- PIŠE: Iva Širac
- 1196
Udruga slijepih Pakrac - Lipik djeluje od 1996. godine i od tada su aktivnosti udruge raznolike i prilagođene potrebama članova, ali i posvećene edukaciji članova zajednice kako bi se stvorili preduvjeti za što kvalitetniji život slijepih u našim gradovima. Što znači usluga videćeg pratitelja i općenito kako je raditi u udruzi s jednom od najranjivijih skupina, koji su problemi i aktivnosti koje provode razgovarali smo s Mirsadom Madžarević koja je udruzi na raspolaganju članovima od 2010. godine.
Prije 12 godina zaposleni ste na mjestu videće pratiteljice. Što točno podrazumijeva to radno mjesto i kako se ono financira?
Zapravo sam u Udruzi slijepih počela kao volonterka negdje 2010. godine i pomagala sam prvenstveno s administrativnim poslovima i prijevozom po potrebi. Tada sam bila zaposlena u udruzi „Delfin“ gdje sam i stekla iskustvo pisanja i provođenja projekata. U to vrijeme je otprilike i sadašnji predsjednik Stanko Kovačić preuzeo vodeće mjesto u Udruzi slijepih. Te godine smo prošli na jednogodišnjem projektu tada Ministarstva demografije i socijalne skrbi kroz koji mi je bila osigurana i plaća i počeli smo s nekim aktivnostima. Sam program videćeg pratitelja je došao dvije godine nakon toga i od tada se redovito, svake tri godine, prijavljujemo. Posao videćeg pratitelja je zamišljen da omogućimo tu razliku slijepim osobama koja njima nedostaje jer osobe mogu imati fizički invaliditet, ali još uvijek biti sposobne za samostalni život. No, slijepa osoba to jednostavno ne može na isti način. Ne može voziti, ne može pročitati račun, ne može ispuniti obrazac. Videći pratitelj slijepoj osobi omogućava izjednačavanje mogućnosti, odnosno omogućavamo da slijepa osoba samostalno obavlja poslove i sudjeluje u svim aktivnostima u zajednici.
Nereguliran status videćih pratitelja
Iako je posao videćeg pratitelja plaćen preko projekta, Vaš status je i dalje nereguliran?
Tako je, općenito u udrugama poslovi ovise od projekta do projekta i zato je velika fluktuacija osoba koje rade u udrugama jer smo na neki način predodređeni po pravilima natječaja Ministarstva što znači da ono određuje kolika je plaća osobnih asistenata i videćih pratitelja odnosno svih zaposlenih na projektu. Naše plaće su fiksne, dobivali smo 6.400 kuna bruto plaće zadnjih 10 godina. Jedina prednost je što kao videći pratitelji dobijemo naknadu za prijeđene kilometre za korištenje osobnog automobila. Do nedavno nije bilo čak niti mogućnosti zamjene za godišnji, bolovanja su isto bila trošak udruge, a o božićnicama, nekakvim koeficijentima, povećanjima tu nema niti govora. Iako se javljamo redovito na natječaj svake treće godine, uvijek si u neizvjesnosti. A da i ne spominjem da ovaj posao nema fiksnog radnog vremena nego se uvijek prilagođavamo potrebama članova. Našim gerontodomaćicama je minimalna plaća određena prije tri godine natječajem. U međuvremenu je prosječna minimalna plaća u Hrvatskoj povećana, mi trebamo sami naći sredstva za podmirivanje te razlike. Kad jedna od njih ode na godišnji ili bolovanje, mi se ostali moramo prilagoditi situaciji jer ne možemo zaposliti osobu na privremeno, nemamo tih sredstava.
Koliko članova trenutno ima Udruga slijepih i koja je njihova dobna struktura?
Broj našeg članstva fluktuira između 38 i 45 članova, trenutno njihova prosječna dob je 75 godina. Osim dva slijepa dječaka u osnovnoj školi, imamo dvije osobe oko 50 godina, svi ostali su stariji od 70 godina.
Sljepoća ne ovisi o dioptriji
Jeste li u udruzi obuhvatili sve slijepe osobe s našeg područja?
Nismo, pretpostavljamo da ih ima još izvan naše udruge. Na području naša dva grada prema registru osoba s invaliditetom ima gotovo 2500 osoba koji imaju utvrđen neki oblik invalidnosti, od toga je njih 80 sa značajnim oštećenjem vida. Veliki problem je bio, pa možda još uvijek i je, što su te osobe sa oštećenjem vida bile pod dojmom da ukoliko se učlane u Udrugu ili traže neko pravo, da će im se primjerice Centar za socijalnu skrb uknjižiti na imovinu, ili da ćemo to napraviti mi iz Udruge slijepih ili da će izgubiti neko već ostvareno drugo pravo. Drugi razlog je što je ljudima jako teško prihvatiti da gube ili su izgubili vid, a treći razlog je što većina liječnika oftalmologa koji djeluju u našoj sredini nije svjestan prednosti članstva u udruzi slijepih i ne upućuju svoje pacijente našoj udruzi u kojoj bi možda mogli ostvariti svoja prava.
Postoji predrasuda da članom Udruge slijepih mogu biti isključivo slijepe osobe. Tko još može ostvariti pogodnosti koje redovito promovirate i koje su to?
Članom udruge slijepih može biti samo osoba koja ima utvrđen ostatak vida na boljem oku do 5 posto. Sljepoća ne ovisi o dioptriji koju osoba ima, već o prirodi oštećenja samog vida. Mi smo strogo obvezni toga se pridržavati sukladno Statutu. Imamo primjerice osobe koje nemaju jedno oko, ali imaju bolji vid na drugom oku veći od tih pet posto, oni ne mogu biti članovi naše Udruge. Ne može mi nitko reći da njima ne treba pomoć.
Najveća prednost biti članom naše udruge je ta da će te osobe netko uvijek saslušati i razumjeti jer oštećenja vida su toliko raznolika da čak niti najbliži članovi obitelji nekad ne vjeruju u kojem stupnju osoba ne vidi. Pokušavamo stvoriti atmosferu da znaju da će im uvijek iz naše udruge netko pomoći u svakodnevnim obvezama, ali i educirati kako koristiti neka od tiflotehničkih pomagala. Osim videćeg pratitelja, kroz projekt smo osigurali i uslugu gerontodomaćica samo za naše članove.
Jeste li zadovoljni brojem i sadržajem pomagala za slijepe kojima raspolažete u Udruzi?
Jesmo. Ono što nas izdvaja je to što mi ne razmišljamo uvijek samo o našim trenutnim korisnicima već i o budućnosti. Pokušavamo se pripremiti za situaciju da će nam možda jednog dana u udrugu doći mlada osoba kojoj će trebati neko pomagalo, a neće si moći priuštiti jer ta pomagala su izuzetno skupa. Postoji jako veliki izbor pomagala na tržištu, no s obzirom na njihovu cijenu, ali i znajući da će morati učiti kako ih koristiti, stariji članovi nisu baš tome skloni.
S obzirom na Vaše iskustvo u radu s članovima Udruge, kome je teže – nekom tko je rođen slijep ili koji je tijekom života izgubio vid?
Mislim da to ovisi o karakteru osobe. Mislim da je nekako lakše kada ne znaš što si izgubio, nego imati nešto što ti je naglo oduzeto. Kada razgovaramo s našim članovima, nitko od njih nije heroj, svi oni žele nastaviti baviti se aktivnostima koje su radili prije i normalno živjeti. Smatram da je najgore onima koji imaju neki ostatak vida jer će se oni oslanjati na to i odbijati učiti nove tehnologije i tehnike primjerene slijepim osobama.
Unatoč sljepoći aktivni u zajednici
Kroz program videćeg pratitelja, ali i aktivnosti koje organizirate, u lokalnoj zajednici i šire, prepoznati ste kao jedna od najaktivnijih udruga na našem području. Provodite niz programa i projekata koje zahtijevaju dodatni angažman. Koje biste istaknuli kao one najvažnije koje su vas izdignuli iz „sjene“?
Ne bih tu izdvojila niti jedan projekt posebno jer projekti su tu da bi poslužili našim određenim ciljevima i prvenstveno potrebama članova udruge. Kroz projekte pokušavamo zadovoljiti ono što vidimo da nam je potrebno. Mi volimo „gurati nos svugdje“ jer tako razmišljamo predsjednik Stanko Kovačić i ja pa se bavimo i sportom i izletima i kulturom. Naš posao nikad nije stao, čak i kad su bila najveća epidemiološka ograničenja. Svi naši članovi ono što su voljeli raditi prije gubitka vida i danas rade, naravno prilagođeno njihovim mogućnostima i prosjekom životne dobi, ali su aktivni. Srećom, nemamo mladih članova, ali i kad bi ih imali mislim da bi oni još dodatno motivirali starije.
Kao udruga koja se bavi jednom od najranjivih skupina, prate li te vaše aktivnosti i financijska sredstva?
Moramo se uspjeti financijski pokriti jer ako za neke aktivnosti nemamo sredstava ne možemo ih niti odraditi. Međutim, puno događanja, angažmana odrađujemo volonterski. Svi bismo ipak voljeli imati malo više sredstava da možeš „disati“, da imaš malo slobode za fluktuaciju. Jedan od razloga zašto se nismo prijavljivali na europske projekte je zapravo strah te financijske odgovornosti jer ljudi ne shvaćaju da predsjednici udruga potpisuju zadužnice prema instituciji koja financira taj program. Vrlo je tanka ta granica koju treba paziti da se ne prijeđe. Da, ljudi vide da mi puno radimo, ali mi se zapravo ne znamo „prodati“ u smislu „teško nam je“ s obzirom na sva ograničenja s kojima naši članovi žive; mi ne znamo baš dobiti sredstva na tržištu temeljem simpatija i tužnih priča. Uvijek se smijemo, uvijek se muvamo, susretom s našim članovima nećeš baš steći dojam da imaju problem. A problemi su mnogobrojni.
U kojem području je, po vašem mišljenju, u zadnjih deset ili dvadeset godina u Pakracu i Lipiku napravljen najveći pozitivni pomak u pravima osoba s invaliditetom, a posebno slijepih i slabovidnih osoba, a što nije, a moglo je biti?
Pozitivna stvar je što smo zaista prepoznati od obje lokalne samouprave. To nisu nužno materijalni pomaci, postoje oni nemjerljivi. Ne možemo inzistirati da se svi problemi riješe odmah i moramo shvatiti da, kao i s pomagalima, sve stvari vezane uz osiguranje pristupačnosti jako puno koštaju. Srećom, tu postoje europski fondovi. Međutim, da se osigura samo fizička pristupačnost, bez onog neopipljivog dijela, to ne bi funkcioniralo. Jedan od pomaka što bi se moglo napraviti jest da našu udrugu još više dožive i da nas ne stavljaju sa strane kad se organiziraju neka lokalna događanja u segmentima koji nisu na prvu vezani uz socijalu ili osobe s invaliditetom poput sporta i kulture pa čak i turizma nego da nas konkretno uključe ili bar pitaju kako bi se neka aktivnost mogla dograditi iz perspektive osoba s invaliditetom.
Videći pratitelj je najvažnija socijalna sluga koju danas uživaju slijepe i slabovidne osobe u Hrvatskoj. Što očekujete od novog Zakona o osobnoj asistenciji koji stupa na snagu 1. kolovoza? Hoće li ta usluga biti implementirana u njega i donijeti određeno olakšanje u financijskom ili nekom drugom smislu?
Usluga videćeg pratitelja će biti implementirana u novi Zakon o osobnoj asistenciji, no iz moje perspektive kao dugogodišnje videće pratiteljice, taj zakon je u ovom trenutku poprilično nedorečen jer nismo dobili uvid u prateće Pravilnike koji će regulirati licenciranje usluge, obrazovanje videćih pratitelja, određivanje mjesečnog broja sati rada videćeg pratitelja po korisniku. Program videćeg pratitelja službeno traje do 31. srpnja, što će biti s 1. kolovozom i na koji će način to sve funkcionirati zasad nam je nepoznanica. Ipak, vjerujem da će biti bolje nego dosadašnja praksa raspisivanja trogodišnjih natječaja i da je ovo tek korak ka reguliranju prava osoba s invaliditetom na što kvalitetniju skrb u punom opsegu u njihovim vlastitim zajednicama.
- PIŠE: Pakrački List
- 1479
Piše: velečasni Jozo Zorić
Kad pogledamo našu svakidašnjicu stječe se dojam da čovjek unatoč visokim tehnološkim dostignućima nikada nije bio toliko otuđen i sam. Jer, dok se na jednoj strani događa da ljudi neprestano „žive tuđe živote“, prateći iz dana u dan što netko drugi radi, bilo da je riječ o tzv. celebrityima (slavnima) i influencerima (utjecajnima), na drugoj stani vidimo kako se pojedinac nikada manje nije stvarno i životno zanimao za onoga pored sebe. Zato nije rijetkost u svakodnevnom govoru da netko više zna i „prati“ nekoga u Americi ili Europi nego što može kazati da li svom susjedu koji je u potrebi ili nemoći može pomoći. Zato često čujemo od analitičara današnjeg vremena koji nastupaju u javnim medijima da je nezainteresiranost za bližnjega zapravo jedna od sveprisutnih odlika današnjega društva.
Nada - pozitivna krepost
Prije nekoliko mjeseci u emisiji „Peti dan“ jedan je komentator citirao književnika Ivu Andrića koji je napisao: „Što će nam ovaj život od pedeset godina (a jedna teža od druge ) ako mu jedna sveta istina ne daje snagu i ljepotu i ne produžuje ga u jednu sjajnu vječnost. Nemojte drhtati kao da je svijet hladna i prazna soba, ne zatajite svoje duše nikada, jer je divno uskrsavanje istina“. Ova istina, kako i sam književnik naslućuje i piše, jest činjenica koju i ovoga Uskrsa slavimo pobjeda nad smrću koju je putem križa ostvario Bogočovjek Isus Krist jedini je on pobijedio smrt i omogućio ostvarenje vjere svih čovjekovih nadanja u konačnu pravdu, trajni mir i vječnu sreću. O toj nadi kao središnjem pojmu često u svojim porukama za Uskrs govore i pape. Nada je stvarnost koja nadilazi optimizam koja kaže kako treba misliti pozitivno „da će biti bolje“, ali i utjehu koja veli „da uvijek može biti gore“. Naš papa Franjo često govori o nadi da je ona „pozitivna krepost, ona krepost koja struji pod vodom života, ali koja nas drži da se ne utopimo u mnogim poteškoćama, da ne izgubimo onu želju naći Boga, naći ono čudesno lice koje ćemo vidjeti svi jednoga dana“. Papa jasno govori o nadi da onaj koji i u tamnim životnim problemima zadrži svjetlo nade, može prepoznati i vidjeti one stvarnosti koji drugi ne vide i tražiti snagu i hrabrost za svoj svakidašnji često turoban i neizvjestan život.
Uskrs kao životno opredjeljenje
U nedavnom broju našeg tjednika Glas Koncila izašla je izjava gradonačelnika ukrajinskog glavnog grada Kijeva i proslavljenog boksača Vitalija Klička koji je kazao nadbiskupu Svjatoslavu Ševčuku kako narod danas „više nego hranu, odjeću i medicinske potrepštine treba riječi nade“ koje Crkva treba i može ponuditi. U poplavi domaćeg beznađa koje nam se stalno servira kao da je to samo dio hrvatske svakodnevnice prepoznavanje stvarnog temelja ove nade vodi u osmišljavanju ljudske egzistencije u uskrsnuće života. Društvo koje prestane živjeti „smrt Boga“ i počne uzgajati plodove „uskrsnuća“ neće imati problema sa beznađem, samoćom, niti sa smislom svoga postojanja, niti sa strahovima za sutrašnjicu. Poruku stvarnosti nade i vjere moći će donijeti samo ljudi Uskrsa kojima Uskrs nije tradicija ili običaj nego temeljno životno opredjeljenje. Zato ću jasno i nedvosmisleno reći sa Svetim Pavlom: „Sve mogu u Onome koji me jača!“
Sa željom da naš životni put nastavimo s Onim kojemu je sve moguće, neka Vam je sretan i blagoslovljen Uskrs!
- 1931
Prvu pakračku tržnicu u travnju iskoristili smo za razgovor s kupcima i prodavačima o uskršnjoj košarici, odnosno cijeni iste, kako bismo provjerili utjecaj uvođenja eura i osjetne inflacije na blagdanski stol.
Na pakračkoj zelenoj tržnici, prodavač koji već duži niz godina prodaje na istom štandu kaže kako nije dizao cijene u zadnjih godinu dana, već je samo zaokružio na iznos eura pa mu je samim time i prodaja ista kao prošle godine. Druga je prodavačica u sličnoj situaciji te kaže kako količinski manje prodaje, no budući da su cijene više, u iznosu zarade joj je stanje slično kao i protekle godine. Što se tiče cijena namirnica, deset jaja koštala su dva eura, vezica mladog luka i rotkvice su bili po jedan euro.
Tijekom razgovora s umirovljenikom koji je došao obaviti blagdansku kupovinu saznali smo kako zbog iznosa mirovine i poskupljenja osnovnih potrepština ne planira kupovati ništa više nego za bilo koji drugi dan, a iznos kojeg bi inače potrošio za hranu prenamijenit će za poklone unukama. Za razliku od njega, druga sugrađanka je procijenila svoj iznos košarice za tri osobe na sto eura, što je oko 30 posto veća cijena nego što je prošle godine potrošila na iste namirnice. S navedenim se složila i iduća naša sugovornica koja također planira potrošiti oko sto eura, dok je sugrađanka koja ima šesteročlanu obitelj, procijenila iznos potrošnje na 200 eura što je znatno više nego prošle godine te smatra da će zbog poskupljenja imati skromni, ali ipak blagdanski stol.
Prije nekoliko dana Nezavisni hrvatski sindikat objavio je rezultate svojeg istraživanja u kojem je procijenio sadržaj i iznos blagdanskog stola od Velikog petka do Uskrsnog ponedjeljka te je košarice podijelio u tri kategorije: skromnu, srednju i bogatiju, kako bi prikazali razlike u mogućnostima uz potrebu građana da imaju primjeren blagdanski stol. U bogatiju košaricu uvrštene su skuplje namirnice koje se tradicionalno konzumiraju za Uskrs kao što su bakalar, janjetina i kuhana šunka, u srednjoj su košarici jeftiniji oslić, odojak i rolana šunka, dok se u skromnoj nalaze jeftiniji dijelovi svinjetine te najjeftinija vrsta ribe, srdela i sušena lopatica. Bogatija košarica prema navedenom istraživanju ove godine iznosi 327,80 eura (2469,81 kn), srednja košarica iznosi 203,71 eura (1534,85 kn), dok skromna košarica iznosi 100,25 eura (755,33 kn), navodi se u priopćenju Nezavisnih hrvatskih sindikata.
U kratkom razgovoru s Pakračanima, možemo vidjeti kako se potrošnja slaže s navedenom procjenom te će ovogodišnji blagdanski ručak biti nešto skromniji i tražiti kompromise za inače uobičajene namirnice.
- PIŠE: Silvia Feltrin
- 2394
U Branimirovoj ulici od nedavno možete primijetiti dva radarska prikazivača brzine, postavljena u oba smjera prije nailaska u nepregledni zavoj, koji su namijenjeni pružanju informacija vozačima o trenutnoj brzini kretanja vozila kao i o dopuštenoj brzini na toj dionici ceste.
Kako doznajemo od glasnogovornice Policijske uprave požeško-slavonske, Nikoline Janković, „radi se o preventivnim prometnim radarima koji su od 2012. godine bili postavljeni na lokaciji u mjestu Filipovac (državna cesta D38), a budući da nakon izvršene rekonstrukcije državne ceste isti više nisu zadovoljavali svoju svrhu, premješteni su na novu lokaciju u Ulicu kneza Branimira u Pakracu (županijska cesta ŽC4099).“
Prijedlog lokacije nadzora brzine
Iz PU požeško-slavonske također najavljuju da će se temeljem ROADPOL-ovog plana aktivnosti za 2023. (organizacija međunarodne mreže prometne policije) na području država članica, a time i na području Republike Hrvatske, odnosno na području Policijske uprave požeško-slavonske u razdoblju od 17. do 23. travnja provoditi pojačane aktivnosti usmjerene na nadzor brzine, dok će se 21. travnja od 0 do 24 sata provoditi kontinuirani pojačani nadzor brzine pri čemu će se koristiti svi raspoloživi uređaji za nadzor brzine i maksimalno raspoloživ broj službenika.
Za pripremu ove akcije iz PU požeško-slavonske pozivaju građane da predlože lokacije koje smatraju ugroženima zbog kretanja vozila nedopuštenim brzinama. Svoje prijedloge mogu dostaviti do 10. travnja na adresu elektroničke pošte Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite., nakon čega će se analizirati dostavljeni prijedlozi i odabrati lokacije nadzora brzine kretanja vozila, pogodne za nadzor brzine.
- 1617
Svečanim koncertom učenika koji je jučer u večernjim satima održan u prepunoj gradskoj vijećnici kurije Janković, Osnovna glazbena škola Pakrac obilježila je svoj 27. rođendan.
Na početku koncerta ravnateljica škole, Alfreda Petani Grafina pozdravila je sve okupljene učenike i roditelje uz zahvale na podršci i potpori, kao i Marijanu Malogorskom, pročelniku upravnog odjela za graditeljstvo i komunalne djelatnosti koji je prisustvovao u ime Grada.
Kako je istaknula Petani Grafina, glazbena škola slavi svoj dan 1. travnja u spomen na prvi registrirani koncert u Pakracu 1894. godine kojeg je održalo Hrvatsko pjevačko društvo „Domoljub“.
Program je otvoren himnom koju su izvele učenice solistice uz pratnju učiteljice, a u sklopu sadržajnog dvosatnog programa, svoje nastupe su izveli učenici krenuvši od malog zbora, komornih harmonikaša koji su obradili popularnu pjesmu Despacito pa sve do završne izvedbe učitelja koji su odsvirali „Libertango“ Astora Piazzolle.
Libertango predstavlja prijelaz s klasičnog tanga ka tangu „nuevo“, odnosno novom pravcu, a prema zalaganju i aktivnosti učenika glazbene škole, vidimo da već 27 godina idu u dobrom pravcu.
- PIŠE: Silvia Feltrin
- 2089
Nakon dvije godine pauze zbog korone, ovog tjedna ponovo je započelo provođenje projekta Memorijalnog centra Domovinskog rata Vukovar u kojem će oko 4000 učenika osmih razreda iz cijele Slavonije raspoređenih po grupama, posjećivati naš grad. Riječ je o projektu u sklopu kojeg će učenici, uz Vukovar, učiti o vrijednostima Domovinskog rata i bitkama koje su se vodile na našem području te se upoznati s kulturnom i povijesnom baštinom pakračkog kraja.
Prva grupa osmaša iz Osijeka i Nove Gradiške jučerašnji posjet Pakracu započela je u Kusonjama, gdje im je održano predavanje na mjestu tragične pogibije osamnaestorice pripadnika 105. bjelovarske brigade i dvojice policajaca koji su ubijeni u neprijateljskoj zasjedi. Nakon toga, učenicima je kod Policijske postaje Pakrac profesor Branko Križan ispričao nekoliko osnovnih rečenica o Domovinskom ratu s naglaskom na događaje u Pakracu koji su prethodili prvom oružanom sukobu, odnosno početku rata u Hrvatskoj. Slijedio je obilazak spomen - obilježja poginulim hrvatskim braniteljima u Domovinskom ratu kod zgrade gradske uprave, a ispred muzeja upriličen im je i prikaz kovanja Slavonskog banovca.
Osmaši su zatim posjetili Muzej vojne i ratne povijesti gdje ih je profesor Mario Tušek upoznao sa izložbenim postavom muzeja, dok su ostatak vremena iskoristili za šetnju gradom i upoznavanje pakračkih znamenitosti kao i arheološkog nalazišta. Zadnje mjesto posjeta bila je državna ergela u Lipiku, nakon čega su osnovci posjetili i Okučane.
Nove grupa učenika trebala bi u Pakrac doći već sutra, a predviđeno je da će ovaj projekt trajati do sredine lipnja ove godine.
