Sigurno ste doživjeli… sredina 90 - ih godina, ljeto je, vozite pakračkim ulicama iza bijelog golfa - dvojke. Ne vozi prebrzo. Ne vozi uopće brzo. Vozi polako. Lagana nervoza je tu, no tabla na krovu sugerira strpljenje i toleranciju – auto škola je… Obići ga ne možeš, vozila iz suprotnog smjera nailaze baš kad ne treba, a on uredno polako, nekih 30-ak kilometara na sat. Žućo je.
Prepoznajete ga po laktu pruženom kroz prozor suvozača i tamnim naočalima. Mentor ili instruktor Jakša, posjeo je novog regruta - budućeg šofera pa lagano klize put Daruvara ili slične auto – trase, odmah nakon položenih ispita da oprobaju višesatnu „vožnju“ prije nego izađu pred ispitnu komisiju.
Da jabuka ne pada daleko od stabla posvjedočio nam je Neven Jakša, sin Žućin, ponekad i sam „Žućo“ kako ga ponekad zamjene, vlasnik jedne od dvije pakračke autoškole. „I mene zovu Žućo, a nisam žut“ šali se Neven prisjećajući se pokojnog oca. „Kako ne, volio sam se provozati s tatom, on je radio u tadašnjem Auto – moto savezu kao instruktor auto – škole pa je ljubav prema volanu prenio i na mene. Mada, volio sam i bez njega pritisnuti auto - pedalu. Sa sedam godina uzeo sam mu službenog „fiću“ od Auto – moto saveza kojeg je tada dužio, sjeo, upalio kao veliki i napravio krug oko pakračke bolnice. Kad sam se vratio nisam bio siguran jel tata bio ljut ili ponosan na mene“…
Otac Nevenov, Žućo, biznis s autoškolom pokrenuo je pred sam rat, odmah čim je dozvoljeno otvaranje privatnih obrta i poduzeća pa danas Jakše s ponosom tvrde kako je njihova autoškola bila druga registrirana u bivšoj SR Hrvatskoj, odmah iza jedne s međimurskog područja.
Nakon očeve iznenadne smrti 2011. godine, Neven je nastavio obiteljski posao. Učio je i zanat izučio uz oca - radio je s njim. Završio je višu prometnu školu, što je danas uvjet da bi mogao biti vlasnik autoškole pa nastavio tamo gdje je otac stao. Danas je uspješan privatnik, zapošljava tri osobe – broji tu ženu i dva instruktora. U vlastitoj autoškoli radi kao predavač, a sve rjeđe kao instruktor vožnje. Posla ima dovoljno, zadovoljan je. “Ne žalim se. Bio bih nepošten kad bih rekao da nisam zadovoljan. Zaradi se, ali se i naradi. Nisam neskroman pa mogu reći da imam sve što želim u životu. Materijalnog imam koliko treba, a smatram se bogatim, jer imam ono najvažnije - sretnu obitelj“, kaže hvaleći se fotografijama sinova Davida i Damjana te supruge Ane.
Za sinove nekako sumnja da će nastaviti instruktorsku tradiciju, jednog zanima knjiga – „naginje znanosti“, hvali se Neven, a drugog lopta i puške. Za auto nije previše zainteresiran niti jedan. Što se Nevena tiče, šestogodišnji David već bi trebao, poput njega, gledati kako da tati ukrade auto. Naravno, da ga to uopće interesira, ali za sada Neven još ne sakriva ključeve po kući…“nek su oni meni živi i zdravi.“ Ključeve za svaki slučaj skloni Nevenova majka Branka s kojom žive u obiteljskoj kući u Vukovarskoj ulici.
Posao instruktora na prvi pogled ne djeluje previše uzbudljiv, dogodovština nekih baš i nema. Tu i tamo bude smijeha, sitnih nespretnosti, ali većih neobičnosti se ne sjeća.
Zato ima troškova. Gradu Daruvaru plaća korištenje njihovih cesta koje koristi kao javnu površinu i uporabu poligona gdje se održavaju ispiti pošto u Pakracu takvog nema. Lipiku pak plaća poligon za vježbu, za to koristi aviopistu iza Ergele, koja po propisima mora biti ograđena i imati minimalno 600 m2, dužine 60 metara i širine 10 metara, gdje polaznici vježbaju vožnju kroz čunjeve i slične zadane i propisane vježbe. U Pakracu mu nedostaje parcela za ispitno mjesto koje još uvijek traži i pregovara…
Konkurenciju u gradu ima. Postoji još samo jedna autoškola u Pakracu koliko je i maksimalno dozvoljeno uzme li se u obzir broj stanovnika… Zakon tako kaže i omogućuje obojici da pristojno zarade. Odlična praksa koja bi se mogla prepisati i za mnoge druge djelatnosti. Barem se Jakša mlađi ne žali: “Za autoškole je to sve jako dobro precizirano i propisano. Čak je i minimalna cijena vozačkog ispita određena zakonom, iznosi 5.706,00 kuna i takva je i kod mene i drugdje. Možda izgleda puno, ali ima tu troškova s naše strane. Navest ću samo neke, tabla na krovu košta 1300 kuna, magnetna je pa se premješta, pa ajde… Pomoćne komande na vozilu koštaju oko 5000 kuna pa atest 700 kuna i tako. Evo, vozilo primjerice – ne smije biti starije od sedam godina. Treba to zaraditi, plaćaj radnike, promjeni auto, plaćaj razne najmove, porez….
Vozni park mijenja po propisu, dakle nakon predviđenog vremena od sedam godina. Sjeća se, otac je vozio Golfa II, Golfa IV pa dva Pola, a on je pak kupio Golfa VII pa sad uz njega u svojoj „ergeli“ ima još jednog Pola.
Kako sam kaže, dobro je, može se. Danas kad je prisutna tendencija odlaska, ne samo iz Pakraca nego i iz Hrvatske, upitali smo ga je li ikad razmišljao o ideji odlaska iz Pakraca ili možda pomislio da bi drugdje bilo još bolje? „Ne. Meni je super, valjda gore neće biti. Što će donijeti sutra, ne znam, ali neka ostane ovako – ja sretan. Volim reći za moju Vukovarsku ulicu, kao da živim u Beverli Hillsu. Blizu mi je bolnica, škola, vrtić, igralište i što da čovjek više poželi?“
Kad izađe iz službenog Golfa, Neven ima i druge ljubavi. Pakračkim ulicama voli provozati svoju Yamahu, a kao svakom muškarcu, draga mu je najvažnija sporedna stvar na svijetu. Voli odigrati nogomet i posebno naglašava da je svoje nogometno umijeće, ali i slobodno vrijeme poklonio nogometnom klubu Croatiji iz Donje Obriježi, županijskom drugoligašu za kojeg godinama nastupa.
Sve u svemu, lijepo je u ovim vremenima, kada je čovjeku sve teže navući osmjeh na lice, susresti mladog čovjeka koji je zadovoljan svakodnevicom i onim čime ju ispunjava. Lijepo je ne razgovarati o traženju posla, bježanju iz grada, malim plaćama i vraćanju kredita – makar na dvedesetak minuta koliko smo potrošili. Jednostavno, lijepo je sresti čovjeka koji je zadovoljan onim što mu život pruža. „Niti nema - niti previše ima“, a - sretan.
I to u Pakracu.