Većina nas ne može zamisliti zimu bez meda koji se najčešće konzumira u šalici toplog čaja, namazan na kruh ili ga jednostavno uzmemo „na žlicu“ pri prvim simptomima prehlade i gripe kako bi nam umirio grlo i podigao imunitet. U prošlosti je med bio jedino sladilo koje su ljudi poznavali, a zbog njegovih antibakterijskih i protuupalnih svojstava smatra se jednim od najboljih prirodnih lijekova.

„Biti pčelar znači voljeti, ali i učiti od tih vrijednih i marljivih malih životinjica koje nam trebaju biti primjer u organizaciji svakodnevnog života i rada“, napisao je 2017. godine u predgovoru knjige „50 godina pčelarstva u Pakracu i Lipiku“ tadašnji predsjednik Udruge pčelara Robert Androić. S obzirom da je ove godine napustio tu funkciju, razgovarali smo s njim o problemima lokalnih pčelara, ali i o ovogodišnjoj pčelarskoj sezoni, cijenama meda i savjetima koje ima za mlade pčelare.

Ovogodišnja pčelarska sezona je završila. Kakvom ju ocjenjujete?

Za nas koji imamo stacionarne pčelinjake nije bila dobra, jer ovisimo o položaju, a ove godine nije bilo voćne paše. Voćke su u proljeće procvjetale ali ih pčele nisu mogle posjećivati zbog kiša, zatim je u travnju došao mraz pa je smrznulo i ono malo što je bilo.

Oni koji imaju seleće pčelinjake, a njih je u našoj udruzi 20-ak, su bolje prošli jer su ih premještali primjerice na područje zasijano uljanom repicom, zatim gdje je dobro cvjetao bagrem, a ove godine je to bilo oko Batinjana, Banovca, Majura... Odlazili su i dalje, u Novsku na amorfu, poznatiju kao kineski bagremac, koje sve više ima i kod nas. To je jako dobra medonosna biljka i za nas pčelare „dušu dalo“, a inače je korov.  Može se odlaziti na kesten, potom u Liku na vrijesak ili na suncokret u istočnu Slavoniju. Iako je selećima bila bolja godina, mogu reći da je ipak lošija nego prošla, koja je svima nama bila jako dobra.

Iako je proljeće bilo kišno, imali smo dugo, toplo ljeto. Kako ono djeluje na pčele?

S obzirom da nama sezona završava početkom kolovoza, ova topla jesen pčelama nikako ne odgovara. Ne mogu se smiriti nego lete naokolo, rade grabež, pljačkaju jedne druge, jer su zajednice jake, a nemaju što drugo raditi. Onda moramo pribjegavati raznim trikovima da spriječimo takvo ponašanje. Zadnji, u listopadu, cvate bršljan pa onda još znaju letjeti da pronađu koji cvjetić, isto tako i maslačak…, no uglavnom nema više ničega.

Zima nam je inače najkritičnije razdoblje. Tada se pčele skupe u klupko i u njemu održavaju temperaturu. Potrebno ih je prehranjivati pogačama, sačinjenima od šećera i meda, ali one su racionalne životinje i jedu samo onoliko koliko im treba da prežive.

Imaju li pčelari pravo na odštetu u slučaju loše godine? Može li se tražiti naknada barem od Grada?

Da, tražili smo već i ranije, a i ove godine ćemo, od Pakraca i Lipika. Na županijskoj razini postoje Javni pozivi za dodjelu potpore za prihranu pčelinjih zajednica na koje se isto javljamo, tako da zaista mogu reći da imamo razumijevanja i od strane naša dva grada i  županije.

Osim vremenskih prilika, koji su najveći neprijatelji pčela/pčelara?

Prva i osnovna je varroa. Taj nametnik u obliku krpelja prikači se za pčelu dok je još ličinka i siše joj krv. Onda pčela izađe iz legla već oslabljena, a to oslabi i pčelinju zajednicu koja naposljetku propada. Varroa se jako brzo širi, prenose ju same pčele, ali i drugi kukci te se suzbija lijekovima koji se daju kad nema unosa nektara, najčešće u kasnu jesen ili zimu. Osim klasičnih lijekova, postoje i prirodni na bazi timola, oksalne, mravlje, mliječne kiseline i slično, koji su također djelotvorni, ali zahtijevaju veću upornost i češću primjenu.

Osim varroe, prijete nam još i azijski stršljenovi koji su jako agresivni i za dva dana pobiju cijelu košnicu. Također, postoji i etinea, nametnik, kornjaš, koji ne napada pčele, ali se nastanjuje u vosku i pčele mu ne mogu ništa. Tih vrsta za sada još nema u Hrvatskoj, ali došle su do Italije, odnosno Slovenije… U Udruzi su nam držali predavanja o tome pa se polako pripremamo i za takve probleme.

S obzirom na lošu godinu, kakve će biti cijene meda? Gdje ga najčešće prodajete i kako se formira cijena?

Nešto je porasla cijena. Prije se med prodavao po 40-ak kuna, a sad je na nekih osam eura, za teglicu od 720 ml, odnosno 900 g. Postoje i oni skuplji, od desetak eura, ovisno o vrsti.

Većina pčelara ima registrirano Obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo i prodaje na kućnom pragu, dok oni koji med prodaju pod svojim etiketima, primjerice na sajmovima, moraju imati prijavljenu i vrcaonu meda. Što se tiče cijene, uglavnom se u Udruzi dogovaramo i držimo podjednake cijene.

Može li domaći med konkurirati onom jeftinijem, u trgovinama?

U trgovinama možemo pronaći med koji je mješavina meda iz Hrvatske i drugih zemalja. Iako je proizvođač dužan na deklaraciji navesti države porijekla, ne može se znati koji postotak meda je hrvatski med, a koji preostali.

Većina pčelara s našeg područja ima manji broj košnica i uglavnom proizvodi med za vlastite potrebe ili nešto malo za prodaju, dok ih tek nekoliko ima preko 200, 300 košnica i oni prodaju velikim otkupljivačima kao što su Pip, Trenton i slično.

Na koji način možemo prepoznati krivotvoreni med?

Najjednostavnije je staviti ga u hladnjak, pri čemu će se čisti med u kratkom roku kristalizirati, dok onaj umjetno stvoreni, šećerni sirup, ostaje u tekućem stanju. Kristalizacija je prirodno svojstvo meda i svaki med će se na sobnoj temperaturi s vremenom kristalizirati. Jedino bagremu treba najduže, do dvije godine.

Najtraženiji bagremov med

Koja vrsta meda je kod nas najzastupljenija i koja se najčešće kupuje?

Kod nas uvjerljivo bagrem! Najviše se proizvodi, ali i najtraženiji je. Vjerojatno zato što je najblaži, nije jakog okusa. Dosta je zastupljen i cvjetni med, s tim da imamo onaj ´prije bagrema´ u koje spadaju primjerice voćke i maslačak, te ´poslije bagrema´ koje čine livada, kupina, svibovina…On je najzdraviji zato što je sastavljen od različitih vrsta peludi.  

Bude i nešto kestenovog, zatim repičinog meda, a sad se kod nas javlja i medljikovac, koji ranije nismo imali. Radi se o jedinom medu koji je životinjskog porijekla, napravljen od sluzi koju ispuštaju lisne uši kako bi se obranile od mrava. Pčelama je ta sluz slatka i zato ih privuče. Specifičan je po tome što nema toliko vitamina kao ostali medovi već ima više minerala kao što se mangan, željezo, cink...

Koje još proizvode, osim meda, proizvode naši pčelari?

Dosta se proizvodi propolis, smolasta tvar koju pčele prikupljaju s drveća, a služi im za dezinfekciju košnice i za zatvaranje rupa. Dokazano je da zaista ima ljekovita svojstva i povoljno djeluje na različite tegobe. Njega moramo rastvoriti u 96-postotnom alkoholu, ali kad se konzumira, može se slobodno ostaviti otvorena bočica kako bi alkohol ishlapio, a ljekovitost će ostati. To govorim za odrasle osobe i preporučam da se uzima nakapan na keks, svako jutro po pet kapi, a kad je netko bolestan, onda deset kapi. S druge strane, za djecu se mora koristiti posebna tekućina, bezalkoholna, koja je dosta skupa, tako da ju nitko od nas ne primjenjuje. Najbolje je kupiti gotovi propolis za djecu u ljekarni.

Imamo i pelud, s tim da s njim treba biti obazriv jer on služi za hranjenje legla. Ako je jaka paša onda se može ubirati više, ali kad je ovako slabija godina onda moramo ostaviti pčelama. Matičnu mliječ je teško proizvesti, tako da se time ne bavimo.

Postoji li kod nas ekološka proizvodnja meda? Šta ona podrazumijeva i je li isplativa?

Koliko mi je poznato, ja se jedini u županiji bavim ekološkim pčelarstvom. Zahtjevna je to i skupa proizvodnja jer se trebaju zadovoljiti točno određeni uvjeti. Primjerice, ne smije se kupovati vosak nego se morati imati svoj, ne smiju se koristiti klasični lijekovi već samo prirodni, odnosno ekološki koji su i skuplji, zatim se ne smije prihranjivati običnim nego ekološkim pogačama ili medom, moramo koristiti inox žice i vijke, bojiti košnice vodenim umjesto uljanim bojama…

Na pitanje je li isplativo, odmah ću reći da nije, ali sam se uvjerio kakva se sva „kemija“ koristi u klasičnoj proizvodnji i zbog toga sam prešao na ekološku. Jednom godišnje me obilazi kontrola kako bi provjerila radim li sve po propisanom pravilniku.

Može li se od pčelarstva živjeti ili je većini to ipak samo hobi?

Da bi netko živio od pčelarstva mora imati barem 300 košnica, mora biti seleći i ne može biti ekološki, dok se uz posao, ako se netko stvarno želi tome posvetiti, može držati 50 do 60 košnica. To govorim iz vlastitog iskustva.

Kako sam ranije rekao, najkritičniji je zimski period. Ljudi znaju preambiciozno krenuti u bavljenje pčelarstvom, pa im se dogodi prva zima, dosta njih se ne snađe i ostanu bez svega. Uvijek preporučam početnicima da krenu sa maksimalno pet košnica i prvo vide mogu li uopće raditi taj posao. To je posao koji ide polako.

Slaba zainteresiranost mladih

Ima li kod nas zainteresirane mladeži za bavljenje pčelarstvom?

Jako malo. Uglavnom su pčelari od 40 godina pa na više.

Koliko pčelara ima Udruga?

Naša udruga broji oko 50 pčelara i ima ih još nekoliko koji nisu članovi udruge, ali imaju po par košnica. Svatko, bez obzira bio član ili ne, mora se prijaviti u evidenciju pčelinjaka tako što u prosincu ispuni formular i donese ga u Udrugu. Ti se podaci prosljeđuju u Pčelarski savez koji ih dalje šalje Ministarstvu poljoprivrede. To je važno pogotovo u slučaju pojave bolesti i veterinarski inspektor može kazniti svakog tko nema prijavljen pčelinjak.

Postoje li edukacije za pčelare i koliko su one korisne?

Jednom smo organizirali edukaciju, prije desetak godina, u suradnji s Pučkim učilištem, koja se sastojala od teoretskog i praktičnog dijela. No treba skupiti dovoljan broj polaznika da bi se organizirala, a i nije baš jeftina. Taj prvi put su nam gradovi Pakrac i Lipik pomogli i sufinancirali dio troškova. Jednom smo se prijavili i na neki program Ministarstva poljoprivrede upravo namijenjen edukaciji, no nismo prošli. Zainteresiranih uvijek ima, ali kažem, uglavnom je financiranje problem.

Dobro dođu edukacije, pogotovo za početnike, no danas su drugačija vremena i puno se toga može pronaći i na Internetu, društvenim mrežama…

Kakav je Vaš savjet za nekoga tko bi se želio baviti pčelarstvom? Kolika su financijska ulaganja za početnike?

Lijep je to posao, makar nije lak. Netko zna doživjeti šok kad mu preko zime ugine nekoliko zajednica pčela. Postoji jedna izreka koja kaže: „Dobar pčelar postaješ kad ubiješ barem milijun pčela.“ Nisi ju namjerno ubio, ali nisi ni znao što poduzeti u tom trenutku. Danas pčele više ne mogu opstati same, postale su ovisne o čovjeku, upravo zbog sve više bolesti.

Što se tiče ulaganja, za početak treba nabaviti košnice, obavezno nove. Cijena jedne je oko 450 kuna, odnosno recimo za pet komada 2250 kuna. Zatim vosak, satna osnova, koji je najskuplji dio, gdje kilogram dođe stotinjak kuna, a treba vam 15 kilograma. To je još 1500 kuna. Treba još boja, žice, vijci… Roj pčela košta oko 200 kuna, što je za pet košnica ukupno 1000. Osim toga, treba kupiti odijelo, rukavice, dlijeto, četku… Ako sve zbrojimo, to je najmanje pet do šest tisuća kuna, odnosno sada nekih 650 do 800 eura.

Korisno je raditi uz nekog starijeg, iskusnijeg pčelara, ali i uključiti se u Udrugu gdje se može dobiti puno informacija i dosta toga naučiti.

Vaša Udruga ima dobru suradnju sa školama, jer godinama darujete učenike malim paketićima meda. Jesu li djeca zainteresirana za rad pčelara?

Da, obično smo naš med odnosili u Pčelarstvo Daruvar da nam pune u male teglice koje smo onda dijelili učenicima, s tim da se mora posebno platiti da na njima piše Udruga Pakrac-Lipik za što su nam lani naši gradovi odobrili dodatna sredstva. Znali smo darivati i vrtić, odjel pakračke pedijatrije kao i Udrugu Latica.

Djecu u školama smo znali obilaziti u vrijeme obilježavanja Dana meda. Ja sam išao u školu u Prekopakri, ali ne stignem svake godine zbog obaveza. No djeci je to bilo zanimljivo, vole isprobavati odijelo, proučavati i liznuti saće…

Teško do promjena u Udruzi

Šest godina, od 2017. do 2023. bili ste na čelu lokalne Udruge pčelara. Sad kad gledate s odmakom, možete li navesti što se promijenilo u Vašem mandatu  i koji je najveći problem lokalnih pčelara?

Imao sam volje za nekim promjenama no nisam zadovoljan uspjehom. Pokušao sam sugerirati prijavljivanje na natječaje preko europskih fondova, ali za to nije bilo sluha u Udruzi. Zatim sam od oba grada tražio prikladniji prostor za rad jer smo trenutno na posljednjem katu u Staroj školi, gdje je starijim članovima teško uspeti se. Ni tu nisam naišao na razumijevanje. Također sam inicirao da u Udruzi sami proizvodimo pogače, što opet među članovima nije prihvaćeno, tako da sam digao ruke od toga.

Međutim, uspio sam uvesti neke novine, primjerice da organizirano nabavljamo lijekove, pogače, burad… S obzirom da smo naručivali veću količinu, dovozili su nam ih ovdje, a i povoljnija je cijena naravno. Također, uveo sam obavještavanje svih pčelara putem SMS poruka, a i pomirio sam se i povezao s nekim Udrugama s kojima se nismo najbolje slagali.

Moram reći da svi vole prigovarati, ali kad se treba nešto napraviti, onda većinom rade isti ljudi.

Kakav je Vaš osobni odnos prema pčelama i pčelarstvu? U kojoj mjeri je ono prisutno u Vašem životu i zašto ste se uopće počeli time baviti?

Krenuo sam 2010. godine tako što sam posudio knjigu o pčelarstvu i počeo proučavati. Jednostavno sam se zainteresirao za njih. Susjed je imao pčele pa sam ponekad kod njega malo gledao kako radi, ali nikad prije nisam radio sa pčelama. 

Sad imam 30-ak košnica, a najviše sam imao oko 60. Moram priznati da sam ih malo zapustio jer sam si uzeo previše drugih obaveza. Osim redovnog posla imam još i ranč, bavim se stočarstvom po sistemu krava-tele i ponekad nemam dovoljno vremena za pčele, no ne mislim odustati. Previše su mi se uvukle pod kožu.