„260 dana“ je ratni film nastao prema istinitom događaju, a već sam pristup gledanju nosi u sebi određenu neizvjesnost, nismo znali što očekivati, niti smo bili svjesni koliku će težinu ova priča zaista imati. U ime organizatora projekcije, KPD Sloge i Grada Pakraca, gradonačelnik Tomislav Novinc zahvalio se svima koji su došli pogledati premijeru filma te podsjetio kako su Pakrac i sjećanja njegovih građana povezani s tematikom ovog filma.

Od prvih kadrova film nas vraća u prepoznatljiv, gotovo zaboravljen prizor slavonskog sela: jedna cesta koja se proteže kroz samo središte mjesta, kuće čija se dvorišta pružaju duboko prema poljima, štale i kokošinjci, te onaj poseban doživljaj prirode pomiješan s glasovima i svakodnevicom te crkva koja je središte cijelog mjesta. Osjeti se i toplina popodnevnih ručkova, tipična za taj kraj, mirna atmosfera koja usporava vrijeme i u trenutku nas vraća u jedno jednostavnije, sigurnije doba. Stari bicikli naslonjeni na ograde, djeca koja ih voze, penju se po stablima i vesele se sitnicama koje su nekoć ispunjavale dane bezbrižnog djetinjstva. Sve djeluje jednostavno, tiho i sigurno.

A onda je došlo nešto što je nepovratno srušilo tu jednostavnost i tri slova koja su promijenila sve: rat.

Režija pažljivo gradi atmosferu, ostajući suzdržana i fokusirana isključivo na njihovu priču. Nema nepotrebne dramatizacije niti pokušaja da se emocije izvuku silom; umjesto toga film se oslanja na samu stvarnost, na tihe trenutke, na ono što se vidi i ono što se samo nazire. Takav pristup daje mu posebnu autentičnost, onu koja se ne može glumiti ni namjestiti.

Najviše se ističe prikaz dječje perspektive -  jednostavan, ogoljen, neposredan. Rat se u njihovim očima ne prikazuje kroz političke pojmove ili vojne strategije, nego kroz konkretan, sirov strah, kroz gubitke koje ni ne razumiju u potpunosti, ali ih osjećaju do kostiju. Upravo taj kontrast između dječje nevinosti i brutalnosti koju su napravili odrasli čini film iznimno snažnim i teško zaboravljivim.

„260 dana“ nije film koji se lako gleda, a njegova najveća vrijednost leži u hrabrosti da progovori o traumama koje su mnogi prisilno potisnuli, uvjereni da je šutnja lakši put.

Koliko god bio težak, udaran i emotivno iscrpljujući, „260 dana“ je film koji bi svi trebali pogledati. Ne zato da bi se nanovo otvorile rane, nego zato da bismo razumjeli težinu koju neki i danas nose, da bismo poštovali njihovu priču i da bismo, možda, naučili nešto o snazi, izdržljivosti i čovjeku u najtamnijim vremenima.