„Komadić drva žao mi je baciti, sve koristim“, riječi su kojima nas je na vratima radionice u vlastitom dvorištu dočekao Pero Antunović, čovjek zlatnih ruku, koji će vam od drveta izraditi štogod vam padne na pamet. Izdanak je zadnje generacije pakračke drvne škole koja je trogodišnju praksu odradila u bivšem DI „Papuk“ Pakrac. Papukova "Jasenova" šablonerija ga je izučila i obdarila znanjem koje ljubomorno čuva i koristi. Danas je kompletan majstor kojem je drvo nije zagonetka, ali još je uvijek istražuje, čita, uči i željan je usavršavanja. Drveni okrajci nama su smeće, njemu su pak vrijedna sirovina pa nas je začudila jedna stvar - zašto od tog ne živi? Danas kad je deflacija pravih sposobnih majstora, čudno je da talent nije unovčio „imao sam obrt, pokušao sam, nije klima bila za to... obrtnici u to vrijeme nisu imali logističku podršku. Ideja nije bila problem niti pretočiti je u konačan proizvod, ali meni je problem zadavala distribucija tog proizvoda. Artikli koje sam proizvodio uglavnom su bili japanske tematike, no 90 posto tržišta bila je Europa i SAD. Najtraženija su bila tzv. "duga oružja"(koplja, halebarde...). Za koplje vrijednosti stotinjak eura, pošto je 100 posto ručni rad, unutar EU trebalo je odvojiti još 130 eura za dostavu, popust nisam mogao dobiti pošto nisam imao količinu, samim tim što to nije takav proizvod. I tako, jedno s drugim...“.
Danas je nezaposlen, d
rvo obrađuje iz hobija, ali i nepresušne ljubavi. Tu i tamo nešto zaradi jer ljudi znaju na koja vrata pokucati požele li kakav suvenir, poklon ili neobičan alat na kraju krajeva. Ipak, najviše radi za svoju dušu. Još uvijek je aktivan u Bujinkan Seishin Dojo klubu Pakrac, tamo se i rodila ljubav prema japanskom tradicionalnom oružju koje je u najvećoj mjeri tema njegovih rukotvorina.
Dobar glas daleko se čuje pa su, čuvši za Perine vještine, za savjet pitali i zvali stručnjaci iz Nizozemske čija je drvna industrija uznapredovala, digitalizirala se, ali i izbacila čovjeka iz procesa proizvodnje pa danas zovnu Peru da im objasni na koji se način nekad obrađivalo drvo. Europljani, moderni kakvi jesu, koji se bave sličnom izradom uglavnom nemaju cjelokupnog znanja niti poznaju tradicionalnu tehnologiju proizvodnje.
Dobra stara pakračka „drvna“, dobri stari „Papuk“...
Preletite li pogledom po Perinoj radionici, vidjet ćete razne alate koje napravi sam. "Neke stvari koje izrađujem, recimo baš to oružje, imaju zakrivljene plohe koje ne mogu ići na strojeve, traži se ručni rad i kalup pa to valja izraditi i napraviti“. Sve što napravi, kaže, objavi na internetu. Osim Facebook stranice, koja mu je glavni način promocije, aktivan je i preko bloga, drži da je to put kojim će sačuvati bazu podataka i proizvoda, jer sutra se možda nešto promjeni u njegovu korist pa posao zaživi...
Osim izrade i do
rade Pero ima i ideju. Inovator je, kaže, glava ga boli od ideja i žalosti istovremeno. Ideja ima, love za realizaciju baš i ne. Sjekira u med zamalo je upala 2008. godine kada mu je čovjek iz Engleske ponudio da izrađuje rekvizite za japanske borilačke vještine, on bi tražio tržište i pružao logističku potporu, a Perino je bilo samo da se posveti izradi, no posao je uprskala recesija.
Danas mu radionica liči na malu Aziju. Mačeva, noževa, šurikena, nema čega nema. Posebno voli istaknuti japanski samurajski mač koji radi posebnim načinom, gotovo je u dlaku istovjetan originalu. Izgledom kao pravi, a ustvari je drvena replika namijenjena treningu. „Mogu slobodno reći da jedini na svijetu radim mač na taj način. „Kvaka“ je u originalnom uvezu drške mača. Čak su me i Kinezi počeli kopirati pa su počeli vezati drške na drvenim mačevima. Ima ih posvuda, od Australije do Amerike. Neke sam ponio i u Japan kad sam išao na usavrsavanje u kod japanskih majstora Ninjutsu-a. Svojevremeno sam radio preko 20 vrsta mačeva za različite japanske tradicionalne škole mačevanja kojih ima preko stotinjak i uglavnom svaka ima točno propisanu formu mača“.
Za izradu oružja rabi uglavnom grab, nekad alatno industrijsko drvo, struktura mu je jedinstvena, nema većih oštećenja od udaraca, kompaktan je...objašnjava nama kojima je grab samo obično drvo poželjno za ogrijev.
Volju za radom nije iz
gubio, nadu također. Žali za periodom sa samog početka stoljeća kada je bila prilika da unovči znanje dok su japanske vještine bile „in“, danas su u modi nove stvari, interes javnosti „šeta“... Svjestan je da kapitala nema, ljudi su bez novca pa odradi tek pokoju narudžbu da popravi kućni budžet.
Dok je tako, mora se zadovoljiti činjenicom da svaki „dolar“ koji „uleti“, uz njega razveseli i njegovu obitelj. Pero je dobar muž supruge Jadranke i još bolji tata 10-godišnje Petre. Nek je zdravlja, para i posla će biti. Ako ne u svijetu, onda kod kuće. Najbolja reklama svakom majstoru je dobro odrađen posao, a Pero svoj ne zna loše odraditi. I onda ga još okači na „fejs“. Ne mo`š propasti i da hoćeš...