- PIŠE: Silvia Feltrin
- 1246
Povodom obilježavanja 100. obljetnice rođenja jednog od najpoznatijih Požežanina Matka Peića u pakračkoj knjižnici je sinoć gostovala Udruga zavičajnih slikara i pisaca požeško-slavonske županije nazvana upravo njegovim imenom, koja je predstavila svoju posljednju zbirku radova nazvanu „Skitnje obojene ljubavlju“ u kojoj se nalazi i zbirka u zbirci "Mladi Peićevci".
Ravnateljica knjižnice Monika Lucić Fider ih je u uvodnom predstavljanju opisala kao „vrijednu ekipu koja uistinu živi poeziju, živi slikarstvo…“, a iako djeluju više od devet godina ovo im je bilo prvo gostovanje u našem gradu. Ispred Grada Pakraca okupljene je pozdravila Marija Martinelli zaželjevši dobrodošlicu u Pakrac i puno uspjeha u daljnjem radu „društvu koje promiče puno kulture iz raznih pravaca i voljno je to podijeliti s nama“.
Udrugu i njihove članove predstavila je tajnica Melita Grgić rekavši da su oni županijska udruga koja rado prima članove ne samo iz Požeštine nego i iz cijele županije. „Djelujemo od 2014. godine, a nastali smo tako da su se spontano udružile dvije skupine entuzijasta, slikari i pjesnici. Nazvali smo se po Matku Peiću čiji lik i djelo najbolje objedinjuje sve ovo što mi predstavljamo i on nam je nit vodilja koja nas okuplja. Udruga ima oko 40 članova, s tim da su se neki uključili kao već afirmirani pjesnici kojima je udruga poslužila kao mjesto za druženje i podrška za daljnje njihovo stvaralaštvo, a ostali su se priključili iz razloga što su sami pisali i slikali, ali nisu to nigdje mogli prikazati“, rekla je tajnica Grgić.
Potpredsjednik Udruge Ivan Abibović zahvalio je Pakracu i knjižnici na gostoprimstvu pozvavši Pakračane i Lipičane da se pridruže Udruzi. „Naša udruga okuplja ne samo entuzijaste, nego i one koji su stvaratelji, jer je ovo stvaralačka udruga koja ni iz čega odjednom stvori neku umjetninu, bilo da naslika sliku i napiše pjesmu. Sve koji nam se žele pridružiti rado ćemo primiti ne pitajući ih čime se bave, jer svima želimo uspjeh, a mi smo tu da im damo početni zamah“, naglasio je potpredsjednik.
Desetak članova Udruge „Matko Peić“, sinoćnju su večer obogatili čitajući svoje ili interpretirajući tuđe stihove, a u hodniku knjižnice bila je postavljena mini izložba požeških gostiju.
Za glazbenu podlogu ovom događanju pobrinula se ženska vokalna skupina Osnovne glazbene škole Pakrac, Aoide, uz voditeljicu Teu Silađi, te Benjamin Božić na violi i Tena Badrov na violini.
- PIŠE: Pakrački List
- 1031
Kuća Lazić, Lipik, Maria Orbeliani, Muzej grada Pakraca
Pišu: Daniel Grčević i Jelena Hihlik
U mnoštvu vrijednih predmeta koje je Muzej grada Pakraca do sada sakupio, i još uvijek sakuplja, krije se i mnoštvo zanimljivih priča. Muzejski predmeti su nam važni ne samo zbog svoje materijalne vrijednosti već možda još i više zbog zanimljivih priča koje nam pričaju. Dva akvarela koja su u naš muzej stigla kao poklon još na samom početku osnivanja ustanove skrivaju priču o pravoj ruskoj princezi koja je jedno vrijeme s obitelji, bježeći pred ruskom revolucijom, svoje utočište pronašla u našem kraju. Jedan akvarel prikazuje dio Lipika, ispred kuće Lazić dok je drugi portret djevojke u narodnoj nošnji Prekopakre. Tragom potpisa na samoj poleđini slike na kojoj je pisalo kako je akvarele naslikala kneginja Orbeljani, čiji suprug je jedno vrijeme radio kao vrtlar u lipičkom parku, istražujući dalje došli smo do vrlo zanimljivih spoznaja o ovoj slikarici. Kneginja / princeza Maria Ksavieryevna Bulatović poznatija kasnije kao Maria Orbeliani, rođena je u u Markovskaya oblasti u Rusiji 20. srpnja 1873. Njezin brat je bio Aleksandar „Saša“ Ksavierević Bulatović (1870.-1919.) ruski vojni oficir i poznati istraživač Afrike. Otac, general major Ksavier Vikentyevića Bulatovića, bio je potomak plemićke obitelji iz provincije Grodno. Ksavier Bulatović je preminuo 1873., te ostavio mladu udovicu Evgeniyu Andreyevna sa troje djece. Svoje su djetinjstvo proveli na bogatom obiteljskom imanju poznatom kao „Lutsikovka“ u Markovskaya oblasti u provinciji Kharkov. Godine 1884. Evgeniya Andreyevna se preselila sa djecom u prijestolnicu Ruskog carstva, St. Petersburg. Djecu je trebalo školovati, a prijestolnica je nudila najbolje mogućnosti u carskoj Rusiji. Djevojke Maria i Lilia (1871.-1884.) su pohađale institut u Smolniu. Lilia je ubrzo preminula od tifusa, a Saša koji je tada imao 14 godina, započeo je s pripremnim predavanjima za Aleksandrovsky Lyceum, jednu od najprestižnijih edukacijskih ustanova u carevini.
Žena u narodnoj nošnji, Maria Orbeliani, Muzej grada Pakraca
Maria se udala za princa Alekseja Orbeliania iz Poltava provincije, godine 1900., a ubrzo su dobili sina Andreja Orbeliania (1901.-2000.). Obitelj Orbeliani, kao velika većina ostalih plemićkih obitelji bila je osuđena na progonstvo, nakon završetka ruskog građanskoga rata i dolaska boljševika na vlast. Za veliku većinu Rusa koji nisu podržavali novo uspostavljenu boljševičku državu, Kraljevina Jugoslavija je postala novi dom. Tako se godine 1921. obitelj Orbeliani ovdje nastanila. Poznato je da je Maria radila kao profesorica francuskoga jezika te umjetnosti na nekoliko državnih škola. Što je točno radila u Lipiku ili Pakracu nije nam poznato, ali je najvjerojatnije također radila kao profesorica. Njezin suprug unatoč svojoj tituli radio je kao vrtlar u lipičkom parku. Tragom akvarela koje čuvamo u muzeju možemo sa sigurnošću reći da su ovdje proveli više godina, slike datiraju, jedna iz 1928., a druga iz 1941. godine. Nakon što je Marijin suprug Aleksej preminuo u Beogradu 1948. Maria i sin Andrej se sele u Belgiju u kojoj je Andrej pronašao posao, u Bruxellesu. Andrej, njegova supruga Irena i Maria napustili su Belgiju 1950. te otišli u Kanadu i nastanili se unutar Britanske Kolumbije gdje se Andrej kao inženjer rudarstva zaposlio u Salmu. Godine 1953. Maria Orbeliani se preselila u Duncan na Vancouver Island-u gdje je predavala francuski jezik te umjetnost na Queen Margaret školi. Govorila je pet jezika i bila prepoznata kao vrsna slikarica, prvenstveno u tehnici akvarela. U školi Queen Margaret čuvaju se neka od njezinih djela. Maria kao i Andrej i Irena Orbeliani su mirovinu proveli u Nelsonu B.C., gdje je Maria i preminula 1977. godine u svojoj 103. godini.
Kapelica Maria Orbeliani zbirka Queen Margaret
Do sada nam nije poznato koliki je njezin opus no iz nekih njezinih djela vidimo da je obilazila tadašnju Jugoslaviju, možda poslovno, a možda i tražeći prekrasne krajolike vrijedne slikanja. Ovdje donosimo fotografije nekoliko njezinih akvarela od kojih se prva dva čuvaju u našem muzeju, a ostatak u zbirci škole Quenn Margaret u Kanadi koja nam je i ustupila fotografije ovih vrijednih raritetnih djela jedne ruske princeze.
Mačak Edward, Maria Orbeliani, zbirka Queen Margaret
- PIŠE: Franjo Delač
- 1002
Talentirani pijanist Krešimir Starčević održao je sinoć koncert u koncertnoj dvorani OGŠ Pakrac i prisutne uveo u svijet obojen zvucima klavira. Okupljenima ga je predstavila Tea Silađi, učiteljica glazbene škole i voditeljica sinoćnjeg programa. Prema riječima izvođača, koncert je posvećen 150. obljetnici rođenja hrvatskog skladatelja i glazbenog pedagoga Blagoja Berse te ruskog pijanista, dirigenta i skladatelja Sergeja Vasiljeviča Rahmanjinova.
Starčević, nagrađivani glazbenik koji često i rado održava koncerte posvećene značajnim obljetnicama rođenja ili smrti velikih skladatelja, uvodno je izveo tri koralne predigre Dubravka Detonija, čijim je djelima i zaključio svoj koncert. Centralni dio bio je dakako posvećen djelima Berse i Rahmanjinova. Skladbama je sugestivnim izvođačkim stilom dao osobnu dramaturšku notu kojom je dodatno okupirao pažnju okupljenih, a Pakracu u konačnici podario pravu klavirsku poslasticu.
Koncert je organizirala OGŠ Pakrac u suradnji s Ministarstvom kulture i medija.
- PIŠE: Pakrački List
- 1261
Piše: Krešimir Vacek
Zidana utvrda Stari grad Pakrac kroz svoj dugi životni vijek u više je puta preuređivana i nadograđivana. Od prvotne utvrde sagrađene s crkvom početkom 13. stoljeća do fortifikacijskih nadogradnji za učinkovitiju obranu od artiljerijskih napada utvrda je u više bavrata nadograđivana, a u arheološkim slojevima ostali su vječno zapisani tragovi takvih aktivnosti. Osim tragova gradnje, arheološki slojevi zapisali su i tragove rušenja i razgradnje kamene arhitekture.
Od svojih početaka pakračka utvrda se prilagođavala tehnološkim zahtjevima nove ratne taktike. Iako su obrambene nadogradnje bile poprilično skupe, ratne aktivnosti na okolnom području utjecale su na nužne prepravke i izgradnje novih obrambenih sustava. Tako je posljednja faza gradnje srednjovjekovne utvrde Stari grad započela krajem 15. stoljeća, najvjerojatnije nakon krbavske bitke, a završila 1544. kada su vođene posljednje obrambene borbe protiv Osmanlija na našem prostoru. Arheološki slojevi koji potvrđuju posljednje godine prosperiteta u gradu (Slika 1 i 3) prekida arheološki sloj urušenja u kojemu je cijela utvrda znatno oštećena (Slika 2 i 4). Na ruševinama Starog grada građevinske aktivnosti ubrzo su ponovno započele, ali nikada nisu dovršene. Uslijedio je sloj zatrpavanja ruševina zemljom, a na novim strukturama uvelike se koristi glina i suha gradnja koja prostorno nema veze s prijašnjim rasporedom. Nove stambene/gospodarske građevine prekrile su ruševine nad nekadašnjim velebnim crkvenim dvorištem i ostaloj sakralnoj arhitekturi. Posljednja promjena zabilježena u arheološkoj stratigrafiji bilježi dva velika povijesna događaja. Prvi sloj uništenja dokaz je obrane Pakraca 1540. nakon kojeg su pakrački branitelji izvršili manju obnovu u kojoj su spriječeni sve intenzivnijim sljedećim osmanskim napadima. Drugi sloj uništenja i napuštanja uputio bi na pad utvrde 1544. godine, kada su Osmanlije zauzele Pakraca. O tim događajima znamo nešto i iz povijesnih izvora.
Uslijed sve intenzivnijih osmanskih napada na područje Slavonije, povijesni izvori nam prenose kako je Pakrac prije Sabora slavonskih staleža 1537. godine Ivan Tahi ustupio Nikoli (Šubiću) Zrinskom. Početkom siječnja 1540. godine kralj Ferdinand Zrinskima šalje novčanu pomoć s posebnim naglaskom za ojačavanje Pakraca, a kraljeva potpora ohrabrila je Ivana i Nikolu Zrinskog da nedugo zatim napadnu osmanske čete u Dubici i poraze ih. Ubrzo su za osvetu Osmanlije opsjele Pakrac, a o silini opsade potvrđuje podatak kako su u pomoć pozvane graničarske postrojbe koje nažalost nisu stigle. Ipak, Zrinski razbijaju opsadu te se Osmanlije povlače. Posljednji spomen Pakraca u izvorima susrećemo u kontekstu prijetnje Zrinskoga kralju kako će napustiti grad ako ga kraljeva vojska ne preuzme.
O silini bitke za Pakrac 1540. godine govori opseg ruševine zabilježene u arheološkim kampanjama 2022. i 2023. godine. Sve fortifikacijske građevine u središtu utvrde znatno su oštećene osmanskim artiljerijskim napadima, a posebno veliku štetu pretrpjeli su gornji katovi crkve, čiji je crijep i kamen zabilježen u ruševinama. Uslijed oštećenja prestala je postojati i južna sakristija, a sjeveroistočne građevine nikada nisu obnovljene. Sloj uništenja naglo je prekinuo prosperitetni period intenzivne zidane gradnje i u dimenzijama najupečatljivije faze života pakračke utvrde.
Sl.1-Zapadni sektor: posljednja građevinska faza s početka prve polovica 16. stoljeća. Jedan od najbogatijih građevinskih horizonata u kojemu se proširuje crkva i crkveno dvorište. Grade se pomoćne zgrade, novi bedemi i kule. Na fotografiji vidljivo popločenje kamene staza koja vodi u crkvu.
Sl.2.-Zapadni sektor: horizont uništenja iz 1540. godine kada je pakračka utvrda pod teškom opsadom. Sve građevine su teško oštećene, ali se život nastavlja. Vidljivi su tragovi obnove, ali obnavljanje utvrde nikada nije dovršeno. Padom utvrde 1544. godine sve ruševine su zatrpane zemljom, a iznad njih su sagrađeni turski objekti većinom od suhozida i zemlje.
Sl.3.Južni sektor, kosturnica i popločenje oblucima južne pomoćne crkvene prostorije s prijelaza 15. na 16. stoljeće. Na fotografiji južnog sektora vidljiva je posljednja građevinska faza iz vremena dok je Pakrac držala kršćanska vojska.
Sl.4. Južni sektor, uništenje južne kosturnice i pomoćne prostorije 1540. g te djelomična obnova. Kršćanski branitelji nakon opsade 1540. godine izveli su osnovno čišćenje ruševina, ali skori osmanski napadi onemogućili su provođenje obnove.
- PIŠE: Franjo Delač
- 1406
Pijanist Krešimir Starčević održat će koncert u koncertnoj dvorani OGŠ Pakrac sutra, 25. listopada u 18 sati. Ovaj velikogorički umjetnik klavir je počeo svirati tek s 12 godina, a nakon završenog diplomskog studija na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, godinu dana proveo je na Sveučilištu za glazbu i izvedbene umjetnosti u Beču.
Proteklih godina osmišljava i izvodi koncerte kojima obilježava obljetnice rođenja ili smrti velikih skladatelja. Ove godine to je 150. obljetnica rođenja Sergeja Rahmanjinova i Blagoja Berse. Osvajač je brojnih nagrada na raznim natjecanjima, ali i dobitnik vrijednih priznanja, od kojih možemo istaknuti Nagradu grada Velike Gorice s likom Franje pl. Lučića iz 2018.
Trenutačno je izvršni direktor Hrvatskog društva Aleksandar Skrjabin, a u bogatoj karijeri svojevremeno je radio i kao gostujući urednik emisije Glazbena kutijica Obrazovnog programa Hrvatskog radija. 2014. i 2015. godine bio je umjetnički ravnatelj Zagrebačkih ljetnih večeri.
Ulaz je slobodan, a pokrovitelj koncerta je Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske.
- PIŠE: Franjo Delač
- 1165
Hrvoje Jurić, đakovački fotograf, putopisac i biciklistički entuzijast, predstavio je sinoć svoju knjigu Put sjevera u prostorima pakračke knjižnice. Rado dolazi u Pakrac, tako da ne čudi što nas je posjetio i u sklopu promocije svog najnovijeg putopisnog uratka, ali i kako bi nam kroz zanimljivo predavanje živopisno dočarao svoj biciklistički put, od samih početaka pa sve do danas.
Na svoje najnovije ekstremno biciklističko putovanje poveo i svoje vjerne suputnike koji ga prate kamo god krenuo, a bili su dakako i na sinoćnjem predavanju; u pitanju su njegovi psi Ena i Max. Nakon što je ostao bez oca, a nekoliko godina potom i bez majke, u svojim četveronožnim ljubimcima pronašao je novu obitelj.
Osim predstavljanja najnovije knjige, Hrvoje nas je ukratko podsjetio i na neke od svojih prethodnih uradaka, ali i na svoj najveći pothvat, put oko svijeta biciklom, monumentalnu i nimalo bezazlenu avanturu na koju se odvažio 2019. godine i tijekom koje je prevalio preko 29 tisuća kilometara na putu čija je početna i završna točka bio Zagreb.
Nakon ekstremnih biciklističkih izleta Rusijom, Kanadom i sjeverom Europe, odlučio je kako je vrijeme stati na loptu te najavljuje da će iduće biciklističke ekspedicije ipak biti umjerenije. Došlo je, kaže, vrijeme da misli na zdravlje, koje je na jednom od svojih prvih putovanja opasno ugrozio izlaganjem surovim uvjetima norveškog sjevera bez odgovarajuće zaštitne opreme.
