
U srednjem vijeku postoji više od 25 tipova mačeva i još veći broj podtipova, ali u križarskim ratovima treba pratiti dominantno jednoručne i jedno-ipo ručne vrste koji su bili luksuzno oružje najelitnijih ratnika. Oštrica romaničkih (križarskih) mačeva bilježi postepen prijelaz sa plosnatih širokih oštrica vikinških ranosrednjovjekovnih mačeva na robusnije romboide oštrice sa zašiljenim vrhom. Neefektivnost ranosrednjovjekovnih mačeva u kontekstu pojave pločastih željeznih i čeličnih oklopa kao i sve više zastupljene žičane košulje (chainmail) u 12. i 13. stoljeću uvjetovalo je pojavu izrazito robusnih zašiljenih oštrica kojima se ubadanjem efektivno probijao naveden oklop. Mnoge ilustracije ukazati će kako je takvim mačem bilo moguće tući i kao buzdovanom, hvatajući dno oštrice žičanim rukavicama. Općenito, romaničko baratanjem mačem najbolje je zabilježeno nešto kasnije, 1361. godine u bitci kod Visbija gdje su arheolozi i antropolozi u masovnoj grobnici srednjovjekovnih ratnika, zabilježili dominantan tip i način nanošenja ozljeda ovim oružjem. Zamahivanje mačem u srednjem vijeku daleko je bilo od danas pomalo komičnih pirueta i širokih zamaha vidljivih u modernim filmovima. Također, vrlo rijetko je dolazilo do udarca mačem o drugi mač. Borba se vodila izmjenjivanjem udaraca o ručni oklop, a izrazito visok postotak udaraca u lijevi dio noge i glavu ukazuje da se ciljano zamahivalo prema nogama protivnika te potom brzo prema glavi. Nakon nekoliko udaraca u predio glave i vrata poraženi ratnik bi pao na tlo pa mu je upućen i konačni udarac u stražnji ili prednji dio glave (ovisno kako je pao na pod), čime je borba sa drugim vojnicima dalje nastavljena. Borba na konju vođena je nešto drugačije, gdje je konjanik vertikalnim zamahom pokušavao zasjeći pješake ispod njega u naletu. Najučinkovitiji „lijek“ protiv konjaničkog nasrtanja bila su duga koplja ili pike (pikaneri) iako je konjanika bilo moguće srušiti i mačem udarajući u njegove noge ili (ne viteški) u njegovog konja.
Mač kao najopjevanije oružje srednjeg vijeka razvija svoju tipologiju u plesu sa srednjovjekovnim oklopom. Pojavu novog tipa mača ubrzo prati novi tip oklopa kojeg parira idući tip mača i tako dalje. Mač će svoju vrijednost uvelike izgubiti ukidanjem templarskog reda ujedno i hibernacijom arturijanske književnosti. Gubitci kršćana u križarskim ratovima kao i sve snažniji građanski vojni sloj utjecati će na porast broja mačeva osrednje izrade, čime će izgubiti svoj statusni simbol. Ipak, u raznim tipovima preživjeti će i kasnosrednjovjekovnu pojavu baruta i uvođenje vatrenog oružja. Snažni mitološki simbol mača ostati će postojan u zapadnom svijetu sve do danas. Na području grada Pakraca do danas nisu pronađeni primjerci romaničkih mačeva, ponajviše zbog stroge redovničke tradicije koja je branila njihovo prilaganje u grobove. Ipak, učestala pojava pojasnih kopči pojasa za nošenje mača u viteškim srednjovjekovnim grobovima, govori nam kako je mač otpjevao svoju baladu i u našem gradu.
Piše: Krešimir Vacek
