Slatko bi se onako nasmijali, da je ikako moguće prošetati pakračkim ulicama s početka devetnaestog stoljeća i čitati reklamne natpise na radionici ondašnjeg majstora „sajdžije“ Lujka Šnedorfa, koju je sam, onako bogat duhom nazivao „lječilište zlatnine i satova“ ili pak „klinika srebrnine i naočala“. Više onako pristojno i gospodski kako se to nekada uobičavalo, pozvao bi vas, ako negdje konstantno kasnite ili pak više puta uranite, da ljevicu oslobodite vrijednog Darwila i ostavite ga njemu na povjerenje - da ga izliječi.

A danas? Danas satove više ne liječimo, ne popravljamo, a majstoru ih nosimo sve rjeđe. Zakon tržišta i trgovine s vremenom je vrijednost servisa, a samim time i specijaliziranih majstora minorizirao pa se danas radije odlučimo za nov proizvod. Ali, kad se radi konkretno o satovima, više od stotinu godina kasnije pakračka tradicija urarstva i dalje živi. Svjedok tomu je Jasminka Manarin Rajšić iz Filipovca, izučena urarka, danas vlasnica jedine urarske radionice u Pakracu.
„Da, jedine,“ kaže Jasminka ili Jaca, kako je svi znamo pa se prisjeća: „Nekad ih je bilo tri. Sjećam se dok sam išla na praksu, prije rata, zalazila sam još u urarsku radionicu majstora Špelića, smještenu pored bivše Selimove slastičarnice, odmah do nekadašnje zubarne. Bio je aktivan i majstor Pavlović, a radionicu je imao kraj današnjeg Tehnoshopa. Bio je tu, dakako, i majstor Grgurić koji je ostao u svom zanatu i nakon rata, aktivan sve do svojih posljednjih dana.“

Naslijedila očevu sklonost šarafanju

Sklonost prema „šarafanju“ i mehanici Jasminka je stekla uz oca Ivu, sposobnog čovjeka zlatnih ruku, koji je znao napraviti i popraviti sve pa je ljubav i umijeće popravljanja prenio i na Jacu. Ozbiljnije posljedice obučavanja kćeri jedinice, nazovimo to, muškim poslovima spoznao je krajem osamdesetih kad je Jasminka upisala srednju elektrotehničku u Zagrebu kao jedini ženski učenik u razredu. Normalno, uz suprugu Miru, Jacinu majku, podržao je kćer tada, ali i onda kad se dvije godine kasnije prebacila u strojarsku školu Ruđer Bošković gdje je 1992. maturirala i stekla zvanje strojarskog tehničara smjer finomehanika.
Stečeno znanje odmah je odlučila testirati i zaposlila se u Zagrebu u jednoj urarskoj radionici gdje je stekla prva radna iskustva i ispekla zanat. „Nije bilo jednostavno, no valjalo je ući u posao, malo učiti uz iskusnog majstora i „krasti znanje“ pa ga kasnije primijeniti. Tako je nekako i bilo. U Zagrebu sam se zadržala do 1996. godine nakon čega se vraćam u Pakrac i otvaram vlastitu urarsku radionicu. Uz servis satova za kojim je potražnja već onda bila u silaznoj putanji, valjalo je registrirati i trgovinu pa sam dva mjeseca nakon otvorenja odlučila pojačati posao i uvela prodaju svih vrsta satova.“

Danas je, kaže, zadovoljna količinom posla. Mora biti, iako, da je više, ne bi smetalo. S jedne strane, za servisom još uvijek postoji potreba i bit će je sve dok je starih ura koje s vremena na vrijeme trebaju vještu ruku majstora da podmaže i pogura stare, dotrajale mehanizme. S druge pak strane, onaj prodajni dio priče također „odradi“ svoje. “Cijene su pristupačne pa ljudi kupe. Ima i nešto skupljih artikala, ali i oni imaju svoje kupce. Nađe se kod nas ljudi koji, suprotno uvriježenim mišljenjima o općoj besparici u društvu, vole ponijeti dobar sat pa onda i ne žale para da si s vremena na vrijeme tako nešto i priušte. Servis je sve teže naplatiti, ljudi kupe jeftiniji sat, zidni ili ručni svejedno, pa se popravak gotovo i ne isplati. Zamjeni se baterija, ajde to još i ide, ali ozbiljniji servis na jeftinim modelima jednostavno nije isplativ. Kupcu, naravno. Objasnim ljudima o čemu se radi, većina razumije, mada se nađe ponekad i neki koji baš ne želi razumjeti pa bude rasprave, ali sve u normalnim okvirima.“

Sve manje starih zanata

Ono dobro oko priče o starom zanatu i njegovoj borbi za opstanak je i to da urara na našem području nema previše pa samim time konkurencija ne jede jedna drugu. Najbliži urar je u Novskoj, Daruvar više nema servis satova, ovdje se zlatarne u kojima možete kupiti sat ne ubrajaju. Egzistiraju dva u Kutini gdje je i Jasminka otvorila još jedan servis računajući na veće mjesto, više ljudi, veću potrebu, ali…
Kako ide u Kutini? „Tako tako“, kratko odgovara. „Danas je Zagreb na sat vremena vožnje, ljudi sve rjeđe ulaze u lokalne trgovine, ne samo kad su satovi u pitanju. Veći grad, veći izbor. Da ne spominjem sveprisutne online trgovine pa Ebay i slične servise.“
U reklamu ulaže prema potrebi. „A što da se reklamiram, svi već znaju gdje sam, što sam. Nema potrebe. Ljudi znaju kako radim i mislim da mi je odrađeni posao najbolja reklama.“
Robu i rezervne dijelove, kaže, uzima samo od provjerenih dobavljača i putnika. Ozbiljnost u nabavi je nužna jer na usluge kompletnog servisa daje garanciju. Od 2000. godine u ponudu je uvela i izradu svih vrsta ključeva. „Da, odlučila sam se i za to, čini mi se dosta srodno s poslom koji obavljam pa sam nabavila stroj i polako krenula. Kad se zbroji, ide to jedno s drugim, a u ponudi imam sve vrste ključeva osim onih kodiranih ili onih još modernijih, za koje postoji tek poneki upit nedovoljan da se isplati nešto više od osnovnog ulagati u taj segment posla.“

Radi sve, al jedno ne!

Nekad davno, još kao djeca, pamtimo starog, dobrog majstora Stipu urara i dječji plač iz njegove radionice u Preradovićevoj ulici. Plač koji je značio da je žensko dijete, još u jastuku ili u naručju majke, došlo po prve naušnice. Mirna majstorska ruka, nekakve male „kombinirkice“, naočale na pola nosa i prije prvog plača naušnice su već bile montirane. Iz Jacine radnje, galame nema…
„Nema šanse. To ne želim raditi, znam da su to prije radili urari. Nekad je to bio objedinjeni zanat „urar, zlatar i optičar“ pa je to išlo pod onaj zlatarski dio. Ja sa zlatom nemam ništa, a i neću da djeca bježe od mene“, smije se i dodaje „kad spominjem zlato, doista ga nemam u trgovini. Od nakita držim srebro pa evo kad nabrajamo što se sve može nabaviti u maloj pakračkoj urarskoj radionici, neka se zna i to.“

Kad se podvuče crta, Jasminka je zadovoljna, opstaje i radi uz podršku supruga Đorđa s kojim je u braku od 2003. godine, a dane joj uljepšavaju i dvije kćeri na koje je posebno ponosna, Tinea je rođena 2003. godine, a mlađa Tea je na svijet došla 2006. godine. Slobodno vrijeme provode u vlastitoj kući podno pakračkih vinograda u koju su uselili 2009. godine.
„Gledaj, plaća se zaradi, sama sam svoj gazda, a dok je tako, ne tražim više.“
Dok je tako, Pakrac će i dalje imati svoje „lječilište za satove“. Posao i opstanak na tržištu, dodaje, branit će širenjem ponude srodnim alatima pa tako najavljuje nabavu nove gravirke jer je uočila potrebu za takvom uslugom na ovom našem malom tržištu.
I tako, malo po malo, tradicija starih majstora i urarskog zanata započeta početkom prošlog stoljeća i dalje traje. Iako današnji natpis „servis“ na Jacinom izlogu sve više blijedi, majstorska ruka za opravak starih preciznih mehanizama još je uvijek nužna. Sve dok je njih i ljudi koji ih cijene. A starine, kao što znamo, traju…