- PIŠE: Silvia Feltrin
- 902
U Muzeju Grada Pakraca sinoć je otvorena izložba Arheologija iz zraka koja je postavljena s ciljem prikazivanja nekih od najzanimljivijih i najatraktivnijih zračnih fotografija arheoloških lokaliteta s područja cijele Hrvatske.
Ravnateljica Muzeja Jelena Hihlik je istaknula kako se ovom izložbom pokušava popularizirati arheologija kao znanost, a posjetiteljima se pruža mogućnost da arheološke lokalitete dožive iz drukčije perspektive. „Posljednjih osam godina, s dolaskom dva arheologa u pakrački muzej došlo je do velikih iskoraka što se tiče same arheologije i arheoloških istraživanja na području našeg grada, a to se najviše vidi na lokalitetu Stari grad Pakrac“, naglasila je ravnateljica Hihlik.
Jedna od autora izložbe „Arheologija iz zraka“, uz Miroslava Vukovića s Odsjeka za arheologiju, Filozofskog fakulteta u Zagrebu, je Jacqueline Balen iz Arheološkog muzeja u Zagrebu koja je objasnila kako su došli na ideju ovakve izložbe, vodeći se snimkom jednog arheološkog lokaliteta. „S obzirom da mi arheolozi u svojoj terenskoj dokumentaciji rutinski snimamo iz zraka prilikom različitih arheoloških istraživanja, zamislili smo izložbu u kojoj ćemo prikazati fotografije koje nemaju toliko arheološku, koliko fotografsku vrijednost, zbog čega su arheološki podaci o lokalitetima svedeni na minimum“, rekla je autorica Balen.
Koordinatorica izložbe Tea Lokner je upoznala posjetitelje s razvojem arheologije unutar muzeja te predstavila dvije fotografije kojima je naš muzej zastupljen na izložbi, Starog grada Pakraca i badljevačkog lokaliteta Zidine, koje je snimio Krešimir Vacek. „Ponosni smo što u pakračkom muzeju zapravo možete vidjeti cijelu Hrvatsku, i to ne samo prirodne ljepote, nego i kulturne znamenitosti koje su najčešće ljudima nedostupne.“
Izložbu su otvorili mali arheolozi koji su jučer kroz radionicu Coolturnog ljeta obišli pakrački lokalitet i upoznali se s poslom arheologa, a ona ostaje otvorena do 6. rujna.
- PIŠE: Pakrački list
- 610
Knjižnica i Muzej Grada Pakraca ove godine su pripremili bogat i raznovrstan program koji će trajati od 1. do 31. srpnja. Posjetioce očekuju razne radionice, filmske projekcije, čitaonice, kvizovi, dječje predstave, putopisna predavanja, istraživanja i još mnogo drugih zanimljivih događanja.
Uz rad i angažman brojnih suradnika i volontera, ovaj uzbudljivi program potpomognut je financijskom podrškom Grada Pakraca, Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske i Požeško-slavonske županije, a u suradnji je i s Osnovnom glazbenom školom Pakrac.
Osim na portalu i Facebook stranici Pakračkog lista, detaljnije informacije i raspored događanja moći ćete pronaći i na Facebook, Instagram te web stranicama knjižnice i muzeja.
- PIŠE: Silvia Feltrin
- 1966
Uz nastupe pet gostujućih Kulturno umjetničkih društava iz Šartovca, Kutine, Nove Bukovice, Opatovca i Bekteža te onog domaćinskog iz Prekopakre, jučer je na središnjem gradskom trgu održana 12. Smotra folklora.
Smotra je započela mimohodom ulicama grada kojima je prošetalo stotinjak članova kulturno umjetničkih društava, od Trga bana Josipa Jelačića ulicama Braće Radić i Vlade Laučana do Trga dr. Franje Tuđmana i zatim ulicom Hrvatskih velikana, odnosno gradskom šetnicom natrag na gradski trg, gdje ih je dočekalo mnoštvo Pakračana i njihovih gostiju.
Dubravka Arland, predsjednica KUD-a Seljačka sloga, kratko je pozdravila sudionike smotre, uzvanike i goste i istaknula kako je i ovogodišnji program vrlo bogat i raznolik s obzirom na sudjelovanje Društava iz različitih županija.
Ispred Grada Pakraca obratio se gradski vijećnik Tomislav Novinc, zahvalivši prekopakranskom KUD-u na marljivom radu, na očuvanju narodnih običaja i kulturne baštine našeg kraja, kojeg promiču na brojnim gostovanjima, ali i kroz ovakve aktivnosti kao što je Smotra folkora.
Dožupan Ferdinand Troha je nakon pozdrava istaknuo kako je „lijepo danas biti u Pakracu, vidjeti svu ovu ljepotu narodnih nošnji i uživati u nastupima folkloraša iza čijih nastupa stoji veliki trud i rad. Pakrac ima svoju dušu, a ova Smotra je najbolja uvertira u ljetni ugođaj i događanja u ovom, zapadnom dijelu naše županije“, rekao je Troha.
Tradicionalno, smotru je otvorio domaćin, KUD Seljačka sloga točkama pod nazivom Prekopakro, milo selo moje, Sitno pjeva za lugom djevojka, Skoči kolo, Tanac i Vesela je šokadija, a uslijedili su nastupi gostiju, KUD-a Šartovac - Šartovac, KUD-a Moslavina - Kutina, KUD-a Lipa - Nova Bukovica, KUD-a Hrvatska seljačka sloga - Opatovac te KUD-a Bektež - Bektež.
Manifestaciju su uveličali predstavnici lokalnih udruga i OPG-ova svojim izložbeno-prodajnim sadržajima, a 12. Smotra folklora održana je u sklopu „Pakračkog ljeta 2024.“ u organizaciji KUD-a "Seljačka Sloga" i pod pokroviteljstvom Požeško-slavonske županije, Grada Pakraca i pakračke Turističke zajednice.
- PIŠE: Pakrački list
- 568
Piše: Daniel Grčević
Kabineti čuda bile su kolekcije predmeta bez jasno definiranih kategorija u svome nastanku u renesansnoj Europi. Termin kabinet originalno je opisivao sobu, a ne komad pokućstva pod kojim danas zamišljamo kabinet čuda. Današnjom terminologijom mogli bismo reći da su takvi kabineti sadržavali predmete iz prirode, geologije, etnologije, arheologije, religiozne i povijesne relikvije te umjetnosti. Najpoznatiji i najbolje dokumentirani kabineti pripadali su vladarima i aristokraciji te članovima trgovačke elite, ali i ranim prethodnicima znanstvenika u Europi. Takvi kabineti postat će prve ozbiljne kolekcije predmeta koje su zapravo prethodnica današnjih muzeja. S pravom se može reći da su prvi kabineti čuda uz svoju istraživačku svrhu imali i onu socijalnu kojom se vlasnik dokazivao kao član određene elite.
Nedavno smo došli do saznanja da se upravo u Pakracu u vlasništvu izumitelja Konstantina Haidenegga nalazio kabinet čuda. Godine 1897. Konstantin Haidenegg izumio je signalno alarmni sat koji je za svoje alarmiranje koristio električnu energiju iz baterije. Bio je to uistinu vrijedan izum, patentiran i zaštićen u čak četiri carstva i to: Njemačkom, Britanskom, Austrijskom, Mađarskom te u Švicarskoj konfederaciji. Konstantin Haidenegg odlično je poznavao prilike u Europi, ali i ostatku tadašnjeg svijeta – uz to, bio je i vrsni vinogradar, vlasnik većeg broja vinograda i voćnjaka, a uzgajao je i neke rijetke vrste bilja. Također bavio se i proizvodnjom različitih pripravaka za zaštitu bilja i po svemu sudeći bio je čovjek naprednih svjetonazora i čovjek ispred svog vremena.
Sasvim slučajno došli smo do saznanja kako je Konstantin Haidenegg imao i kabinet čuda. Nekim čudom, putem maila javio nam se jedan gospodin iz Austrije i detaljno nam opisao poznanstvo svog djeda i Konstantina Haidenegga te kabinet čuda o kojem mu je djed pričao. Kabinet čuda u vlasništvu Haidenegga bio je visoki drveni kabinet cilindričnog oblika ispunjen pretincima u kojima su čuvani predmeti. Na svom je vrhu imao veliki globus, vjerojatno kako bi se što bolje moglo iskazati mjesto porijekla svakog od sakupljenih predmeta. Kabinet se nalazio u sredini sobe. Sama soba, odnosno kabinet čuda, bila je tajna i uvijek zaključana. Dobrim prijateljima i znancima te onima koji su doprinijeli sakupljanju predmetu ulaz je bio dopušten. Konstantin je imao i svojevrsni kriterij za predmete sakupljanja tako da su u obzir mogli doći samo oni „čudni i divljenja vrijedni“.
Kako je sama kuća tijekom više od stotinu godina postojanja mijenjala svoj izgled i namjenu, zasada možemo samo pretpostavljati gdje je točno soba bila i kako je izgledala.
Kroz već spomenute mailove saznali smo kako je Konstantin Haidenegg imao prijatelja i suradnika Austrijanca koji je bio zaposlen u tvrtci koja je radila za Britansku južnoafričku kompaniju. Prijatelj je tako radio na području južne Afrike, odnosno države koja će kasnije biti poznata pod imenom Rodezija. Prijatelj je to koji je često nabavljao i donosio ono što je bilo potrebno za kolekciju kabineta čuda. Iz dobivenih informacija možemo barem malo dobiti uvid o kakvom se to materijalu radilo i zašto se taj kabinet zvao kabinet čuda. Svaki predmet je morao biti vezan uz neku legendu, najvjerojatnije legendu lokalnog značaja. Tako se u kabinetu nalazila morska školjka iz dalekog oceana za koju je bila vezana legenda kako može prizvati morske sirene. U kolekciji se nalazio i kamen s Tibeta koji je nosio sreću svome vlasniku, ali i cvijet runolista za koji se vjeruje da će odrediti novoga cara. Predmeti su to koji su se nalazili u pretincima samoga kabineta no u samoj sobi bio je još jedan neizostavan dio koji je sačinjavala jedna velika knjiga. Vjerujemo da je u tu knjigu Konstantin Haidenegg zapisivao sve legende o pojedinačnom predmetu kako bi ih mogao prepričati s pogledam na predmet. Uz kuću se nekad nalazio veliki i lijepi vrt s paunovima te popratnom vrtnom arhitekturom poput velikog sunčanog sata te jezerca. Možemo samo zamišljati našeg izumitelja kako s prijateljima šeće ovim bajkovitim vrtom kako bi ih kasnije uveo u misteriozni svijet kabineta čuda.
Što se sve još nalazilo u kabinetu čuda Konstantina Haidengga za sada možemo samo pretpostavljati. No neki od primjera po Europi kazuju nam da su tu još mogli biti primjerci dvoglavih zmija ili jednookih sisavaca, dakle rijetkih mutacija.
Svakako treba dodati da je Konstantin uz prijatelja koji je radio na području Afrike imao još brojne kontakte diljem svijeta u kasnom 19. stoljeću. Jedan od njih bio je i njegov brat, koji je boravio u Otomanskom carstvu, a dokaz tomu je dopisnica iz 1893. godine koju čuvamo u muzeju. U muzeju čuvamo i dijelove knjižnične i dokumentacijske građe iz vremena Konstantina Haidenegga iz koje možemo zaključiti kako je Haidenegg imao enciklopedijsku literaturu na njemačkom, engleskom, francuskom te hrvatskom jeziku. Dobivao je i dnevne novine iz svih dijelova Europe pa je tako bio upoznat sa svim svjetskim događanjima. Posebno je volio znanost, prirodu i umjetnost. Ono što je u ovoj cijeloj čudnoj priči još čudnije i bajkovitije je da su u postavu budućeg obnovljenog Spahijskog podruma planirani tzv. kabineti doživljaja za koje je inspiracija potekla upravo od kabineta čuda. Još čudnije je da su isplanirani prije nego smo uopće imali informaciju o tome kako se jedan takav kabinet nalazio u Pakracu.
- PIŠE: Silvia Feltrin
- 1815
Nakon Badljevine, pakrački arheolozi su tijekom svibnja odradili još jedno zaštitno arheološko istraživanje, ovoga puta na lokalitetu Dereza-Komljenice/Ambarište. Radi se o najstarijem do sada utvrđenom-fortificiranom naselju na području zapadne Požeško-slavonske županije.
„Ovaj lokalitet nam je poznat od 2022. godine kada je u projektu Rekognosciranja područja grada Pakraca i Lipika, na temelju dojava planinara Mirka Stupara pronađeno gradište. Isprva su sve informacije ukazivale kako se radi o srednjovjekovnom lokalitetu sa dominantnim obrambenim „plemićkim“ humkom koji je osim svojeg položaja branjen i dubokim kanjonom potoka Dereza te Kravarina. Ubrzo smo na temelju površinskih nalaza zaključili kako je lokalitet višeslojan, odnosno dominantno prapovijestan, ali njegove točne osobine nismo utvrdili sve do sadašnjih arheoloških istraživanja. Naime, lokalitet je dijelom oštećen šumarskim vlakama 2021-2022. godine te je na njemu provedena hitna intervencija kako bi se očuvali dijelovi otkrivenog naselja. Po završetku istraživanja, odnosno nakon svog metodološki propisanog dokumentiranja lokaliteta, arheološka je sonda zatrpana kako ne bi predstavljala opasnost za divljač, ljude i radne strojeve,“ rekao je voditelj istraživanja Krešimir Vacek i dodao da će se uz suradnju sa Šumarijom Pakrac osigurati očuvani dijelovi od budućih oštećenja. Projekt financira Ministarstvo kulture i Medija Republike Hrvatske, provodi Muzej grada Pakraca, a Grad Pakrac pruža dodatnu logističku potporu.
Rezultati istraživanja
O rezultatima istraživanja i općenito o kasnom neolitiku prenosimo izvješće voditelja Vaceka: Arheološka iskopavanja isprva su potvrdila postojanje srednjovjekovnog sloja koji je uništen gospodarskim aktivnostima u novom vijeku pa se o njemu može vrlo malo reći (ostaci željeznog alata). Daljnjim istraživanjima utvrđeno je postojanje tankog srednjovjekovnog sloja prapovijesnog utvrđenog naselja iz mlađeg kamenog doba (neolitika) te najvjerojatnije i ranijeg bakrenog doba (eneolitika) iz perioda od 4500 godina pr. Kr. do oko 3500.g pr. Kr. Prema svim karakteristikama naselje je pripadalo Sopotskoj kulturi (definiranoj po istoimenom nalazištu Sopot kraj Vinkovaca), a preliminarno je izdvojeno nekoliko dominantnih razina života naselja.
Najstariji stanovnici ove gradine (utvrđenog naselja) svoje su prve zemunice (kuće do pola ukopane u zemlju) ukopali u holocenske tvrde naslage žute ilovače na uzvišenom području, kako bi lakše preživjeli sve intenzivnije seobe okolnih agresivnih zajednica. Ostaci kasnog neolitika pokazuju prestanak mirnih vremena ranijeg neolitika kada su ljudi živjeli u dolinama uz izvore te se dominantno bavili zemljoradnjom, lovom, ribolovom i prikupljanjem, a štovali su kult plodnosti, odnosno kult „Velike Majke“. Povoljni klimatski uvjeti i razvoj privrednih tehnika osigurali su rast zajednica te sve intenzivnije seobe zajednica („plemena“), često na područja drugih zajednica, što je izazivalo sukobe. To vrijeme ujedno predstavlja i značajniju tranziciju sa poljodjelstva na ratarstvo što će potvrditi i zoomorfne rogolike aplikacije inspirirane stočarskim motivima jednako kako na drugim nalazištima ove kulture, tako i na našem u Derezi. Nastaju utvrđena naselja u močvarama i na brežuljcima, a obavezno se pojačavaju i drvenim bedemom (palisadom), ponekad i opkopima.
Najranija faza ovog naselja dramatično je skončala vjerojatno u jednom od opisanih sukoba, a u šumskom tlu vječno je ostao arheološki sloj od razbijenog posuđa razasutog po tlu neolitičke kuće. Među posuđem visoke kvalitete svakako treba izdvojiti ono dekorirano apliciranjem trake ukrašene ubodima prstom te ostatke neolitičke čaše na visokoj nozi, odnosno keramičkog kaleža. Upravo uništenu zajednicu naslijedila je ona koja svoje objekte gradi nad zemljom te upravo dio jednog takvog smo istražili. Radi se o vrlo velikom kružnom objektu, moguće kući cijelog klana, čija struktura počiva na stupcima od pletera, pojačanog glinom. Pod je bio izrađen od tvrde nabijene gline, a intenzivno debeo sloj ugljena i pepela ukazao je kao je objekt obilovao drvenim pokućstvom. U ovo vrijeme nastao je najvjerojatnije i „plemićki brijeg“ u naselju, što ukazuje na pojavu rodovske aristokracije, odnosno sve intenzivniju socijalnu podjelu društva. Slojevi sada obiluju keramikom ukrašenom rogolikim aplikacijama što svakako upućuje na stočarsko društvo. Naselje je u nekoliko etapa spaljivano i obnavljano što je indikator burnih vremena ispunjenih sukobima. Naselje je najvjerojatnije skončalo u jednom od takvih sukoba, kada je zgarišta lokaliteta Komljenice/Ambarište po posljednji put prekrio šumski humus prije 5500 godina.
Najvrijednije nalaze predstavlja veliki izbor bikoničnih keramičkih posuda, ostaci keramičkog kaleža, pronalasci kamenih sjekira, brojni kameni noževi (mikrolitna sječiva) te dijelovi keramičke ritualne posude na nozi. Istraživanjem je samo potvrđeno iznimno arheološko bogatstvo pakračkog kraja, koje ćemo sve intenzivnije koristiti prilikom proširenja znanstvene spoznaje, kulturne vrijednosti kraja, obrazovnih kapaciteta te sve bogatije turističke ponude.
Osim Vaceka, na istraživanju su sudjelovali arheologinja Tea Lokner kao njegova zamjenica te brojni radnici i volonteri: I. Komljenović, A. Komljenović, K. Rade, L. Perić, S. Popović, A. Lucić, L. Komljenović, M. Komljenović i K. Mlinarić.
- PIŠE: Pakrački list
- 1663
Spahijski podrum Pakrac- prva pol. 20. st.
Piše: Željka Razumović-Odvorac, promotorica projekta „Svijet graševine“
Spahijski podrum impozantna je građevina i atrakcija u kojoj se može doživjeti povijest Pakraca, ljudi i njihovih života na ovim prostorima kroz stoljeća. O značenju Pakraca svjedoče priče iz različitih vremena - iz vremena kad je bio trgovište, kad je ovdje bila prva kovnica novca u Hrvatskoj i kad su barun Trenk i poznata grofovska obitelj Janković ovdje imali vlastelinske posjede. Brojne su ljudske sudbine i priče ostavile tragove u Spahijskom podrumu i čine ga zaista jedinstvenom pakračkom atrakcijom.
Najstarije tumačenje povjesničara govori nam da je Spahijski podrum izgrađen u 13. stoljeću te da je u njemu bila smještena kovnica novca ili samostan crkvenog viteškog reda ivanovaca. Danas je ta teorija uglavnom napuštena, ali ne i u potpunosti odbačena. Legenda o tajnom prolazu ili velikom podzemnom tunelu koji vodi do crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije ili u nekim pričama sve do Čaklovačke utvrde daje dodatnu dozu tajnovitosti ovom objektu, a stari Pakračani i danas tvrde kako se ovdje nalazila srednjovjekovna kovnica novca. Drugo, prihvaćeno, tumačenje govori kako je Spahijski podrum građevina iz 18. stoljeća koja je u povijesti imala različite funkcije i koja pruža neiscrpan izvor inspiracija za pričanje zanimljivih priča o tome kako se živjelo u ovim krajevima.
Nakon oslobođenja od Turaka, Slavonija se nalazi u sastavu Habsburške Monarhije te je pod upravom Dvorske komore u Beču. Car Karlo III. poklonio je darovnicama iz 1728. i 1729. godine imanje Pakrac svom dvorskom savjetniku tajne kancelarije i kancelaru Zlatnog runa Joannu Theodoru barunu ab Imsenu pa je tako uspostavljeno vlastelinstvo Pakrac koje je u svom sastavu imalo 36 sela. Kako je utvrda Stari grad Pakrac bila u ruševnom stanju i nastanjena vojskom, barun ab Imsen odlučio je izgraditi vlastelinski kompleks u njezinoj neposrednoj blizini, današnji Vlastelinski kompleks Janković. Njegov vlastelinski kompleks sastojao se od dvije rezidencijalne zgrade, dvora i uprave vlastelinstva, te tri gospodarska objekta, od kojih su se dva nalazila u samom vlastelinskom kompleksu, a treći gospodarski objekt, izmješten izvan kompleksa, bio je Spahijski podrum. Ne zna se točna godina izgradnje ovog objekta, ali pretpostavlja se da je za prvu fazu izgradnje zaslužan barun ab Imsen i da je trajala najkasnije do 1745. godine. Teren za gradnju pomno je odabran jer je objekt izgrađen na obronku brda uz cestu prema Požegi, ali i jednim dijelom (podrumom) ukopan u to isto brdo. Malena udolina sa sjeverne strane brda bila je idealna za izvedbu puta do gornjeg ulaza u zatvoreno gospodarsko dvorište. U „Konzervatorskoj studiji“ (1991.) točno je definirano kako način gradnje, dimenzije opeke, upotreba konstrukcija, organizacija prostora te detalji ukrašavanja upućuju na to da je Spahijski podrum izvorno izgrađen u prvoj polovici 18. stoljeća. Drugu fazu gradnje izveo je grof Antun Janković u periodu između 1760. i 1777. godine, a oko 1813. godine građevina je proširena u smjeru istoka, u vrijeme Izidora Jankovića. Ono što upućuje na to da je obitelj Janković izvršila druge dvije faze nadogradnje Spahijskog podruma je obiteljski grb uklesan na zaglavnom kamenu jednog od portala te oporuka Izidora Jankovića u kojoj u svojoj građevinskoj djelatnosti navodi i gradnju podruma u Pakracu.
Detalj s vrata
Spahijski podrum građen je u obliku ključa, a obuhvaća ukupno četiri etaže što se prostiru na ukupno 2480 četvornih metara korisne površine. Zahvaljujući čvrstoj gradnji sačuvan je i danas, a različito su ga nazivali kroz povijest. Za neke je to bio spahijski podrum (spahija - turski zemljoposjednik, vlastelin), dok su drugi tvrdili da je to španski podrum (španski - mađarski župan, nadstojnik na feudalnom imanju). Stariji stanovnici Pakraca nazivali su ga i Ivanovim podrumom, a nazivan je i pivnicom i hambarom. Kroz povijest u njemu su se nalazili i pogon „Jasen“ DIK-a Papuk te je jedno vrijeme bio i skladište Trgovačkog poduzeća „Budućnost“, ali i mnogih drugih pakračkih organizacija, dok nije uništen u velikom požaru 1988. godine.
Vrijednost Spahijskog podruma prepoznalo je i Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske koje ga je zaštitilo kao nepokretno kulturno dobro. Zahvaljujući projektu „Svijet graševine“ napokon se cjelovito obnavlja i uskoro bi trebao postati društveni, multimedijalni, kulturni, turistički i obrazovni centar grada Pakraca. U Spahijskom podrumu nalazit će se Posjetiteljski centar Svijeta Graševine u Pakracu te kutak s eno i gastro ponudom, Gradska knjižnica Pakrac, stalni postav Muzeja grada Pakraca, Multifunkcionalna dvorana Julijana te Galerija Pakra.
Jedinstvenost Spahijskog podruma bit će hibrid muzeja i knjižnice, koji je relativno nov u svijetu, a u Hrvatskoj čak prvi takav primjer te predvodnik ovakvog inovativnog i kreativnog pristupa. Podloga za suradnju knjižnice i muzeja je njihova zajednička uloga mjesta koja predstavljaju izvor informacija i koje su čuvari vrijednih povijesnih i kulturnih artefakata. Hibrid ili udruženje knjižnice i muzeja predstavlja značajan odmak od tradicionalnog poimanja ovih institucija. Konačnu sinergiju će ove dvije ustanove doživjeti u Spahijskom podrumu kada će stvoriti novi kontekst suradnje, interpretacije i povezivanje s kulturnom materijom i zajednicom u kojoj djeluju.
Preša za grožđe
Interpretacijska zona Spahijskog podruma prožimat će se kroz čitav objekt. Od podruma gdje će se nalaziti izložbena cjelina „Svijet graševine u Pakracu“, posvećena Pakračko-lipičkom vinogorju te povijesti vinarstva i vinogradarstva na pakračkom području, izložbena cjelina „Iz našeg polja, s našeg stola“, posvećena tradicijskom kulinarstvu, preko prizemlja, točnije Gradske knjižnice Pakrac, kroz čije police za knjige se provlači niz malih izložbi pod zajedničkim nazivom „Tajne gradske knjižnice“. Na prvom katu nalazit će se izložbena cjelina „Naš zavičaj“, stalna izložba Muzeja grada Pakraca zamišljena kao priča života ljudi u Pakracu, ali i kao priča o ljudima koji su Pakrac stvarali i onima koji ga i danas stvaraju. Brojne su ljudske sudbine i priče ostavile tragove u Spahijskom podrumu i baš one ga čine jedinstvenom atrakcijom pa ga zbog toga posvećujemo ljudima, Pakračanima.
Spahijski podrum posjetiteljska je infrastruktura projekta „Svijet graševine“ čije poslanje je brižno čuvanje i dostojno predstavljanje različitog materijalnog, kulturnog i duhovnog blaga Svijeta graševine – upravo zato je nazvan „Riznica Svijeta graševine“.
