Slavex Pakrac, utovar trupaca, Muzej grada Pakraca
piše: Jelena Hihlik
Pakrac – smješten među valovitim brežuljcima i bogatim zelenilom – grad je koji je od davnina okružen svojim najvrjednijim blagom: šumom. Ovo prirodno bogatstvo stoljećima oblikuje život, kulturu i gospodarstvo ovoga kraja. Iskorištavanje pakračkih šuma u gospodarske svrhe započelo je još u drugoj polovici 19. stoljeća. Godine 1890. belgijski trgovci drvom, Leon G. Cosimo i Gaetano Somzze, kupuju šumovito vlastelinstvo Pakrac–Buč–Kamensko. Već 1892. godine izgrađena je moderna parna pilana s čak sedam gatera, uz šumsku željeznicu koja je služila za transport drva s Psunja. Bio je to početak zlatnog doba drvne industrije u ovom kraju koje će svakako obilježiti Slavex, a kasnije i DIK Papuk, kroz gospodarski razvoj i kvalitetan namještaj koji se ovdje proizvodio i izvozio diljem Europe i svijeta. Ipak, zanimljivo je da se već u lipnju 1892. godine, u Glasniku županije Požežke, pojavljuje opsežan tekst pod naslovom Pakračke šume (Glas ispod Psunja), u kojem zabrinuti autor – potpisan samo kao Hrvat – upozorava na opasnosti nekontrolirane sječe i stranog iskorištavanja prirodnih resursa. Izniman je to primjer temeljite novinske analize – tekst koji jasno govori koliko su ljudi već tada bili svjesni važnosti očuvanja šuma.
Put prema Tri križa
Autor, u emotivnom i domoljubnom tonu, opisuje šume koje se pružaju od Buča do Pakraca kao idiličan krajolik, ali i krhki ekosustav koji lako može biti uništen ako se ne upravlja njime planski. Ovaj članak iako pisan arhaičnim jezikom, i danas zvuči vrlo aktualno, a ovdje donosimo tek njegov mali dio: Putujući iz Požege u Pakrac, proputovali smo skoro po sredini…tako da nas odavle do Buča prati lievo i desno šumovita strmina i put nastaje romantičan; od Buča naspram Pakracu nastaje opet idila. Putem smo se ovim već osvjedočiti mogli, da su šume pakračkog vlastelinstva bez izvoznih puteva, i jer su daleko od Save ili Drave, da su stoga i dobro uzčuvane ostati mogle. I zbilja je to malom iznimkom na sreću požežke županije tako. Šume pakračke bijahu pred kratko još doba vlastništvo naše slavne hrvatske porodice grofova Janković… Pri posljednjoj preprodaji za 800.000 for pripadoše nekomu osebujno sastavljenomu inozemnomu družtvu, navuče nam se pitanje: zašto oni pakračke šume kupuju? Lagan odgovor; da je eksploitiraju, a taj belgijski ili francezki izraz se kod nas zove ; da je izharaju. Ti novo doseljeni gospodari snuju dapače graditi od Kamenskoga do Pakraca i željeznicu i njeke novoizumljene velike tvornice. Mi ih veselo pozdravljamo i bit će nam milo, da otvore i tim šumam vrela dohodka, — al u Francezkoj…Doseljenim inozemcem valja u početku najaviti, da već naš gradjanski zakon kaže: „Na tvom posjedu uživaj slobodno sve, ali tako, da tvoje susjedstvo ne oštetiš“, a da naš šumski zakon nalaže, da „je sjeći dozvoljeno samo na temelju gospodarstvene osnove i da se i ovdje samo tako sjeći dozvoljava, da je oplodnja sjegurna“, jer šuma mora ostati šumom, a uz to se potvrda osnove mora obazrieti i na susjedna gospodarstva. Valjda nigdje u domovini nije haranje šuma toli pogibeljno, kao u pakračkih šumah. Iste se steru po najviših slavonskih gorah i to po brežuljcih od 300 m do planinah od 984 m. Sastavine su šumskog plodnog tla takove smjese ilovaste ili laporaste uz primjesu pieska, da ih i najmanje kišnice lahko i brzo raznašaju, a jer je podloga od raznih škriljevaca, koji poput vapnjaka u Krasu ne propuštaju kiše, to sve oborine niz obronke brzaju i plodno tlo za malo godina sobom odnesu…šuma novac stvara; a da do tog što brže dodje, udri po njoj!.. S toga budimo svi na oprezu, te pozovimo u pomoć osobito našeg g. kr. nadšumara, da se svojski zato zauzme, da se ne bi u pakračkih šumah bez odobrene osnove radilo. Njega, kao zemaljskog činovnika, svi uzdržajemo, da bude naš štitnik; njegova je zadaća, da revno po šumah putuje : — nek putuje i neka vlada po propisih mudrog zakona!
U članku se izražava zabrinutost zbog neplanske sječe, provedene bez poštivanja prirodnih ciklusa i zakonskih odredbi, što bi moglo imati nesagledive posljedice za čitav okoliš Pakraca i Psunja. Poruka je tada bila jasna: šuma mora ostati šumom, a ne postati tek izvorom profita. Iako napisane davno, poruke neimenovanog Hrvata iz 1892. i danas itekako snažno odzvanjaju.
