Ubrzani način života, kojeg je danas teško izbjeći, u kombinaciji s osmosatnim radnim vremenom, brigom o obitelji i zdravlju te financijska situacija koja je svakim danom sve neizvjesnija, doprinose velikoj količini stresa. Općepoznato je da je jedan od najboljih načina kako se riješiti stresa prirodnim putem taj da aktivirate svoje tijelo i uvedete određenu fizičku aktivnost u svoju rutinu. Upravo je planinarenje mnogima savršena aktivnost, jer su hodanje i boravak na svježem zraku u prirodi te istovremeno druženje s obitelji i prijateljima najbolje rješenje za njihovo mentalno zdravlje. Koje su prednosti planinarenja, kakve prirodne ljepote imamo u našem kraju i što su poželjeli pakrački planinari za skorašnju 100-godišnjicu organiziranog planinarstva u Pakracu, upitali smo njihovog predsjednika, Stevu Nagyja.
Da odmah razriješim nedoumicu, je li planinarenje sport ili rekreacija? Iako tu nema nekog natjecanja kao u klasičnim sportovima, ipak se planinar na neki način „natječe“ sam sa sobom i savladava neke svoje unutarnje prepreke…
Iako planinarenje nema natjecanja, navijače, trenere, publiku niti neka druga tipično sportska obilježja, već se uglavnom temelji na rekreaciji građana putem organiziranih izleta u prirodi, prema Zakonu o sportu i međunarodnoj klasifikaciji sportova, planinarenje je sport!
Koje su prednosti planinarenja? Što uopće navode kao motiv ljudi koji se učlanjuju u planinarsko društvo? Je li to najviše zbog zdravog načina života, kretanja i boravka u prirodi ili zbog prijateljstva, druženja…?
Većina ljudi na svom radnom mjestu sjedi i upravo je hodanje jako korisno za razgibavanje mišića, pokretljivost zglobova… Ta fizička aktivnost je vrlo važna, u svakoj dobi. Pogledajte samo naše starije članove Društva koliko su vitalni. Oni hodaju i preko tjedna, jer imaju vremena, ali to im godi. Jednom kad se stekne ta navika, jednostavno vas organizam traži da izađete i hodate.
S druge strane, kad planinarite, nikad niste sami, uvijek je tu neka ekipa, druženje, razgovor kroz koji se može čuti i nekih dobrih ideja… Nitko ne pomišlja uzeti mobitel u ruke i tipkati, već se jednostavno isključite iz toga i posvetite samo tom putu i druženju. Ima ljudi koji fotografiraju putem, no ja sam prestao čak i to. Iako se nešto i može uhvatiti fotoaparatom, ono što vi možete vidjeti okom, to ne može fotoaparat zabilježiti.
Kad se učlane u planinare, ljudi uglavnom očekuju da će ići na izlete, upoznati Hrvatsku, Sloveniju, ali i dalje. I to je u redu, jer ipak, teško da će čovjek negdje sam otići, uvijek je bolje kad se ide u skupini, uz nekoga tko je već tamo bio pa može pojasniti, uputiti gdje ima što za vidjeti. Naše društvo ima dosta „šaroliko“ članstvo, raznih dobnih skupina i ne mogu svi sve, zato je teško uskladiti izlete da baš svima odgovaraju, ali kako tu nema natjecanja, svi smo jedna ekipa, pravilo je da se najbrži član prilagodi onom najsporijem.
Rijetko kad nam je bitno vrijeme dolaska na cilj, osim ako nismo ograničeni satnicom kretanja autobusa, trajekta i slično. Često smo znali zbog lošeg vremena u zadnji tren promijeniti rutu izleta, ali ako ni to nije opcija, odgodimo ga za nagodinu. Ne treba uopće forsirati izlete, nikud ta brda neće otići. U planinarenju trebate biti pametni, trebate znati gdje su vam granice.
Koliko Društvo trenutno ima članova?
Imamo 167 članova, od čega 29 djece. Otprilike ima podjednako muških i ženskih, čak imamo i dosta bračnih parova koji vole zajedno provoditi svoje slobodno vrijeme.
Djeca u planinarstvu
Što donosi članstvo u Društvu, ali i kakve su obaveze članova?
Dosta ljudi kad se učlane u planinare računaju da će samo hodati, i u redu, to je legitimno, ali da bi hodao po toj stazi netko ju mora napraviti i održavati. U pravilu, kao i u svakom Društvu članovi su dužni plaćati članarinu, mogu sudjelovati u radu Društva, davati prijedloge, može ih se birati na nekakvu funkciju, ali ne postoje obaveze članstva da sudjeluju primjerice u radnim akcijama i slično, to je sve na dobrovoljnoj bazi. S druge strane, oni koji aktivno sudjeluju u radu Društva dobiju priznanja što od samog Društva, što od Hrvatskog planinarskog saveza u vidu plaketa, znakića i slično.
Lijepo je imati planinarski dnevnik, svojevrsni spomenar svakog planinara u kojeg upisuje gdje je bio, kad, s kim, razne doživljaje, dogodovštine. Postoji i dnevnik vrhova i obilaznica u koji se stavljaju pečati, on se na kraju predaje, i to je neka vrsta natjecanja tko će skupiti više pečata sa svih tih vrhova, obilaznica, planinarskih domova. Mene to ne zanima, za sad samo želim uživati.
Na nedavnoj skupštini Društva ste naveli da je težište na radu s djecom. Što ono podrazumijeva, jesu li to radionice, izleti, neke druge zabavne i poučne aktivnosti?
Za ovu godinu smo isplanirali 12 izleta, po jedan za svaki mjesec. Trenutno nam je plan oformiti postojanu skupinu djece koja bi stekla naviku kontinuiranog hodanja i druženja s ekipom. Za sad idemo samo na izlete, ali kombiniramo s edukacijama iz prve pomoći, orijentacije, vezanja čvorova…, na neki način preuzeli smo te elemente iz izviđača kojih kod nas više nema. Djeci je zanimljivo, ali je istovremeno i korisno. To su uglavnom cjelodnevni izleti, ali sa stankama da ih nečemu podučimo, da ispečemo kobasice za ručak, malo odmorimo.
Što se tiče starosti, primamo svu djecu, a sad imamo onu od četiri, pet godina, pa sve do petnaest.
Nagodinu planiramo organizirati malu planinarsku školu u zatvorenom i definitivno nastaviti raditi s djecom. Oni ne znaju kakvih sve lijepih stvari ima na našem području za vidjeti, od ruševina starih kula, gradova, samostana, a sve im to želimo pokazati.
Kako djeca reagiraju na sve to, sviđa li im se ili im je i naporno?
Oduševljeni su! Naravno da je nekima naporno pa svako malo pitaju kad ćemo stići, ali opet dođu na idući izlet. To je samo znak da im je bilo lijepo i da žele još.
Malo nam je problem isplanirati izlete s obzirom da dosta djece ide i na neke druge aktivnosti, ali dogovor je da izleti budu subotom i uvijek se skupi 30-ak djece. Za sad idemo samo lokalno kako bi roditelji imali što manje troškova.
Za 100-godišnjicu želimo na Kilimanjaro!
Za četiri godine PD Psunj će obilježiti 100. godišnjicu organiziranog planinarstva u Pakracu. Imate li kakvih želja, što biste htjeli da se do tada učini i kako da se obilježi ova velika obljetnica?
Na Velikoj poljani, gdje je bio stari Planinarski dom Josipa Svobode, Zoka je uspio ishoditi da prostor oko njega više ne bude vlasništvo Hrvatskih šuma nego da pripadne Planinarskom društvu Psunj. To je bio prvi korak, a dalje ćemo vidjeti. Možda bismo mogli putem Hrvatskog planinarskog saveza ili kroz projekte tamo izgraditi neko sklonište. Ovisi o sredstvima.
Što se tiče izleta, za 100-godišnjicu si želimo priuštiti izlet na Kilimanjaro! To nije tehnički zahtjevan izlet, ali je skup. Trenutno je cijena za taj izlet od 2500 do 3000 dolara. Za sad je to samo ideja, ali ozbiljno o njoj razmišljamo.
Vaše Društvo održava 16 planinarskih staza na Psunju i zapadnom Papuku, dužine preko 90 kilometara. U kakvom su one stanju?
Generalno, svake godine imamo plan održavanja staza, ali ponekad bude izvanrednih situacija poput prošlogodišnjeg nevremena, gdje smo morali osloboditi te staze od porušenog drveća kako bi bile prohodne. Sami smo odradili koliko smo mogli, uglavnom one sitnije grane, dok je za veće trebalo čekati Šumariju.
Primjećujemo da se dosta šume oko Omanovca ruši. Je li to zbog uklanjanja oštećenog drveća uslijed nevremena ili je planirana sječa šume? Stvara li vam to problem i kakav odnos imate sa šumarima, lovcima…?
Šumarija ima svoj plan, s tim da oni rade po kvartalima, ali uvijek nam jave gdje planiraju rušiti, koliko dugo će ono trajati pa nakon toga mi odemo provjeriti stazu i ponovno ju označiti ako je potrebno. Imamo jako dobar odnos s lokalnom šumarijom. Također i s lovcima, koje kontaktiramo uglavnom samo kad imamo organizirane veće skupine planinara ili kad idemo s djecom, tada obavezno provjerimo da ne bi slučajno lovili na tom području.
Surađujete li s drugim udrugama, primjerice s biciklističkim klubom koji ima staze na Omanovcu?
Biciklisti imaju svoje staze koje ne prelaze preko naših, čak mi prelazimo preko njihovih jer je kružna staza oko Omanovca ustvari biciklistička, no uvijek im izađemo u susret ako trebaju naše prostorije. Što god im zatreba, tu smo.
Koje su po Vama najveće zanimljivosti i prirodne ljepote našeg kraja?
Ima malih potoka za koje ni ne znate da postoje, a lijepi su i može se hodati uz njih, zatim ostataka nekih samostana, dvoraca, starih groblja, napuštenih sela… Ne mislim samo tu kod nas, već i oko Sirača pa prema Požegi, relacija Psunj-Papuk.
Moram spomenuti i špilje, Trbušnjak i Rastik na Pakračkoj gori koje nisu otvorene za javnost zbog kolonije šišmiša, ali ima i špilja u Bjelajcima… Zatim templarske kule. Ma zaista ima svakakvih ljepota, a većina ljudi za njih ni ne zna. Pokušat ćemo to promijeniti.
U planu obnova Doma
Koje projekte ste kao Društvo proveli u zadnje vrijeme, što biste još željeli ostvariti po tom pitanju?
Zadnje što je rađeno je projektna dokumentacija za obnovu Doma, od struje, vode, kanalizacije do postavljanja solarne elektrane. Ishođena je građevinska dozvola, samo sad treba to isfinancirati. Vjerojatno će rekonstrukcija ići u etapama, ovisno o sredstvima. Dom je star i zahtijeva znatnu obnovu, osim nabrojanog, još i nove podove, terasu, stolariju na prvom katu, ulazna vrata…
Planinarski dom Omanovac je u vlasništvu PD Psunj, ali je dan u koncesiju tvrtki Zeleni vrh. Tko ga održava?
Zajednički ga održavamo. Mi se kao Društvo javljamo na natječaje Hrvatskog planinarskog saveza pa kako što dobijemo, uložimo u ono što je najpotrebnije. S druge strane, odgovara nam da netko brine o Domu svaki dan, da ne propada i nema devastacija.
Naveli ste na skupštini i da ste „slabi“ po pitanju vodiča. Imate li u planu kakve edukacije i koliko bi jedno Društvo kao vaše trebalo imati vodiča?
Pri Savezu postoje edukacije za vodiče i markaciste, a odnedavno i za čuvare planinske prirode koji su svojevrsna ekološka sekcija, brinu o čistoći prirode. Vodiči su podijeljeni po kategorijama: za ljetna penjanja, zimska, za kretanja po snijegu, ledu… podučavaju se svim opasnostima na koja se može naići u planinarenju. Kroz edukacije možete naučiti što vam se može dogoditi tijekom penjanja i što napraviti ako vam se to dogodi. Vodič je naravno odgovoran za grupu ljudi koju vodi.
Imamo samo jednog vodiča koji ima položene tri kategorije, ostali imaju uglavnom jednu. Zoka ih je imao sve… Generalno nam nedostaje vodiča. Morat ćemo poraditi na tome, jer bismo trebali imati barem deset vodiča.
Za planinarenje je važna samo dobra volja
Što sve treba da bi netko postao planinar? Što bi možda savjetovali početnicima?
Treba imati samo dobru volju i krenuti! Najbolje je otići na izlet i vidjeti odgovara li vam to ili ne. Od opreme je za početak poželjno imati gojzerice ili neku višu obuću da drži zglob, a kasnije, ako se želite ozbiljnije baviti planinarenjem, možete kupiti neke hlače i majicu koje se brzo suše, ruksak, štapove. Nije to skup sport, nađe se sasvim dobrih, a jeftinih stvari.
Planinarsko je jedno od najaktivnijih društava. Samo ove godine imate u planu oko 35 izleta i aktivnosti, što vlastitih, što u organizaciji drugih društava. Kakav je odaziv članova? Jesu li to slični izleti svake godine ili su drukčiji?
Svake godine su više-manje drukčiji izleti. Ponavljaju se samo neke obilaznice. Mi imamo našu planinarsku obilaznicu nazvanu „Planinarski put Psunjem“, koju su naši stari članovi već prošli, ali sad idemo ponovno s onim mlađima koji nisu.
Na većinu izleta idemo u vlastitoj organizaciji, nije nam potrebno da idemo s drugima jer nas ima dovoljno da popunimo bilo autobus, bilo kombi. A bude i gostujućih izleta kod drugih društava, kao i što oni dolaze k nama, primjerice na Fokinu stazu.
Što se tiče odaziva, nema pravila. Ima članova koji svaki vikend nekud idu, a ima i onih koji odu jednom godišnje. Svatko ima svoje obaveze pa si organizira izlete u skladu s mogućnostima, pogotovo što većinom sami financiramo izlete. Na lokalne relacije idemo automobilima, na one nešto dalje kombijima, dok na veći društveni izlet putujemo autobusom.
Imate li još nešto reći ili poručiti za kraj…
Prošla godina nije bila laka za Društvo. Odlazak predsjednika nas je sve iznenadio i šokirao pa je ubrzo uslijedilo olujno nevrijeme. Sve nas je to na kratko zaustavilo, ali odlučili smo da Društvo mora funkcionirati dalje, bez obzira što se dogodilo.
Želim još jednom zahvaliti svima koji su nam nesebično pomogli poslije oluje, Gradu Pakracu i Metalku koji su došli sa strojevima, ali i građanima koji su također priskočili i pitali kako mogu pomoći.
Koliko dugo ste planinar, otkud ta ljubav prema planinarenju?
Iskreno, ne sjećam se kad sam krenuo planinariti. Dugo sam s ekipom hodao, ne uključujući se u Društvo. Poslije sam se učlanio, prvo u lipičko Društvo gdje sam i završio planinarsku školu, no kako smo se sretali u šumi s pakračkim planinarima, a na kraju sam se i preselio u Pakrac, tako sam prije 15-ak godina prešao u PD Psunj, polako krenuo s njima na izlete i uključio se u rad Društva. Mogu reći da je ekipa stvarno odlična, dobro se slažemo i sad je zadatak na nama koji smo u srednjim godinama da svoja iskustva i znanje prenosimo na mlađe članove, kako su i oni stariji prenosili na nas.
Možete li izdvojiti neki izlet i imate li neostvarenih želja?
Ne znam koji bih izlet izdvojio, bilo ih je puno. Ne brojim i ne pamtim toliko vrhove, koliko pamtim druženja i ljude s kojima sam bio. Neostvarena želja mi je trenutno Kilimanjaro, kojeg sam spomenuo, ali iskreno, nije mi bitno kuda idem, nego s kim.
Kakav je uopće osjećaj stajati na vrhu planine?
Bilo je fantastičnih pogleda s vrha planine, nekad su ispod vas oblaci, nekad rijeke…, ali važno je što gore niste došli sami, nego s nekim s kim ćete to zadovoljstvo i osjećaje podijeliti. Bitno je uživati u trenutku.