Pišu: Jelena Hihlik, Monika Lucić-Fider i Duško Kliček
Nakon borbe s teškom bolesti preminuo je u 54. godini života Stjepan - Stipa Benković, profesor i povjesničar, naš sugrađanin i prijatelj, čovjek koji je u svom prekratkom životu dao nemjerljiv doprinos istraživanju i zapisivanju bogate, ali i još uvijek nedovoljno istražene povijesti Pakraca i Lipika. Osim istraživačkog i spisateljskog rada njegov, možda i najveći doprinos otkrivanju i zapisivanju povijesti ovog kraja je i što je okupio istomišljenike i zaljubljenike u prošlost, koji su pod njegovim vodstvom postali prepoznatljivost ovog kraja i vjerujemo, naša trajna vrijednost.
Stjepan Benković bio je jedan od idejnih začetnika i utemeljitelja te jedini predsjednik Povijesnog društva Pakrac-Lipik koje je osnovano 9. listopada 2003. godine. Koliko je bio nezamjenjiv u toj ulozi dovoljno govori činjenica da je cijelo vrijeme od osnivanja društva on bio i ostao jedini predsjednik kojeg su članovi birali. Inicirao je i uređivao časopis Društva pod nazivom Zbornik povijesnog društva Pakrac-Lipik. Prvi broj izašao je 2004., a do ovog trenutka brojimo ukupno 11 Zbornika – u njima se objavljuju članci koje su pisali povjesničari, ali i povjesničari amateri, a sve teme vezane su uz zavičajnu povijest Pakraca i Lipika. Stjepan je bio svjestan zanemarivanja ovog našeg prostora po pitanju povijesnih i drugih srodnih istraživanja i zbog toga je inzistirao na objavljivanju Zbornika, boreći se često i s financijskim konstrukcijama, ali i rokovima i često „preopuštenim“ autorima članaka.
Potaknuo je ideju o potrebi izdavanja Zavičajnih udžbenika u kojima se obrađivala zavičajna povijest za 5., 6., 7. i 8. razrede – ponovno je bio u ulozi autora i urednika, a udžbenici su se tiskali i u školama besplatno dijelili kako bi nastava zavičajne povijesti bila što kvalitetnija. Nakon osnovne, s kolegom Brankom Križanom udžbenici zavičajne povijesti realizirani su i za nastavu povijesti u Srednjoj školi Pakrac. Jedinstven je ovo primjer u cijeloj Hrvatskoj približavanja zavičajne povijesti učenicima jer se kao takva ona na razini škola učila ovisno o znanju i kreativnosti učitelja i profesora, a nikakvi materijali za predavanje iste nisu postojali. Kao predsjednik Društva inicirao je i izdavanje nekoliko povijesnih knjiga zavičajne tematike: Učiteljska škola u Pakracu (1871.-1965.) autorice Elvire Ančić, Graditelji, glumci, sokoli te Česi u Pakracu, Prekopakri i Lipiku autora Siniše Njegovana Stareka.
Zahvaljujući upravo energiji i entuzijazmu našeg Stjepana, Društvo se aktivno uključilo u očuvanje baštine i na druge načine – članovi i simpatizeri društva odradili su niz dobrovoljnih radnih akcija u kojima se počelo s uređenjem Starog grada Pakraca, zatim uređenjem okoliša oko trolisne gotičke crkve u Tornju (sv. Pantelejmon). Kod crkve u Tornju Društvo je na čelu sa Stjepanom odradilo nebrojeno puno radnih akcija, uredilo put do crkve, okoliš, čak su bile postavljene i nove drvene klupe, koševi te zasađeni čempresi. Također Društvo se uključilo i u uređenje crkve sv. Ivana Nepomuka u Pakracu ali i krenulo je uređivati seoski mlin u Šumetlici, jedini preostali takav mlin od nekada mnogobrojnih na našem području. Kada biste uvidjeli da postoji neki baštinski lokalitet kojeg treba urediti i na taj način očuvati, a nitko drugi to nije radio - Stjepanu nije trebalo puno da skupi ekipu te ih organizira i svakome pronađe pravi zadatak. Motorka, traktor, trimeri – osim olovke i tipkovnice, to su bili alati kojima su članovi Povijesnog društva često rukovali.
Kao profesor i nastavnik povijesti utjecao je na generacije i generacije učenika u Srednjoj i Osnovnoj školi u Pakracu te Osnovnoj školi u Lipiku. Poučavanje je bilo njegov pravi poziv i svi njegovi učenici kažu kako je znao približiti povijest na zanimljiv i vrlo živ način te je tako razbijao čestu predrasudu da je povijest dosadna. Neprestano je dokazivao kako učenje povijesti može biti zanimljivo i povezano sa svakodnevnim životom pa je slijedom toga sa svojim prijateljima osmislio danas nadaleko i naširoko poznatu povijesnu krčmu Kod veprove glave koja se po prvi put organizirala za Sajam Slavonski banovac u Pakracu. Želja mu je bila oživjeti povijest sa starih požutjelih dokumenata, vratiti se u vrijeme srednjovjekovlja te približiti kuhinju i svakodnevni život tog vremena svima – onima koji su zaljubljenici u povijest, ali i prosječnom čovjeku koji ne zna puno povijesnih činjenica.
Osim što je autor većeg broja članaka u Zborniku Povijesnog društva Stjepan je i autor nekoliko knjiga: Poginuli branitelji u Domovinskom ratu: Pakrac - Lipik 1991. – 1995., koju je napisao zajedno s Brankom Križanom zatim ponovno zajedničke knjige Kako se branio Lipik. Također napisao je zajedno s Mariom Baraćem dva izdanja monografije 100 godina Dječjeg doma u Lipiku.
Stjepan je bio veliki zaljubljenik u povijest, pogotovo onu zavičajnu i približavao ju je svima na različite moguće načine. Njegova stručna ostavština je ogromna, više projekata koje je pokrenuo nije uspio završiti (Zbornik povijesnog društva Pakrac – Lipik broj 12, prijevod kanonskih vizitacija sa latinskog za župe Pakrac, Gaj i Čaglić, različite knjige u pripremi), a godinama je ponovno u koautorstvu s profesorom Brankom Križanom radio na za njega vrlo važnom projektu knjizi o 76. samostalnom pakračkom bataljunu. Istraživanja, prikupljanje intervjua i osobnih ratnih svjedočanstava, „kopanje“ po raznim arhivima sve je to bio njegov posao koji je radio s ljubavlju i zanimanjem.
Ono što smo ostavili za kraj, ali rekli bismo zato jer je najvažnije – Stjepan je kao čovjek bio iskren, duhovit, pozitivnog duha i energije. Bio je pojedinac koji je znao okupiti druge ljude oko sebe čime je napravio ogromne pomake i u istraživanjima, stručnom radu ali i u dijelu aktivnog očuvanja baštine koju šira javnost inače nije znala dovoljno cijeniti. Bio je skroman i samozatajan, čovjek kojega u radu i životu nisu pokretale taština i želja za javnim priznanjima – već iskreno vjerovanje u ono što radi, a zbog čega je oko sebe i okupio tako dobru i vjernu ekipu. Nemoguće se oprostiti od Stjepana Benkovića, a praznina koju ostavlja iza sebe je tolika da će je teško biti ispuniti. Bio je jedan, jedinstven i tuga zbog njegovog odlaska u tako ranim godinama je prevelika. Možemo se samo nadati da je na nekom boljem mjestu i obećati mu da ćemo projekte koje je započeo pokušati nastaviti i završiti i na taj mu se način možda barem dijelom odužiti za sve ono što je za nas i ove naše zajednice napravio.
