- PIŠE: Silvia Feltrin
- 1454
Aktualni sat, kojim su vijećnici propitivali izvršnu vlast na sjednici gradskog vijeća održanoj jučer, započeo je Zoran Hofman (HDZ) pitanjem o tome u kojoj je fazi spajanje Voda Lipik i požeške Tekije, na što mu je gradonačelnica odgovorila da sve ide uredno i u skladu sa zakonom. Drugo pitanje odnosilo se na čišćenje preostalih zapuštenih parcela u Frankopanskoj ulici na Praulji čiji vlasnici nisu ovdje. Marijan Malogorski, pročelnik Upravnog odjela za graditeljstvo i komunalne djelatnosti, je odgovorio kako je komunalni redar izdao rješenja za uređenje tih parcela, no u konkretnom slučaju je problem što se do vlasnika ne može doći. Ako vlasnici ne urede parcele, grad će ih morati urediti o svom trošku, ali je još puno predmeta na čekanju. Gradonačelnica se nadovezala na odgovor rekavši kako grad u proračunu ima oko 13 tisuća eura namijenjenih za uklanjanje ruševina te se može upisati u vlasnički list za onaj iznos koji putem trećih osoba plati za uklanjanje. U slučaju prodaje, grad se naplaćuje na taj način. Navela je kako se nastavak uklanjanja očekuje na proljeće.
Tomislav Novinc (HDZ) je primijetio kako Muzej vojne i ratne povijesti najavljuje dolazak vozila u njihov prostor pa ga zanima postoje li kakve informacije o tome, te u čijem je vlasništvu oklopno vozilo koje se nalazi u Matkovcu i može li ono ući u eksponate muzeja. Gradonačelnica je naglasila izvrsnu suradnju s Muzejom no ne zna u čijem je vlasništvu oklopnjak iz Matkovca. Jedan oklopnjak je obnovljen i završio je u Bjelovarskom muzeju, dok se za drugi može provjeriti s ravnateljem Muzeja Mariom Tušekom i braniteljima koji su sudjelovali u njegovoj izgradnji.
Kada Komunalac planira nastaviti uređivanje mrtvačnice na groblju u Gavrinici zanimalo je Nadu Todorović (SDSS). Gradonačelnica je odgovorila da je groblje u vlasništvu grada, dano na upravljanje Komunalcu tako da dio poslova mogu odraditi i jedni i drugi, ali je potrebno provjeriti u kakvom je groblje stanju te će se po pisanom zahtjevu o potrebnim radovima troškovi rasporediti sukladno troškovniku. Drugo pitanje iste vijećnice odnosilo se na stajanje autobusa, koji vozi umjesto vlaka, na autobusnom stajalištu u ulici Matije Gupca, umjesto kod Konzuma ili na autobusnom kolodvoru. Gradonačelnica je naglasila da se radi o privatnoj tvrtki te da grad nije nadležan za autobusni promet. Pročelnik Malogorski se nadovezao da je imao takav upit te da je potrebno obratiti se Čazmatransu koji u suradnji s Arrivom iz Požege može dogovoriti plaćanje perona na autobusnom kolodvoru za ukrcavanje i iskrcavanje putnika, a odbacuje mogućnost korištenja Konzumovog parkirališta koji je na privatnoj parceli. Predloženo je da se uputi dopis od strane grada u Čazmatrans i Požegu te se tako pokuša nešto riješiti po tom pitanju.
Ured za branitelje ponovno u Pakracu
Vlado Eck (HDZ) je upitao kada će se u Pakrac vratiti ured koji će pomagati braniteljima i članovima njihovih obitelji u ostvarivanju prava iz Zakona o hrvatskim braniteljima na što je gradonačelnica odgovorila kako će već od ovog četvrtka Miroslav Bagarić, voditelj Odsjeka za hrvatske branitelje u Županiji, dolaziti u Pakrac i u gradskom prostoru pružati pomoć zainteresiranima. Drugo Eckovo pitanje odnosilo se na odvodnju površinskih voda u Ulici Ante Starčevića u Prekopakri, s obzirom da se na središnjem raskrižju slijeva voda u slučaju velikih kiša te nastaje poplava, a šahta je zaštopana zbog smeća i ulja te se voda prelijeva na privatni objekt. Malogorski je naveo kako se krenulo s čišćenjem zaštopanih slivnika na toj lokaciji, a u slučaju zaštopanih cijevi angažirat će se Vode Lipik za njihovo čišćenje. Također je naglasio kako smo svjedoci ekstremnih oborina u zadnje vrijeme koje čak ni očišćeni slivnici ne mogu pokupiti.
Anita Skalnik (HDZ) se u svom pitanju osvrnula na sve češće napade pasa na šetače te ju je zanimalo koje su sankcije za vlasnike pasa te tko je nadležan za rješavanje tih problema. Odgovoreno je da je komunalni redar nadležan za nadzor nad držanjem životinja, a ostalo se rješava preko policije kojoj se prijavljuje napada psa ili opasnost da će napasti osobu. Ona potom izlazi na teren i ispisuje prekršajni nalog s kaznama između 200 i 1000 eura. Veterinarski inspektor tada utvrđuje je li pas opasan i slijedi daljnja procedura koja je dosta duga. Pakrac nema veterinarskog inspektora već on dolazi iz Požege.
O prometovanju teretnih kamiona Strossmayerovom ulicom zanimala se Tamara Vujanić (SDP) upitavši čiji kamioni imaju dozvolu te koji su kriteriji da izdavanje dozvole za prometovanje kamiona gradom Pakracom. Pročelnik Malogorski je odgovorio da će se od 1. siječnja 2024. zabraniti prolazak kamiona kroz centar grada jer postoji obilaznica. Samo vozila koja obavljaju djelatnosti unutar centra dobit će odobrenje, kao što je na primjer Unija papir za prikupljanje papira i kartonske ambalaže. Izuzetak mogu biti i teška teretna vozila primjerice za drva, ali ta odobrenja će biti jednokratna. Vijećnica Vujanić navela je i problem opterećenja iste ulice tijekom sajma Slavonski banovac, također i Ulice kralja Tomislava pa je predložila postavljanje ležećih policajaca ili pojačanje nadzora. Gradonačelnica se složila da je potrebno urediti promet u centru grada, no navela je da nijedna od te dvije ceste nije gradska, već su županijske i državne, što je po njoj najveći problem. Malogorski je naveo kako su razgovarali sa ŽUC-om, pri čemu je Županija protiv postavljanja uspornika, koje bi po preporukama valjalo postavljati uglavnom u blizini škola i vrtića.
Mile Vujić (SDP) je postavio pitanje hoće li se mijenjati LED rasvjeta u prigradskim naseljima i ako da, u kojima. Gradonačelnica je odgovorila da se to kontinuirano radi i postupno, bez ulaženja u kreditna zaduživanja. Na prostoru grada preko 90 posto zamjene je obavljeno, a ona se širi od centra prema periferiji i svake se godine rješavaju 3 do 4 ulice. Vujić je upitao i o lošem stanje asfalta i bankina u ulici Grigora Viteza gdje se na pojedinim mjestima ne mogu mimoići dva vozila. I pročelnik Malogorski i gradonačelnica su se složili da je to najlošija ulica u Pakracu koja se mora temeljito i sveobuhvatno obnoviti, ali je potrebno prvo naručiti zahtjevnu projektnu dokumentaciju za što su potrebna velika novčana ulaganja te će se radovi morati provesti u više faza.
Hotel dobio nove zakupoprimce
Zoran Krejči (SDP) je podsjetio vijećnike o inicijativi Biljane Borzan od prije nekoliko godina o subvencioniranju dizala za stambene zgrade te Silvana Hrelje koji je u saborsku proceduru uputio istu problematiku i najavio izradu zakona prema kojemu bi 40 posto cijene dizala subvencionirala država, 30 do 40 posto gradske uprave, a ostatak sami stanari. Upitao je gradonačelnicu smatra li da će to biti usvojeno i podržava li taj zakon. Ona je odgovorila da nije pročitala prijedlog zakona jer je još u proceduri. U Pakracu nemamo nijednu stambenu zgradu koja ima projekt tako da će opet biti potrebno izraditi projektnu dokumentaciju. Slaže se da zbog starih i osoba s invaliditetom trebaju dizala, te je navela da su Dom zdravlja i gradska uprava preko Ministarstva hrvatskih branitelja dobili sredstva za ugradnju dizala uz nadu da će se kroz neko ministarstvo takav princip rada nastaviti i za fizičke osobe. Drugo pitanje Krejčija odnosilo se antene dvaju teleoperatera koje se nalaze na zgradi gradske uprave. Upitao je koliko su one sigurne uslijed nevremena i vjetrovitih oluja, odnosno jesu li ishođene sve potrebne dozvole za postavljanje istih. Tomislav Petrač, pročelnik Upravnog odjela za pravne poslove i financije je odgovorio da je grad dao suglasnost za postavljanje antena, a uvjet je bio ishođenje svih dozvola. Također, nakon potresa je izvršen očevid kojim je pregledana statika antena i pritom utvrđeno kako je zasad sve u redu.
U kojoj je fazi natječaj za zakup Hotela Pakrac upitao je Karlo Rek (HDZ) na što mu je gradonačelnica odgovorila kako je prošli tjedan potpisan ugovor s novim zakupoprimcem hotela te se očekuje u sljedeća dva do tri tjedna da će sva papirologija u županijskim i državnim uredima biti gotova. Radi se o mladom bračnom paru koji je stekao poslovno iskustvo u Hrvatskoj i izvan nje, a ona im je zaželjela puno sreće i uspjeha u novim prostorima.
- PIŠE: Pakrački List
- 937
Dan dobrovoljnih darivatelja krvi u Republici Hrvatskoj se obilježava na današnji dan, 25. listopada, a tim povodom Gradsko društvo Crvenog križa Pakrac uputilo je čestitku u kojoj kažu:
„Dragi darivatelji krvi, ovim Vam putem želimo zahvaliti na iskazanoj ljubavi i humanosti u ime svih kojima je darovana krv spasila život. Cijenimo vašu plemenitost i od srca Vam čestitamo 25. listopada, Dan dobrovoljnih darivatelja krvi !“
Dodjela priznanja i zahvalnica jubilarnim darivateljima krvi u 2022. godini bit će održana 27. studenog, tijekom zadnje ovogodišnje akcije darivanja krvi u prostorima DVD-a Lipik o čemu će darivatelji biti naknadno obaviješteni, obavještavaju iz pakračkog Crvenog križa.
Čestitku svim darivateljima krvi uputili su i izvršni predsjednik HCK-a Robert Markt i predsjednik HCK-a Josip Jelić, koju prenosimo u cijelosti.
- PIŠE: Silvia Feltrin
- 1973
Novih 10.800 eura iz pakračkog proračuna otići će na račune 11 pakračkih poduzetnika u trećem krugu ove gradske mjere kojoj je cilj poticanje zapošljavanja i razvoj poduzetništva. Oni su danas u gradskoj vijećnici potpisali o tome ugovore s Gradom Pakracom. Time se broj isplaćenih, odnosno ugovorenih potpora u ovoj godini povećava na 48, u ukupnoj vrijednosti od oko 54.000 eura, izvijestila je gradonačelnica Anamarija Blažević.
Temeljem natječaja, poduzetnici su se mogli natjecati za potpore iz sljedećih mjera: poticanje zapošljavanja, poticanje osnivanja novih obrta, novih trgovačkih društava te poticanje otvaranja OPG-a, sufinanciranja ulaganja u opremu, materijalnu i nematerijalnu imovinu, sufinanciranja troškova zakupa, sufinanciranje ulaganja u poboljšanje i prilagodbu poslovnog prostora za obavljanje poslovne djelatnosti te sufinanciranje razvoja inovacija i patenata.
Gradonačelnica je zahvalila poduzetnicima na suradnji te ih pozvala da svojim prijedlozima sudjeluju u izmjeni i dogradnji ovakvog programa poticanja poduzetništva, a posebno je istaknula potrebu otvaranja novih smještajnih kapaciteta u turizmu, za koje ima potencijala, a od čega bi i Grad i poduzetnici mogli imati dodatnu zaradu.
Trenutno je otvoren posljednji, četvrti krug, prijava, koji traje od 19. listopada do kraja trajanja ovogodišnjeg programa, odnosno do 30. studenog.
- PIŠE: Franjo Delač
- 1524
Srednja škola Pakrac u suradnji s Palijativnim timom LiPa obilježila je 19. listopada provedbu projekta „Mama, budi zdrava“: Ružičasti listopad, Složni kao nikada do sada. Učenice plesne skupine Učeničkog doma Srednje škole Pakrac pod vodstvom odgajateljice Katarine Stokić osmislile su ples koji je za cilj imao ukazati na važnost samopregleda dojke. Za tu prigodu projektu su se pridružili i učenici OŠ braće Radića Pakrac s učiteljicom Marinom Stipić, obavijestila nas je Vesna Božić iz Palijativnog tima LiPa.
Listopad je mjesec borbe protiv raka dojke i globalno je posvećen podizanju svijesti o važnosti preventivnih pregleda kojima je cilj rano otkrivanje raka dojke, što dovodi do povećanog broja izliječenih pacijentica i smanjenja smrtnosti od te opake bolesti. U Hrvatskoj svake godine gotovo tisuću žena oboli od metastatskog raka dojke te su stoga ovakve akcije od neprocjenjive važnosti.
- PIŠE: Domagoj Ajman
- 2762
Vremena se mijenjaju te ste sigurno i vi nekad pomislili kako na nekakvom okupljanju ima više automobila nego posjetioca, školska parkirališta pa čak i ona ispred sportske dvorane jutrom su prije prvog školskog sata popunjena gotovo do zadnjeg mjesta, djeca sve rijeđe pješače, a unatoč nekolicini koji imaju prebivalište u blizini škole, u današnja vremena skoro je pravilo da roditelji djecu dovezu pred školu zbog bojazni od prometnih nezgoda, jer kako kažu “što je sigurno - sigurno”, što je i razumljivo, jer svakome je prioritet sigurnost djeteta.
Iako Pakrac nije pregusto naseljen stanovništvom, nerijetko doživimo i “čepove” u prometu pri početku i završetku prve smjene. Ubrzaniji ritam života iziskuje posjedovanje vozila te često korištenje istog. Jedna od grupa ljudi koja često koristi i provodi vrijeme u automobilu su instruktori vožnje, koji kruh zarađuju osposobljavajući kandidate svih dobi pravilno upravljati vozilom. Neven Jakša i Tomislav Širac, vlasnici jedine dvije autoškole u Pakracu prenijeli su nam kakav je posao instruktora vožnje, koje su izmjene uvedene kroz godine i jesu li cijene autoškola poskupile.
Početak rada i osnovne informacije
Tomislav Širac je vlasnik autoškole “Trag” osnovane 1992. godine gdje i danas radi kao predavač i instruktor vožnje. Njegov “Trag” broji još dva zaposlenika, a to su Mladen Zednik koji radi kao instruktor vožnje te Krešimir Ećimović, instruktor vožnje i predavač. Njihov vozni park čine Toyota Auris, Volkswagen GOLF 7 za obuku B kategorije, a polaznici A1 kategorije osposobljavaju se na Yamahi YBR.
Neven Jakša preuzeo je autoškolu “Sport” 2011. godine nakon očeve smrti, koji je bio osnivatelj i vlasnik iste od 1991. godine. Osim što je instruktor vožnje, Neven je predavač, a funkciju instruktora vožnje uz njega obavlja i Krunoslav Lalić. Automobili na kojima polaznici autoškole “Sport” bruse svoje vozačke vještine za B kategoriju su Volkswagen GOLF 7 i Volkswagen Polo.
Značajne tehnološke promjene uveli 2021. godine
Kako obje pakračke autoškole rade više od 30 godina, jasno je da su tehnološkim napretkom prilagođavali i svoju obuku instalirajući tehnološka pomagala u svoj repertoar ne bi li potaknuli bolju i kvalitetniju osposobljenost kandidata te veću sigurnost u prometu. Kako je gradivo iz predmeta prometnih propisa opsežno, Širac smatra nužnim temeljito razumijevanje prometa te prisustvovanje predavanjima, stoga njegovi polaznici imaju mogućnost testiranja na stranici autoškole.
Tomislav Širac
Praktični dio također je zahtjevna obuka gdje je potrebna koncentracija i maksimalna pažnja, a prije nekoliko godina HAK je u provedbu ispita vožnje uveo kamere koje zvučno i vizualno snimaju cijeli proces. Pomoću tableta ispitivači mjere kilometražu i trajanje vožnje koja ne smije biti vožena ispod 30 minuta.
Jakša je objasnio proceduru gdje ispitivač nakon uspješno završene ispitne vožnje šalje informacije polaznika putem aplikacije s tableta na policijski server u obliku e-Uvjerenja o položenom vozačkom ispitu. Ta uvjerenja su se prije dobivala u papirnatoj verziji, a sad se nakon poslanog zahtjeva dobije kartonska probna vozačka s kojom vozač ne smije voziti van Hrvatske sve dok ne dobije pravu vozačku, a cijeli proces potraje i do 14 dana. Takva metoda polaganje ispita čini brže i transparentnije. Prednost je svakako i smanjenje dokumentacije koja je bila potrebna tijekom polaganja vozačkog ispita.
Neven Jakša
Ako automobil ima kameru i senzore, korisnici ju koriste pri parkiranju, novost je i elektronska kočnica umjesto klasične ručne, a koristi se i senzorni sustav kočenja gdje vozilo samo zakoči ako se u vožnji nađe u preriskantnoj blizini automobila ispred sebe, no u praksi se taj dio rijetko kad koristi budući da se satovi vožnje ne odvijaju pri većim brzinama, a i sami instruktori stignu reagirati na svoje komande ukoliko prepoznaju potencijalno riskantnu situaciju.
Poligona jedno vrijeme nije bilo, a nakon uvođenja je imao više radnji, dok se na današnjoj verziji zadržao samo na vožnji po pravcu unaprijed-unatrag s promjenama smjera te kočenju i zaustavljanju. Prvi dio polaznik odrađuje sam kako bi ispitivač mogao vidjeti prelazi li kotačima preko označenih crta, a zbog sigurnosti polagača, intenzivno kočenje provodi uz prisustvo ispitivača.
Granica od sedam godina starosti automobila u kojemu se odvija vozačka obuka, podignuta je na deset, ali mora biti u stopostotnom ispravnom stanju uz obavezne redovne tehničke i periodične preglede. Obavezna oprema vozila autoškole su oznaka autoškole na krovu, aparat za gašenje požara, dodatni vanjski i unutarnji retrovizor na suvozačevoj strani te dodatne komande na suvozačevoj strani.
Vozači registriraju vozila na stanici tehničkog pregleda, umjesto u policijskoj postaji. Ukoliko je vozač najmanje tri puta pravomoćno kažnjen zbog upravljanja vozilom s nedopuštenom količinom alkohola u krvi, obavezno mora obaviti liječnički pregled.
Simulator vožnje ne koristi se više od 30 godina, a za kojeg sugovornici imaju samo riječi hvale jer je pomagao polaznicima pri stjecanju navike, prepoznavanju i poziciji prometnih znakova što su mogli primijeniti u stvarnoj vožnji.
Cijene ne mijenjaju od 2009. godine
2017. godine ukinuto je i ograničenje dozvoljenog broja polazika po gradovima. Oni koji ispunjavaju opće uvjete za otvaranje autoškole, mogu to učiniti bez obzira što na određenom području već postoji dovoljan broj autoškola.
Kao još jednu novost koja će biti uvedena nagodinu, Jakša navodi kako će u Daruvaru pismeni dio biti održavan u e-učionicama preko tableta gdje se zasad još uvijek ispit propisa i prometnih pravila vrši papirom i penkalom.
Istu cijenu (oko 750 eura) osposobljavanja za vozača, koju smatraju primjerenom bez obzira na porast troškova u zadnjih godinu dana, drže od 2009. godine, kada je na snagu temeljem Pravilnika Ministarstva unutarnjih poslova stupila odluka o minimaloj cijeni sata u autoškolama, čak i nakon 2018. godine kada je ista ukinuta te nakon koje su autoškole postale dio slobodnog tržišta.
Bez imalo iznenađenja, u obje autoškole korisnici najčešće polažu ispit za automobil, odnosno B kategoriju. Pojavila se i zainteresiranost za A, dok su primili i par poziva za KOD 95 kategoriju čija se oznaka upisuje na stražnju stranu vozačke dozvole te se obnavlja svakih 5 godina, a odnosi se na izobrazbu profesionalnih vozača kamiona i autobusa uvedenu 2013. godine.
Broj kandidata im je iz godine u godinu podjednak, a osim naših sugrađana, tu brojku svake godine dopunjavaju i polaznici pakračke srednje škole s prebivalištem izvan Pakraca. Virusna pandemija Korona im nije utjecala na poslovanje, nastavu su održavali online te im je ostao isti broj kandidata, a sve je vraćeno na staro ukidanjem epidemioloških mjera. Posla obje autoškole imaju dovoljno te se ne moraju otimati za kandidate, naravno ne bi se žalili ni da imaju kojeg kandidata više, ali da u Pakracu postoji samo jedna autoškola, ne bi uspjeli pokriti toliko kandidata niti bi mogli naći toliko radnika. Rijetki su i oni slučajevi kada je kandidat prešao iz jedne autoškole u drugu, a iako rijetki, dogodili su se u oba smjera. Znaju im se priključiti i kandidati koji su odustali od polaganja praktičnog dijela ispita u Zagrebu jer im je ovdje lakše položiti, dok poneki Požežani koji se školuju u Pakracu ne stignu položiti do kraja ispite ovdje pa ih dovrše u rodnoj im Požegi.
Prema podatcima Hrvatskog autokluba (HAK), u 2022. godini prosječna prolaznost autoškola u Hrvatskoj iznosila je 57,15 posto iz polaganja prometnih propisa i pravila, a iz vožnje 51,06 posto. Drugim riječima, polovica kandidata minimalno jednom ponavljaju praktični dio vozačkog ispita, dok je nešto bolja situacija na pismenom dijelu. U HAK-u smatraju da u polaganju propisa i pravila ključnu ulogu imaju način i kvaliteta izvođenja nastave te motivacija i razina znanja, dok su za vožnju bitne sposobnosti i kompetencije instruktora vožnje, motivacija i psihofizičke osobine kandidata, kao i složenost prometnih situacija te prometno-tehnički uvjeti.
Vozači romobila nerijetka opasnost u prometu
Za vrijeme obuke često imaju priliku vidjeti kako vozači krše pravila i propise kada ne uključe pokazivače smjera, prekorače dozvoljenu brzinu, ne vežu pojas, ne staju na znak obaveznog zaustavljanja te upozoravaju kandidate da ne preuzmu takvo ponašanje po uspješnom završetku vozačke obuke. Potvrdili su nam iz svog dugogodišnjeg iskustva kako definitivno postoji razlika u ponašanju vozača prema vozilima autoškola gdje ih pretiču na punoj liniji, u zavojima, nervozno trube itd. Također dijele isto mišljenje i u vezi s najugroženijim učesnicima prometa, uz pješake i bicikliste, posebno upozoravaju na vozače električnih romobila koji su često nepažljivi te dovode sebe i ostale prometne sudionike u opasne situacije. Uz dozvoljenu brzinu od 25 kilometara na sat, spada pod osobno prijevozno sredstvo te nikome ne bi bilo ugodno doživjeti sudar pri takvoj brzini, upravljali električnim romobilom ili mu se našli na putu. Nadalje, ne nose zaštitne kacige koje su obavezne niti reflektirajuće oznake, prsluke i svjetla, imaju lošu stabilnost zbog malih kotačića koja naposlijetku uzrokuje gubitak ravnoteže. Oni bi morali voziti po nogostupu ili po biciklističkim stazama, a voze često i po cesti, dobna granica je 14 godina, ali često svjedočimo i upravljačima romobila koji su mlađi od 14 godina. Od sumraka do potpunog svanuća (noću) obavezno moraju imati upaljeno bijelo svjetlo s prednje strane te crveno sa stražnje. No obojica potvrđuju kako ih srećom nema previše u Pakracu.
Nisu svi isti, ali svi nauče voziti
Za svoj posao kažu kako ništa nije teško dok se kandidati trude i daju sve od sebe kako bi uspjeli. Potrebno je imati puno strpljenja jer nisu svi isti, a najlakše im je raditi s onima koji već znaju voziti. Mlađi brže upijaju, imaju bolji vid i reflekse pa se slažu da je s njima lakše raditi. Dodaju kako je s početnicima isto lako kad slušaju, dok naravno ima i onih pojedinaca, većinom starijih, koji su ponešto tvrdoglaviji i neposlušniji. Iako kažu da muški imaju bolje predznanje, nema velike razlike između muških i ženskih polaznika, nauče svi.
Lakši dio posla i fizički i psihički im je predavanje u učionici. Svakodnevne vožnje u Daruvar uz postojanu napetost i konstantnu koncentraciju iziskuju poduža sjedenja i nepomičnost nakon čega se s godinama počinje stvarati bol u leđima, dok predavanje dozvoljava slobodno kretanje u opuštenijim okolnostima. Vrijeme nije fiksno, radni dan počinje u satnici dogovorenoj s kandidatima, a većinom to dnevno potraje između osam i deset sati. Sat vožnje traje 45 miniuta, a s instruktorom se većinom voze dva polaznika, dok ih istovremeno uz instruktora u automobilu maksimalno smije biti troje.
Ponekad se nađu i u tragikomičnim situacijama kad se kandidati u najbitnijem trenutku pojave bez osobne iskaznice ili knjižice te im ne bude dozvoljeno polaganje ispita. Dogodila se čak i jedna prometna nesreća u kojoj su se sudarili sa ženom nakon njenog nepoštivanja znaka obaveznog zaustavljanja, a koja je tri mjeseca prije tog sudara položila vozački ispit u njihovoj autoškoli.
Svi automobili koje koriste pokreću se dizel gorivom iz razloga što je tako prije bilo gotovo dvostruko isplativije pri gradskim vožnjama i polaznicima je lakše voziti “dizelaša” nego “benzinca”. Iako su danas “benzinci dotjeraniji” što se tiče potrošnje goriva, dizel je i dalje jeftiniji.
Posao s ljudima nije samo posao
Ove dvije autoškole izučile su Pakračane i ostale polaznike iz okolnih mjesta kako ispravno sudjelovati u prometu te su neprimjetno sudjelovali u jednoj od najbitnijih stepenica naših života. Kako i sam Jakša kaže - kad kandidati dođu u autoškolu, slušaju i stari i mladi. Nama je drago da smo vas slušali i što ste uz svoj posao zadovoljni stvorili sretne obitelji u rodnom vam Pakracu, a Šircu je, vidjevši nedavno na upisu u “Trag” unuke svojih prvih polaznika, ovaj posao podario lijepe trenutke i uspomene baš kao simboličan “trag na srcu”.
- PIŠE: Pakrački List
- 3182
Piše: Duško Kliček
„... Dobro jutro preko polja, ili brijegom kud nas volja, srce pozna svaki put.
Dobro jutro, dobri maju, dobro jutro, rodni kraju, tisuću i prvi put…“
Ovim je stihovima i pjesmom iz poznatog filma „Vlak u snijegu“ dočekao 4. rujna prvoškolce, u okviru prigodne svečanosti, dječji zbor Osnovne škole „Braća Radić“ u Pakracu pod ravnanjem učiteljice Kornelije Kobetić, koja je tom prilikom, zajedno s kolegama i djelatnicima škole dočekala, na najljepši mogući način, novu generaciju učenika.
Da mi je biti učiteljica
U obitelji Josipa - Zlatka Kobetića, milicajca pa policajca, i Vesne, djevojački Tepeš, djelatnice pakračke bolnice, rođeno je troje djece: Kornelija, 1981. godine, naša sugovornica, a danas učiteljica u OŠ „Braća Radić“ u Pakracu, Martina, 1982., dipl. ing biologije, profesorica u OŠ Lipik i Srednjoj školi Pakrac i Domagoj, 1993. godine, liječnik, specijalizant kardiologije u bolnici Dubrava u Zagrebu.
Kornelija sa sestrom Martinom
Pakrac, Prekopakra i šira okolina znaju Korneliju, crnku krupnih crnih očiju i prepoznatljivih „kobetićevih“ crta lica: znaju ju s mnogih nastupa „Seljačke sloge“ iz Prekopakre, znaju ju kao plesačicu, kao pjevačicu, kao čuvaricu domaćih pjesama i napjeva, kao sudionicu mnogih priredaba, ali, znaju ju i kao učiteljicu koja je ovih dana započela svoju sedamnaestu godinu rada s djecom u pakračkoj osnovnoj školi.
„Od malena sam željela biti učiteljica i ništa više pa sam u čestim igrama škole u našem i susjednim dvorištima ili bilo gdje drugdje, gotovo uvijek ja bila učiteljica. Tu želju osnažila sam u prvim razredima osnovne škole gdje mi je učiteljica bila Anđelka Roček, divna osoba, stručna, smirena, pedagoginja i psihologinja - sve u jednom, koja je učiteljsko zvanje usadila duboko u mene. I tada sam, gledajući u nju, gledala sebe pred razredom učenika kako im prenosim znanje i učim ih kako da budu dobri i pošteni ljudi, kako da vole i poštuju druge… upravo tako, kako nas je učila i učiteljica Anđelka koja je, inače, bila polaznica jedne od posljednjih generacija nadaleko poznate pakračke učiteljske škole.
Promocija - najsretniji dan za roditelje
Kada sam završila gimnaziju, dileme što ću i kuda dalje, kod mene nije bilo, nego sam, uz podršku roditelja, upisala učiteljski fakultet, grupu razredna nastava i hrvatski jezik“, počela je priču učiteljica Kornelija u razredu u kojem je dočekala svoje mališane, sada učenike trećeg razreda i s njima otpočela novu školu života. Uči ih, kako je rekla, svemu onom što je naučila o temeljima ljudskosti, pripremajući ih za život u duhu uvažavanja i tolerancije, jer, kako ju je naučio život, slova i brojke često nisu najvažnije u životu i tome ih upravo ona mora pripremiti i učiti baš kao što su učili i nju.
Donja Obrijež - najljepše učiteljsko iskustvo
Nakon završenog fakulteta i nekoliko mjeseci rada na određeno vrijeme, Kornelija je dobila stalno mjesto učiteljice u Područnoj školi u Donjoj Obriježi. Bio je to njezin prvi susret sa školom kakvu je zamišljala i za kakvu se pripremala. „Mještani, roditelji ali i djeca u razredu su me poštivali i uvažavali. Čuvala sam odgovornim radom i autoritet profesije i autoritet škole. Tako sam i nastavila kada sam nakon dvije godine dobila stalni posao u pakračkoj osnovnoj školi.
S bratom i sestrom
Odmah sam, već pri prvom susretu s učenicima i mještanima Donje Obriježi vidjela da odnos djece prema učitelju dolazi uglavnom iz roditeljskog doma. Na žalost, danas je toga ipak nešto manje i ovo je, ponekad, neka drugačija škola nego što sam ju ja upoznala u Donjoj Obriježi, iako i kod nas i danas prevladavaju lijepi primjeri odnosa učenika i roditelja i prema učiteljima i prema školi“, iznijela je svoje mišljenje Kornelija, ističući u više navrata kako niti jednog trenutka nije požalila što je učiteljica i da bi opet ponovila isti put, jer, kako je novljanski profesor Lončar rekao u jednoj svojoj pjesmi: „… od učitelja samo su bozi (bogovi) veći“:
Korijeni od 1760.
Kornelija, inače, potječe iz velike prekopakranske obitelji Kobetić, koja se spominje još 1760. godine u jednom od najranijih popisa stanovništva pakračkog kraja. Među i danas u Prekopakri prisutnim prezimenima: Širac, Drašković, Martinović, Ivanović, Nožarić, Jednaković… zapisan je i Ilija Kobetić.
Predsjedniku Tuđmanu uručila je poklon Grada
Priča se po selu, ili legenda tako kaže, da je još davno, prapradjed Kobetić prodao tada malu kuću u dvorištu, smještenom negdje na sredini dugačke ulice Ante Starčevića, nekom Hašpelu i tek ju je desetak ili stotinjak godina kasnije ponovo kupio Kornelijin djed Antun. U tom dvorištu izgradili su, uz štale i štagalj, obiteljske kuće Zvonimir i njegov brat Josip - Zlatko, Kornelijin otac, i, zanimljivo je, pa i poučno kako su se ta dva brata, zajedno s trećim, Tomom dogovorili da će stanovati u istom dvorištu i da ih buduće supruge, ali niti nitko drugi ne smiju posvaditi. I, tako je i bilo, pa i danas - je. Još jedna zanimljivost potječe iz tog istog i ne baš velikog dvorišta: u svijet su otišla dva doktora: Tomo, poznati infektolog koji je još davno nakon Pakraca posao nastavio u KBC-u Dubrava, i mladi Domagoj, Kornelijin brat, upravo sada specijalizant kardiologije.
Pjesme i ples - značajan dio života
Za Korneliju je otac Zlatko, nakon njezinih djetinjih akrobacija znao reći da je „trebala biti muško“. Bila je vrlo, vrlo živa, pa i preživa: lomila je dva puta desnu ruku, tri puta lijevu i jedan puta nogu, dok se one sitne ranice, padove s bicikla i čvoruge ili otekline nisu ni brojile. „Bila sam često u središtu nevolja, pa su se problemi uz mene jednostavno vezali i stizali jedni druge“, kaže uz smijeh Kornelija o tim, ipak lijepim, danima.
Kao malu, sve ju je interesiralo pa je još kao dijete upisana, kao uostalom i svi Kobetići i većina Prekopakrana, u Kulturno-umjetničko društvo „Seljačku slogu“ u kojoj je još i danas. Ljubav prema pjesmi ponijela je iz roditeljske kuće gdje se upoznala sa starim prekopakranskim i božićnim pjesmama. Slušala je starije i pamtila riječi. To joj je pomoglo da nešto kasnije sudjeluje u izradi knjige izvornih pjesama i napjeva Prekopakre, čime je dala nemjerljiv doprinos očuvanju bogate kulturne baštine ovog kraja.
Lede (s lijeva: Gordana Cecić, Martina Kobetić, Martina Lopar, Martina Svjetličić, Anita Širac i Kornelija)
S pjesmom je, uz ples, polako u KUD-u narastala i kao vrsna pjevačica postala je počimalja (ona koja počinje pjesmu) i dio tek osnovanog ženskog pjevačkog sastava „Lede“ (Leda - lijepa djevojka). Bile su to, uz Korneliju: njena sestra Martina, pa Anita Širac, Martina Lopar, Martina Svjetličić i voditeljica i pjevačica Gordana Cecić. Plesni sastav KUD-a vodile su glazbene pedagoginje i zaljubljenice Justina Justa Puhmajer i Cvija Grčević.
„Lede“ su snimile „a capella“ 2005. godine lijepe stare izvorne prekopakranske pjesme i napjeve i ostavile ih na dva nosača zvuka pod imenom „Prekopakro, milo selo moje“, naraštajima koji dolaze. Uslijedili su, zajedno s plesačkim i tamburaškim dijelom KUD-a brojni nastupi u zemlji i inozemstvu na etno smotrama i prigodnim priredbama, na Đakovačkim vezovima, Zagrebačkoj smotri folklora, zatim u Škotskoj, Njemačkoj… uvijek i svugdje u službi promocije Grada Pakraca i Prekopakre.
Poseban doživljaj joj je, kako kaže, ostao u sjećanju, kada je 1999. godine u Pakracu, predsjedniku Republike Hrvatske doktoru Franji Tuđmanu, uručila, obučena u prelijepu prekopakransku nošnju, poklon u ime Grada.
„Ti nastupi i sve oko glazbe i KUD-a ispunjavali su me srećom. I nisam ja bila počimalja samo na nastupima, ma, zapjevala sam ja često prva, i na obiteljskim okupljanjima i proslavama, smotrama, u autobusu ili u centrima gradova gdje smo nastupali. Uvijek me je pjesma pratila i bila je neizostavni dio mog života.
Veliko glazbeno iskustvo i znanje, Kornelija je primijenila i u pakračkoj osnovnoj školi, gdje vodi mali pjevački zbor, onaj, koji na najljepši način, pjesmom dočekuje svake godine male đake prvašiće.
2. A sa svojom učiteljicom
S pjesmom nisam živjela samo u KUD-u, nego sam jedno vrijeme pjevala i s bendovima, uz Željka Gašparović - Gašu i u „Moslavačkim lolama“ na svadbama, zabavama, veselicama i gradskim događajima“, ispričala je Kornelija o tim glazbenim danima koji i danas traju, doduše u skromnijim količinama.
I nije to sve što se tiče pjesme. Bila je Kornelija i dio glazbenog sastava „Vita nova“, koji je po dolasku župnika Dražena Radigovića osnovan u pakračkoj župnoj crkvi. Uz novi sastav pokrenut je i festival ili smotra crkvenih glazbenih sastava pod nazivom „Hodočašće u došašće“.
Lijep učiteljski život
Posljednjih godina Korneliju su naši sugrađani i gosti znali susresti tijekom ljeta, u za, po mnogim predrasudama, neobičnom za jednu učiteljicu, radnom mjestu - s bocom piva, soka ili kave na pladnju, poslužujući goste. Bila je, tako, učiteljica Kornelija, tijekom ljetnog školskog raspusta, konobarica, kaže - s ponosom, jer doživjela je samo pohvale. „Ja jednostavno, ne mogu ne raditi ništa i zato sam odabrala rad u kafićima „Manivi“, „Malom caffeu“ u Lipiku i na bazenima kako bih ispunila slobodno vrijeme, ostala s ljudima u komunikaciji, ali i osobnim primjerom pokazala i mogla pričati, posebno mojim učenicima, da nije ništa u životu sramota raditi. Ponosna sam na to, jer sam dobila pohvale od dragih prijatelja, poznanika pa i roditelja mojih učenika. To je u nekim slučajevima bio šok kod nekih koji su me vidjeli u neuobičajenoj ulozi, ali negativnih kritika nije bilo. Uslijedile su čak i čestitke što osobnim pozitivnim primjerom pokazujem da se svaki posao treba voljeti i cijeniti i da svaki ima svoje dostojanstvo. I o tome pričam svojim učenicima. To je škola života.
U kafiću
I, još nešto, radeći u kafiću shvatila sam koliko je posao učitelja gospodsko zanimanje i koliko je lakši u odnosu na konobara, jer i to čovjek mora iskusiti kako bi drugima mogao prenositi osobna iskustva“, rekla je Kornelija o tom svom ipak neobičnom, ali mudrom izboru.
Povratak u Prekopakru
Kornelija je zadovoljna životom. „Radim posao koji volim, kolege na poslu su profesionalne i kvalitetne, međusobno se poštujemo i uvažavamo; zdravi smo, imam drage prijatelje, pjesma je i dalje moj hobi, moj život, jer su me preko pjesme mnogi upoznali i s njom sam proputovala dio Europe i gotovo cijelu Hrvatsku, s njom sam doživjela lijepe trenutke u mom životu“, zahvalna je pjesmi Kornelija.
Danas živi s petnaestogodišnjim sinom Jakovom u Pakracu, koji je postao srednjoškolac u daruvarskoj gimnaziji. Normalno je da su sva majčina ljubav i velik dio njenog životnog iskustva usmjereni njemu, k njegovoj sreći. Godinama je bio nogometaš „Hajduka“, sada je rukometaš „Pakraca“. Naravno, majka sve to i mnogo toga drugog podržava.
Sa Jakovom, njenom najvećom ljubavi
Nakon smrti oca, u kući u Prekopakri je majka Vesna. Sama. Djeca su se, kako se to kaže, razbježala po svijetu, iako Kornelija, Martina i Domagoj navraćaju. Naravno, majci uvijek premalo.
U dvorištu Kobetićevih u Prekopakri dvije su kuće, dvije obitelji - Zvonkova i Zlatkova, i dvije snahe - Vesna i Matilda - koje se, kako su se braća dogovorila, ne svađaju. Kornelija kaže, kako njihova kuća neće ići na bubanj jer će se ona jednoga dana vratiti, u Prekopakru. Previše ju uspomena veže uz nju. Sjeća se prelijepih badnjih i božićnih večeri, božićne jelke okićene bombonima u „staniolu“, slame pod stolom i oraha… odlazaka na polnoćku… u toj kući je naučila prve pjesme i plesove, obukla prvu nošnju, odživjela uz brata, sestru i roditelje lijepo djetinjstvo i ispunila si jednu, najveću želju, postala je učiteljica.