županija Dan državnosti 2024

ruzica naslovna

Svi smo tijekom školovanja imali omiljenu osobu čije smo nastavne sate i predavanja pozorno slušali zato što su nas „kupili na prvu“ pa je tako i autoru ovog teksta, a vjerujem i mnogim drugima 80-godišnja učiteljica u mirovini Ružica De Zan sinonim za stručnu prosvjetnu radnicu te sjajnu pedagoginju i osobu. Ova istovremeno subjektivna i objektivna reportaža ujedno je i zahvala te iskaz časti što sam bio polaznik razredne nastave kojom je kormilarila. Nakon apsolvirane prve životne etape, učitelji i učiteljice su tu da nam nakon vrtića instaliraju znanja i sposobnosti kojima ćemo se služiti u budućnosti, a isto tako igraju ulogu drugog roditelja te sudjeluju u oblikovanju našeg odgoja, ponašanja prema drugima i prema pripadajućim nam obavezama. I tijekom ove reportaže imao sam osjećaj da sam još uvijek u učionici gdje slušam lekcije svoje učiteljice iz koje profesiju ne mogu izbiti ni mirniji niti ležerniji dani mirovine.

DSC09282-Custom
DSC09281-Custom
DSC09280-Custom
DSC09279-Custom
DSC09277-Custom
DSC09273-Custom
DSC09276-Custom

Prilaskom kući obitelji De Zan, pogled će vam zapeti na pokošenom i urednom dvorištu te nekolicini cvijeća različitih boja, a ukoliko imate sreće, pristojno i staloženo dočekat će vas i simpatična kujica Lora. „Nemoj ju samo podragati jer će se početi šmajhati pa je se nećeš moći riješiti“, nasmijala me Ružica već u startu kao prvašića kada je imenikom oponašala upravljač autobusa kojim bi nas povezla do školske kantine na gablec. Nakon čaja, reda slanog, slatkog i čašice razgovora, pristigao je i suprug Marijan (Marino) koji nam je smućkao smoothie od par vrsta voća te je sve bilo spremno za prionuti reportaži.

DSC09375 Custom

Učiteljica odmalena

Kako krenuti nego od početka, Ružica je rođena u Ramljanima kod Otočca. Obitelj je bila brojna, u kući je bilo veselo uz igru, pjesmu, ples i pratnju tamburice. „Nažalost, s tri godine izgubila sam oca. Kroz neko dogledno vrijeme život se opet vratio među nas i ipak sam imala lijepo djetinjstvo. Voljela sam gledati kroz prozor kako učiteljice vode svoje učenike u šetnju i prozivaju ih poimence pa bih poslagala našu obuću u red po dva komada, dala im imena i prozivala Ivicu, Anu i slično. Improvizirano sam “pisala“ kredom po pločici na kojoj je visjela spužvica, kažu kako sam već u četvrtoj godini života izrazila želju postati učiteljica kad budem velika“, prepričala je Ružica.

Iz Like je s osam godina doselila u Pakrac kod najstarijeg brata Franje koji je živio sa suprugom Mirom u stanu na prvom katu Hotela Krndije, a kako tada nisu imali djece, može se reći da im je poslužila kao prvo dijete. Nakon što su dobili sina Borisa, u zabavljanju i čuvanju spremno je pomagala i Ružica. Danas živi sa suprugom Marijanom u Filipovcu, a obitelj De Zan čine još stariji sin Dario sa snahom Božidarkom, njenom kćeri Lucijom i unukom Laurom koja je udana za Ivana Filipina. Oni su podarili Ružici četverogodišnju praunuku Emili. Slijede mlađi sin Robert sa snahom Stanislavom, oboje zaposleni u Toplicama Lipik, a s njihove strane Ružica ima dvije unuke, Enu, polaznicu prvog razreda daruvarske Gimnazije te sedmašicu pakračke škole Franku. „Sretna sam s njima dok ih sve vidim, družimo se, zajedno slavimo rođendane i blagdane, uređujemo dvorište, okoliš, voćnjak, nije nikad dosadno. Svi imaju svoje obaveze, ali drago mi je da nas stignu posjetiti te nam pomoći u liječenju i što god nam je potrebno.“

Osnovnu i Učiteljsku školu je završila u Pakracu, a Pedagošku akademiju u Zagrebu. Prva misao koje se sjetila tijekom tema o njenom školovanju bila je ona o položenoj maturi 15. lipnja 1963. godine jer su prošle godine u isto vrijeme proslavili 60. godišnjicu mature. Takav običaj imaju svake godine, prošle ih je bilo deset te navodi kako ih je nažalost iz godine u godinu sve manje.

Sa svježih uspomena, vratili smo se na one starije. U lijepom sjećanju ostao je period kada je njena majka doselila u Filipovac gdje je Ružica upoznala i išla u 4. i 5. razred s dragim prijateljicama Ivankom, Erikom, Maricom i Mirnom za koje ju vežu mnoge anegdote poput one kada su se toliko zapričale putem do škole hodajući cestom da nisu čule kako autobus iza njih nervozno pokušava doći do svog cilja, nakon čega su prijavljene i pozvane ravnatelju na razgovor kojemu nije preostalo ništa drugo nego se od srca nasmijati čuvši njihovu verziju sporne situacije.

Klupe zamijenila pločom 

Prve radne dane Ružica je upisala 1963. godine u Turčević Polju kod Grubišnog Polja, odmah po završetku Učiteljske škole. Tamo je s kolegicom Macom imala mali zajednički stan blizu škole, no već iduće godine vratila se u Pakrac budući da je dobila posao u Šeovici. Iste godine se udala za Marijana te su živjeli u Filipovcu pa je svaki dan pješačila sedam kilometara do škole u Šeovici i natrag jer tamo nije bilo stana. „Uspjela sam kupiti bicikl pa ako je vrijeme bilo bez padalina, brže sam se i vratila kući. Bile su duge i oštre zime, a kako smo polako počeli financijski napredovati, uspjeli smo kupiti i auto nakon čega je bilo puno lakše i brže otići na posao i vratiti se kući.“

Tri godine nakon rodio se sin Dario, a krajem sljedećeg trogodišnjeg perioda tj. 1969. godine otvorila se nova bitna stranica u Ružicinom životu kada je postala izvanredna studentica za nastavnicu razredne nastave te je iste godine prešla raditi u Prekopakru. „Tamo sam radila 13 godina i ta opcija mi je bila puno bolja budući da nije bilo daleko, sljedeće godine kupili smo stan u zgradi pored škole u Pakracu za koji su nam kreditima pomogli Građevinsko poduzeće Konstruktor i Privredna banka Zagreb. Bilo je jako lijepo raditi s marljivom, pristojnom djecom te surađivati s naprednim i kulturnim roditeljima. Također, u Prekopakri sam imala kolegicu Veru Drašković s kojom se i dalje često čujem jer ona živi u Zagrebu. Uz nastavu smo pripremale programe za blagdane, a posebno zanimljivi bili su oni za Dan žena. U međuvremenu sam 1971. godine diplomirala u Pedagoškoj akademiji u Zagrebu“, prepričava Ružica.

Sinu Dariju 1975. godine pristigao je brat Robert kojemu je sam i odabrao ime, a obitelji De Zan je donio dodatnu radost u život te nam Ružica kaže kako su se uvijek znali lijepo igrati i nasmijavati ih.

DSC09380 Custom

Još jedna upečatljiva godina bila je 1982. kada je Ružica prešla u matičnu školu u Pakracu u kojoj je radila do 2009. godine i više nego zaslužene mirovine. Posebno ju je privlačila glazba i ples pa je vodila s kolegicom Marijom Sommer plesnu i folklornu skupinu koja je uvijek brojala oko 60 učenika. Nastupali su na gradskim i humanitarnim priredbama.

Primila odlikovanje odlukom dr. Franje Tuđmana

Tijekom svog radnog staža primila je brojne nagrade, priznanja, zahvalnice i pohvalnice što je samo dokaz koliko je bila cijenjena ne samo od učenika, nego i od svojih kolega i nadređenih, stoga ne čudi ni njeno odlikovanje Redom Danice hrvatske koje je 1996. godine odlukom donio tadašnji i prvi predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman. Još jedan događaj povezao je godinu ranije predsjednika Tuđmana i našu učiteljicu. „Poslije Bljeska 16. rujna 1995. godine, predsjednik je posjetio Pakrac budući da je znao kako je ovdje započeo Domovinski rat te se ispred zgrade gradske uprave obratio s nekoliko rečenica okupljenima iako je bio jako prehlađen. Moj 1. A razred imao je čast pozdraviti ga, a baš su Tihana Veber (Franji) i autor teksta (supruzi Ankici) prikladno dodijelili cvijeće“, prisjetili smo se.

DSC09272 Custom

DSC09369 Custom

Za vrijeme rata radila je u Šestinama kod Zagreba gdje su ju lijepo primili, ravnatelj je čak nudio posao na neodređeno, no srce je ipak odlučilo vratiti se u Pakrac, prepričala je Ružica.

O poslu učitelja

Prije se u odgojno-obrazovnom procesu najmanje pozornosti pridavalo djetetu, a danas ima najbitniju ulogu. Kako nam je rekla, obostrano poštovanje i povjerenje izgrađuje pravi odnos. Prvo te djeca vide kao roditelja, kasnije kao prijatelja i naravno da kasnije kad naiđeš na bivše učenike te pitaju kako si, prenose kako žive, čime se bave, kažu pokoju o obitelji, to su uvijek lijepi susreti.

„Plaće su uvijek bile male u odnosu na druge poslove i ovisile su o općini, tek kad se prešlo na financiranje od strane Ministarstva onda su se barem izjednačile, makar i dan danas vidim da koeficijenti još uvijek nisu „sređeni“. Učitelji konstanto moraju učiti, pratiti promjene, reforme. Neupućeni misle da je naš posao samo ono u školi s djecom, no puno posla utroši se na pripreme sata gdje se raspoređuje u kojoj etapi će se što i koliko vremena raditi, a do 1986. godine nismo imali ni slobodne subote“, objasnila je. Jednom se dogodilo da učiteljica iz Klise nije mogla doći na nastavu pa su njeni učenici iz četiri razredna odjeljenja proslijeđeni Ružici koja je taj dan morala održati nastavu istovremeno učenicima šest različitih razreda. Većinom su imali kombinirane razrede, a jedan je činio do 46 učenika, dok danas imamo razrede i po manje od deset učenika.

DSC09390 Custom

Jedne godine okupila je skupinu od šest učenika koji su voljeli Prirodu i društvo te su za HTV snimili emisiju Magnet i magnetno polje koji je tada imao jutarnji Školski program pa su prikazivali i tu njihovu emisiju u kojoj su uvježbanim pokusima učenici dokazivali u čemu sve magnet koristi čovjeku. Nažalost, ta emisija više ne postoji. „Meni je to bio voljeni posao, zanimljiv i lijep, uživala sam kada su moji učenici bili posebno sretni zbog odlaska u maškare, tijekom priprema za Dan kruha, petica iz Matematike, Hrvatskog jezika, Prirode i društva, lektire i ostalog, a jako su se veselili i satovima Tjelesne i zdravstvene kulture na kojima su se u svim igrama i vježbama natjecali do pobjede“, sročila je. I zaista, moram se nadovezati na spomenuti Dan kruha koji mi je jako dobro ostao u sjećanju. Nakon što smo se naoružali pekarskim proizvodima, prodavali smo ih prolaznicima gdje smo prvi put i doživjeli taj osjećaj sreće kad netko nešto s osmjehom kupi od tebe i razveseli te što si zaradio novac kojim barataju odrasli. Isto tako, bilo je i razočaravajućih trenutaka gdje shvatiš da ipak ne žele i neće svi kupiti proizvod koji nudiš, ali situaciju smo popravili otišavši do radnih mjesta svojih roditelja gdje je u trenutku sve planulo pa trčiš učiteljici pohvaliti se kako smo sve prodali i zaradili tu određenu svotu novca.

DSC09386 Custom

Da nije sve lijepo, prepričala nam je Ružica koja je najtežim nastavničkim danima smatrala ekskurzije autobusima. Uvijek je postojao određeni strah od prometnih nesreća, gledala je na sve nas kao na svoju djecu, no srećom uvijek je sve dobro prošlo. Mora ju utješiti činjenica kako se učenicima takvi izleti posebno urežu u pamćenje kao npr. nama kada nas je vodila u Požegu u tvornicu čokolade Zvečevo, gdje smo po obilasku cijelog pogona proizvodnje i pakiranja na ispraćaju svi dobili punu vrećicu čokoladica, keksa i ostalih slastica. Učiteljice, definitivno je vrijedilo istrpjeti malo stresa!

Odlazak u mirovinu s veseljem

Spomenula je i svoju posljednju generaciju učenika za koje kaže kako su imali istančan smisao za humor, bili su kao naručeni da ju isprate u mirovinu uz puno viceva, dosjetki i smijeha. „Vrijeme brzo prolazi, a tako su došli i posljednji dani mog 46-godišnjeg rada u školi. Bili su lijepi, zanimljivi, ispunjeni različitim događajima, doživljajima s puno više veselja i vedrine nego tuge. Pripremila sam oproštajku s ićem i pićem, a ravnateljica, kolegice i kolege su se čudili mom veselom raspoloženju očekujući ipak malo tužnije izraze lica. Nakon što su mi poklonili umjetničku sliku i album sa svojim slikama i potpisima te pismo s lijepim željama u mirovini, bila sam još sretnija. Pamtit ću ju i po tome što smo pjevali, plesali, a igrali smo i našu staru igru u kojoj svira glazba te tko ne nađe para za ples na dani znak, morao je plesati s metlom, baš smo bili veseli i dobrano se ismijali“, prisjetila se Ružica. Kod kuće ju je čekala njena osmomjesečna unučica Ema s kojom je provodila lijepe dane odgoja i obrazovanja u domu, ali naravno teški su joj bili trenutci pozdravljanja sa svima pri odlasku kućama, a primjećuje i kako joj sada vrijeme još brže leti.

DSC09381 Custom

Nemjerljiva ljubav prema Pakracu i domovini

„Ponosna sam na svoju obitelj, što smo živi, što smo u Pakracu, meni najljepšem i najdražem gradu. Sretna sam i što je ovaj mjesec naš grad bio bogat događajima, što se zahvaljujući objavi i sudjelovanju gospodina Miroslava Ivančića u emisiji Veterani mira diljem Lijepe naše zna da u Pakracu postoji Dječji festival domoljubnih pjesama. Isto tako, drago mi je što je zahvaljujući umjetničkim ostvarenjima gospođe Dubravke Špančić Pakrac promoviran i izvan naše Hrvatske, a mi ne moramo biti željni ni kazališta niti kina. To je potvrda da je Pakrac opet onaj centar prosvjete i kulture što je uvijek bio u prošlosti“. Puno je toga na što je Ružica ponosna, uspjesi članova obitelji, bivših učenika i svih Pakračana, pobjede hrvatskih sportaša, posebice voli gledati utakmice Dinama te nogometne i rukometne reprezentacije. „Želim „Vatrenima“ da osvoje prvo mjesto i zlatne medalje pa da se svi opet veselimo i dišemo kao jedan bez raznih podjela i ratova“, dodala je.

Ima što raditi i u mirovini

„Lijepo je biti u mirovini, kuham za nas dvoje, obavljam kućanske poslove, uređujem dvorište, cvijeće, to najviše volim. Svakodnevno se čujem sa šogoricom Mirom, prijateljicama i prijateljima, razmjenjujemo recepte, pričamo o unucima, praunucima, djeci, naizmjenično idemo na kavu jedna kod druge. Volim pogledati neke serije i emisije na TV-u, rješavam križaljke, pečem kolače, čitam, tražim zanimljivosti po internetu, uvijek nešto“, rekla je. Neizostavni su i susreti s poznanicima u trgovinama, bolnici, na ulici, gdje se ispričaju o bolestima, lijekovima, o lijepom životu iz školskih dana, lijepim današnjim događanjima i raznim zajedničkim temama. Posebno ih razveseli kada prime pozivnice od ravnateljice i suradnika za Dan škole ili proslavu Božića čime vide da nisu zaboravljeni.

„Na kraju bih pozvala sve čitatelje Pakračkog lista da dođu u Slavoniju u naš Pakrac koji još ima velikih rana od rata, jer je bilo lakše uz pomoć mržnje srušiti, nego to sve iznova izgraditi uz veliku pomoć želje i volje za tim, ali meni je naš mali gradić najdraži i najljepši i sa srušenim kućama te u njemu ima puno ljepota u koje se mogu uvjeriti svojim dolaskom“, poručila je Ružica.

Ima nešto u tom Pakracu budući da ga vole i ovako stručne, obrazovane, kulturne i enormno dobre osobe, koje su imale mogućnosti i raznih opcija napustiti ga, ali ih je srce zadržalo među nama. A budući da svi vole reći kako ovdje nema dovoljno stanovnika, uz ovakve kvalitetne nam ih više ni nije potrebno te ćemo uvijek imati predstavnice i predstavnike koji svjetlaju obraz našeg grada.

 

županija Dan državnosti 2024