- PIŠE: Pakrački list
- 1734
Pišu: Daniel Grčević i Jelena Hihlik
Proučavajući i istražujući pakračku povijest često se i sami iznenadimo pronalazeći ljude koji su zaboravljeni, a to zaista nisu zaslužili.
Jedna od takvih je i Pakračanka Vanda Shrenger Weiss, jedna od prvih psihoanalitičarki u svijetu. Vandu smo otkrili slučajno, preko jedne stare kuverte koju je Nada Car iz Pakraca poslala Vandi Shrenger Weiss u Chicago. Mnogo podataka o ovoj iznimnoj ženi i njenom životu pronašli smo u knjizi na talijanskom jeziku koju je napisala Rita Corsa, Vanda Shrenger Weiss, La prima psicoanalista in Italia. Slijedom podataka iz ove knjige uspjeli smo kontaktirati i Mariannu, kćer Vandine sestre koju je Vanda u Drugom svjetskom ratu posvojila. Vanda potječe iz pakračke židovske obitelji Shrenger, njezin otac Lavoslav (Leopold) (1854.-1928.) bio je bogati zemljoposjednik rođen u Pakracu. Oženio je Annu (Faniku) Rosenberger iz Varaždina. Imali su devetero djece: Jacques, Hedvigu, Adelu, Roberta, Vandu, Emmu, Juliusa, Reziku i Elviru. Na početku 20. stoljeća iznenadni financijski kolaps primorao je Lavoslava da proda svoje imanje te obavlja razne poslove kako bi uzdržavao veliku obitelj. Prema kazivanju Vandine kćeri Marianne, početak napada astme od koje je Vanda patila cijelog života vezan je upravo uz gubitak obiteljske zemlje. Vanda je rođena 1892. u Pakracu kao peto od devetero djece unutar bogate židovske obitelji. Odlučnog karaktera, darežljiva i briljantnog uma, Vanda je od ranog djetinjstva sanjarila o tome da postane liječnica. Ostvarit će svoje snove i postati druga žena u povijesti prestižnoga Bečkog fakulteta koja će diplomirati medicinu. Ovo je svakako veliki uspjeh jer se radi o ženi židovskog porijekla, financijski neovisnoj i potpomognutoj školarinom koja joj je dodijeljena na temelju izvanrednih uspjeha. Na svojim predavanjima upoznala je i zaljubila se u Edoarda Weissa. Zajedno su se počeli zanimati za tada još misterioznu i kontroverznu disciplinu koju je zagovarao profesor Freud, oboje su polazili njegova predavanja na Medicinskom fakultetu u Habsburškoj prijestolnici. U kasnijim će se godinama Vanda s uzbuđenjem i ponosom prisjećati svojih prvih susreta s ocem psihoanalize. Vanda je nastojala dobiti Freudovo dopuštenje kako bi bila na svim njegovim akademskim predavanjima. Freud joj je iskazao ljubaznost i dobrodošlicu, pokazujući veliku zahvalnost za hrabri interes koji je mlada Hrvatica pokazivala. Stariji profesor Freud pokazao se „čovječan i liberalan“, za razliku od drugih profesora na Bečkom fakultetu koji su s ironijom i podsmijehom dočekivali svoje studentice. Nakon izbijanja Prvog svjetskog rata, Edoardo Weiss koji je upravo završio medicinu (1914.) poslan je na istočno bojište kao medicinsko osoblje. Unatoč globalnom sukobu koji se odvijao oko njih, 17. svibnja 1917. mladi se par vjenčao. Nedugo zatim Vanda je ostala trudna sa svojim prvim djetetom Emiliom. U Prvom svjetskom ratu Vanda je odlučila potražiti utočište u Pakracu u obiteljskoj kući u kojoj je hrane bilo u izobilju. Tijekom njezinog boravka u Pakracu zeleni kadar je prouzročio znatne probleme pljačkanjem privatne imovine. Obitelj Shrenger je tako ostala bez značajnog dijela svoje imovine, no na sreću kuća nije bila zapaljena. Sasvim drugačija sudbina zadesit će Vandinu daljnju obitelj dva desetljeća kasnije. Noć prije Badnjaka 1941. ustaše će deportirati sve pakračke Židove među kojima su bili i Shrengerovi. Vandin najstariji brat Jakob, njegova supruga Mađarica Ella Schwartz i njihovo dvoje djece, Suzika i Julius, ubijeni su u logorima NDH. Od smrti je spašena jedino njihova najmlađa kćer Marianna koju će kasnije udomiti upravo Vanda i Edoardo. Odmah poslije rata (1919.) obitelj Weiss vratila se u Trst. Vanda se odlučila baviti pedijatrijom, a iako ne možemo pretpostaviti da je direktno primjenjivala psihoanalizu u svome radu sigurno je kako su to bili početci njezina rada. Marhaba piše o tome da je Vanda Weiss „prva psihoanalitičarka koja se specijalizirala za dječju psihologiju i edukaciju“ (1981, p. 44). U samom Trstu je postojalo bogato i stimulativno okruženje za pedijatriju i neuropsihijatriji koje je pogodovalo mladim doktorima. Usprkos svemu, Trst je postajao sve neugodnije mjesto i za Vandin život i to ne samo zbog privatne situacije već i zbog tmurne političke klime vezane uz hrvatsku manjinu, zbog čega 1930. godine Vanda i Edoardo sele u Rim. Vanda Shrenger Weiss postala je jednom od osnivačica ponovno rođenog Talijanskog psihoanalitičkog društva, „prva dama Talijanske psihoanalize“, kako su je neki nazivali. Uslijedilo je doba brojnih seminara, kongresa te znanstvenih radova na europskoj razini na kojima je Vanda sudjelovala kao jedna od važnih sudionica. Osobno je poznavala Freuda te povremeno s Edoardom odlazila na znanstvena okupljanja održavana u Bečkom psihoanalitičkom društvu. Njihova kćer Marianna prisjeća se kako je tih godina u Rimu Vanda povremeno radila i kao radiolog na odjelu kirurgije. Vanda je bila odlučna, darežljiva, pažljiva i pozitivna osoba. Njihova kuća imala je sobu za konzultacije koja je ujedno postala ured Talijanskog psihoanalitičkog društva te uredništvo Talijanskog psihoanalitičkog vjesnika, a bilo je to i mjesto okupljanja rimskih intelektualaca i umjetnika. Vanda je započela s radom na psihoanalizi te je do ranih 1930-ih redovno radila kao psihoanalitičarka, koristeći istu konzultacijsku sobu kao i njezin suprug. Tijekom godina provedenih u Italiji Vanda i Edoardo ostvarili su brojne kontakte s poznatim osobama iz domene psihoanalize. Napisali su i brojne stručne radove od svjetske važnosti. Važno je napomenuti kako se sve navedeno odvijalo u sjeni rastućeg fašizma te nacizma. Godine 1938., Edoardo Weiss dobiva ponudu za posao u klinici Menninger, poznatoj ustanovi za mentalno zdravlje u Topeki, saveznoj državi Kansas, SAD. Iste godine on napušta Italiju sa starijim sinom Emiliom, a Vanda i Guido pridružuju im se 1939. godine. Godine 1942. obitelj Weiss mijenja adresu i trajno se nastanjuje u Chicagu, gdje Vanda nastavlja sa psihoterapeutskim radom. Za razliku od Edoarda, ne pridružuje se Udruženju psihoanalitičara Chicaga niti Internacionalnom psihoanalitičarskom udruženju. U Topeki nastavlja s praksom psihoanalize u konzultacijskoj sobi njihove kuće. U Chicagu su se profesionalni pravci Edoarda i Vande oštro razdvojili - Vanda se sve više odvaja od Freudovog načina rada i približava Jungovom, dok Edoardo ostaje vjeran razmišljanju prvih učitelja odriče se prijašnje fascinacije Jungom. Iste je godine Vanda imenovana jednom od osnivačica prve Američke grupe koja je prakticirala Jungove metode rada. Godine 1953. Vanda se seli u Berkeley sa kćerkom Mariannom kako bi tamo provela cijelu godinu. Za vrijeme zimskih praznika vraćala se u Chicago, dok je Edoardo odlazio u Californiju tijekom ljetnih mjeseci. Američko znanstveno djelovanje Vande Shrenger Weiss uglavnom se odvijalo pri Udruženju analitičkih psihologa u San Franciscu tijekom 1950-ih i ranih 60-ih. Godine 1964. teško se razboljela te je preminula 28. ožujka 1968.
Svakako je vrijedno naglasiti da je Pakračanka Vanda Shrenger Weiss bila: druga žena koja je diplomirala medicinu u Beču, jedina žena koja je bila dio osnivačke grupe Talijanskih psihoanalitičara, prva žena koja je prakticirala psihoanalizu u Italiji, prva pedijatrica koja je primjenjivala analitički pogled na djecu kao pacijente i prva žena koja je objavila članak u Rivista Italiana di Psicoanalisi.
Naslovnica knjige, Rite Corsa
- PIŠE: Silvia Feltrin
- 975
Povodom obilježavanja 75 godina rada i postojanja zagrebačkog Centra za tradicijsku kulturnu baštinu, nekadašnje Posudionice i radionice narodnih nošnji, 26. studenog je u Kulturno umjetničkom centru Travno održan obljetnički koncert i revija rekonstruiranih narodnih nošnji među kojima je gradonačelnica i saborska zastupnica Anamarija Blažević nosila nošnju Prekopakre u vlasništvu KUD-a „Seljačka sloga“, doznajemo od Dubravke Arland, predsjednice prekopakranskog KUD-a.
Naime, radi se o nošnji koju je gradonačelnica Blažević, ujedno i članica KUD-a Seljačka sloga, nosila na Reviji rekonstruiranih narodnih nošnji Hrvatske 2012. godine koju su organizirali članovi KUD-a „Trnjani“ pored Slavonskog Broda i s kojom je osvojila drugo mjesto u konkurenciji 21 nošnje iz cijele Hrvatske.
Kako je tada pisao Pakrački list, posebnost nagrađene prekopakranske nošnje su oplećak i skute, vrlo zahtjevni dijelovi nošnje koju su vezle Prekopakranske žene Zlata Svjetličić i Jakomina Šmit. Radi se o takozvanom „prekopakranskom uzorku“ vezenja i šnjitanja oplećka i skuta gdje su na poprsju rađene „rode“, a na rukavima „paunovo perje“, a takav način rada je jedan od najstarijih vezova koji su se nekada stavljali na nošnje, pojasnila je gospođa Zlata dodavši da su ih radili prema starim modelima narodnih nošnji. Da bi napravili što vjerodostojniju repliku, koristile su se i fotografijama iz obiteljskih arhiva. Nošnja koju je tada nosila Anamarija Blažević sadržavala je i opanke izrađene u Ivanić Gradu, novu pregaču koja je rađena u Grabovcu, paculjicu, osnosno pokrivku za glavu, zajedno s maramom i drhtavcima koji su rađeni u Prekopakri, dok je „kobasicu“ – nakit koji se stavlja oko vrata, izradila Pakračanka Cvija Grčević.
Na ovogodišnjoj reviji, koja ima za cilj potaknuti tradicijsko tekstilno rukotvorstvo i izradu narodnih nošnji, gradonačelnicu su pratile Dubravka Arland i Davorka Kelemen koje su joj pomogle u oblačenju.
U sklopu programa obilježavanja 75. godišnjice Centra, u foajeu KUC-a Travno može se pogledati izložba fotografija „Obnavljamo baštinu“ koja sadrži sve nagrađene rekonstruirane narodne nošnje u periodu od 2011. do 2023. godine. Izložbu možete pogledati svakim radnim danom od 10 do 19 sati, a ostaje otvorena do 8. prosinca.
Fotografije: KUD „Seljačka sloga“
- PIŠE: Silvia Feltrin
- 970
Povodom obilježavanja 100. obljetnice rođenja jednog od najpoznatijih Požežanina Matka Peića u pakračkoj knjižnici je sinoć gostovala Udruga zavičajnih slikara i pisaca požeško-slavonske županije nazvana upravo njegovim imenom, koja je predstavila svoju posljednju zbirku radova nazvanu „Skitnje obojene ljubavlju“ u kojoj se nalazi i zbirka u zbirci "Mladi Peićevci".
Ravnateljica knjižnice Monika Lucić Fider ih je u uvodnom predstavljanju opisala kao „vrijednu ekipu koja uistinu živi poeziju, živi slikarstvo…“, a iako djeluju više od devet godina ovo im je bilo prvo gostovanje u našem gradu. Ispred Grada Pakraca okupljene je pozdravila Marija Martinelli zaželjevši dobrodošlicu u Pakrac i puno uspjeha u daljnjem radu „društvu koje promiče puno kulture iz raznih pravaca i voljno je to podijeliti s nama“.
Udrugu i njihove članove predstavila je tajnica Melita Grgić rekavši da su oni županijska udruga koja rado prima članove ne samo iz Požeštine nego i iz cijele županije. „Djelujemo od 2014. godine, a nastali smo tako da su se spontano udružile dvije skupine entuzijasta, slikari i pjesnici. Nazvali smo se po Matku Peiću čiji lik i djelo najbolje objedinjuje sve ovo što mi predstavljamo i on nam je nit vodilja koja nas okuplja. Udruga ima oko 40 članova, s tim da su se neki uključili kao već afirmirani pjesnici kojima je udruga poslužila kao mjesto za druženje i podrška za daljnje njihovo stvaralaštvo, a ostali su se priključili iz razloga što su sami pisali i slikali, ali nisu to nigdje mogli prikazati“, rekla je tajnica Grgić.
Potpredsjednik Udruge Ivan Abibović zahvalio je Pakracu i knjižnici na gostoprimstvu pozvavši Pakračane i Lipičane da se pridruže Udruzi. „Naša udruga okuplja ne samo entuzijaste, nego i one koji su stvaratelji, jer je ovo stvaralačka udruga koja ni iz čega odjednom stvori neku umjetninu, bilo da naslika sliku i napiše pjesmu. Sve koji nam se žele pridružiti rado ćemo primiti ne pitajući ih čime se bave, jer svima želimo uspjeh, a mi smo tu da im damo početni zamah“, naglasio je potpredsjednik.
Desetak članova Udruge „Matko Peić“, sinoćnju su večer obogatili čitajući svoje ili interpretirajući tuđe stihove, a u hodniku knjižnice bila je postavljena mini izložba požeških gostiju.
Za glazbenu podlogu ovom događanju pobrinula se ženska vokalna skupina Osnovne glazbene škole Pakrac, Aoide, uz voditeljicu Teu Silađi, te Benjamin Božić na violi i Tena Badrov na violini.
- PIŠE: Pakrački List
- 727
Kuća Lazić, Lipik, Maria Orbeliani, Muzej grada Pakraca
Pišu: Daniel Grčević i Jelena Hihlik
U mnoštvu vrijednih predmeta koje je Muzej grada Pakraca do sada sakupio, i još uvijek sakuplja, krije se i mnoštvo zanimljivih priča. Muzejski predmeti su nam važni ne samo zbog svoje materijalne vrijednosti već možda još i više zbog zanimljivih priča koje nam pričaju. Dva akvarela koja su u naš muzej stigla kao poklon još na samom početku osnivanja ustanove skrivaju priču o pravoj ruskoj princezi koja je jedno vrijeme s obitelji, bježeći pred ruskom revolucijom, svoje utočište pronašla u našem kraju. Jedan akvarel prikazuje dio Lipika, ispred kuće Lazić dok je drugi portret djevojke u narodnoj nošnji Prekopakre. Tragom potpisa na samoj poleđini slike na kojoj je pisalo kako je akvarele naslikala kneginja Orbeljani, čiji suprug je jedno vrijeme radio kao vrtlar u lipičkom parku, istražujući dalje došli smo do vrlo zanimljivih spoznaja o ovoj slikarici. Kneginja / princeza Maria Ksavieryevna Bulatović poznatija kasnije kao Maria Orbeliani, rođena je u u Markovskaya oblasti u Rusiji 20. srpnja 1873. Njezin brat je bio Aleksandar „Saša“ Ksavierević Bulatović (1870.-1919.) ruski vojni oficir i poznati istraživač Afrike. Otac, general major Ksavier Vikentyevića Bulatovića, bio je potomak plemićke obitelji iz provincije Grodno. Ksavier Bulatović je preminuo 1873., te ostavio mladu udovicu Evgeniyu Andreyevna sa troje djece. Svoje su djetinjstvo proveli na bogatom obiteljskom imanju poznatom kao „Lutsikovka“ u Markovskaya oblasti u provinciji Kharkov. Godine 1884. Evgeniya Andreyevna se preselila sa djecom u prijestolnicu Ruskog carstva, St. Petersburg. Djecu je trebalo školovati, a prijestolnica je nudila najbolje mogućnosti u carskoj Rusiji. Djevojke Maria i Lilia (1871.-1884.) su pohađale institut u Smolniu. Lilia je ubrzo preminula od tifusa, a Saša koji je tada imao 14 godina, započeo je s pripremnim predavanjima za Aleksandrovsky Lyceum, jednu od najprestižnijih edukacijskih ustanova u carevini.
Žena u narodnoj nošnji, Maria Orbeliani, Muzej grada Pakraca
Maria se udala za princa Alekseja Orbeliania iz Poltava provincije, godine 1900., a ubrzo su dobili sina Andreja Orbeliania (1901.-2000.). Obitelj Orbeliani, kao velika većina ostalih plemićkih obitelji bila je osuđena na progonstvo, nakon završetka ruskog građanskoga rata i dolaska boljševika na vlast. Za veliku većinu Rusa koji nisu podržavali novo uspostavljenu boljševičku državu, Kraljevina Jugoslavija je postala novi dom. Tako se godine 1921. obitelj Orbeliani ovdje nastanila. Poznato je da je Maria radila kao profesorica francuskoga jezika te umjetnosti na nekoliko državnih škola. Što je točno radila u Lipiku ili Pakracu nije nam poznato, ali je najvjerojatnije također radila kao profesorica. Njezin suprug unatoč svojoj tituli radio je kao vrtlar u lipičkom parku. Tragom akvarela koje čuvamo u muzeju možemo sa sigurnošću reći da su ovdje proveli više godina, slike datiraju, jedna iz 1928., a druga iz 1941. godine. Nakon što je Marijin suprug Aleksej preminuo u Beogradu 1948. Maria i sin Andrej se sele u Belgiju u kojoj je Andrej pronašao posao, u Bruxellesu. Andrej, njegova supruga Irena i Maria napustili su Belgiju 1950. te otišli u Kanadu i nastanili se unutar Britanske Kolumbije gdje se Andrej kao inženjer rudarstva zaposlio u Salmu. Godine 1953. Maria Orbeliani se preselila u Duncan na Vancouver Island-u gdje je predavala francuski jezik te umjetnost na Queen Margaret školi. Govorila je pet jezika i bila prepoznata kao vrsna slikarica, prvenstveno u tehnici akvarela. U školi Queen Margaret čuvaju se neka od njezinih djela. Maria kao i Andrej i Irena Orbeliani su mirovinu proveli u Nelsonu B.C., gdje je Maria i preminula 1977. godine u svojoj 103. godini.
Kapelica Maria Orbeliani zbirka Queen Margaret
Do sada nam nije poznato koliki je njezin opus no iz nekih njezinih djela vidimo da je obilazila tadašnju Jugoslaviju, možda poslovno, a možda i tražeći prekrasne krajolike vrijedne slikanja. Ovdje donosimo fotografije nekoliko njezinih akvarela od kojih se prva dva čuvaju u našem muzeju, a ostatak u zbirci škole Quenn Margaret u Kanadi koja nam je i ustupila fotografije ovih vrijednih raritetnih djela jedne ruske princeze.
Mačak Edward, Maria Orbeliani, zbirka Queen Margaret
- PIŠE: Franjo Delač
- 725
Talentirani pijanist Krešimir Starčević održao je sinoć koncert u koncertnoj dvorani OGŠ Pakrac i prisutne uveo u svijet obojen zvucima klavira. Okupljenima ga je predstavila Tea Silađi, učiteljica glazbene škole i voditeljica sinoćnjeg programa. Prema riječima izvođača, koncert je posvećen 150. obljetnici rođenja hrvatskog skladatelja i glazbenog pedagoga Blagoja Berse te ruskog pijanista, dirigenta i skladatelja Sergeja Vasiljeviča Rahmanjinova.
Starčević, nagrađivani glazbenik koji često i rado održava koncerte posvećene značajnim obljetnicama rođenja ili smrti velikih skladatelja, uvodno je izveo tri koralne predigre Dubravka Detonija, čijim je djelima i zaključio svoj koncert. Centralni dio bio je dakako posvećen djelima Berse i Rahmanjinova. Skladbama je sugestivnim izvođačkim stilom dao osobnu dramaturšku notu kojom je dodatno okupirao pažnju okupljenih, a Pakracu u konačnici podario pravu klavirsku poslasticu.
Koncert je organizirala OGŠ Pakrac u suradnji s Ministarstvom kulture i medija.
- PIŠE: Pakrački List
- 1033
Piše: Krešimir Vacek
Zidana utvrda Stari grad Pakrac kroz svoj dugi životni vijek u više je puta preuređivana i nadograđivana. Od prvotne utvrde sagrađene s crkvom početkom 13. stoljeća do fortifikacijskih nadogradnji za učinkovitiju obranu od artiljerijskih napada utvrda je u više bavrata nadograđivana, a u arheološkim slojevima ostali su vječno zapisani tragovi takvih aktivnosti. Osim tragova gradnje, arheološki slojevi zapisali su i tragove rušenja i razgradnje kamene arhitekture.
Od svojih početaka pakračka utvrda se prilagođavala tehnološkim zahtjevima nove ratne taktike. Iako su obrambene nadogradnje bile poprilično skupe, ratne aktivnosti na okolnom području utjecale su na nužne prepravke i izgradnje novih obrambenih sustava. Tako je posljednja faza gradnje srednjovjekovne utvrde Stari grad započela krajem 15. stoljeća, najvjerojatnije nakon krbavske bitke, a završila 1544. kada su vođene posljednje obrambene borbe protiv Osmanlija na našem prostoru. Arheološki slojevi koji potvrđuju posljednje godine prosperiteta u gradu (Slika 1 i 3) prekida arheološki sloj urušenja u kojemu je cijela utvrda znatno oštećena (Slika 2 i 4). Na ruševinama Starog grada građevinske aktivnosti ubrzo su ponovno započele, ali nikada nisu dovršene. Uslijedio je sloj zatrpavanja ruševina zemljom, a na novim strukturama uvelike se koristi glina i suha gradnja koja prostorno nema veze s prijašnjim rasporedom. Nove stambene/gospodarske građevine prekrile su ruševine nad nekadašnjim velebnim crkvenim dvorištem i ostaloj sakralnoj arhitekturi. Posljednja promjena zabilježena u arheološkoj stratigrafiji bilježi dva velika povijesna događaja. Prvi sloj uništenja dokaz je obrane Pakraca 1540. nakon kojeg su pakrački branitelji izvršili manju obnovu u kojoj su spriječeni sve intenzivnijim sljedećim osmanskim napadima. Drugi sloj uništenja i napuštanja uputio bi na pad utvrde 1544. godine, kada su Osmanlije zauzele Pakraca. O tim događajima znamo nešto i iz povijesnih izvora.
Uslijed sve intenzivnijih osmanskih napada na područje Slavonije, povijesni izvori nam prenose kako je Pakrac prije Sabora slavonskih staleža 1537. godine Ivan Tahi ustupio Nikoli (Šubiću) Zrinskom. Početkom siječnja 1540. godine kralj Ferdinand Zrinskima šalje novčanu pomoć s posebnim naglaskom za ojačavanje Pakraca, a kraljeva potpora ohrabrila je Ivana i Nikolu Zrinskog da nedugo zatim napadnu osmanske čete u Dubici i poraze ih. Ubrzo su za osvetu Osmanlije opsjele Pakrac, a o silini opsade potvrđuje podatak kako su u pomoć pozvane graničarske postrojbe koje nažalost nisu stigle. Ipak, Zrinski razbijaju opsadu te se Osmanlije povlače. Posljednji spomen Pakraca u izvorima susrećemo u kontekstu prijetnje Zrinskoga kralju kako će napustiti grad ako ga kraljeva vojska ne preuzme.
O silini bitke za Pakrac 1540. godine govori opseg ruševine zabilježene u arheološkim kampanjama 2022. i 2023. godine. Sve fortifikacijske građevine u središtu utvrde znatno su oštećene osmanskim artiljerijskim napadima, a posebno veliku štetu pretrpjeli su gornji katovi crkve, čiji je crijep i kamen zabilježen u ruševinama. Uslijed oštećenja prestala je postojati i južna sakristija, a sjeveroistočne građevine nikada nisu obnovljene. Sloj uništenja naglo je prekinuo prosperitetni period intenzivne zidane gradnje i u dimenzijama najupečatljivije faze života pakračke utvrde.
Sl.1-Zapadni sektor: posljednja građevinska faza s početka prve polovica 16. stoljeća. Jedan od najbogatijih građevinskih horizonata u kojemu se proširuje crkva i crkveno dvorište. Grade se pomoćne zgrade, novi bedemi i kule. Na fotografiji vidljivo popločenje kamene staza koja vodi u crkvu.
Sl.2.-Zapadni sektor: horizont uništenja iz 1540. godine kada je pakračka utvrda pod teškom opsadom. Sve građevine su teško oštećene, ali se život nastavlja. Vidljivi su tragovi obnove, ali obnavljanje utvrde nikada nije dovršeno. Padom utvrde 1544. godine sve ruševine su zatrpane zemljom, a iznad njih su sagrađeni turski objekti većinom od suhozida i zemlje.
Sl.3.Južni sektor, kosturnica i popločenje oblucima južne pomoćne crkvene prostorije s prijelaza 15. na 16. stoljeće. Na fotografiji južnog sektora vidljiva je posljednja građevinska faza iz vremena dok je Pakrac držala kršćanska vojska.
Sl.4. Južni sektor, uništenje južne kosturnice i pomoćne prostorije 1540. g te djelomična obnova. Kršćanski branitelji nakon opsade 1540. godine izveli su osnovno čišćenje ruševina, ali skori osmanski napadi onemogućili su provođenje obnove.
