Foto: Hrvoje Pavičić Mravac

Samo 4 dana nakon što je napunio 76. rođendan, u Makarskoj je umro Veljko Barbieri, počasni građanin Pakraca, čovjek koji je Pakrac i Pakračane volio posebnom ljubavlju, kojem su se ovaj grad i njegovi stanovnici uvukli pod kožu i koji je u najteže vrijeme Domovinskog rata, posebno prije i u vrijeme VRO „Bljesak“ odigrao jednu od najvažnijih uloga u uspješnom provođenju ove veličanstvene oslobodilačke operacije.

U Pakrac je došao krajem 1993. godine kao časnik HV za vezu. Razlog je bio što su u UNOROFOR trupama koje su tada bile raspoređene na ovom području bili i pripadnici Argentinskog korpusa, a Barbieri ili Barba kako su ga Pakračani zvali, savršeno je govorio španjolski jezik jer je 5 godina živio u Meksiku.
Barba je bio šmeker, čovjek koji ti se uvuče pod kožu, Pakračani koji su ga dobro poznavali kažu da je bio pravi „mačak u čizmama“ jer je radio „iz sjene“, pripremao teren za druge. Bio je šarmantan, rječit, govorio je nekoliko stranih jezika, znao je kako komunicirati s ljudima i znao je kao uspostaviti odnos i zadobiti povjerenje.

Zbog osjetljive prirode njegovih specijalnih zadataka koje je obavljao, a koji su uključivali tadašnji državni vrh, samo mali dio stanovnika Pakraca zna razmjere njegovog doprinosa u oslobađanju ovog kraja. Baš zato treba naglasiti da je značaj Veljka Barbierija za obranu Pakraca bio izuzetan.

Zahvaljujući ranije spomenutim sposobnostima uspostavio je odnos s argentinskim generalom koji je bio zapovjednik bataljuna i s kojim je Barba kasnije razvio prijateljske odnose. Zahvaljujući tom stvorenom povjerenju je tijekom vremena prikupio vrlo važne, ključne informacije za pripremu akcije „Bljesak“ zahvaljujući kojima je akcija prošla tako uspješno.

Foto: Hrvoje Pavičić Mravac

Jedna od anegdota vezanih uz Barbin španjolski vezena je upravo uz Pakrac i „Bljesak“. U vrijeme trajanja akcije jedan španjolski novinar koji je bio u „Škorpiji“ posudio je Jurin prijenosni telefon koji je tada bio raritet i davao izvještaj za svoju novinsku agenciju. Govorio je kako se u akcije krše ljudska prava, a dok je on to govorio, pored njega je prolazio Barba. Kad je čuo šta novinar prenosi svojim nadređenim, zastao je, prekinuo ga i na tečnom španjolskom mu odbrusio da ne govori istinu te mu ponudio da s njim obiđe teren i uvjeri se da je sve u skladu s međunarodnim ratnim konvencijama. Novinar nije mogao doći k sebi kada je shvatio da u jednoj tako maloj sredini kao što je Pakrac, netko tako tečno i dobro govori španjolski. I da, prihvatio je Barbin poziv, obišao s njim teren i uvjerio se da je sve uredu.

Jura Žuro bio je vlasnik kultnog kafića „Škorpija“ koji je u to vrijeme bio „baza“, a s ponosom ističe da je bio jedan od prvih Barbinih Pakračkih prijatelja. Jura tvrdi da je Barba u početku bio frapiran kada je vidio koliko je Pakrac razoren i uništen, kakva je vojna sila protutnjala preko njega, a u isto vrijeme oduševili su ga ljudi koje je u tom razorenom gradu susretao i u kojima je vidio nesalomivu volju koja je zračila iz njih. „Fascinirala lakoća kako je u kratko vrijeme uspio uspostaviti kontakt s tim „facama“. Barba je imao informacije o svima, u svemu je bio temeljit, organiziran i za sve dobro pripremljen“, kaže Jure.

Foto: Privatna arhiva Jure Žuro

Za vrijeme rata je u Pakrac doveo čelne ljude hrvatske politike, od ministra Gojka Šuška, preko Marina Vidića Bilog do generala Slobodana Praljka. Po završetku Domovinskog rata Barba se okrenuo onom drugom (ili prvom) što je najbolje znao, a to je kultura. Današnje „Pakračko ljeto“ je njegova ideja, inicijativa i projekt, a u prvim godina u Pakrac je doveo sve hrvatske glumačke i umjetničke veličine, od Histriona predvođenih budućim ministrom kulture Zlatkom Vitezom, dolazili su Žarko Potočnjak, Sven Lasta, Jevrem Brković… Jedna od uspješnih inicijativa je bila gostovanje Pakraca u Društvu hrvatskih književnika na središnjem zagrebačkom trgu bana Jelačića. Među uzvanicima tu večer su bili Dragutin Tadijanović, Tereza Kesovija, grof Eltz… Svu podršku i potporu pružio je tadašnji gradonačelnik Damir Špančić koji s Barbom ostao povezan do Barbinih posljednjih dana.

Barba je promovirao „svoj“ Pakrac i kroz kulinarske emisije na HTV-u, kroz „Jelovnike izgubljenog vremena“ koji su gostovali i u pakračkom kraju.

Za svoj doprinos na vojnom polju i u kulturnoj obnovi grada Veljko Barbieri je 1995. godine proglašen počasnim građaninom Pakraca i na tu titulu je bio posebno ponosan.

Za kraj Barbin zapis iz knjige, odnosno Pakračkog dnevnika „Tko je sa mnom palio kukuruz“ u kojem o Pakracu piše:
„…U gradu na koji je tijekom jeseni 1991. palo oko 100.000 teških projektila, dakle sto puta više nego na opjevani Dubrovnika. U Pakracu, u kojem je poginulo više od 500 ljudi, srušeno i potpuno sravnjeno sa zemljom 78 posto kuća, mali rat koji ništa ne odlučuje, tinja svaki dan. Ovdje ne možete napraviti ni korak, a da vas ne zatekne neko upozoravajuće uprizorenje svakodnevnice Republike Hrvatske. Jer Pakrac nije daleko od Zagreba, Pakrac je trpio kao „mali“ Vukovar,. U širim razmjerima Pakrac je opkoljen kao „malo „ Sarajevo. U Pakracu djeca idu u školu na 120 metara od neprijateljskih položaja na Gavrinici. Pakrac ima bolnicu, na pročelju koje je teško razabrati koji je otvor pravi prozor, a što je ulazno grotlo ispaljenog projektila…
… U Pakrac nisu uspjeli ući ni kad je grad branilo samo 30 policajaca i 20 dragovoljaca Zbora narodne garde. S pakračke Gavrinice neće moći ni otići kad se njihov obzor potopi u vodama Save…“

Mediji u Hrvatskoj su izvijestili da je umro Veljko Barbieri, književnik, autor knjiga o gastronomiji, autor pripovijedaka, romana, eseja, kazališnih, radijskih i televizijskih dramskih dijela, član Društva hrvatskih književnika i Zajednice hrvatskih umjetnika.
Za nas… Umro je Barba… Zbogom i hvala na svemu!!