U srijedu 15. srpnja umro je Josip Straga Bepi čije će ime zlatnim slovima ostati upisano u novijoj povijesti Lipika, ponajviše zbog zasluga u najtežim i najkrvavijim, ratnim devedesetim godinama u kojima je svoj grad branio, obranio i oslobodio od neprijatelja. Iako je Bepi otišao prerano, u 67. godini, bogat život i djela koja je ostavio iza sebe garancija su da ga Lipik nikada neće zaboraviti.

Bio je oštar i britak, odvažan i provokativan, živio je „brzo i žestoko“ i kao takav uvijek bio zanimljiv. Nama klincima u prijeratnim godinama bio je legenda jer je uvijek vozio nabrijane i „bijesne“ motore, a legendarne su njegove anegdote i bliski susreti s ondašnjom milicijom.
U ratnim godinama Bepi je definitivno jedan od heroja Lipika, malobrojnih, hrabrih ljudi koji nisu kalkulirali nego su od prvog dana, s puškom u ruci stali u obranu svoga grada i Hrvatske. Dok se sa suborcima žestoko suprotstavljao neprijatelju, u isto vrijeme su organizirali evakuacije obitelji i starijih civila iz grada koji je u kasnu jesen 1991. godine gotovo u potpunosti okupiran, ali Bepi nikada nije dozvoljavao da se govori o „padu“ Lipika. Pad je za njega podrazumijevao kapitulaciju i potpuno povlačenje što se nije dogodilo jer su se hrvatski branitelji pred silom neprijateljskog 5. korpusa JNA samo povukli na pričuvne položaje na Taboru gdje su držali liniju i odakle su nastavili pružati otpor, sve do početka prosinca i akcije oslobođenja Lipika.

O Bepijevim ratnim akcijama i poduhvatima sigurno se mogla napisati vrlo zanimljiva i dinamična knjiga. Umjesto toga Bepi je kao prvi predsjednik Udruge branitelja Lipika 1991. godine. odlučio napraviti knjigu o obrani Lipika. U intervjuu koji smo radili u prosinac 2016., a koji je objavljen u Compasu“, na tu temu mi je rekao: „Želja nam je bila da odamo počast upravo tim ljudima, pravim herojima koji su iskazali nevjerojatnu hrabrost i koji su dali svoj život za slobodu. Ideja je bila da što je moguće više približimo osobnosti tih ljudi, njihovo razmišljanje, kao i djelovanje u ratnim operacijama. To su ljudi koje smo dobro poznavali, s kojima smo u ta teška vremena sve dijelili i njihova pogibija je za sve bila i ostala veliki udarac i gubitak. Zato je naša želja, ali i obaveza bila da trajno oživimo uspomenu i sjećanje na njih i njihovu hrabrost“.

Bepi je okupio dva vrsna povjesničara, profesore Stjepana Benkovića i Branka Križana koji su odradili oko 300 intervjua. Konačan rezultat njihovog zajedničkog rada je knjiga „Kako se branio Lipik“ koja je Bepijeva najveća i vjerojatno najvrjednija poratna ostavština. Ova vrlo kvalitetna knjiga koja na 480 stranica kompletno obrađuje vrijeme neposredno prije izbijanja rata u Lipiku, kao i ratno vrijeme te veličanstvenu akciju oslobađanja grada, promovirana je 2. prosinca 2016. godina. Dan kasnije na središnjem gradskom trgu otkriven je spomenik poginulim hrvatskim braniteljima, čija izgradnja je također bila Bepijeva ideja i inicijativa. Spomenik se sastoji od više reljefno složenih mramornih ploča ukupne veličine 2 x 2 metra i na njemu su uklesana imena 38 poginulih branitelja Lipika.

„Nakon 25 godina smo otkrili i spomenik svim poginulim braniteljima Lipika 1991. godine što je također važno kako bi ispričali našu ratnu istinu i kako bi imena onih koji su dali život za Lipik i Hrvatsku ostala trajno upisana i nikada zaboravljena. Osobno sam oduševljen knjigom jer s ponosom možemo konačno reći da imamo vrhunski povijesni materijal sabran na jednom mjestu. Mislim da se malo gradova može pohvaliti tako dobrom knjigom u kojoj je tako temeljito obrađena tema Domovinskog rata. Baš to zapisivanje povijesne istine je ključno kako se ona ne bi zaboravila i kako se ne bi doveli u situaciju da nam povijest pišu neki koji o njoj vrlo malo znaju.

Zato sam na promociji rekao da smo mi ovdje imali, i još uvijek imamo, apsurdnu situaciju gdje je za vrijeme rata u Lipiku bilo nešto kao obrnuti lijevak. Sa svih strana smo bili u polu okruženju, bili smo malobrojni i samoorganizirani, a kako su godine prolazile tako se taj lijevak okretao naopačke, to u početku usko grlo je postajalo sve šire i, s vremenom, što smo išli iz tog lijevka van to je bilo više branitelja i više naše vojske. Sad kad govorimo o ratu u Lipiku ispada da imamo more ljudi. Pokušali smo tome stati na kraj, da sva događanja stavimo u knjigu, pa neka svatko vidi stvarno stanje 1991. godine.
Ovom knjigom smo htjeli naglasiti još jednu važnu stvar, a to je važnost našeg ratišta. Mi smo 91. u Lipiku zaustavili moćnog, brojnog, jakog i dobro opremljenog neprijatelja. U Lipiku su zaustavljeni u daljnjem proboju, a cilj im je bio izbiti do Virovitice, na granice zamišljene tvorevine velike Srbije. Da se to kojim slučajem dogodilo to bi sigurno utjecalo na razvoj rata u cijeloj Slavoniji i Hrvatskoj jer bi Hrvatska praktički bila prepolovljena i sigurno bi u nastavku rata bilo puno teže gradovima i braniteljima na istočnim bojištima“, rekao je Bepi u ranije spomenutom intervjuu.

Da je kojim slučajem napisana ona knjiga o Bepijevim ratnim avanturama i akcijama, u njoj bi sigurno bio obrađen i događaj iz 20. rujna 1992. kada su Bepija, na UNPROFOR-ovom kontrolnom punktu u Poljani, nasilno i mimo njegove volje priveli, praktički oteli vojnici kanadskog bataljuna. O tom incidentu pisao je i naš List pa iz teksta koji je objavljen u Pakračkom listu broj 8 doznajemo da je „…prema osobnoj izjavi i iskazima svjedoka nasilno izvučen iz automobila, dobio nekoliko udaraca, pokušao pobjeći, ali su ga kanadski vojnici mimo njego volje zadržali u unutrašnjem prostoru kontrolnog punkta u koje nitko nije imao pravo pristupa. Sve to je bio povod za veliku gužvu tog popodneva u Poljani“. Vrlo brzo se kod kanadskog punkta okupilo oko 200 nezadovoljnih, nenaoružanih civila, ubrzo je stigla i policija iz Lipika i Kutine. Atmosfera je bila toliko napeta da su Kanađani cijevi svojih pušaka, čak i mitraljeza usmjerili prema okupljenim civilima. „Nakon mukotrpnih pregovora između kanadskog zapovjedništva, policije i ljudi iz MZ Poljana, sve je završilo nakon četverosatnog natezanja, mirno i bez posljedica“, navodi se u članku.
Kanađani su na kraju pustili Bepija uz isprike, posuvši se pepelom krivnje.

I ova crtica iz njegovog života ukazuje na još jednu Bepijevu odliku, a to je nepokolebljivost zbog koje se pred nikim nije povlačio. Vrijedi to i za opaku bolest s kojom je ratovao posljednjih 6 godina. Ni njoj nije dao da upravlja njegovim životom, njegovi prijatelji kažu da je praktički do posljednjih dana, usprkos sve vidljivijim tragovima te borbe, Bepi bio pun energije, imao je planove i nije tražio ni trebao nikakvo sažanjenje. Naprotiv, ničime nije dao da ga se doživljava kroz tu bolest. Iako je bitku s njom na kraju izgubio, u duhu onog njegovog oštrog protivljenja riječi „pad“ Lipika, zaključit ću da, usprkos smrti Bepi nije kapitulirao nego se i ovaj put samo povukao na „pričuvni položaj“…

Počivaj u miru i neka ti je laka hrvatska zemlja za koju si se borio!!!

FOTO: Lipički Compas, Željko Gašparović, privatna arhiva