Mirčeta i njegovu suprugu Venesu upoznao sam još tamo početkom tisućljeća na Evanđeoskom teološkom fakultetu na kojemu smo skupa studirali. Veseo i srdačan, otvoren i pristupačan, uvijek je bio zahvalan za podružiti se, popričati, izaći na piće, otići u kino. Oduvijek mu je vjera bila najvažnija, ali moglo se s njim popričati o bilo čemu, ni od jedne teme nije zazirao i nikad se kod njega nije osjetila osuda ili odmak prema neistomišljenicima. Bio je isti, bez obzira na to družio se sa svojim vjernicima ili s ljudima koji nisu naročito skloni odlasku u crkvu. Ni slutio nisam da ću s tim rođenim Makedoncem jednog dana biti sugrađanin u Pakracu niti da će on biti pastor ovdašnje baptističke crkve. A još manje da će jednog dana sa svojom dragom Venesom imati čak šestero djece.

Zanimalo me kako izgleda život s toliko djece. Prva riječ koja mu je pala napamet bila je, „glasno“. Djeca, kaže, ne dođu odjednom, tako da se navikavaš i prilagođavaš situaciji u hodu, posložiš sebe, pa njih, napraviš svoju rutinu, pa njihovu. „Ujutro se budimo za školu, prvo supruga i ja, pa onda budim njih. Odem im gore u sobe i budim ih jedno po jedno; uzmem ih u naručje i spuštam u kuhinju, gdje ih čeka Nesquik. Kad poslužim jedno dijete, odlazim po drugo, pa po treće, četvrto, osim ako se netko od njih ne probudi ranije, pa siđe sam. Nakon toga idu na umivanje, pranje zuba, oblačenje. Najstarijeg sina Ezru šaljemo ranije, kako bi stigao na bus za Daruvar, gdje je upravo završio prvi razred srednje škole za agroturističkog tehničara, nakon čega i ostale ispratim u školu. Supruga Venesa (djevojački Husak, rodom iz Daruvara) već u sedam ujutro kreće kako bi stigla u Kutinu, gdje predaje latinski u Srednjoj školi Tina Ujevića, a istovremeno je i koordinatorica za državnu maturu“, opisuje Mirče tipičan početak dana u svojoj obitelji.

Kad isprati djecu, baca se na usisavanje, pranje i slaganje suđa, a zatim kreće s pripremanjem ručka. Prije, kaže, nije znao ništa o kuhanju, ali čovjek vremenom nauči. Djeca jedu po povratku iz škole, a on sa suprugom, kad se vrati s posla. Zatim ona preuzima djecu, a on se može posvetiti svojim obavezama. Tada može pripremati propovijedi, razgovarati s ljudima ili otići odraditi nešto, već prema potrebama, a obaveza se uvijek nađe.

Želja za djevojčicama krivac za brojnu obitelj

Kaže kako nisu planirali imati toliko veliku obitelj, već dvoje, troje djece, a najveća mu je želja bila dobiti kćer, budući da dolazi iz obitelji u kojoj ih je bilo tri sina, od kojih je on najstariji. „Rođen sam 1983. u Strumici, u Makedoniji. Tijekom odrastanja, s braćom se nisam baš uvijek najbolje slagao, pa sam valjda i zbog toga poželio jednog dana dobiti kćer. Venesa je s druge strane odrastala u obitelji u kojoj je imala pet sestara i nijednog brata“, opisuje njihove jednopolarne obitelji.

Iako je silno želio kćer, prvo su dobili sina Ezru koji im je došao nakon teške suprugine bolesti i operacije, nakon koje je postojala bojazan da neće niti moći zatrudnjeti. Zato su ga odlučili nazvati Ezra, što znači „Bog nam je pomogao“, jer bez Božje pomoći ona ne bi uspjela preživjeti. Nakon par godina dobili su još jednog sina, Joela. Iz trećeg pokušaja napokon im je stigla toliko željena curica, koju su nazvali Aria i koja im je svojim dolaskom donijela iznimnu sreću.

Mama i tata s djecom: Ezra (16), Joel (12), Aria (11), Abel (9), Nola (7) i Amos (9 mj.)

Mirče se toliko radovao djevojčici da je poželio još jednu, međutim iz četvrtog pokušaja stigao im je novi sin, Abel. Želja za još jednom curicom nije jenjavala i naposljetku im se ispunila, jer kao peta po redu u obitelji Manavski rodila se Nola. Nakon toga, dugo su razmišljali o tome žele li još jedno dijete, a prevagnula je želja supruge, koja je osjećala da im želi podariti još jedan mali blagoslov. Iako su opet htjeli curicu, čime bi se omjer snaga izjednačio na 3:3, rodio se mali Amos.

„Kad smo djeci priopćili da čekamo još jednu bebu, počela su plakati od sreće. Bilo nam je iznimno drago i pomalo nevjerojatno što su nakon saznanja o Venesinoj trudnoći i o dolasku nove bebe u obitelj bili toliko sretni. Grlili su mamu, bio je to jedan prekrasan trenutak. Sin Abel jedini je navijao da beba bude dečko, svi ostali bili smo za curicu. Kad smo saznali spol i rekli djeci da će dobiti bracu, Abel je počeo vrištati, derao se, skakao po kući, ludio je, nije se mogao smiriti“, podsjeća se Mirče.

Kad se najmlađi član obitelji rodio, očarao ga je svojom pojavom. „Da sam ga mogao nacrtati, zamisliti, ne bi bio takav. To je toliko veselo dijete, ne prestaje se smijati, radostan je bez prestanka. Sva ostala djeca jako ga vole, uzimaju ga, igraju se s njim, žele biti s njim. On je nešto prekrasno, nešto fantastično, nezamislivo“, priča ponosni otac.

Amos prati mamu na posao

Berem rajčicu i spavam

Priča kako je biti pastor odgovoran posao, no odmah se ispravlja, govoreći kako to nije posao, već poziv. „Rođen sam u kršćanskoj obitelji i odmalena sam odlazio u Evanđeosku, protestantsku crkvu. U crkvi sam bio redovit, odlazio sam na omladinske sastanke, družio se s ostalim vjernicima. Kad je došlo vrijeme odabrati srednju školu odlučio sam se za elektrotehničku, programerski smjer, a ta je škola bila u Bitoli. Tada sam se odvojio od obitelji i od crkve, otišao u drugi grad. Bilo mi je to posve novo iskustvo, a i drugima, učiteljima i školskim kolegama ja sam bio drugačiji. Stalno su me ispitivali iz kakve sam to crkve, kakvi smo mi, što radimo, u što vjerujemo. Ja bih im rado odgovarao na njihova pitanja“, opisuje Mirče svoje srednjoškolske dane.

Kad je bio na zadnjoj godini, postajalo mu je sve teže. Kao mlad čovjek poželio je probati ono što dotad nije – što mu to svijet ima za ponuditi. Nakon što je završio školu i iz Bitole se vratio kući, počeo je svaku noć izlaziti. „Skupio sam ekipu i svaku večer išli smo u drugi kafić. Počeo sam izlaziti, piti, a u meni se rodila velika želja i potreba da se tučem. Otkud je to došlo, ne znam, ali navečer prije izlaska pustio bih si rock'n'roll i tako se nabrijavao na tuču“, kaže. Bio je mlad, pun hormona, jak od svakodnevnog rada. Ipak, iako je tražio nevolje, na kraju se nikad nije potukao, a iako je pio alkohol, uvijek bi stao na vrijeme, tako da se nikad nije ni napio.

Inače Mirče dolazi iz poljoprivredne obitelji u kojoj se oduvijek puno radilo. Sadili su povrće, imali su pod nasadima njive na otvorenom, kao i plastenike. Tata je vidio što se počelo događati s njim i dao mu dozvolu za izlaske, pod uvjetom da ako ga bude budio u tri, četiri sata ujutro zbog posla, nema odbijanja, što je Mirče prihvatio.

U svom novom plasteniku u Pakracu

„Tako bih izlazio svaku večer, bio bih vani do jedan, dva ujutro, a tata bi me budio u tri, četiri i išli smo raditi. Nikad nisam rekao „ne“, „neću“ ili „ne mogu“. Sjećam se jednog trenutka kad sam u plasteniku brao rajčicu, berem ju i spavam, ali nisam se dao, bio sam jak i tvrdoglav. Navečer se presvučem za spavanje, a prijatelji dolaze po mene u dvorište, kucaju mi na prozor, zovu me van. Pogledam tatu, on pogleda mene i gleda što ću napraviti, pita me, nećeš valjda ići? Ja kažem, tata, sramota da ne idem. Dečki su se žrtvovali, došli po mene, neću ih sada ostaviti na cjedilu“, podsjeća se. Skinuo bi se iz pidžame, obukao i otišao. Tako je svaku večer tri mjeseca tvrdoglavo, uporno izlazio van.

Iako je noćima izlazio i provodio vrijeme po kafićima, nedjeljom ujutro otišao bi u crkvu, gdje nitko osim njegovih roditelja nije znao kako živi. U jednom trenutku, pastor je najavio konferenciju u Rumunjskoj, a njegov je tata pastora zamolio da ga povede sa sobom, jer, rekao je, „sin mi odlazi od Boga“. „Bio sam svjestan toga, znao sam što radim i kako živim i da ne mogu sjediti na dvije stolice te da uskoro moram donijeti odluku – ili ću skroz otići u svijet i ostaviti Boga ili ću se vratiti nazad. Koliko god dobar glumac bio, ne možeš tako nastaviti. Ipak, još uvijek sam bio tvrdoglav“, priznaje.

Bio sam tvrdoglav, ali Bog je tvrdoglaviji

Jedne su večeri tako u Rumunjskoj sjedili u svojoj sobi, nekoliko crkvenih starješina, pastor i on. Dok su se molili, u sebi je pomislio – „Bože, o tebi znam puno. Čitav sam život u crkvi, propovijedao sam, čitam Bibliju, ali tebe nikada nisam doživio“. Kad je došao red na njegovu molitvu, osjetio je kako je došao do životne prekretnice i tad je pred svim tim ljudima počeo ispovijedati svoje grijehe. „Molio sam bez prestanka i što sam više to iznosio iz sebe, to sam veću slobodu doživljavao. Molio sam i nisam mogao stati. Molim se, a ljudi oko mene plaču. Pomislio sam, ljudi, zašto plačete?“, kaže o presudnom trenutku svog života.

Što je više molio i iznosio svoje grijehe, to je veći mir i slobodu od Boga dobivao, a kad je molitvu nakon sat i pol vremena završio, osjetio se slobodnim, čistim i mirnim. Te noći nije mogao spavati, već je čitao Bibliju. Kad su se vratili kući, mama i tata bili su sretni što ga vide i krenuli su ga uzbuđeno ispitivati kako je bilo. „Ja sam rekao samo, pa dobro. Mama me pogledala i rekla, Mirče, ti nisi isti. S tobom se nešto dogodilo, ti si se promijenio, reci nam što je bilo. Onda sam im rekao da sam doživio Boga i da je Bog promijenio moj život“, kaže.

Nakon toga, sa svojih 19 godina, dobio je poziv od Boga da ide studirati teologiju. Prethodno mu je želja bila ići na elektrotehnički fakultet u Sofiju, za što se i pripremao. „Kad sam čuo taj Božji poziv, rekao sam mu „neću“. Inače s Bogom imam takav odnos da pričamo i sve mu kažem. Bože, ne volim teologiju i ne volim teologe. Upoznao sam ih, uopće mi se ne sviđaju. Ne volim njihovo filozofiranje ni njihove priče, njihova prepucavanja, pametovanje. Ne želim ići studirati teologiju“, proradila je u Mirčetu opet tvrdoglavost.

Nakon toga, isti mir onaj mir koji je od Boga dobio, nestao je, a zamijenio ga je nemir. „Tvrdoglav sam bio, ne dam se ja, ali ne da se ni on. Kada iskusiš nešto nadnaravno, prekrasno, nešto što dotad nikad nisi doživio, pa to odjednom opet nemaš, više nisi isti čovjek. Ne možeš živjeti bez toga, život nije isti. Tako ja više nisam mogao živjeti bez Božjeg mira. Kad više nisam mogao izdržati rekao sam Bože, dobro, hoću. Bio sam tvrdoglav, ali on je tvrdoglaviji od mene“, kaže. Otišao je do svog pastora i rekao mu kako je dobio poziv od Boga da ide studirati teologiju, a pastor mu je preporučio Evanđeoski teološki fakultet u Osijeku, gdje je na kraju i završio.

„Šanse da preživi su jedan posto“

Još za vrijeme fakulteta, plan je bio da se nakon diplomiranja vrati u Makedoniju, gdje će oženiti Makedonku i raditi kao pastor. „Dok sam bio u Osijeku, nakon što sam upisao drugu godinu, na fakultet je došla jedna Daruvarčanka. Ubrzo smo se sprijateljili, bila je jako ugodno društvo. Nakon prijateljevanja, krajem školske godine smo prohodali, a nakon otprilike godinu dana se i zaručili. Šest mjeseci kasnije vjenčali smo se u Makedoniji i odmah se vratili u Hrvatsku. Ja sam tad već završio fakultet, ali ona je trebala odraditi još jednu godinu“, priča Mirče.

„Mjesec dana nakon vjenčanja, Venesu je uhvatila neka slabost. Dok je hodala ispred mene, počela se rušiti, uspio sam je nekako uhvatiti, a ona je zatim ispovraćala ogromnu lokvu krvi“, priča Mirče o tim zastrašujućim trenucima. Nakon pregleda u osječkoj bolnici, mislili su da je u pitanju čir te su je poslije bolničke obrade pustili kući. Nakon tjedan ili dva, ponovila se ista stvar, samo što ovaj put krv nije bila crna i zgrušana, već svjetlija. Poslije tog drugog pregleda, dijagnosticirali su joj Divertikulitis duodenum. Kad je liječnik ustanovio da se problem nalazi na jako nepristupačnom mjestu, počeo je psovati. Rekao je da se mora operirati te da će za operaciju zbog njezine kompleksnosti zadužiti šefa kirurgije.

Sa suprugom Venesom

„Operirana je na moj rođendan, 18. siječnja, a operacija je trajala četiri sata. Kirurg je rekao kako je operacija bila teška i dodao da su šanse za oporavak jako slabe. U isto vrijeme nazvali su njene roditelji i njima rekli da su šanse da preživi jedan posto. Rekli su im neka dođu, da budu uz nju i da se oproste“, prepričava Mirče najteže trenutke svog života.

Odmah nakon operacije, iako joj je cijeli trbuh bio razrezan i trpjela je strašne bolove, dizali su je i tjerali da hoda. Nakon toga još je dva mjeseca ostala u bolnici, dok se gušterača koja je bila upaljena nije oporavila. „Nije mogla jesti, piti, živjela je na infuziji, uslijed čega je spala na nešto preko 40 kilograma, bila je kost i koža, više nije imala snage ni za hodanje. Dok je bila u bolnici, posjećivao sam je jednom ili dvaput dnevno i to je bilo jedino što joj je moglo podići raspoloženje. Sav novac koji sam imao i koji su mi ljudi davali kako bi nam pomogli, trošio sam na cvijeće, koje sam joj nosio svakodnevno“, opisuje Mirče te traumatične dane.

Jedne nedjelje tako je dobio poriv dodatno je razveseliti. Obukao je svadbeno odijelo, stavio kravatu, parfimirao se, otišao do cvjećarnice po buket i takav krenuo u bolnicu. Neki dečki koji su sjedili ispred kafića, kad su ga vidjeli, dobacili su mu, „prijatelju, šta si ti toliko zgriješio“? Kad je takav došao na njen odjel, medicinske sestre počele su dozivati svoje kolegice da dođu vidjeti taj prizor. Tako je praćen s nekoliko medicinskih sestara u svadbenom odijelu došao do Venese i predao joj cvijeće, što ju je razveselilo i izmamilo nekoliko suza. Htio ju je raspoložiti i rastjerati joj crne misli. Na kraju se uspjela izvući i to bez ikakvih dugoročnih posljedica, za što Mirče zahvaljuje samo Bogu.

„Kad smo se vratili na fakultet, Venesa je bila u zaostatku s ispitima. Unatoč tome, u pola godine položila je sve ispite i predala sve radove s te zadnje godine i to tako dobro da je na kraju bila najbolja studentica na fakultetu, summa cum laude“, kaže. Istovremeno, Mirče je razmišljao što mu je činiti. Odlučili su da se u Makedoniju ne vraćaju, ali nisu znali što će dalje, gdje i od čega živjeti.

Propovijedi su nastajale na baušteli

„Tražio sam posao, ali nitko me nije htio uzeti, pogotovo jer se u to vrijeme recesije radio pritisak na poslodavce da zapošljavaju domaće ljude, a bilo je puno nezaposlenih. Srećom, naišao sam na jednog brata iz crkve koji se bavio građevinom i tražio je radnike. Javio sam mu se i uzeo me te sam tako postao građevinski radnik“, opisuje Mirče novo poglavlje u svom životu. Prvih mjesec-dva, bilo mu je jako teško, naporno i zahtjevno. U tom je razdoblju bio srdit na Boga. „Rekao sam, Bože, dao si mi poziv da idem studirati teologiju, a što sad ja radim? Kakve ovo ima veze s teologijom? Jesam li za to učio? Jesi li me za to pozvao?“, podsjeća se Mirče koji je u to vrijeme radio za satnicu od 15 kuna.

Tad su dobili Ezru, a Mirče je radio po cijele dane. Vikendima bi znao biti slobodan, a teško mu je padalo što bi ga se Ezra u to vrijeme znao uplašiti, kao da je stranac, toliko su se rijetko viđali. Na građevini je radio 5-6 godina, a u međuvremenu je dobio priliku raditi i kao pastor u Borovom Naselju, međutim pro-bono. Četiri je godine istovremeno radio na građevini i kao pastor. „Bilo je zahtjevno pripremati propovijedi, nisam ih stigao napisati. Tako bih, za vrijeme dok sam radio na građevini, razmišljao o biblijskim tekstovima i porukama te sastavljao propovijedi u glavi. Ta vještina propovijedanja iz glave proizašla je iz nužde, ali sad mi je drago što sam naučio na takav način propovijedati. Danas doduše za propovijedi radim natuknice, ali glavnina je i dalje zapisana u glavi“, otkriva pastor.

Na kraju je Bogu neizmjerno zahvalan na tom iskustvu, jer danas zbog njega zna gotovo sve građevinske poslove odraditi sam, bilo za sebe osobno, za crkvu ili druge ljude. Tako ga se u Pakracu može vidjeti sređenog, u odijelu i kravati, ali i poderanog, razmazanog i prljavog kako nešto radi i popravlja. „Nitko ne slaže kockice života tako dobro kao Bog“, poručuje pastor.

Venesa je u to vrijeme upisala magisterij, a istovremeno se brinula za djecu. Magistrirala je starozavjetnu teologiju, također summa cum laude, pri čemu je bila najbolji student i na prvoj i na drugoj godini. Vremenom je postajalo sve teže koordinirati građevinu s pastoralnim radom i obiteljskim obavezama. „Stao sam i rekao Bože, neću moći ovako vječno. Negdje u to vrijeme posjetili su nas tadašnji predsjednik baptističkog Saveza, Toma Magda i njegova supruga, Ksenija, koja je tad radila na fakultetu. Upitao nas je bismo li bili voljni raditi u nekoj od crkvi, a mi smo pristali na to“, kaže.

Ubrzo nakon toga otvorila se prilika u Pakracu, gdje je pastor bio Timothy Špićak, koji je ovdje služio 13 godina. Nakon što mu je supruga tragično preminula, nastavio je služiti kao pastor još godinu dana, ali više nije mogao. „Trebala mu je stanka, a crkvi u Pakracu novi pastor, pa se Toma Magda javio nama. Kod nas je princip takav da članovi crkvene zajednice biraju koga žele za pastora. Prednost se obično daje obiteljskim ljudima jer lakše je razumjeti ljude, njihove okolnosti, probleme, potrebe i brige ako i sam imaš obitelj“, pojašnjava Mirče.

Mirna oaza u Pakracu

„U Pakrac smo došli u rujnu 2013., upoznali crkvu i ljude, oni su upoznali nas i rekli smo da smo voljni probati i vidjeti kako će ići. Stažiranje traje godinu dana, nakon čega se crkva sastaje i odlučuju žele li da ostaneš, a istovremeno i ti imaš mogućnost razmisliti vidiš li se u toj crkvi. Nakon tih prvih godinu dana, razgovarali smo i odlučili ostati“, opisuje ključnu odluku.

Dok su još bili u Osijeku, Venesi se ponudila zanimljiva mogućnost, da kao stipendistica upiše doktorat na Sveučilištu u Zadru, a jedini uvjet bio je da si nađe mentora koji će s njom raditi pro-bono. Uspjela ga je pronaći u liku dr. Krešimira Šimića, koji je to rado prihvatio, a zauzvrat je tu i tamo dobio nešto makedonskog ajvara i ribe. „Kako sam tad još radio u Borovom Naselju, plaću nisam dobivao, ali ljudi su mi znali donositi štošta. Jedna baka je imala sina koji je bio strastveni ribič. Ona bi te ribe ponekad donijela nama, bilo je tu smuđeva, šarana, a dr. Šimić je volio smuđeve, tako da bismo ih mi proslijedili njemu“, opisuje Mirče tu neobičnu transakciju. Venesa je nastavila raditi na doktoratu i nakon što su prešli u Pakrac, istovremeno se brinući za djecu, a jedno vrijeme je bila i trudna. Bilo je to iznimno naporno, bilo je trenutaka kad je htjela odustati, ali unatoč svim otegotnim okolnostima i obiteljskim obavezama, na kraju je uspješno obranila svoj doktorat iz kroatistike.

„Sad se osjećamo kao pravi Pakračani. U početku smo živjeli u crkvenom stanu, ali kad se supruga zaposlila postali smo kreditno sposobni, pa smo u Ulici Ivana Gorana Kovačića pronašli kuću pogodnu za našu veliku obitelj, koju smo zatim uspjeli i kupiti preko APN-ovog kredita na 25 godina“, govori. Kaže kako su ovdje sretni, a iznimno je zadovoljan i svojom crkvenom zajednicom koja ga je sjajno prihvatila. Smatra kako je Pakrac odlično okruženje za podizanje obitelji, ne moram se brinuti hoće li se djeci nešto dogoditi, na putu do škole i natrag, a i sve je nadohvat ruke. „Sva djeca išla su u glazbenu školu, Ezra je svirao klarinet, Joel svira klavir, Aria flautu, Abel želi svirati gitaru, Nola bi voljela probati violinu, a za Amosa ćemo tek vidjeti“, dodaje uz smiješak. „Kako bi Pakračani znali reći, prevolimo ovo mjesto“, zaključuje.

Poruka za kraj

„Imam dvoje braće, jedan je u Bitoli, drugi u Švicarskoj, a ja sam ovdje. Imam mnogo rodbine razasute po zapadnim zemljama, od Italije, preko Njemačke, do Švicarske, otišli su za boljim životom. I iz Hrvatske su ljudi počeli iseljavati pa sam tako znao dobiti pitanje imam li što za poručiti ljudima koji razmišljaju o odlasku. Ja sam ovdje stranac koji je u Makedoniji ostavio svoju, mi kažemo „tatkovinu“. Bilo bi licemjerno od mene da ljudima kažem nemojte odlaziti, kad sam to i sam napravio. Umjesto toga, poručio bih, idite kamo god hoćete. Živite gdje god hoćete, ali nemojte od Boga otići“, kaže Mirče za kraj.

Dodaje kako je sretan i zahvalan na životu koji ima, na svojoj supruzi i djeci, na mjestu na kojemu se nalaze i svjestan je kako ništa od toga tko jest i što ima ne bi bilo da nije Boga, koji mu je prvi, glavni i najvažniji, koji blagoslivlja i sve stavlja na svoje mjesto.