- PIŠE: Pakrački List
- 1254
Nogometni klub Hajduk Pakrac polovinom lipnja obilježit će sto godina rada. Obilježavanje ove obljetnice najstarije pakračke sportske udruge zapravo traje na različite načine već cijelo proljeće, a što nosi nastavak, kakvo je danas stanje u Hajduku, kakvi su planovi razgovarali smo Marijanom Prohaskom, čelnim čovjekom kluba još od 2008. godine.
U kakvom raspoloženju protječu pripreme za obilježavanje ove značajne obljetnice?
Mi smo u klubu o tome počeli razgovarati još u jesen 2017. godine. Odmah u startu smo rekli da to nije samo prigoda da predstavimo svoju povijest, proslavimo jubilarni rođendan i nagradimo priznanjima zaslužne pojedince što su u teškim uvjetima održali cijelo stoljeće, već smo si za cilj postavili materijalno, kadrovsko, promidžbeno i svako drugo jačanje kluba. U kojoj mjeri, ne ovisi samo o nama nego o brojnim drugim čimbenicima o kojima, prvenstveno materijalno, ovisi rad u klubu. Naravno, kao i kod svakog plana, nešto smo realizirali, nešto se nadamo da ćemo realizirati do kraja godine ili nagodinu, a nešto će ostati samo na popisu želja. Proljetos smo temeljito zanovili naš klupski prostor. Dijelom su obnovljene podne pločice, okrečeni zidovi, nabavljen je dio novog namještaja. Uredili smo dio pročelja. Posebno nas veseli što smo nedavno uspjeli instalirati rasvjetu na pomoćno igralište. Ovo je možda prilika da sugrađanima pojasnim da ta rasvjeta danas više nije luksuz nego stvarna potreba. U klubu imamo šest natjecateljskih i jednu prednatjecateljsku kategoriju. To je oko 130 igrača koji treniraju svaki dva do četiri puta tjedno i utakmica vikendom i to se fizički ne može održati u popodnevnim satima na jednom igralištu, posebice u uvjetima kada su dani kratki, ili ljeti kada je dugo vruće. Instaliranjem zadovoljavajuće rasvjete produžili smo mogućnost upotrebe tog terena sve do kasnih večernjih sati i stoga smo jako zahvalni Gradu Pakracu koji je u to uložio oko 60.000 kuna pri čemu smo i mi dodali iz različitih izvora još oko 50.000 što u novcu, što u materijali poput stupaca, betona. Očekujemo još ovog proljeća neka šminkanja poput bojanja dijela ograde, dotjerivanja okoliša. U kojoj točno mjeri ovisit će o prilivu sredstava, ali i raspoloživom vremenu za dobrovoljni rad koji je dosta prisutan u klubu.
Stadion - gradski izlog
Naravno i o angažmanu Grada jer naš stadion je središnji dio sportskog parka u kojem su danas, osim naša dva terena i klupskog prostora kuglana, dva teniska terena te više manjih terena za različite vanjske sportske aktivnosti. Volim reći da je to najveći gradski izlog jer Hajduk u jednoj sezoni kroz spomenute selekcije ovdje odigra više od 60 prvenstvenih utakmica, desetak kup i 50-tak prijateljskih utakmica i pri tom ugosti klubove iz gotovo svih gradova i većih mjesta od linije Bjelovar-Kutina-Novska sve do istočnih državnih granica. Tome treba dodati i aktivnosti kuglača na tom prostoru, od lani i tenisača, ali i razna vatrogasna, streličarska i druga natjecanja. Nedavno smo imali na stadionu i vrtićku olimpijadu. Svi ti gosti uglavnom od Pakraca vide samo stadion, djeca prošeću eventualno do Spara i iz Pakraca odu s dojmom kakav su stekli na stadionu. Stoga nikome, pored već činjenice da tamo tjedno prođe nekoliko stotina domaćih sportaša, ne smije biti nevažno kako taj prostor izgleda.
Nedavno smo imali i „Zelenu noć Hajduka“ što je bila neka vrsta naše interne rođendanske zabave proširena s dijelom bivših igrača, ali i sugrađana koji su na tu zabavu pozvani pod istim uvjetima kao i svi članovi kluba, od igrača, trenera, roditelja do uprave. Onaj službeni, najsvečaniji dio će biti održan 13. i 15. lipnja kada ćemo promovirati našu monografiju koja je trenutno u tiskari, imati u Muzeju grada Pakraca izložbu o stogodišnjoj aktivnosti te u Hrvatskom domu svečanu akademiju koja će istog poslijepodneva biti popraćena s promotivnim utakmicama naših mladih ekipa protiv vršnjaka iz NK Osijeka. U tijeku su pregovori s više prvoligaških klubova oko odigravanja prijateljskih promotivnih utakmica tijekom ljeta ili početkom jeseni.
Izradili smo poseban jubilarni grb kluba, njime otisnuli za sve selekcije nove garniture dresova. Igrači svih kategorija su dobili s istim oznakama nove klupske majice. U lipnju planiramo u gradu postaviti na više mjesta različita klupska obilježja kako bi sugrađanima što više približili ovaj značajan sportski jubilej.
U sklopu obilježavanja stogodišnjice kluba je li bilo kontakata s Hrvatskim nogometnim savezom?
Obećanja iz HNS-a
Da, zimus i proljetos je u dva navrata klupsko izaslanstvo pojačano s gradonačelnicom bilo u Hrvatskom nogometnom savezu. U studenome smo razgovarali s tadašnjim izvršnim direktorom Damirom Vrbanovićem i sadašnjim Marijanom Kustićem, a ožujku s predsjednikom Davorom Šukerom. Oba puta uz posredovanje i nazočnost Drage Lucića, predsjednika Županijskog nogometnog saveza. Obećanja s obje razine postoje i uopće nije riječ o, za nas, malim sredstvima, posebice ako pri tome mislimo na našu želju da se izgradi u dogledno vrijeme još jedan manji pomoćni teren s umjetnom travom. To je u postupku i mi se nadamo do ćemo u povodu tog središnjeg dana, 15. lipnja, ponovo na isto mjesto dobiti sve tri strane: Grad i obje razine nogometnog saveza i da ćemo imati konkretne naznake o pomoći, ne samo kao rođendanskog poklona nego kao pomoć u stvaranju dugotrajno boljih uvjeta za rad kluba. Ljudi koji nisu učestalo na nogometnim utakmicama, ili uopće u nogometu, vjerojatno ne znaju koliko su se uvjeti za rad nogometnog kluba gradske razine posljednje desetljeće u mnogim sredinama promijenili na bolje. Tu prvenstveno mislim na podizanje standarda. Od klubova našeg ranga se očekuje glavno igralište maltene kakve vidimo u televizijskim prijenosima, više mladih selekcija za koje su potrebna različita igrališta i brojna oprema za treniranje. Veći stupanj edukacije trenera i zdravstvena zaštita. Bolja sigurnost svih aktera utakmice, veći komfor za gledatelje. Nije to samo stvar da osim na terenu, želimo biti i u tome bolji od takmaca. Dio toga proizlazi iz propisa HNS-a koji su svake godine zahtjevniji i tko to ne bude mogao slijediti preostaje mu igranje tek na županijskoj razini, a tada najprije stradava rad s djecom i mladima čemu već godinama posvećujemo posebnu pažnju.
No unatoč tome postoje problemi u radu mladih kategorija?
Nema dovoljno djece
Uvijek i u svemu postoje problemi i ništa ne ide glatko. Kada su u pitanju naše mlade kategorije najveći problem je brojnost. U gradu jednostavno nema dovoljno djece, ili bar nema dovoljno zainteresiranih dječaka, posebice u dobi nakon 12-te, 14-te godine koja su spremna trenirati i igrati nogomet na ovoj razni na kojoj mi to preferiramo. U županijskoj konkurenciji gdje nam igraju juniori, osim u Slaviji i Slavoniji nemamo konkurenciju. Vrlo smo dobri i u međužupanijskoj konkurenciji gdje nastupaju limači. No rezultatski problem nastaje u 1. kvalitetnoj ligi gdje se u konkurenciji mlađih i starijih pionira srećemo s najboljim klubovima iz Slavonije. Naprosto smo premali da bi se ravnopravno nosili s klubovima iz Osijeka, Vinkovaca ili Sl. Broda. Oni zbog većeg broja djece imaju pravo na selekciju. Mi ne. Nama je važno svako dijete koja iskaže volju za treniranjem nogometa bez obzira na razinu sportske i nogometne vještine s kojom raspolaže. Unazad 10-tak godina, koliko igramo 1. kvalitetnu ligu mladeži, došli smo na dobar glas po radu s mladima. Stoga nam ambiciozniji roditelji svoju nadarenu djecu dovode u klub iz okoline, najviše iz Lipika, ali i iz Daruvara, Novske. Imamo juniore i iz Požege i da nema te djece mi ne bismo mogli fizički sastaviti šest selekcija mlađih uzrasta. Morali bismo sa tri se natjecati u županijskoj ligi. No kvalitetan rad ima i svojih negativnosti. Iz naših mladih selekcija sada imamo seniore u Hrvatskom dragovoljcu (2. liga) i Belišću (3. liga). Imamo desetak juniora i kadeta koji igraju u 1. ligama u NK Osijeku, koprivničkom Belupu, zagrebačkoj Lokomotivi. Čak i tri stalna ili povremena hrvatska reprezentativca u mlađim kategorijama. Lani nam je u ženski NK Osijek otišla čak i jedna kadetkinja. Za tako malu sredinu to je ogroman gubitak i da su svi oni ostali mi bismo na jesen u seniorskoj konkurenciji, oslanjajući se samo na vlastiti igrački kadar, ili minimalna pojačanja sa strane, bez problema mogli razmišljati o 3. ligi. Stoga nam se miješaju osjećaji: žalimo za tim igračima, ali smo se sa svakim od njih rastali na izuzetno korektan način shvaćajući da su u veće gradove i klubove otišli najvećim dijelom zbog nogometnog napretka jer su nas prerasli, ali i po pitanju svog školovanja te smo im na rastanku poželjeli realizaciju njihovih životnih i sportskih ciljeva. Veseli nas što se većina za sada dobro razvija, ali i što nam se po svakom dolasku u Pakrac javljaju što shvaćamo kao zahvalnost za ono što smo im na početku njihove nogometne karijere pružili.
Ima li od toga klub financijske koristi?
Za sada vrlo malo. Krajem prošle godine smo za naša tri mlada igrača temeljom pravilnika HNS-a dobili od NK Osijeka 12.000 kuna. No to je obeštećenje prema pravilniku HNS-a za klub koji je razvio mladog igrača samo za sada potpisane stipendijske ugovore. Realiziraju li oni prvi profesionalni ugovor, ta naknada je značajno veća, za drugi profesionalni ugovor ponovo veća, a naravno najveća u slučaju odlaska u profesionalni nogomet u inozemstvu. Uspije li na tom putu netko od sadašnjih spomenutih igrača, to bi se moglo značajnije odraziti na godišnji proračun.
Dalmatinci pjevaju „nije u šoldima sve“. To bi mogli primijeniti kod ovih obeštećenja. Zahvaljujući tim odlascima stvorili smo vrlo dobre kontakte s ljudima iz tih klubova. NK Osijek je pomagao i u opremi, ugošćivao naše mlade igrače na prvoligaškim i međunarodnim utakmicama. Ti klubovi su uvijek spremni na prijateljske utakmice. Redovito smo pozivani na sve slavonske selekcije najboljih mladih igrača, uvijek poneko ode i na nacionalno selekciju. Povjerava nam se organizacija kampova mladih nogometaša. Naš trener Siniša Grubišić je instruktor za rad s mladima, polazio je edukacijske kampove slavnog Arsenala u Ateni i Londonu.
Spomenuli ste godišnji proračun. Koliki je on sada?
Godišnji proračun 550.000 kuna
Naizgled jednostavno pitanje na koje ipak nije moguće odgovoriti jednodimenzionalno. Mi smo lani prema našem financijskom izvješću potrošili oko 550.000 kuna od čega smo od Grada Pakraca dobili 290.000 kuna za redovnu aktivnost kluba, 20.000 kuna za rad s mladima i 40.000 za pripremu obljetnice. Ove godine nam je obećano 60.000 za istu namjenu i dio smo već dobili što je potrošeno na spomenuto poboljšanje standarda klupskih prostorija, nove opreme, izradu monografije. Preostalo su članarine koji plaćaju članovi, ponajviše roditelji mladih igrača koji plaćaju mjesečno školu nogometa, te donatori i sponzori. S tim novcem najviše plaćamo natjecateljske kotizacije, troškove autobusa na gostovanjima koji nerijetko iznose i po 4000 kuna, sudačke i delegatske troškove koji za utakmicu seniora iznose često i više od 4.000 kuna, zimi najam sportske dvorane koji ovisno o intenzitetu korištenja znaju biti i veći od 20.000 kuna po sezoni, razne popravke na kosilicama, perilicama i sušilicama koje su zbog velikog opterećenja česti, ne male troškove režija, goriva, gnojiva, sjeme trave, ali i sportske opreme koja se također zbog učestalog raubanja brzo potroši kao i oprema brojnih sanitarnih prostora. Stalno se dokupljuje razni inventar koji je uvijek nedostatan i naizgled nema veze s nogometnom, ali su u našoj aktivnosti neophodni poput razglasa, računala, alata i pribora za rad, opreme za klupsku kantinu, promidžbeni materijali. Dio naših aktivnosti poput prigodnih dječjih turnira za Dan Grada, takozvani ciklus „Kuna kup“ ili neke prigodne memorijalne turnire izravno plaća Grad ili Sportska zajednica pa nisu prisutni u našem proračunu.
No u tome se financijski ne mogu iskazati značajne pomoći u radu, materijalu ili opremi koje dobijemo od raznih prijatelja i članova kluba. Članovi uprave, roditelji i prijatelji godišnje ugrade veliki broj sati dobrovoljnog rada u održavanju dva igrališta i okoliša, raznim čišćenjima i bojanjima, manjim građevinskim radovima, bilo ručnim bilo mehanizacijom. Dobijemo i dosta sportske opreme (lopti, majica, dresova i drugoga), usluge prijevoza na utakmice, naročito mlađih selekcija od roditelja, ponekad večeru ili piće za igrače različitih kategorija nakon utakmice, sendviče i vodu za gostovanja i slično i svima njima smo jako zahvalni.
Na kraju smo još jedne natjecateljske sezone. Kako ju ocjenjujete?
Nema žala za trećom ligom
Do kraja imamo još dva kola i nalazimo se na 9. mjestu u konkurenciji 14 klubova i tu negdje ćemo i ostati što je otprilike naš uobičajeni plasman otkako posljednjih pet godina igramo ovaj četvrti rang koji obuhvaća klubove iz četiri slavonske županije. Na početku smo možda i nerealno imali, ne kao cilj, nego kao želju plasman na četvrto ili peto mjesto. To je bila želja jer je ovo u sustavu natjecanja HNS-a reorganizacijska godina koja obuhvaća treći i četvrti rang. Od jeseni ovaj naš četvrti rang će brojem županija biti prepolovljen, jednu ligu ćemo činiti mi klubovi s naše županije i susjedne Brodsko-posavske. U toj reorganizaciji tri ili četiri prva kluba iz naše lige će na jesen igrati treći rang, a mi ostali uz najbolje iz županijskih liga geografski smanjeni četvrt rang. Stoga je bila želja da pokušamo uhvatiti vrh tablice pa da onda u lipnju odlučimo imamo li igračke, trenerske, i svake druge ljudske snage, ali i financijskog i organizacijskog potencijala za treću ligu. Vjerojatno da nemamo i teško da ćemo još dugo imati pri čemu novac i nije najveći problem nego sve ostalo, najviše povezano s malom sredinom i malo stanovnika. Pored toga i u ljeti, i u zimskom prijelaznom roku smo ostali neočekivano bez nekoliko važnih igrača, najčešće iz razloga što, ili nemaju vremena, ili više ne žele imati tako velike obveze kada je nogomet u pitanju, a to znači tri do četiri tjedna treninga i vikendom utakmicu zbog koje se često, recimo prilikom gostovanja u Vukovar ili Otok, troši neminovno po cijeli dan. Zbog toga, kada se tom dodaju još nezaobilazne povrede, kartoni i privatne obveze poput ispita na fakultetu, radnih obveza, svatova, krštenja, momčad nam je bila gotovo uvijek kombinacija juniora i seniora, premlada za ovaj rang natjecanja. No ne doživljavamo kao katastrofu što od jeseni nećemo više na gostovanja u Županju ili Višnjevac već na bliža, u okolici Broda i Požege, a možda se nakon puno godina u redovni program vrati i susjedski prvenstveni derbi protiv Lipika koji je uvijek izazivao znatno veći interes nego kada dolazi kao protivnik klub iz okoline Osijeka.
Što se tiče mladih kategorija to smo već rekli: prejaki za županijski rang, solidni u međužupanijskim ligama, nedovoljno jaki za 1. kvalitetnu ligu. No tu je rezultat manje važan. Važno je da su ti dečki vani, na zraku, bar malo odvojeni od tih tehnoloških novotarija, važno ih je naučiti sportskoj i drugoj kulturi, socijalizirati ih. Ne bih trebao odavati sadržaj buduće monografije Kluba, ali reći ću da sam u uvodniku napisao da smo pobijedili, bez obzira na rezultat, svaki put kada okupimo djecu i mladež, kao i naše seniore, bilo na treningu, utakmici ili nekoj drugoj aktivnosti. Tako je bilo u proteklih sto godina, tako će biti i u buduće. Nadam se s manje problema po pitanju brojnosti igračkog kadra i nadam se svake godine u bogatijem i ugodnijem okruženju kada su u pitanju uvjeti u kojima radimo. To je bez razumijevanja gradskih struktura koje je posljednjih godina vrlo dobro i bez pomoći i podrške roditelja nemoguće.
- PIŠE: Pakrački List
- 1195
Srijeda između 9 i 10 sati, pola radnog tjedna. Vrijeme oblačno uz po koju kap kiše. Temperatura ugodnih 16 stupnjeva. Rekli bismo idealno vrijeme za građevinare. No, nakon prijepodnevnog obilaska šest pakračkih gradilišta ukupne investicijske vrijednosti veće od 20 milijuna kuna to se ne može zaključiti. Iako su za čak četiri njih prvi ugovoreni rokovi za završetak radova odavno istekli, na svih šest gradilišta smo zatekli 30-tak radnika, od čega na dva niti jednog, na jednom dvojicu, a na preostala tri sedam do deset, mada dozvoljavamo da nam se netko i „sakrio“.
Energetska obnova
U lani pokrenutom postupku energetske obnove stambenih zgrada na području Pakraca i Lipika je ugovorena obnova 26 stambenih zgrada ukupne vrijednost oko 36,5 milijuna kuna i rokom završetka do prošle jeseni, većinom do kraja kolovoza odnosno rujna. No na šest zgrada se radi i danas: Andrije Hebranga 1, 1A i 6, Kalvarija 38 i 38A te jednu u Vukovarskoj u Lipiku.
Na Andrije Hebranbga 1 i 1A, vrijednosti oko 3 milijuna kuna, izvođač radova „Konstrukt“ Požega, prvi ugovoreni rok je imao za završetak lanjskog rujna. Radi se i danas. Ulaz 1A je manje-više završen, na ulazu 1 treba promijeniti krov, i to je najveći problem jer izvođač se boji uslijed svakodnevnih kiša razotkriti postojeći. No nisu još polijepljene niti sve stiroporne ploče pa time niti završni fasadni sloj. Prije podne smo zatekli sedam-osam radnika na tom poslu, a još četvorica iz kooperantske tvrtke su dizali buduće limene odvodnike na krov. Novi rok je, kažu nadležni, kolovoz ove godine, i u Komunalcu se iskreno nadaju završetku.
Preko puta, na Andrije Hebranga 6, čija je vrijednost obnove oko 2 milijuna kuna, izvođač Projekt inženjering“ Požega je imao rok također lanjskog rujna. Zgrada izgleda gotova. No još uvijek je oko nje skela, kao i ostaci raznog građevinskog materijala. Kada smo ju danas obišli, na gradilištu nismo zatekli nikoga.
Pod Kalvarijom na kućnom broju 38 i 38A, vrijednost radova je iznosila oko 2,5 milijuna kuna, a izvođač Trim projekt je imao rok, također prošle jeseni. Zgrada je opasana skelama, završni sloj fasade se još niti ne nadzire. Danas kada smo ju obilazili sedam-osam radnika je upravo odlazilo na gablec.
U Komunalcu koji je prema Fondu nositelj energetske obnove, su unatoč ovim kašnjenjima zadovoljni. Problem je bio što je u kratkom roku trebalo obnoviti 26 zgrada u Pakracu i Lipiku (u Hrvatskoj 600) i poznavatelji građevinskih prilika u Hrvatskoj, kaže Mario Komljenović, su upozoravali da će građevinska operativa biti usko grlo. Stoga su s izvođačima ugovarali rokove znatno kraće od Fondovih i računali su i s većim problemima. Uglavnom računaju da će do kolovoza sve biti završeno. Stanari pomalo brundaju, ali ih izvođači kupuju obavljajući besplatno radove koji nisu ugovoreni. Svi siti i ovce na broju, a jedni koji se sekiraju su izgleda novinari i osobe u gradskoj upravi zadužene za graditeljstvo.
I građevinari završili razred
U tu malobrojnu skupinu zabrinutih se može uvrstiti i Sanju Delač, ravnateljicu Osnovne škole braća Radić, čija zgrada je u energetskoj obnovi vrijednoj oko 5,5 milijuna kuna od lanjskog kolovoza, dakle skoro identično početku školske godine. Izvođač je prvi rok imao krajem prosinca, pa potom polovinom svibnja, no i danas smo tamo zatekli desetak radnika. Stražnji dio škole je uglavnom završen, ostala je još prednja fasada i sjeverni dio. Ravnateljica se nada da će biti gotovo do 15. lipnja, dakle trajat će u najboljem slučaju cijelu jednu školsku godinu pa i izvođač ima razloga da traži svjedodžbu o završenom razredu. Kako im vrijeme tijekom svibnja nije išlo na ruku, možda završe i na produženoj nastavi.
Skupo, ali sporo
Na drugom kraju grada radi se sjeverni dio Aleje kestenova. Radove vrijedne oko 900.000 kuna od ožujka izvodi „Promet“ Požega. Rok završetka je tek idući ožujak pa ne čudi da smo danas tamo zatekli tek dvojicu radnika koji su gablecovali na parkiranom kamionu. Dva stroja su bila ugašena.
Posljednje veliko gradilište, modernizacija našeg glavnog trga vrijedna 7,5 milijuna kuna u ožujku su preuzeli kao izvođači Poduzeće za ceste Sl. Brod i partnerska tvrtka „Feniks“. Iako su radovi službeno otpočeli u ožujku, na gradilište su se s jednim bagerom, kamionom i nekoliko radnika pojavili prošlog tjedna. Raskopali su ivičnjake oko parka i spomenik, malo grebali po budućoj šetnici kroz park i otišli. Ovog tjedna se još nisu vratili na gradilište. O planiranom tijeku radova smo 20. svibnja poslali mailom upit direktorici. Odgovor nismo dobili.
Nakon ove dnevne inventure po gradilištima jasno je zašto se i mali građevinski radovi obvezno mjere u stotinama tisuća, a malo veći obvezno preko (nekoliko) milijuna kuna s beskrajnim ugovorenim rokovima izvedbe koji se produžuju i po nekoliko puta.
- PIŠE: Pakrački List
- 1092
U sklopu redovnog preventivnog programa „MAH 1 Mogu ako hoću“ Policijsku postaju Pakrac su u razdoblju od 27. do 29. svibnja posjetili učenici četvrtih razreda osnovnih škola Pakraca, Lipika, Poljane, Donje Obriježi i Badljevine. Tijekom posjeta školarci su, uz pomoć kontakt policajaca Darka Majora i Darka Demartinija, upoznati s radnim okruženjem policije, a policijsku opremu i vozni park koji koriste u radnoj svakodnevici predstavili su im djelatnici Interventne jedinice PU Požeško-slavonske županije.
Preventinvi program MAH-1 provodi se jednom godišnje pred kraj školske godine i jedan je od tri potprograma projekta pod nazivom “ZNAM, MOGU, HOĆU“. Namijenjen je učenicima 4. razreda osnovnih škola, a realiziraju ga policijski službenici na razini policijskih postaja sukladno teritorijalnoj pripadnosti pojedine škole. Cilj programa je policijski posao približiti djeci, ali i neposrednim kontaktom izgraditi međusobno povjerenje.
- PIŠE: Pakrački List
- 1449
“Poznajete me kao sportaša koji uvijek traži, ali i pruža maksimum, a takvo shvaćanje sporta nastojim kroz svoje sportsko djelovanje prenijeti i na mlađe generacije“, rekao je Siniša Karačić - Siki u ožujku ove godine, prilikom primanja priznanja za najboljeg sportskog djelatnika u 2018. godini, na svečanosti proglašenja održanoj u Hotelu Pakrac. Da je nagrada stigla u prave ruke sumnje nema, međutim… „iako cijenim i poštujem ovaj izbor, kao dugogodišnjem pakračkom sportašu, sve ove godine neostvarenom mi je ostala želja da budem proglašen sportašom grada“, rekao je tada ne zamjerajući nikome i ništa.
Nekoliko mjeseci potom, radeći tekst koji upravo čitate, uvjerili smo se da su očekivanja imala prilično čvrsto uporište.
Rođen je 1965. godine kao pilansko dijete oca Branimira i majke Jagode koji su uz Sinišu imali i kćerke Branku i Ljiljanu. Školsku naobrazbu stekao je u Pakracu izašavši iz srednjoškolskih klupa kao završeni elektroinstalater. Stjecajem okolnosti struja i instalacije, umjesto egzistencijalne, imale su tek epizodnu ulogu u životu čovjeka kojeg je obilježio - sport.
Još jedan „pilanski“ izdanak
A on, sport, osvojio ga je već sa šest godina… Prva sjećanja sežu do Stovarišta (dio Pilanskog naselja), gdje je živjela obitelj Karačić, i odlaska na obližnju svečanost otvorenja kuglane u podnožju Leptirovog brda, koju je, recimo i to, svojom nazočnošću uveličao svjetski boksački prvak Mate Parlov. „Kao svako pilansko dijete, i ja sam tada želio postati kuglač...“.
No, na skali sportskih ljubavi, budućnost će tako pokazati, kuglanje će biti samo prvo do…
Prvi susret s rukometnom loptom dogodio se na satu tjelesnog odgoja učiteljice Blanke Erjavec. Neobavezan školski sat u trenutku je utabao sportski put ovog jedanaestgodišnjaka prema tada vrlo popularnom lokalnom RK Jedinstvo. „Kod trenera Vlade Bosića upravo se okupljala nešto mlađa ekipa jer su uz mene u seniorskom timu trenirali Ivica Osmak i malo stariji Renato Marinić. Kako su mlađi pristizali, da bi brže napredovali, oformljena je druga momčad, Jedinstvo 2, s Brkljačićem, Kufnerom, Milićem, Zečevićem, Juštom, Tererom i Kečkešom u sastavu, a natjecala se u Međuregionalnoj ligi mladih Kc/Bj/Vt. Treniralo se i igralo na betonu. „Bili smo strašna generacija, prvu sezonu smo se uhodavali, ali druge smo razbijali sve s 10,15 pogodaka razlike. Izuzetak nije bio niti tada odlični bjelovarski Partizan“, prisjeća se Siki. Takvi rezultati nisu donijeli gotovo nikakve materijalne koristi i ne govorimo ovdje o novcu… Nužnu sportsku opremu su kupovali roditelji sukladno mogućnostima, klub je osiguravao tek dresove za utakmicu i prijevoz. I tako godinama, sve dok Siki, najbolji igrač kluba u tadašnjoj republičkoj ligi, nije bojkotirao važnu utakmicu u Prelogu zbog - sendviča! „Založio sam se za ekipu tako da nam na gostovanjima barem osiguraju obrok, sendvič ili nešto… i nisam htio putovati u Prelog, ako nam to ne obećaju. Nisu pa nisam išao. Utakmicu smo izgubili, ali već nakon sljedećeg gostovanja čekala nas je večera u restoranu, što je kasnije i (p)ostala klupska praksa“. Osiguranje gableca ipak su skupo platili, jer se na kraju prvenstva ispostavilo da ih je ispadanja iz lige koštao upravo taj varaždinski poraz…
Da, dobar je bio Siki. Od ubojite desnice ljevokrilnog napadača strahovali su golmani diljem regije, a jedno prisjećanje otkrilo nam je i kako je loptu dvaput proturio iza leđa jednog od najboljih svjetskih golmana svih vremena Mirka Bašića. „Igrao sam za reprezentaciju Regije Bjelovar protiv Metaloplastike, tadašnjeg prvaka Europe, i zaletio sam se s krila, „zafrkao“ Mirku Bašiću i pogodio. Kasnije mi je prišao, zagrlio i prišapnuo: „Jel` mali, kako je ona ušla?“ „Niti sam ne znam“, priznao je Bašku.
Iako mu je rukomet odnosio mnogo vremena, za kuglanje ga je uvijek pronašao. Višak talenta činio ga je dobrim u svemu pa je i na kuglačkim stazama nizao zavidne rezultate. „Dvaput sam bio pojedinačni juniorski prvak Općine Pakrac, u paru s Darkom Kirom prvak Općine i Regije Bjelovar, a ekipno s „Papukom“ treći u Hrvatskoj na Republičkom prvenstvu“, nabraja samo velike rezultate, koje je ostvarivao „s pol gasa“, jer vremena za kuglačke treninge gotovo da i nije bilo.
Kao već afirimirani sportaš Siniša je lako došao do posla. Elektroinstalatersko umijeće stečeno za školovanja najprije je demonstrirao u Jedinstvu, potom u Drvno-industrijskom kombinatu „Papuk“ koji je u to vrijeme zapošljavao tisuću i pol ljudi. Sve je išlo svojim tokom, kockice su se polako slagale na sportskom i privatnom planu, no….samo do kolovoza 1991. godine kad je život, ne samo Sikiju, odlučio pomrsiti račune.
Prvi punkt u obrani Pakraca
Rat je dočekao na Pilani, odakle se ubrzo prebacio u Prekopakru. „Ponosan sam što danas mogu reći da sam zajedno s desetak mojih prijatelja brzo sišao s Prekopakre i osnovao prvi punkt u tadašnjoj Osnovnoj školi „Pero Prodanović“. 20. kolovoza smo Grgić, Verhaz, Jurinović, Kovač, Picek, Pupak i ekipa tako započeli organiziranu obranu grada“. Boravak na prvoj liniji uzeo je i svoj danak. Siniša je ranjen ukupno četiri puta. „Na spomenutom punktu sam ranjen dvaput. U desnu natkoljenicu, potom po desnoj ruci i leđima. Na sljedećem punktu kod zgrade dječjeg vrtića ponovo je stradala desna podlaktica u kojoj i danas nosim više gelera. Posljednji put ranjen sam kao jedini policajac prilikom polaganja vijenaca u Kusonju na kućnom broju 55“, kratak je presjek Sikijevog burnog ratnog puta.
Nakon oporavka, ali i tijela punog gelera, od sporta ne odustaje. Iako bi desnica puna željeznih krhotina nekome poslužila za ishođenje trajnog invaliditeta i trenutnog, dobro plaćenog umirovljenja, Siniša je svoju dodatno zaposlio i opteretio već 1992. godine i to na lijevom krilu daruvarskog rukometnog tima.
“Zajedno s Rencom (Renato Marinić) i Tonijem (Antunom Hertzom), otišao sam u RK Daruvar (Pakrac tada nije imao rukometni klub) gdje sam tijekom sedam igračkih godina postao najbolji strijelac u povijesti kluba s prosjekom od 10,74 gola po utakmici“, počeo je poslijeratnu priču.
Van terena nastavio je raditi kao voditelj sektora PP Pakrac do 1996. godine kad prelazi u Požegu gdje boravi do 1999., nakon čega se vraća u Pakrac u policiju gdje ostaje do mirovine u koju odlazi 2007. godine.
Povratak u pakrački rukomet
Nakon sjajnog daruvarskog razdoblja 1999. godine vraća se u Pakrac i vlastitim sredstvima pokreće RK „Pakrac“. „Pozvao sam ljude koji nisu imali previše veze s rukometom, samo da se krene, da klub zaživi. Bili su tu Barać, Nagy, Lopar, Turković ml., Ostrman, Babojelić, Škondro ml., Kapetanović, Ibrajić, Raguž, Štor (Mifa), Jeftinić, Marinić, Hertz i ja. Natjecali smo se u Međužupanijskoj ligi Bjelovar-Koprivnica-Virovitica. Rekao sam im da ću igrati rukomet dok se u Pakracu ne izgradi dvorana. To se dogodilo 2003. godine i ja sam nakon dvije dvoranske utakmice aktivnom igranju rekao zauvijek zbogom“.
Uvijek KK “Papuk”
Sportska mirovina nije dugo trajala. 2005. godine vraća se staroj ljubavi i aktivira se u Kuglačkom klubu Papuk. „Uvijek i jedino „Papuk“, s ponosom naglašava, „sve ove godine nisam mijenjao klupske boje niti ću ih mijenjati, iako je vremenom osnovano više klubova na našem području. Stalni sam prvotimac s najboljim prosjekom i imam zapažene uspjehe na pojedinačnim županijskim i regionalnim natjecanjima“.
A i dobro je društvo, zašto ne spomenuti…
Primjerice, godinama njeguju odličan odnos s Croatiom Traunreut (Njemačka) što sa sobom nosi i uzajamna trodnevna posjećivanja na godišnjoj bazi. „Ma samo nek` potraje i da zdravlje posluži“, želi si, ne bez razloga, jer je određenih problema imao sa srcem kad je 2013. godine za vrijeme utakmice na stazi doživio srčani infarkt. Sve je riješio jedan stent, a Siniša je nastavio sa sportom. Takvi problemi kalendarskog karaktera iziskuju mrvicu manje stresa, a takav je ambijent pronašao na rukometnoj klupi mlađih uzrasnih kategorija gdje se aktivirao 2011. godine kad mu je najmlađi sin Ivano počeo trenirati. Da ima što pokazati klincima koji sanjaju rukometni san, dokazao je kroz godine rada. Danas uz taj posao obavlja i onaj glavnog trenera u Ženskom rukometnom klubu „LiPa“, a u muškom najjačem sastavu RK „LiPe“ koja igra 3. HRL Istok pomoćni je trener Vladimiru Pipalu.
Odmor i mir na Ramincu
Nešto drugačiji mir pronalazi na Ramincu gdje se od sportskih natjecanja i treninga odmara uz ribički štap i probrano društvo. „Renac, Špacir i ja imamo kolibu gdje smo stacionirani većinu vremena. Većinom vikendom, a preko ljeta i češće. Udicu zabacimo oko 5, a vratimo se kući oko 12 sati“. U ovu vrstu odmora planiraju uključiti i bolje polovice, a kako kaže, pregovori su u tijeku.
Sikijeva supruga Mihaela je viši fizioterapeut u Bolnici Lipik. Rodila mu je sina Ivana, danas 13-godišnjaka, trećeg Sinišinog sina nakon Arijana (25) i Kristijana (23) iz prvog braka. Ivano je, kako tata kaže, odličan učenik, redovan sudionik školskih natjecanja iz matematike i geografije, a sportsku crtu je također naslijedio pa će u budućnosti prezime Karačić zasigurno biti zastupljeno u gradskim sportskim rubrikama. Stariji momci, Arijan i Kristijan, danas kruh zarađuju u Njemačkoj.
54 godine su „za vratom“, svega je tu bilo, možda i za više od obične novinarske priče. Ali Siki je i dalje u sedlu. Uz redovan sistematski pregled, nadamo se da će još godinama ispisivati nove sportske priče i podučavati djecu ili će samo u miru s ekipom vaditi šarane iz raminačkog jezera. Što god odluči, zaslužio je…
- PIŠE: Pakrački List
- 1054
Manje pasa i mačaka lutalica na javnim površinama ima za cilj akcija prikupljanja podataka od građana/vlasnika o njihovim ljubimcima koju temeljom obveza i prava iz Zakona o zaštiti životinja i Komunalnog reda Grada Pakraca od 20. svibnja provodi Tomislav Luksetić, komunalni redar Grada Pakraca o čemu ste nekidan mogli čitati na našem portalu, a javni poziv je objavljen i na gradskoj službenoj stranici.
Svi vlasnici kućnih ljubimaca (pasa i mačaka) s područja Grada Pakraca imaju obvezu do 15. srpnja popunjavanjem kontakt obrasca objavljenog na gradskim stranicama dostaviti podatke o svom kućnom ljubimcu kao što su ime vlasnika s OIB-om i kontakt adresom te podacima o životinji (broj mikročipa, datum zadnjeg cijepljenja, podaci o eventualnoj kastraciji i slično), a sve to treba pokriti i preslikom odgovarajućih stranica iz pseće ili mačje putovnice. Osim internetom, obrasci se mogu popuniti i u zgradi gradske uprave, soba 120 (svaki utorak od 8 do 10,30 sati).
U prvih osam dana, dakle do jučer, pozivu se odazvalo 27 vlasnika pasa i dva vlasnika mačaka, rekao je Luksetić, što za početak akcije i nije loš odaziv. Inače, Veterinarska stanica Pakrac posljednjih godina pocijepi na području Pakraca i Lipika godišnje oko 2000 pasa od kojih oko 250 u svom Skloništu za životinje na Bučju.
Akcija će se provoditi u tri faze: do 15. srpnja u ured komunalnog redara vlasnik treba prijaviti životinju, nakon toga će on uskladiti prijave s evidencijom iz veterinarske stanice i Veterinarske uprave Ministarstva poljoprivrede. U trećoj fazi slijedi obilazak terena i provjera stanja. Vlasnici pasa koji budu pronađeni bez čipova ili necijepljeni dobit će rok od nekoliko dana da to odrade, a ako to ne učine nakon nove provjere mogu biti kažnjeni i do 6.000 kuna uz ostanak obveze čipiranja i cijepljenja. Luksetić računa da bi do kraja godine mogao imati sređeni registar pasa i mačaka što će omogućiti daljnju kontrolu i posebice uvođenja više reda kada je u pitanju kretanje pasa i mačaka po javnim površinama, bilo kao lutalice, bilo bez kontrole od strane vlasnika, ali i što je najvažnije, smanjiti nekontrolirano razmnožavanje.
Uginulu ili odseljenu životinju vlasnik će morati odjaviti iz registra.
Osim što je izrada registra zakonska obveza, ona predstavlja nastavak akcije uklanjanja pasa lutalica s javnih površina radi čega je proljetos Grad pokrenuo mjeru stimulira udomljavanja iz skloništa, a s tom namjerom izgrađen je kod vatrogasnog doma i park za pse.
- PIŠE: Pakrački List
- 1125
Zbog strojarskih radova koje obavlja operator transportnog sustava Plinacro d.o.o. na plinovodu Dobrovac – Omanovac – Daruvar, iz poduzeća Pakrac plin d.o.o. obavještavaju potrošače plina da će u utorak, 28. svibnja od 6 do 24 sata doći do prekida isporuke plina.
U navedenom vremenskom razdoblju plina neće biti u Lipiku, Dobrovcu, Filipovcu, Donjem Čagliću, Klisi i Badljevini.