- PIŠE: Pakrački List
- 1232
Ove sportske pričice zasigurno ne bi bilo da onoga dana nije stao pred ogledalo, pa nezadovoljan onim što vidi odlučio „krenuti s nečim“, sve kako bi skinuo nekoliko prokletih kilograma viška. Međutim, 33 godišnji Vedran Kelemen, učitelj razredne nastave iz Lipika, „pogriješio“ je baš tako, a suvišne kilograme istog je trenutka naumio otopiti trkačkim dionicima, ne sluteći odmah u što se zapravo upustio…
„Tako nekako je to krenulo. Prvenstveno je bilo zbog petnaestak kilograma viška, a privremeno sam promijenio i radno okruženje pa je to bila ujedinjena bitka protiv stresa i težine. Nisam se planirao utrkivati, to je došlo kasnije, posve slučajno“, prisjeća se početaka Vedran.
Malo pomalo, trkački je prohodao pa je ubrzo odlučio testirati koliko to sve vrijedi u kakvom slabijem natjecanju, ne očekujući od istog previše. „Prva utrka je bila 2018. u Novskoj na koju sam otišao slučajno, na ženin nagovor, jer je bila humanitarnog karaktera. Tamo sam ostvario drugo vrijeme, što mi je bio poticaj za dalje“, govori nam i dodaje da je nastavio rekreativnim ritmom, a utrke odabirao otprilike ovako: „Idemo u Koprivnicu kod rodbine pa usput na utrku“, ili „kad smo već kod punice u Požegi ništa ne košta da odem na utrku“, i tako se nastavilo. Dvije godine trčao je neredovito, bez plana, da bi se u posljednjih godinu dana stvari drastično promijenile.
Omanovac - šala mala
Lokalni kibici Vedrana znaju po tome što svako malo otrči na Omanovac, što običnim smrtnicima djeluje prilično impresivno. „Ovisi o vrsti treninga. Ako radim brze intervale onda odem negdje na ravnije, ako je trening od 10 km ili više u istom tempu ima me svugdje, od Kusonja, Japage, Pakraca, nasipa uz Pakru do Jagme. Ne znam jesam li dosad dvaput trčao doslovno istu rutu. Omanovac trčim kao brdski trening, zimsku bazu i pripremu za proljetne utrke. Ove kalendarske godine dvaput sam popravljao rekord utrke na Omanovac. Od pakračke Česme do planinarskog Doma se popnem za manje od 38 minuta. Na Omanovac se svatko u malo boljoj formi može popeti kombinirajući trčanje i hodanje, pogotovo ako ide u društvu. Lakše je gore doći trčeći nego biciklom“. Eto da znamo i to…
Više od 100 posto treninga. Nemoguće? Moguće.
Ne zaboravimo spomenuti onih desetak suvišnih kilograma uz koje je Vedran skinuo još pet, pa mu danas noge pod puno manjim pritiskom odrađuju sve brojnije trkačke dionice. No, to nije jedini razlog.
„Unazad zadnjih godinu i nešto trčim za Atletski klub Maratonjare iz Kutine pod vodstvom licenciranog atletskog trenera Gorana Todorova kojeg neki znaju kao bivšeg nogometaša Moslavine i malonogometaša s naših turnira. Trkački gledano to je bila neka prijelomnica i u mojim rezultatima, odnosu prema treningu, napretku, zapravo pun pogodak. Danas treniram bitno drugačije, trčim 4 do 5 puta tjedno. Nekad su ukupne tjedne dionice dugačke 100 km, nekad 30 do 50 km – sve ovisi je li sezona utrka, za koju utrku se pripremam, koji je intenzitet treninga, koja faza pripreme itd. Kako sve bilježim preko mobilnih aplikacija mogu vrlo precizno reći da mjesečno pretrčim oko 200 kilometara. Sve radim prema planu i u 14 mjeseci nisam propustio niti jedan zadani trening, dapače, imam ih i preko 100% jer često trenera tražim dodatan rad. Uz to, svakodnevno radim nekoliko serija snage“, otkriva detalje gotovo fanatične posvećenosti treningu kakvu niti sam nije očekivao.
Davno je Vedranovo trčanje prestalo biti borba s kilogramima, danas je sveprisutan na atletskim kratko i srednjoprugaškim utrkama gdje je vrlo ravnopravan pa i nadmoćan brojnoj konkurenciji.
I dalje sam rekreativac, samo treniram više od drugih
„Najčešće trčim cestovne utrke između 5 i 10 km, uz poneku kraću trail utrku. Najbolje se osjećam na ravnim utrkama od 5 km. Što se tiče konkurencije to ovisi o utrci. Bilo ih je i preko stotinu u Novskoj ili Koprivnici, Slavonskom Brodu, a dogodi se nekada da ih bude 30 do 50, najčešće na sezonskim ligama koje se trče češće i služe više kao treninzi. Nedavno sam u Šibeniku trčao protiv atletičara koji na državnoj razini trče vrhunske rezultate, no to su dečki koji se bave atletikom od malih nogu, i tu sam bio solidan šesti, što je iznad očekivanja.“
Ovo mu je, kaže, dosad najuspješnija godina iako je utrka bilo osjetno manje zbog korone. Osvojio je lokalnu Omanovac ligu s pet uvjerljivih pobjeda, na Sisačkoj nasip ligi ukupno bio drugi, skupilo se tu i medalja s Moslavačke gore, iz Gornje Gračenice, Slavonskog Broda, Mikleuške, štafetnog polumaratona Zagreb… Ukupno je ove godine trčao 15 utrka osvojivši 14 postolja. Za usporedbu, lanjske je godine, bez trenera, u 13 utrka ostvario 10 postolja. Ipak, ove godine su i nešto jače utrke nego lani, a rezultat sezone je stigao rano, već u ožujku u Bosanskoj Gradišci gdje je bio treći u utrci na 5 km s osobnim rekordom od 17:18 minuta, odnosno ispod tri i pol minute po kilometru. Prva dvojica s te utrke bili su višestruki pobjednici utrke i bosanski juniorski reprezentativci.
„Na toj utrci sam popravio osobni rekord za minutu i pol nakon svega par mjeseci treniranja s Todorovom. Također, ove sam godine sedam puta trčao „peticu“ ispod 18 minuta, što je sjajno za 30 + godina i nekog tko se kratko bavi trčanjem. Često se dogodi da pobijedim i dečke koji se atletikom bave od malih nogu, koji trče atletska prvenstva Hrvatske u juniorskoj pa čak i seniorskoj konkurenciji, znači natjecatelje s atletskim pedigreom, ali i dalje se smatram rekreativcem koji samo trenira ozbiljnije od drugih u uvjetima koje imam“, zadovoljan je neplaniranom trkačkom karijerom Vedran, kojeg nakon sportskih napora kod kuće čekaju supruga Vedrana i dvogodišnja kćerkica Mija.
Opijen kilometrima, Vedran vrijedno radi i na omasovljenju ovog sporta u lokalnoj zajednici. Prvu žrtvu pronašao je u vlastitom dnevnom boravku. Naime, upravo je suprugu Vedranu uvjerio da je trčanje pustih kilometara baš super. O tome ozbiljan kaže: „Da, zadnja tri mjeseca trenira i moja supruga Vedrana Molnar Kelemen, koja je u listopadu sa mnom trčala i utrku u Šibeniku povodom Draženovog (Dražen Petrović op.a) rođendana. Do prije tri mjeseca za nju nitko nije vjerovao da može otrčati i 100 metara u komadu, a sad trči po treningu više od 9 km solidnim tempom“, hvali Vedran najdražu, a na naš upit vidi li sebe ponajboljim dugoprugašem u okruženju odgovara: „Sve je to relativno. Sigurno ih ima koji bi me „poderali“ na kratkim dionicama, ali u dugoprugaškoj konkurenciji mi ovdje vjerojatno nitko nije ravan, ali nažalost nitko niti ne trenira organizirano i planski poput mene, još i s trenerom. U ženskoj konkurenciji, recimo, odlične rezultate postižu Antonija Demartini i Sendi Štrbac, brončana s PH na 50 km, ali ona se rijetko utrkuje na kratkim utrkama kojih ima puno više. U zadnje vrijeme ponekad mi se na treningu pridruži Mario Adžijević - Bego“, završava Vedran koji ne gleda predaleko u budućnost, a kao jedan od ciljeva navodi redovito držanje „petice“ ispod 18 minuta te novi napad na osobni rekord.
- PIŠE: Pakrački List
- 884
Memorijalni 25. pohod Fokinom stazom planiran za 19. prosinca neće se održati zbog aktualnih protuepidemioloških mjera i zabrane masovnog okpljanja, doznajemo od Zorana Milakovića, predsjednika PD Psunja, organizatora vrlo cijenjenog Fokinog memorijala.
Podsjetimo, najmasovniji zimski planinarski pohod u ovom dijelu Hrvatske, pokrenut je 1996. godine na inicijativu Planinarskog društva Psunj, u znak sjećanja na svog predratnog člana Marijana Kulhavija Foku koji je zajedno s bjelovarskim braniteljima Ivanom Bedekovićem, Antom Ćurićem, Franjom Gašparom, Draženom Hudecom, Željkom Novoselom i Darko Perošem poginuo u četničkoj zasjedi 29. prosinca 1991. godine u sjevernim pakračkim vinogradima.
Memorijal svake godine okupi preko 250 sudionika, uglavnom članova planinarskih društava, ali i običnih zaljubljenika u prirodu, pristiglih iz Čazme, Bjelovara, Daruvara, Zagreba, Kutine, Pakraca i Lipika, ali i mnogih drugih krajeva Hrvatske. U čast Foke okupljanje obično bude u centru grada odakle kolona ide već poznatom trasom kroz Strossmayerovu te Gundulićevu ulicu sve do ulice sv. Roka i imanja obitelji Brus, smještenom nekoliko metara iza Rokove kapelice, gdje domaćin tradicionalno počasti sve sudionike.
Nakon paljenja svijeća i lampiona ispred spomen obilježja u sjevernim pakračkim vinogradima nastavlja se dalje sve do planinarskog doma na Omanovcu.
Ostaje nadati se da ćemo sve ovo ponoviti dogodine i zajedno, u boljim okolnostima, obilježiti mali jubilej uz 25. memorijalnu hodnju za Foku.
- PIŠE: Pakrački List
- 1836
Ove jeseni (rujan) je prošlo šest godina od kada je Jovan Ćulibrk ustoličen za Pakračko-slavonskog vladiku. Bio je to povod da ga upitamo za njegovo viđenje tog razdoblja, što smatra bitnim za to razdoblje i što se u tom vremenu promijenilo u lokalnoj pravoslavnoj crkvi.
Promijenilo se, hvala Bogu, mnogo toga. Ne samo u životu pravoslavnih vjernika koji ovdje žive i pravoslavne Pakračke eparhije, nego se promijenio značaj i mjesto Pakračko-slavonske Eparhije u pravoslavnoj crkvi i uopće. Recimo, na našem ustoličenju je bio i anglikanski londonski biskup – duhovnik kraljevske porodice Richard Chartres; dvije godine poslije toga obnovljeno južno krilo Vladičanskog dvora je posvetio Carigradski Patrijarh Vartolomej, druga ličnost hrišćanstva; veliki broj episkopa iz cijelog svijeta dolaze u Pakrac i Zapadnu Slavoniju. Naročito su prisutni episkopi Jerusalimske patrijaršije gdje smo dugo živjeli i koja je nama lično druga majka crkva. Ukratko, našoj Eparhiji je vraćen onaj značaj koji je ona kroz povijest imala po svom kulturnom i duhovnom blagu i nasljeđu.
Žive li pripadnici srpske nacionalne manjine bolje nego tada?
Oni žive onoliko bolje koliko su kretanja ka boljem u Hrvatskoj. Ne mogu živjeti ni mnogo bolje ni mnogo gore neovisno od države i društva u kojima žive. No, ima ih više u crkvi; više su prisutni na bogosluženju i u životu Crkve. Sigurno je da se raduju obnovi hramova i drugih drevnih ustanova koji postoje u Pakracu i drugdje u Zapadnoj Slavoniji. U tome se trude, prisutni su na radnim akcijama uređivanja hramova, manastira. Za ovih šest godina, četiri manastira su dobila svoja bratstva i sestrinstva, obnovljeni su brojni hramovi i to kod naroda nije ostalo neprimjećeno.
Sami ste započeli temu obnove objekata pravoslavne crkve. Gledajući izvana došlo je do velikih promjena u izgledu objekata pravoslavne crkve u Pakracu, počevši od Saborne crkve, Vladikinog dvora, do crkve na groblju na Gavrinici, ali i crkve u Grahovljanima, Dragoviću, itd. Što je u toj obnovi sada na redu i u kojoj dinamici i s čijim sredstvima će se odvijati daljnja obnova?
U obnovi na redu pročelja
Sljedeće je na redu obnova sjevernog pročelja Saborne crkve; upravo se postavljaju skele i ja sam beskrajno radostan zbog toga jer je vrijeme da se i mi uključimo u vizualnu obnovu centra grada. Poslije toga iduće godine ide uređenje glavnog, zapadnog, pročelja. Unutrašnjost je manje-više gotova i za najviše dvije godine očekujem posvećenje obnovljenog hrama. To je za nas velika i radosna stvar, posebice ako se sjećate kako je taj hram izgledao u vrijeme našeg ustoličenja, ali i zato što time doprinosimo i obnovi grada.
Naravno, tu je i Vladičanski dvor kao objekt od velike kulturne vrijednosti. Mi smo najprije radili na obnovi njegove unutrašnjosti i da nije ova godina bila ovakva s pandemijom, radovi na unutrašnjosti istočnog i dijela sjevernog krila namijenjenih našoj Knjižnici već bi bili gotovi. Ovako ćemo naredne godine morati završavati Knjižnicu a istočno pročelje, ono koje gleda na Saborni hram i na središnji gradski trg, trebalo bi se početi raditi u proljeće 2022. godine. Vladičanski dvor je svakako dugotrajan projekat obnove, ali je on i građen skoro dva stoljeća, od druge četvrtine XVIII. do posljednje četvrtine XIX. stoljeća.
Dio sredstava je svake godine osigurano i iz Ministarstva kulture RH. Je li to razlog što su Vam pomalo neuobičajeno u posjetu unazad nekoliko godina došla zadnja dva hrvatska ministra kulture: dr. Zlatko Hasanbegović i Nina Obuljen Koržinek?
Ako je britanski princ Charles prilikom posjeta Hrvatskoj pitao za pakračku biblioteku, pa se i sada redovno upućuje u stanje njene obnove, to znači da je ona svjetski poznato kulturno blago. Stoga je sasvim normalno i da ministri kulture Hrvatske ne samo posjete pakračku Knjižnicu nego se i potrude da se nađu sredstva da se Knjižnica, Dvor i Saborni hram vrate u stanje kakvo im priliči i u status kakav zaslužuju. Biskup požeški Škvorčević i ja se često šalimo da smo nas dvojica najveći pobornici de-zagrebizacije kulture i napose duhovnosti, i u tom smislu je jako važno da se naša Knjižnica vratila iz Zagreba u Pakrac jer će Pakracu, u svjetskim razmjerima, dati veliku težinu.
Naša biblioteka ima jako dobre odnose s nizom čuvenih knjižnica – od Jerusalimske patrijaršije koja nam je darovala niz veoma rijetkih izdanja, preko londonske Lambeth Palace Library, središnje biblioteke anglikanske Crkve do Bibliotheque Orientale u Bejrutu i ruskih državnih knjižnica u Petrogradu i Moskvi. Najplodnija nam je saradnja s Hill Museum & Manuscrip Library iz Sjedinjenih Država, najznačajnijom ustanovom za digitalizaciju hrišćanskih rukopisa; uz njihovu pomoć digitalizovali smo našu rukopisnu zbirku, ali i još nekoliko značajnih crkvenih rukopisnih kolekcija u Hrvatskoj i Crnoj Gori.
Svojevremeno je bio i predsjednik Ivo Josipović. Može li se iz toga zaključiti da imate dobre odnose s hrvatskim vlastima i kakvi su odnosi s lokalnim?
Ovo je Crkva koja živi u Hrvatskoj i svaki dan se moli Bogu za sav narod koji u njoj živi. Razina odnosa se svakako razlikuje od općine do općine, od županije do županije, od jednog ministarstva do drugog i od jedne ličnosti na vlasti do druge. No, zaista se možemo pohvaliti s dobrim odnosima s vlastima bez obzira na to kojeg profila one bile.
Spominjali ste povratak vaše čuvene biblioteke u Pakrac. Hoće li nastavak obnove Vladikinog dvora značiti i njen stvarni funkcionalni povratak i kome će ona biti dostupna?
Biblioteka buduće kulturno blago RH
Skloni smo da govorimo o našoj, pakračkoj, biblioteci, kao što je i naša gradska knjižnica; Episkopska knjižnica predstavlja znamenitost grada Pakraca, i pripada cijelom gradu. Ona se sastoji od depoa, u kome se čuvaju rukopisi, stare tiskane knjige i drugo umjetničko blago Eparhije, bibliotečkog dijela u Dvoru koji obuhvata našu staru zbirku kao i novonabavljene knjige, te od muzejskog dijela, koji će uglavnom biti u holu Knjižnice, a kojem će biti izloženo najznačajnije likovno i historijsko blago Eparhije, poput restauriranog trona Episkopa Pakračkog Kirila Živkovića iz 1787. godine. Taj dio će biti otvoren za javnost, za razliku od depoa.
S druge strane, naša Knjižnica se profilira kao istraživačka knjižnica, i ona je prvenstveno namijenjena istraživačima koji se bave rukopisima i ranim štampanim knjigama. Nama već dolaze brojni istraživači koji istražuju našu građu; za njihove potrebe postoji izuzetno bogata zbirka referentne literature, koja uključuje faksimilna izdanja, rijetke kataloge kao i knjige i časopise koji se bave rukopisima i paleoslavistikom.
Pretpostavljam da brojni Pakračani nisu nikada vidjeli knjigu iz recimo XVII. stoljeća. Znači li da će oni moći doći vidjeti to bogatstvo?
Kao što rekosmo, velika većina knjiga i umjetnina će biti dostupna javnosti, kako lokalnoj, tako i turistima i istraživačima. Knjižnica ima svoj poseban ulaz u sjevernom krilu Vladičanskog dvora, koji je namijenjen za sve one koji će da je posjećuju, dok je južno krilo Dvora namijenjeno službenoj upotrebi. Polako se približava dan otvaranja Knjižnice i to će svakako biti veliki trenutak za Pakrac; posebno je važno to što će Pakračani imati priliku da vide do sada nedostupno blago svoga grada.
Kada govorimo o knjižnici, spomenimo i to da ste lani posjetili Sveučilišnu i nacionalnu knjižnicu u Zagrebu. Što je bio cilj te posjete?
Ne samo da smo posjetili Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu, nego smo posjetili i Staroslavenski institut u Zagrebu koji je jednako važna institucija kada govorimo o paleoslavistici. Poslije toga su delegacije obje te institucije bile u Pakracu, pogledale naše knjižno blago i vidjele u kakvim uvjetima se ono čuva. Naša Knjižnica je sada stavljena pod preventivnu zaštitu, čime je već postala zaštićeno kulturno blago Republike Hrvatske; do njenog punog statusa predstoji svakako određeni put.
Vratimo se na vjerski život. Što sada od svećenstva i ostalog osoblja čini kadrovsku strukturu SPC u Pakracu, a što u Eparhiji?
Kao i drugdje u našoj Crkvi, svaku eparhiju čini mješavina domaćih ljudi i ljudi koji dolaze sa strane. Postoji tradicija naše Eparhije da dio sveštenstva u nju dolazi iz Bosanske Posavine i iz sjeverozapadne Bosne, manje iz središnje Bosne, tako da je u ovom trenutku to pola-pola, što je i najbolje. Pri tom, nije kriterij porijeklo nego kvaliteta. Kod monaštva vrijede druga pravila, gdje se uvijek gleda da monah ne bude u svom rodnom kraju, nego se ide u druge krajeve i udaljene manastire da bi se zamonašio, tako da su naši monasi i monahinje sa svih meridijana.
Možete li taj broj usporediti sa stanjem od prije rata, kao i s brojem vjernika?
Monaštva je svakako više, što je veoma značajno, dok je sveštenika mnogo manje kako u odnosu na broj prije ovog rata, tako posebno u odnosu na broj prije Drugog svjetskog rata. Broj sveštenika i broj parohija, župa, uvijek prati broj naroda.
Kako je pravoslavna crkva u Pakracu funkcionirala u doba epidemioloških mjera?
Kako u Pakracu tako i uopšte u Eparhiji, na zapadu Slavonije, mi smo držali redovno bogosluženje, a narod je sam odlučivao o primjeni epidemioloških mjera. Niti smo koga tjerali niti smo koga zvali, ali je svakako bilo primjetno odsustvo jednog broja ljudi, i to još traje i trajat će dok vlada pandemija.
Relativno često ste u kontaktu s požeškim biskupom msgr. Antunom Škvorčevićem, za što mediji često ističu da ste u dobrim odnosima. Mogu li ti dobri odnosi i suradnja dviju crkvi i njihovih čelnika utjecati na poboljšanje odnosa među njihovim vjernicima.
Dobri odnosi s biskupom Škvorčevićem
Po prirodi stvari najviše sam u kontaktu s preuzvišenim biskupom požeškim, ali sam i u jako dobrim odnosima i s drugim biskupima, samo se s njima nešto manje viđam, najviše zbog velikih zahtjeva Eparhije koja je u velikoj obnovi. Veliki korak naprijed u našim odnosima je napravljen kroz komisiju koju je ustanovio papa Franja povodom Alojza Stepinca. Tom koraku su sljedovali susreti episkopa i biskupa koje organizira preuzvišeni biskup Škvorčević. Također dolazak Carigradskog patrijarha Vartolomeja i nedavni dolazak apostolskog nuncija u Jasenovac, veliko okupljanje u Kućancima prošle godine u hramu u kome je kršten Patrijarh Pavle – sve su to veoma značajni događaji koji imaju velikog uticaja na ozračje u kojem svi zajedno živimo.
Na ovogodišnjem obilježavanju Oluje pojavili su se i dužnosnici iz redova srpske nacionalne manjine, a nakon toga su i hrvatski dužnosnici obišli stratišta srpskog naroda. Može li se u dogledno vrijeme pojaviti i neki zajednički sadržaj ova dva naroda u obilježavanju „Bljeska“?
Mislim da je to bio prvenstveno događaj koji ima političku težinu i nije pitanje izravno za nas: ne bih mehanički povezivao političke s duhovnim i crkvenim događajima. Kao što sam rekao, na svim većim događajima u Eparhiji redovito su prisutni katolički biskupi i katolički kler, to polako postaje i lokalna praksa; mislim da jako dobro surađujemo u tom pogledu i nadam se da će stvaranje duhovnog ozračja povjerenja pomoći naći zajednički jezik i kada je u pitanju taj posljednji nesretni rat. No, kao što rekoh, duhovno i političko jesu u međuodnosu ali nisu mehanički vezani.
Osim dužnosničkih obveza, čitanja i slušanja glazbe kako vladika još provodi vrijeme u Pakracu?
Radeći u svom dvorištu. Uređujemo pomalo okolinu, a ovih dana počinjemo i rad na vinogradu iznad hrama. Ova bagremova šuma iznad Sabornog hrama koju sada vidite nastala tokom i nakon rata, a izvorno je tu mjesto vinogradu koji sada počinjemo obnavljati. Prvo ćemo iskrčiti šumu, pa polako dalje.
Što bi ste istakli za kraj ovog razgovora, a da Vas nisam pitao?
Smatram važnim ponoviti za naš, pakrački, medij da mi učestvujemo u obnovi grada koliko god možemo. Zato sam u ovom razgovoru i stavio naglasak na Saborni hram, na Vladičanski dvor i na pakračku Knjižnicu i uvijek se trudim da svaki posjetitelj naše Eparhije dođe obavezno u Pakrac, mada je u Zapadnoj Slavoniji mnogo mjesta kuda ih možemo povesti; ponekad to činimo nauštrb nekih prirodnih ljepota, ali je Pakrac drevna prestonica duhovnosti koja zaslužuje da se vidi. O tome svjedoči dakako naš Saborni hram, Dvor i Knjižnica, ali posebno i templarska crkva na glavnom trgu grada, čiji će značaj za identitet Pakraca tek da se otkriva.
Vladika mogući kandidat za čelo SPC
Razgovor s vladikom napravljen je još početkom listopada no zbog njegovih obveza čekalo se na autorizaciju.
Kako je pisao „Magazin“, subotnji prilog Jutarnjeg lista 14. studenog „sredinom listopada apostolski nuncij u Hrvatskoj, monsignor Giorgio Lingua posjetio je, u povodu blagdana Svete Terezije, požeškoga biskupa Antuna Škvorčevića, da bi zatim, za javnost pomalo nenadano, zajedno s njim i pakračko-slavonskim episkopom Jovanom Ćulibrkom posjetio Jasenovac te u tamošnjoj mjesnoj crkvi Sv. Nikole predvodio ekumensku molitvu. No, slučajno ili ne, istodobno je u posjetu Zagrebu, odnosno nunciju u Hrvatskoj, bio i apostolski nuncij u Beogradu Luciano Suriani. Isto tako početkom studenoga i sam papa Franjo je dao intervju beogradskoj Politici, što mnogi vide kao najavu njegova posjeta.“
U međuvremenu je umro poglavar Srpske Pravoslavne Crkve (SPC) patrijarh Irinej. U istom tekst Jutarnji list, piše: “Irinejevo zdravlje je narušeno (zbog bolesti je jedva uspio sudjelovati na proslavi osam stoljeća SPC-a, a sada ima koronavirus), i već mjesecima se spekulira o njegovom nasljedniku. Po Statutu SPC-a još uvijek je na snazi odredba o ždrijebu pri izboru novog patrijarha, što znači da postoji neka razina neizvjesnosti, ali sada se tu pojavljuju tri nezaobilazna kandidata: episkop bački Irinej Bulović, vladika pakračko-slavonski Jovan Ćulibrk i zagrebački mitropolit Porfirije Perić“.
Naknadno smo zamolili vladiku za komentar ovog teksta, ali ga, vjerojatno zbog njegovih obveza, nismo uspjeli dobiti.
- PIŠE: Pakrački List
- 1332
„Nakon što sam polovno vozilo T-coma, kupljeno preko oglasnika, preuredio u kamper te ga ubrzo zatim prodao u inozemstvo činilo mi se zgodnim to ponoviti. Uz to, učinilo mi se i privlačnim, nakon godina rada u raznim servisima, raditi malo za sebe i biti svoj gazda“, priča nam Željko Lipušić, vlasnik mlade tvrtke Panonia Camper iz Pakraca, specijalizirane za preradu vozila, smještene na gradskoj periferiji u prostoru pakračkog inkubatora.
Pakračanima i Lipičanima Željko je poznat kao vrhunski stručnjak iz majstorskih radionica lokalnih auto-servisera. Ovaj inženjer elektrotehnike u početku je radio kod brata Marija u privatnom servisu, nešto kratko u Stragatransu na poslovima servisera, potom osam godina kao voditelj Opelovog servisa u Kutini. Posljednjih godina kruh je zarađivao u Trim projektu, najmlađem pakračkom auto-servisu.
„Zasitio sam se stranaka i ljudi. Svi oni koji rade s ljudima znaju o čemu pričam. Danas radim sam, bez presinga i imam mir“, odgovara Željko na pitanje žali li na bilo koji način što je zajamčena prava koje je imao kao zaposlenik, zamijenio nečim pomalo riskantnim. „Niti malo. Na kraju krajeva, donio sam odluku koja je dugo sazrijevala i zahvalan sam pritom svojoj obitelji i prijateljima na podršci i pomoći kad je najviše trebala. Prvi kombi sam preuređivao kod kuće gotovo godinu i pol dana, a prodao sam ga brzo, nakon čega su počeli stizati novi konkretni upiti, pa i prednarudžbe koje nažalost nisam mogao tada preuzeti. Bio je to signal da treba ući u potencijalni rizik pa sam iskoristio mogućnost samozapošljavanja uz 70 tisuća kuna potpore za koje sam kupio nužne strojeve. I eto nas danas ovdje.“
Jedini u HR radim male kampere
Vjeruje da je zakoračio u dobru vodu, pogotovo stoga što u Hrvatskoj ne postoji nitko sličan, osim jedne tvrtke na istoku Slavonije koja takav posao radi na kamionima i autobusima. Nitko, međutim, ne uređuje tzv. male kampere koje većinom čine vozila do 5,5 metara dužine.
Pri dolasku na ovaj razgovor, ispred ulaza u radionicu dočekao nas je jedan upravo takav, svježe lakirani VW transporter T5 bez šajbi, s kompletno izrezanim krovom spremnim za montažu podiznog montažnog krova te bočnim rupama za nova, zatamnjena stakla koja trebaju pristići iz Engleske. To je samo djelić onog što će polovni „fauveov“ transporter star 8 godina pretvoriti u mali moderni kamper, pogodan za krstarenje Europom onih koji preferiraju taj, pomalo hipijevski način života.
„Kombi tih godina i neke normalne potrošenosti (do 100 tisuća prijeđenih kilometara) stoji od 12 do 15 tisuća eura. Odmah ide na puni servis, stavljam nove gume, akumulator i sve ono ranije rečeno… Nakon kompletnog vanjskog slijedi uređivanje interijera. Dio opreme se kupuje, dok namještaj, instalacije i sve unutarnje oplate izrađujem sam. Izrezujem ih po mjeri formatnom pilom za pločaste materijale te ostalim pomagalima pomoću kojih, barem zasad, glumimo CNC stroj. Pravilnom namjenom svakog centimetra unutrašnjosti kamper će biti opremljen za boravak četiri plus četiri osobe istovremeno“, objašnjava proces preobrazbe teretnog vozila u kamper.
„Zgotovljen Panonia kamper ima u velikoj mjeri sve kao onaj tvornički. Osim pomičnog podiznog krova (košta 2700 eura u nabavi), ležaja na rasklapanje i kuhinje u njemu je stacionarno grijanje na benzin, rezervoari za pitku i sivu vodu, kemijski wc, kompresorski frižider od 50 l na 12V (košta oko 700 eura), vanjsku tendu (500 eura), rasvjetu, punjače, pretvarače za 220 V, pripremu za TV, navigaciju i sl. Moguće je prema želji ugraditi i pomične ili fiksne solarne panele“, navodi Željko.
Navedene cijene samo su primjer kako je sva nabrojana oprema otprilike dvostruko skuplja nego standardna za kućanstvo. Lipušićeva zarada u ovakvom projektu uglavnom su „ruke“. Cijena kompletno uređenog Panonia Campera je oko 30 tisuća eura. Cifra je to bliskija njemačkom nego hrvatskom novčaniku pa ih Željko zato i prodaje upravo Nijemcima. Treba napomenuti da novac nikako nije prevelik, jer za ovakve primjerke imućni Europljani, sudeći prema tamošnjim oglasnicima, plaćaju i do 50 posto više.
Željko je do danas prodao tri takva kampera, a dva su u izradi. Dovoljno da vidi što radi dobro, a gdje su moguća poboljšanja u proizvodnom procesu.
Utrošak vremena „usko grlo“
Za opremanje i prenamjenu jednog kombija Željko utroši i do 800 radnih sati!
Pritom nije pretjerao, jer puno vremena odlazi na pripremu vozila pred fazu unutarnjeg uređenja i upravo je to ocijenio „uskim grlom“ aktualnog poslovanja. Vremenski gubitak pri „saniranju“ ograničava ga u proizvodnji pa se sljedeće pitanje samo nameće: zašto nekog ne zaposli? „Ne usudim se još. Trenutno, zbog svega što se događa sve i kasni. Kasne dijelovi koje nabavljam 80% izvana, pa onda kasnim ja s poslom, kasni isporuka, na kraju kasni i plaćanje. Jer njemački kupac ne plaća unaprijed. Sve dakle kasni, a radnik treba plaću. A i ja sam tu malo izbirljiv, jer želim radnika koji zna raditi, koji može brzo biti samostalan, a takvih je malo na burzi rada“, jasan je oko pitanja (ne)zapošljavanja.
Završen kombi, dakle, izvozi u Njemačku pri čemu ga je potrebno tamo atestirati i registrirati. Stoga i iz još pokojeg razloga Željko je ušao u kompaniju s jednim tamošnjim kolegom.
Skepsa spram Balkana
„Nijemci su skeptični kod većih uplata u Hrvatsku i da bi pojednostavio stvar odlučio sam ući u partnerstvo s jednim njemačkim poduzećem koje tamo prodaje moja vozila. Uplate i transakcije se vrše u Njemačkoj s tim da svi znaju da je proizvod Made in Croatia. No, taj moment uplate im je očito vrlo važan“, priča o tome kako početniku i one naočigled jednostavne stvari u trenu postanu komplicirane i zagorčaju život.
„Kad si novi, mukotrpno stječeš reference koje će te kasnije pogurati. Meni je već prvi prodani kombi tamo, poprilično otvorio vrata, jer sam se s kupcem toliko zbližio da me svako malo zivka za pojedine savjete, dorade i slično. Bio je i ovdje, zadovoljan je, a kako se kreće u društvu sličnih afiniteta, to je fina preporuka za dalje“. Da je Željkova budućnost vezana uglavnom za izvoz svjedoči i misao koja mu se zadnje vrijeme vrzma po glavi… „U perspektivi bi u kooperaciji s njemačkim partnerom valjalo raditi samo opremanje, na već kupljena, gotovo nova vozila. To bi bilo idealno, ali polako“.
Naručuju i Pakračani
Međutim, stvari se polako popravljaju i u vlastitom dvorištu. Osim „švaba“ Lipušićevi kamperi zanimaju pomalo i Hrvate. I to ne neke opasne parajlije, već naše Pakračane. „Trenutačno mi je na lageru jedan VW Crafter, najveća inačica kombija od 7 metara. Uređujem ga jednom lokalnom motocross entuzijastu i bit će svjetski. Upravo takvim, nešto većim modelima se planiram posvetiti u budućnosti, nude veću komociju pri opremanju, na kraju i veću zaradu. Osim njega imam i lokalni upit za izradu mini kampera s modularnim elementima koji bi služio i kao gradski auto. Sve bi bilo na klizačima i tako…izvedivo svakako!“.
Početniku nemoguće do kredita
Kao i svaki mikropoduzetnik i Željko nije pošteđen maćehinskog odnosa države prema onima od kojih treba živjeti. „U ovo sam uložio znatna privatna sredstva. Kako smatram da je ideja odlična i potencijalno plodna, podnio sam zahtjev za kredit kako bih se dodatno opremio i imao nužna obrtna sredstva. Međutim, zahtjevi i danas, bez odgovora, stoje u PBZ i HABOR-u. Očito je da u mene kao početnika nemaju povjerenja i da ih ne zanimam. Međutim, onda to treba reći pa ću osigurati kredit vlastitom imovinom, a ne šutjeti i čekati. Tako ću se ja, ali i mikropoduzetništvo općenito, vrlo teško razvijati. Trebao bih danas barem 50 tisuća eura slobodnih novaca za investiranje, pri čemu kasnija dobit nije upitna. Ovako sam osuđen stalno raditi po jedan kombi - jednog završiti, isporučiti, a onda drugog započet. Da me „poprate“ kakvim sredstvima, mogao bih nekoga zaposliti i tako ga skinuti toj istoj državi s leđa. Jer ideja je tu, tržište je tu, samo je problem ograničen obrtni kapital i smatram da banke moraju preuzeti više rizika ili nas država treba prepoznati pa garantirati za nas“, završava svoju, većinom poticajnu priču Pakračanin Željko Lipušić.
Ne treba naglašavati, čovjek je to zlatnih ruku, koji nije otišao u Europu znanjem zaraditi, već joj s pakračke periferije plasira proizvode za koje će se uskoro čekati u redu.
Panonia Camper - Made in Croatia.
- PIŠE: Pakrački List
- 957
Nakon puno godina Hrvatske vode čiste korito Pakre u središtu grada. U sklopu redovitog programa održavanja u tijeku je čišćenje korita u dužini od oko dva kilometra, od vatrogasnog doma do mosta ispod bolnice. Radove vrijedne oko 500 tisuća kuna izvodi daruvarska Vodoprivreda, saznajemo od Kristijana Hroha, koji je početkom godine nakon puno godina na mjestu voditelja Hrvatskih voda, ispostave Daruvar zamijenio umirovljenog Davora Novinca.
Tako će se građani Pakraca nakon dužeg razdoblja imati priliku sjetiti da u središu grada Pakra ima veliko i malo betonsko korito.
[caption id="attachment_30998" align="aligncenter" width="900"]
SONY DSC[/caption]
- PIŠE: Pakrački List
- 904
Zbog epidemioloških mjera 60. Festival hrvatskih kazališnih amatera koji je trebao biti održan u Vodicama, i na kojem su trebali nastupiti članovi KPD Sloge sa svojom predstavom „Tko pjeva, zlo ne misli“, bit će održan u online izdanju od 4. do 19. prosinca. U festivalskom programu bit će prikazano 16 predstava različitih žanrova u izvedbi amaterskih kazališnih skupina iz svih krajeva Hrvatske, doznajemo od Dubravke Špančić, tajnice Sloge.
Festival, u organizaciji Hrvatskog sabora kulture, moći će se pratiti putem njihove službene stranice, YouTube kanala i Facebook-a, a Slogin mjuzikl na rasporedu je 7. prosinca u 20 sati.
O najboljim predstavama odlučivat će festivalsko Povjerenstvo u sastavu: dramaturginja, redateljica i teatrologinja Mira Muhoberac, redatelj i glumac Jasmin Novljaković i glumac Vjekoslav Janković, koji će posljednjeg dana Festivala u programu uživo proglasiti nominacije i nagrade u devet kategorija.