- PIŠE: Pakrački List
- 1371
Samo oko pet tona po hektaru kod većih proizvođača i tri do četiri tone kod malih, rezultat je ovogodišnje žetve pšenice koja je završila u očekivanom roku, sredinom srpnja.
Kako smo doznali od Željka Viboha, direktora „Poljoprivrede“ Lipik, jednog od nositelja proizvodnje, u njihovom laboratoriju na silosima u Dobrovcu izmjerili su hektolitar od 76 (volumen zrna u jednoj litri), što je u normali, te vlagu zrna 11 do 13, što je u granicama standarda i dobro je da ju se ne mora sušiti, što bi donijelo nove troškove, pa i dodatne gubitke.
„Sva je pšenica u silosima, i naša i kooperanata, pa će svatko raspolagati sa svojim količinama. Mi smo otkupili sve količine koje su vlasnici željeli prodati i u roku od tri dana je pšenica plaćena po 160 do 180 eura za tonu, ovisno o kvaliteti. Naše količine, koje smo „ubrali“ sa 220 hektara u badljevačkom i kukunjevačkom polju ćemo zadržati u skladištu i čekati bolju cijenu. Svu otkupljenu pšenicu ćemo prodati, jer bi nam pad trenutne otkupne cijene donio gubitak. Naime, s tuđom robom se ne čeka bolja cijena“, rekao je Viboh.
Mali poljoprivrednici su skinuli oko 4 tone po hektaru. Uzrok manjim prinosima je skupoća jesenske sjetve (umjetno gnojivo, sjeme i zaštitna sredstva) i kasnije prihrane i bolesti, a zaštitnih sredstava zbog skupoće nije bilo dovoljno.
Ovaj urod pratile su i vremenske neprilike još od jeseni kada je pšenica bila izložena blagoj zimi i bez potrebne zaštite snježnog pokrivača. Od travnja do lipnja cvjetanje i oplodnju pratile su kiše pa je bilo dosta „praznih“ klasova i ovako mali urod nije iznenadio poljoprivrednike.
Sva je sreća da je žetva obavljena prije olujnih vjetrova koji su krajem srpnja poharale ovaj kraj, jer bi dodatno smanjila ionako male prinose i novce, posebno malim proizvođačima, i direktno ugrozile, zbog nedostatka novca, jesensku sjetvu.
Prema očekivanjima, poljoprivredni strojevi će u polja ući krajem rujna kada počinju kampanje žetve soje, berbe kukuruza i vađenje šećerne repe. Poljoprivrednici se nadaju, kako su nam rekli, da vremenske nepogode neće donijeti nove štete, čime bi u potpunosti uništile ovu poljoprivrednu godinu.
Fotografija: Ivan Gelešić
- PIŠE: Domagoj Ajman
- 1468
Povodom osnutka te samostalnog rada Centra za inkluziju Pakrac-Lipik prije tri godine, danas su na lipičkim bazenima po prvi puta u Hrvatskoj organizirane međužupanijske ljetne igre osoba s intelektualnim teškoćama pod nazivom “Ljetni bljesak”. U konkurenciji 10 ekipa, prva tri mjesta zauzeli su “Jaglac” Orahovica, “Inkluzija Pakrac-Lipik” i kombinirana ekipa “Vretenca” iz Virovitičko-podravske županije i domaće “Latice”. Nagradu za Fair play osvojila je ekipa iz Nove Gradiške, a posebnu zahvalnicu dobili su volonteri Rukometnog kluba "Pakrac".
“Ove godine se obilježava 10 godina otkako su naši gradovi Pakrac i Lipik postali "inkluzivni" i prepoznali značaj socijalnog uključivanja osoba s invaliditetom kroz uslugu organiziranog stanovanja, kao peti u Hrvatskoj. Ovo su bile prve takve igre jer su se, za razliku od dosadašnjih sportskih susreta osoba s intelektualnim teškoćama, odvijale u vodi odnosno u bazenu”, izjavila je Neda Miščević, pokretačica inkluzije na ovom prostoru te lipička unuka i pakračka snaha. Dodaje kako je posebnost i sam naziv igara Ljetni bljesak, jer je riječ bljesak asocijacija na naš pakračko-lipički kraj, što bi u budućnosti pridonijelo prepoznatljivosti ovih igara. U planu im je da ovo postane tradicionalno okupljanje te se nada kako će ovakvo druženje pridonijeti aktivnostima koje su ranijih godina bile prepoznate po nazivu “Svi putevi vode u PakraJ”.
Pri svečanom otvorenju natjecanja, prigodnim riječima okupljenima su se obratili organizator natjecanja te predsjednik Centra za inkluziju Pakrac-Lipik, Matija Brinjak, lipički gradonačelnik Vinko Kasana te već spomenuta Neda Miščević.
Natjecanje je okupilo ekipe s područja osam županija i to Bjelovarsko-bilogorske, Virovitičko-podravske, Vukovarsko-srijemske, Brodsko-posavske, Karlovačke, Međimurske, Grada Zagreba i Požeško-slavonske.
- PIŠE: Domagoj Ajman
- 2064
Nakon što je županica Antonija Jozić danas donijela Odluku o proglašenju prirodne nepogode zbog olujnog i orkanskog vjetra za Požegu, Lipik, Pakrac, Pleternicu i općinu Brestovac, Grada Pakrac poziva građane da podnesu prijave ukoliko imaju štete od prirodne nepogode - olujnog i orkanskog vjetra.
Prijava štete podnosi se do 1. kolovoza Povjerenstvu za procjenu šteta od prirodnih nepogoda Grada Pakraca, putem e-mail adrese: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. i Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. ili u gradskoj upravi Grada Pakraca na adresi Trg bana J. Jelačića 18, Pakrac (prvi kat, ured br. 118), svakim radnim danom od 7 do 15 sati.
Prijava štete obvezno mora sadržavati: popunjen obrazac PN, dokaz o vlasništvu (vlasnički list), kopiju rješenja o izvedenom stanju (uporabna ili građevinska dozvola), kopija osobne iskaznice, IBAN broj žiro ili tekućeg računa (kopija kartice), obrazac izjave o osiguranju, preslika lista A i B iz upisnika Agencije za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju (Zahtjev za izravno plaćanje), ukoliko se radi o prijavi štete na poljoprivrednim kulturama.
Obrazac PN te obrazac izjave o osiguranju možete preuzeti na sljedećem linku: OBRASCI
Za sve dodatne informacije građani se mogu obratiti u ured 118, prvi kat ili na broj telefona
034/411-080.
- PIŠE: Silvia Feltrin
- 3746
Rezultati državne mature objavljeni su prošlog tjedna čime je okončano vrijeme iščekivanja za učenike završnih razreda. U Srednjoj školi Pakrac, koja je brojila 91 maturanta u četverogodišnjim programima opće gimnazije, građevinskih tehničara i fizioterapeutskih tehničara te petogodišnjeg programa za medicinske sestre/tehničare opće njege, samo troje nije prijavilo i pristupilo ispitu državne mature. Od njih 87 koji su pristupili ispitu, 8 ih je bilo u gimnazijskom programu, a preostalih 79 iz strukovnih programa. Kako doznajemo od profesora Jonatana Berlančića, ispitnog koordinatora za državnu maturu u pakračkoj srednjoj školi, ovogodišnji je postotak prijava ispita državne mature približno jednak prošlogodišnjoj razini.
Od ove školske godine hrvatski jezik na državnoj maturi piše se na jedinstvenoj razini tako da su ga pisali svi učenici. Sedam učenika pisalo je A razinu iz matematike, dok je preostalih 79 odabralo B razinu. U odnosu na prošlu godinu, više učenika se odlučilo za pisanje ispita iz engleskog jezika na osnovnoj razini. Višu razinu engleskog jezika polagalo je 23, a nižu 53 učenika. Njemačkom jeziku, koji je uobičajeno manje zastupljen, pristupilo je ukupno 14 učenika od kojih je troje pisalo višu razinu.
Osim obveznog, državna matura sadržava i izborni dio u kojemu se polažu izborni predmeti prema odabiru učenika. Ove je godine najveći broj učenika, ukupno 19, odabrao je ispit iz biologije. Po devet ih je odabralo psihologiju i kemiju, 7 učenika fiziku, a po jedan učenik politiku te likovnu umjetnost.
Dvije Maje među najboljima u državi
Prolaznost i postignuti rezultati državne mature ne razlikuju se previše od uobičajenih, navodi Berlančić pojasnivši da su prosječne ocjene iz svih obveznih predmeta, kao i iz izbornih, slične prošlogodišnjim. Zaključuje da je ljetni rok sveukupno gledano prošao regularno.
„Od nekih boljih rezultata, spomenuo bih učenicu gimnazije Maju Berlančić koja je na ispitu iz Hrvatskog jezika postigla rezultat koji ulazi u 1 posto najbolje riješenih u državi. Ista učenica je ponovila rezultat i na ispitu iz Matematike na osnovnoj razini, gdje joj se pridružila Maja Svjantko, učenica medicinskog usmjerenja“, rekao je Berlančić.
Više strukovnjaka na fakultete
Objavljene su i konačne rang liste upisa u studijske programe. Učenici strukovnih usmjerenja prijavljivali su studijske programe različitih fakulteta i visokih učilišta uglavnom slične prošlogodišnjim prijavama, većinom preddiplomski sveučilišni i stručni studij građevinarstva, te stručne studije sestrinstva i fizioterapije, zatim studij kineziologije, ranog i predškolskog odgoja… „Nakon provedenog prvog ispitnog roka 41 učenik naših strukovnih usmjerenja ostvario je pravo upisa na studijske programe, što je značajno više upisanih u odnosu na prošlu godinu. Učenici gimnazije ostvarili su, u pravilu, pravo upisa na svom prvom izboru. Tako su učenici gimnazije upisali sljedeće studijske programe: Medicinsko laboratorijska dijagnostika u Osijeku, Farmacija u Rijeci, Ekoinženjerstvo i zaštita prirode u Slavonskom Brodu, Farmacija u Splitu, Komunikacija i mediji u Splitu, Anglistika i talijanistika u Zagrebu i Biotehnologija u Zagrebu“, navodi Berlančić i dodaje da su sve navedene programe upisali učenici gimnazije s područja Grada Pakraca.
Od boljih mjesta na rang listama srednjoškolaca iz Pakraca profesor je izdvojio tri učenice gimnazije: Maju Berlančić, koja je na studiju Medicinsko laboratorijska dijagnostika u Osijeku zauzela prvo mjesto, Kristinu Sanić, koja je također bila prva na upisima za studij Ekoinženjerstvo i zaštita prirode u Slavonskom Brode te Ninu Babojelić, koja je na studiju Komunikacija i mediji u Splitu zauzela 6. mjesto.
Prijave ispita državne mature u jesenskom roku traju od 22. do 31. srpnja. Prema kalendaru provedbe ispita u drugom, jesenskom, roku, prvi ispiti se pišu 21. kolovoza, a provedba ispita završava 6. rujna dok će konačni rezultati biti objavljeni 18. rujna.
- PIŠE: Pakrački List
- 2503
Jučer nešto prije 11 sati na cesti između Kipa i Doljana dogodila se prometna nesreća u kojoj je smrtno stradala 74-godišnja Pakračanka, dok su 80-godišnja vozačica i 75-godišnja suvozačica ozlijeđene i prevezene u Opću županijsku bolnicu Pakrac gdje im je pružena liječnička pomoć, navodi se u izvješću Policijske uprave bjelovarsko-bilogorske.
80-godišnja vozačica upravljala je osobnim automobilom daruvarskih registarskih oznaka kroz Kip i u nenaseljenom dijelu mjesta nije se kretala sredinom obilježene prometne trake te je vozilom prešla na suprotnu stranu gdje je zahvatila bankinu i sletjela s ceste. Prednji dio vozila udario je u betonski prilazni most, prešao preko njega, nakon čega se vozilo nastavilo nekontrolirano okretati na bok i rotirati dok se nije zaustavilo.
Sve tri žene su s područja Pakraca. Smrtno stradala 74-godišnja MM nije bila vezana sigurnosnim pojasom i nalazila se na stražnjem sjedalu u vozilu. Vozačica koja je skrivila ovu prometnu nesreću nije bila pod utjecajem alkohola, a u prometnoj nesreći je zadobila lakše tjelesne ozljede, dok je 75-godišnja putnica na prednjem sjedalu zadobila teške tjelesne ozljede, naznačeno je u policijskom izvješću.
- PIŠE: Pakrački List
- 2989
Piše: Duško Kliček
Kada je majka Marija donijela na svijet 1972. godine četvrto dijete, muško, nitko nije ni u obitelji, niti u cijelom selu ni pomišljao da je rodila jednog velikog zaljubljenika u nogomet, kojemu nema ravna nadaleko. Poznaju ga već više od 30 godina svi oni koji više ili manje prate županijski i međužupanijski nogomet od Pakraca pa do Vukovara, pozna ga većina igrača i trenera, gotovo svi delegati, oružari, predsjednici klubova i, naravno svi oni koji vole i koji ne vole nogomet u Pakracu, Lipiku i županiji. Taj nogometni zaljubljenik, da ne kažemo težu riječ, kojemu nogomet, doslovce teče u žilama i koji je nogometnu tehniku učio od malena uporno gađajući krugove ucrtane na zidu seoskog zvonika i ganjajući loptu na seoskim livadama je Slavko Vuić, naš sugrađanin, bivši igrač, a posljednjih godina i jedan od stožernih ljudi pakračkog „Hajduka“.
I, počeo je priču Slavko o svojoj obitelji, o majci Mariji, domaćici i ocu Antunu, radniku, te o braći Vladi (rođen 1962.), tragično preminulom Željku (1963.) i sestri Štefici (1968.). Rođen je u bolnici u Požegi, a dobar dio mladosti je živio u rodnim Deževcima, selu uz samu prometnicu prema glavnom gradu županije. Prva četiri razreda osnovne škole, do koje je išao pješice, pohađao je u susjednim Pavlovcima, a od petog do osmog je putovao autobusom u Brestovac. „Nekada smo puno više imali nego što imaju djeca danas, jer u maminoj i bakinoj bašči je bilo paradajza, paprike, krastavaca…, a oko nas šume, livade, potoci…, a što danas imaju djeca - mobitele i misle da imaju sve…“, počeo je Slavko priču o svom ranom djetinjstvu i nastavio: „i onda me Željko Lusch, bivši trener odveo na trening „Slavonije“ u Požegu.
„Čekaj malo, Slavko, pa kuda odmah na nogomet“, prekinuo sam ga i vratio na prvi dio priče u kojem još podosta toga nije ispričao.
Kesteni, gljive i puževi za džeparac
Otac je radio u Sloveniji pa je plaća omogućavala skroman život, ali prvi televizor su im kupili stric i strina koji su živjeli u Zagrebu. Kako bi imao džeparac, Slavko je, kao i druga djeca, kupio puževe, kestenje i brao gljive i to prodavao na otkupnim mjestima u Kujniku i Orljavcu.
Devet godina je bio ministrant u crkvi u Pavlovcima, jer kad svećenik u selu nešto kaže, to se sluša. „Tu je bilo problema sa svećenikom i roditeljima, jer ja sam išao prije na trening i utakmicu, nego na misu. Roditelji i svećenik su bili za misu, ali ja nisam popuštao i pobijedio je nogomet“, prisjeća se Slavko.
Prve mu je kopačke kupio susjed, a bivši „Hajdukov“ trener Željko Lusch ga je odveo na trening „Slavonije“ u Požegu. „Za mene je trening bio svetinja, pa i danas mi je čak nekada i važniji nego utakmica, jer više brojim treninge nego golove. Na prste samo jedne ruke mogli bismo nabrojiti koliko sam ih propustio, kako u mladosti, tako i u 42. godini“. Potvrđuje to i priča jednog „Hajdukovog“ prvotimca koji je rekao: meni je lakše doći na trening i kada mi se ne ide, nego slušati Slavkove propovjedi.
Dva Marijana
Nogomet se svakodnevno igrao na svakoj iole ravnijoj livadi, a Slavku je brat za dopunski trening nacrtao na zidu zvonika krugove i označio ih s brojevima. Slavko bi danima dolazio i uporno gađao iz raznih pozicija krugove, čime je razvijao tehniku i preciznost. Tu je, kaže, najviše naučio, jer kada nije bio na treningu, bio je kod zvonika. „I danas bih preporučio igračima da tako vježbaju, a ne da na tri metra ne mogu dodati loptu“, ušao je ponovo u nogometne vode Slavko.
Mladi prvaci 1989.
Stoje s lijeva: Mihaljević, G.Grafina, Grubišić, B.Grafina, Bešen, Petković, Galko, Zanetti. Čuče s lijeva: Vuić, Milošević, Kukić, Šalković, Feltrin, Božić i Babonja
Došlo je vrijeme za srednju školu. I dok su njegovi prijatelji željeli biti policajci ili vojnici Slavko je želio biti nogometaš. Ipak, braća su ga dovela u Pakrac u školu za zidare, ali, i ugovorili mu nogometni put. „Ostavili su me na igralištu kod gimnazije i rekli mi da će doći neki ljudi po mene, neki Marijan. Ja sjedim i čekam i dođu ljudi, ali iz „Hajduka“. Ja pitam da li je netko od njih Marijan, ali Marijana s njima nema i kažem im: ja nisam za vas, ja čekam druge. I, stiže auto, a iz njega izlaze dva Marijana: Leksi, Pemac (Marijan), Manči (Marijan) i Mladen Nagy i tako sam otišao u Lipik u jedno divno mjesto i divan klub. Mlada ekipa, koja je izborila Prvu hrvatsku ligu bila je nezaboravna, najbolja u kojoj sam igrao. Bili su tu treneri Nigović, Špančić i Mile Mihaljević i igrači Grubišić, Klasnić, Kukić, Zaneti, Derenj, braća Zabrdac, Grafina, Kliček, Petković… bili smo prava klapa, prijatelji još i danas. Igrao sam i za prvu ekipu s klasama poput Hadrovića, Viskale, Kretića i drugih i Lipik ne mogu zaboraviti. Volim i danas i Lipik i Hajduk, i klubove i gradove i nikada ne bih iz njih otišao, ali kada igram protiv - volim pobijediti“, kazuje Slavko o dragim mu godinama.
Govoreći o mladosti, spomenuo je i svoje poroke, svoje greške: cigarete i alkohol. „Cigareta se još nisam riješio, ali alkohola jesam i to 1. kolovoza 1990. Ja odlučio, ja prestao“.
Slavko ima govornu manu
U godini vjenčanja i svadbenih svečanosti Slavko je 1999. godine iz Lipika došao u Pakrac i u „Hajduk“. „Došao sam u veliko nevrijeme. Cijela je uprava dala ostavku pa smo klub preuzeli Sadmir Delihodžić - Skejo i ja. Bio sam igrač i trener mladih ekipa, a Skejo je vodio sve ostalo do dolaska Zdravka Vostrija na mjesto predsjednika“, teče priča dalje. Ubrzo je „Hajduk“ prešao na novi stadion, ustrojena je škola nogometa, a Slavko je polako postajao vođa mlađim generacijama, ali i „Katica“ za sve: kada je trebalo bio je trener, fizioterapeut, predstavnik ekipe, tehnički direktor… na nekim sam utakmicama, kaže, imao i sedam funkcija.
Trebao je biti i izbornik malonogometne ekipe pakračke župe. „Zove me župnik Marko Pišonić, a ja mu kažem: ja to ne mogu biti. Zašto ne, pita. Zato što imam govornu manu, kažem. Ma nemaš, opet će župnik. Imam, kažem. Pa koju, nastavlja uporno župnik. Pa, psujem, odgovorim i župnik se predao. I tako nisam postao izbornik.
To je samo jedna od brojnih anegdota koje su ispunjavale Slavkov život, ali i sve one koji su radili s njim.
Kapetani uoči susjedskog derbija - Dubravko Ljevaković Dudo i Slavko
Nikada Slavko nije pamtio rezultat pa je na jednoj utakmici mladih ekipa u Buku misleći da „Hajduk“ gubi, prebaci nekoliko igrača iz obrane u napad. „Dođe k meni kapetan i kaže, treneru, pa mi vodimo. Ja odmah reagiram i kažem, svi nazad“.
Nogomet - treći član domaćinstva
Prosinac 1998. donio mu je znatnu promjenu u životu. Zaljubio se u Korneliju Kadežabek (ljubav je, naravno, bila obostrana). U ožujku 1999. su se zaručili, a 14. kolovoza 1999. godine su se i vjenčali. U svatovima u restoranu na pilani bilo je preko 350 gostiju – policija, vojska i nogometaši - sve prijatelji. Kumovi su bili Dobrica Kliček Korneliji, a Dario Šubert Slavku.
I dok su bili sami njih dvoje, nogomet je bio treći član domaćinstva. Sinovi Matija - Mata (2001.) i Filip (2002) samo su osnažili nogometnu dominaciju u kući, jer lopta im je bila najmilija igračka od vremena pelena pa do danas. „Slučajno ili ne, Mata se rodio u nedjelju, na sam dan utakmice a meni oko 14 sati javljaju da sam dobio sina. Nama utakmica počinje u 16 sati i pita me trener Šimić da li ću igrati. Kako ne, kažem. Nakon što vodimo sa 6:0 opet me zove i pita želim li izaći van, a moj je odgovor opet bio - ne. Toliko sam volio nogomet.
Vjenčanje 1999. godine, sinovi Filip i Matija
Sinovi su prošli kompletnu „Hajdukovu“ nogometnu školu i igrali u jednoj od najnadarenijih ekipa sve dok ih nije odveo prvoligaš „Slaven Belupo“ u Koprivnicu. Ozljede nisu umanjile njihovu nadarenost, ali su usporile njihov nogometni put. Danas Filip studira poslovni management, a Mata se nakon teške ozljede vraća nogometu, odrađuje posljednju godinu ugovora i kroz nekoliko dana će biti poznata njegova nogometna budućnost.
U kući, kaže supruga Kornelija, nema podjele na muške i ženske poslove na što Slavko kaže: „Pa ne mogu ja raditi u kući i voditi „Hajduk“. I u pravu je, jer je na svim utakmicama seniora, ali i od 130 utakmica mlađih selekcija bio je baš na svakoj.
Priznanja, knjige, novine, dresovi
Slavko nije nikada polagao vozački. Zašto, nema pojma, dok je Kornelija pošla u auto-školu i prekinula. Nemaju, razumljivo je, ni automobil, ni bicikl, a Slavka na auto-školu nije privuklo ni obećanje Marijana Prohaske da će mu kupiti automobil čim dobije dozvolu.
Stan im je pun, pogađate, sportskih uspomena. U policama je mnoštvo priznanja, pehara, knjiga nogometnih klubova; u kolekciji je i nešto više od 100 dresova, a dres su mu, povodom odlaska u mirovinu, kupili prijatelji iz vojske na kojem je ispisan broj 26 koji podsjeća na 26 godina koliko je Slavko bio igrač, a potom i izbornik i trener nogometne ekipe Hrvatske vojske.
Nagrade: Pečat Grada 2023. i Sportaš grada 2005. godine
U rijetko slobodno vrijeme kada nema nogometa, Slavko voli pogledati kaubojski film, čitati Sportske novosti, ili prelistavati knjige sportskih klubova, ili se u te „prazne dane“ svi zajedno (i sinovi), kako kaže Kornelija, ne znaju ponašati.
Mrtvu sezonu spašava u obitelji mali nogomet. Slavko je godinama sudionik malonogometnih turnira, na kojima je ne jednom osvojio prvo mjesto ili bio izabran za najboljeg igrača.
Među brojnim priznanjima, najdraža mu je Zlatna plaketa „Hajduka“ povodom 100. obljetnice kluba. „Ja sam najmlađi među 10 dobitnika, ponosno kaže. Osim toga, Slavko je za doprinos sportu dobio Pečat Grada Pakraca, najviše gradsko priznanje, a 2005. godine je bio proglašen za najboljeg sportaša Grada Pakraca.
Suze Slavka Vuića
„Smorila me ova sadašnja situacija oko kluba. Često idemo sami na utakmice. U autobusu igrači i poneki član uprave“. Ipak, ponosan je, kaže, na „Hajdukovu“ školu nogometa; na trenere Darka, Dudu, Silu, Dinka i ostale, na roditelje koji ju prate i pomažu; ponosan je na stečene prijatelje širom Slavonije; ponosan je na izgrađeni stadion i infrastrukturu, na pomoć Grada, ali, želio bi i da što više starih Pakračana i bivših igrača dođe u klub, da pomognu. Kaže, da ako se u klub ne vrate Sila, Manči, Pemac, Dinko, Babac, Pjerabon – „Hajduk“ će teško ići naprijed.
Posebno je tužan što više nema Mladena Nagya - Bele. „To je čovjek s kojim sam proveo najviše vremena posljednjih 10 godina. Od njega sam najviše naučio…“ i, tu je Slavko zastao i, nećete vjerovati, zaplakao. „Mislio sam da nitko ne voli više nogomet od mene, ali prevario sam se, Mladen ga je više volio“, završio je Slavko. „I još nešto, zapiši i ovo: Marijan Prohaska zaslužuje posljednjih godina posebno mjesto u klubu ali i gradu s obzirom koliko je dao za „Hajduk“. To nitko ne zna pa ni on sam“, dodao je Slavko i pozvao sve da dođu i pomognu klubu.
Eto, takvog Slavka iz ove priče poznaju već više od 30 godina svi oni koji više ili manje prate županijski i međužupanijski nogomet od Pakraca pa do Vukovara, pozna ga većina igrača i trenera, gotovo svi predsjednici klubova, delegati, oružari, i, naravno svi oni koji vole i koji ne vole nogomet u Pakracu, Lipiku i županiji.