piše: Mario Tušek, voditelj muzeja

Vjerojatno ne postoji niti jedna osoba koju zanima vojna i ratna povijest, a da nije čula za baruna Franju Trenka i njegove pandure. Većinom su čuli o njegovim ratnim vještinama i o burnom životu, ali možda malo njih izvan Pakraca zna da je u Pakracu nakon kupnje vlastelinstva, prema riječima nekih povjesničara, sagradio i veliku vojarnu, novačio velik broj Pandura te neko vrijeme i boravio u Pakracu.

Vojarna koju i danas nazivamo Trenkov dvor, građena je kao barokni četverokutni dvorac s otvorenim atrijem gdje su donje prostorije služile kao ostave, oružarnice i konjušnice, na katu su bile spavaonice, a u podrumu zatvor. Zgrada je tijekom vremena mijenjala svoju ulogu tako da je jedno vrijeme bila i bolnica, zatim škola, pa opet vojarna, a poslije Drugog svjetskog rata pa sve do 2002. godine školska zgrada. Danas je nažalost napuštena i zaštićena te tako čeka neke nove stanare.

Ali vratimo se mi Trenku i njegovom dolasku u Pakrac koji i ne čudi kada se zna da je nakon odlaska Osmanlija na području Slavonije, u gorju Papuka, Psunja, Krndije, Požeške i Dilj Gore ostao velik broj hajduka od kojih se veliki broj njih bavio pljačkom i razbojništvom. Franjo Trenk ponudio je carici Mariji Tereziji rješenja problema razbojništva u Slavoniji, a to je i uspio jer je dio hajduka unovačio u svoju pukovniju, a dio riješio na različite načine pri čemu se nije ustručavao primijeniti niti rigorozne metode kako bi smanjio razbojstva na najmanju moguću mjeru. Vrlo brzo Trenk je mobilizirao oko 1000 ljudi iz Slavonije i Srijema te ih pod zastavom Marije Terezije poveo na ratišta Pruske, Francuske i Bavarske. Opremanju pukovnije pomogla je kruna i pojedini vlastelini, dok je na ratištu vrijedilo pravilo da se pukovnija sama financira od ratnog plijena, a osvojene gradske blagajne, topove i zastave imale su obavezu dati kruni. Takvim načinom ratovanja Trenkovi panduri došli su na glas kao neustrašivi ratnici o kojima su se ubrzo počele širiti i legende.

Kasnijim proučavanjem načina Trenkovog ratovanja došlo se do spoznaja da se Trenk u ratovima služio raznim trikovima i za to vrijeme nekonvencionalnim načinom ratovanja. Već pri izboru odjeće i opreme kopirao je izgled Osmanlijske vojske kako bi unio dodatni strah i kaos svojom pojavom, a nije mu bilo niti strano osvojiti grad prerušen u žene ili svećenike. Surovost u ratnim sukobima na kraju ga je i stajala smjene, a na kraju i suđenja gdje je jedna od optužbi bila i surovost u ratu, ali i prema svojim vojnicima i podčinjenim zapovjednicima.

Ovo je samo mali rezime o barunu Trenku i prikaz nekih od eksponata na tu temu, a naši posjetitelji prilikom svakog posjeta našem muzeju, dobiju još više informacija o ovom velikom vojskovođi i njegovim pandurima jer je jedan kutak muzeja posvećen upravo njima.