Ljubavnu pjesmicu Antuna Krpeljevića objavljenu u prošlom izdanju Pakračkog lista odlučili smo danas na Dan zaljubljenih simbolično objaviti i na našem portalu te Facebook stranici, a kojom ujedno želimo svim zaljubljenima sretno Valentinovo.

Naime, Ivana Tutića, profesora Hrvatskog jezika u Srednjoj školi Pakrac je po povratku sa zimskih praznika neočekivano dočekala prava ljubavna priča. Učenik 3. c razreda smjera fizioterapeutski tehničar, 17-godišnji Krpeljević iz Nove Gradiške dobio je zadatak napisati nešto o djevojci zbog koje su njegove misli lutale tijekom nastavnih satova. Poznat kao razredni zafrkant, Antun je nemalo iznenadio profesora prezentiranim radom, toliko da je isti odlučio kandidirati učenikov rad na nastup županijske smotre, na LiDraNo koji će biti održan 1. ožujka u Pleternici.

„Tekst Ljubav bez Ljubavi nastao je sasvim slučajno, praznici su počeli, a ja nisam zaboravio zadatak koji mi je profesor zadao. Stihovi su se samo počeli nizati. Kada bih izgubio motivaciju, sjetio bih se prvoga dana srednje škole kada sam ju ugledao“, izjavio je Krpeljević.

Budući kako je uvjet za sudjelovanje na županijskoj razini taj da rad bude objavljen u tiskanoj verziji, odlučili smo pomoći „mladom Petrarci“, kako mu profesor tepa, te na taj način iskazati podršku mladiću i sreću u njegovom naumu, a u nastavku možete pročitati njegov kreativni uradak:

LJUBAV BEZ LJUBAVI

Rekla si da voliš kišu, ali otvorila si kišobran.
Rekla si da voliš sunce, ali otišla si u hlad.
Rekla si da voliš vjetar, ali kad je puhalo, zatvorila si prozor.
Zato se bojim kada kažeš da me voliš!

U mrzlo jutro s kave mičem šlag, što pričaju o tebi gurnem pod sag.
Svako jutro šetam do mjesta našeg ljubavnog praga,
kada si na mom srcu ostavila traga.
Došla si mi u život i počela je nova ljubavna saga.

Bila je posebna…. Ah…
Rekao je jednom čuveni Toma:
Ne kosite rosnu travu, ne lomite mladu granu, ostavite cvjetna polja, ostavite cvjetna polja
Neka cvjetaju za Ljiljanu…
Možda ti ime nije Ljiljana, možda ni trava nije rosna, ali zbog tebe bih skočio i s Hendrixova mosta.

A ja kao mlada grana, znam, znam da imam raznih mana.
Svaki trenutak s njom bio je kao da hodam po oblacima. Još uvijek se nadam da mi prilazi tihim koracima.
Njena ljubav bila je kao sunčev sjaj, ali sada… Sada je ona samo hladan val…
Nedostaje mi njen osmijeh, njene riječi… A tek pogled kojim mi se smiješi….
U glavi ponavljam njezin glasić, nervozan odlazim u najbliži kafić.
I možda sam popio malo više… Možda su mi misli i malo tiše… Znam da moram potruditi se više!

Toliko sam je hvalio… Da me njezin dečko čuo, možda bi me i razvalio.
Čuvaj je i pazi kao najljepši cvijet u vazi.
Više nije moja, sada je, prijatelju, tvoja, ali bitno je da u ljubavi imate sreće…
Za mene jadnika tužno poglavlje kreće.

Oh, kako si mogla ostaviti moju dušu samu?
Možda se ne zovem William i ne prezivam se Shakespeare, ali zbog tebe bih postao čak i vrstan pjesnik.
Možda bih postao i pisac, ali ne bih pisao o drami, već o jednoj divnoj dami.
Ime joj otkriti nikada neću, a sada ću posegnuti u vreću.
Iz vreće ću izvaditi srce svoje, daj vrati mi se, jedino moje!

Osjećam se kao na križu razapet, ipak, možda je ovo prevelik epitet,
zbog tolike tuge pozvat ću i pakrački sanitet.
Kada vide što se u meni nalazi, reći će: Gospodine, loši su vam nalazi!
U nalazima ogromno piše: On boluje od ljubavi i ništa više!