Idealizirani prikaz najstarijih naselja na podrucju Pakraca/Foto: Krešimir Vacek

Zamislite cijelu Pakračku kotlinu prekrivenu stoljetnim šumama hrasta, brijesta i graba. Nema cesta, ulica, zgrada ni kuća. Pakra divlje vrluda kotlinom, a njezini brojni rukavci formiraju barice pune šaša i trstike. Potoci deru krajolik. Naizgled nedirnuta divljina. Tisućama godina ranije jedini ljudski dodir ostavile su malobrojne zajednice u vidu manjih drvenih lovnih kampova i privremenih šumskih stazica. Život se uvelike odvijao u pećinama, špiljama i pripećcima Psunja. Čovjek je ovdje bio samo gost, a divljina domaćin.

Mračno je razdoblje od šestog do petog tisućljeća prije Krista, jer o njemu, na našem prostoru gotovo ne znamo ništa. Ubrzo je zasjala svijeća civilizacije. U petom tisućljeću prije Krista formiraju se prva trajna naselja, a razvoj tehnološki naprednog kremenog alata - izum kamene sjekire i keramičkog posuđa omogućio je astronomski civilizacijski skok. Ruše se šume, nastaju livade i obradiva polja, a procvalo je i stočarstvo, ovčarstvo i kozarstvo.

Zajednice žive na povišenim terasama iznad potoka, rijeka i jezeraca koja obiluju ribom. Blizu svakog malog „grada“ nalazi se nepresušan izvor pitke vode. Čuje se žamor, vidi komešanje, a ljudi još uvijek nisu poznavali ratovanje. Život se iz špilja preselio u polu ukopane kućice i kolibice prekrivene slamom i blatom. Započela je revolucija uzgoja žitarica, život na rubu gladi, napokon je nestao.

I naš grad bio je svjedok ove transformacije. Tisućama godina stari ostaci prve civilizacije kriju se na nekoliko mjesta, koja su zubi vremena nažalost nepovratno prožvakali. Najstarija nalazišta mlađeg kamenog doba (neolitika) na užem području grada Pakraca nalaze se na brežuljku Kalavarija, i na lokaciji Čimen (Gavrinica), točnije na brežuljku iznad nogometnog igrališta Hajduk. Njihova devastacija recentnom gradnjom onemogućila je provedbu arheoloških istraživanja, pa o njima informacija ima vrlo malo.

Prema oskudnim podacima znamo kako pripadaju linearno-trakastom kompleksu odnosno korenovskoj kulturi koja ostaje prepoznatljiva po izradi kvalitetnih sivog posuđa ukrašenog geometrijskim motivima i jednostavnim urezima. Glavni alat za obradu voća, povrća i mesa izrađivan je od kremena u obliku nekoliko centimetara dugih nožića, a krupni alat tehnikom glačanja. Glačane sjekire tehnološki su skok naspram svog ranijeg kamenog alata.

Iako ih danas zbog izgleda nazivamo sjekirama, one su ujedno bile i motike i dlijeta, a takva svestranost omogućila je i prvotno gospodarenje šumom i poljodjelstvo, a ujedno i ukopavanje i podizanje nastamba. Naseljima korenovske kulture nedostaju bedemi i fortifikacijski sustavi što ukazuje na relativno mirno razdoblje bez učestalih migracija i borbi za resurse. Smještaj na istočnim padinama vjerojatno upućuje na mitološku želju za snažnijim urodom usjeva, koje će okupati jutarnje sunce.

O žiteljima ovog Zlatnog doba znamo vrlo malo. Groblja gotovo pa izostaju, a vrlo rijetki ukopi ispod podnica kuća sramežljivo govore. Kada oni ipak postoje, prikazuju pokojnika u zgrčenom, fetusnom položaju koji asocira na spavaća. Grčki pjesnik Heziod (oko 750 do oko 650g. pr. Kr.) tvrdio je kako je sretan život ljudi zlatnog doba prekidala mirna smrt što je dolazila kao san.

Nažalost, temelji najstarijeg Pakraca u prošlome stoljeću preživjeli su neke od tragičnih devastacija. Komunistička vlast je izgradnjom ulice Kalvarija (današnji naziv) 1970-ih trajno izbrisala neolitičko naselje i staro katoličko groblje pored. Podizanjem logora jugoslavenskih vlasti za hrvatske ratne zarobljenike i civile s Križnog puta 1945. na mjestu nalazišta Čimen na Gavrinici, te ubrzana urbanizacija nakon izbrisali su i tragove prve civilizacije na južnom dijelu grada.

Piše: Krešimir Vacek, arheolog Muzeja grada Pakraca