Piše: Duško Kliček

Da nije nogometa, za skromnog četrdeset-jednogodišnjeg Ivicu Tepeša iz Prekopakre iz jedne od posljednjih kuća smještenih s desne strane ulice prema Klisi, znali bi samo susjedi,  mještani i poneke kolege s radnih mjesta koje je sve prošao, ali, upravo zbog nogometa, mnogi znadu za ovog visokog, plavog, tihog, ali i borbenog igrača „Slavonije“ iz Prekopakre, „Lipika“ i posljednjih godina „Dobrovca, kojemu je nakon 30 godina druženja s loptom već nekoliko puta rekao zbogom, ali mu se uvijek iznova vraćao.

„Već sam nekoliko puta rekao da više neću igrati, ali, i posljednje sezone „Dobrovac“ putuje na utakmicu, a ima ih deset, i što, zovu me, a ja zovu lopte ne mogu odoljeti, uzmem opremu koja je uvijek spremna, sjednem u auto, pa onda slijedećih dana na treninge i ponovo sam u nogometu“, kaže Ivica dok prebire po bogatim sportskim sjećanjima koja su počela prije 30 godina kada je kao desetogodišnjak prvi puta došao na igralište „Slavonije“  kod trenera Vene Kreneka i Ivice Juranovića  i započeo nogometnu karijeru u pionirima.

s braćom: (s lijeva) Nikola, Pavle, Ivica i Stjepan

Težak život u mladosti

Ivica je najstariji sin šesteročlane obitelji Tepeš, rođen 1982. godine. Uz njega, majka Nevenka i otac Antun imali su još Nikolu (1983., danas radnik Staklane), Stjepana (1987., živi i radi u Dubrovniku) i Pavla (1995., zaposlen u „Termometalu“). „Imali smo dosta zemlje, držali smo svinje krave i prodavali mlijeko, a otac se bavio i kupovanjem konja u Bosni, dovodio ih ovamo pa  prodavao meso. Ma, patili smo se svakako da bismo mogli skromno živjeti. Ja sam kao najstariji morao prije škole nahraniti stoku i svinje, pa nije bilo rijetko da sam zakasnio na prvi sat.  Vrijedno radeći nismo bili, kako se to kaže, ni goli ni bosi. Imali smo i TV, otac je vozio najprije „Fiću“ pa i druge jeftine automobile, a mi djeca smo, nakon završenog posla oko kuće našli vremena i za igru. Ja sam odabrao nogomet i zavolio sam ga toliko da i kada se sijeno „bacalo“ ja sam ostavio posao i otišao, naravno pješice, poprijeko na igralište „Slavonije“, a kasnije preko Tabora u Lipik,  na trening“, završio je Ivica priču o djetinjstvu i nastavio njemu dragu, sportsku priču. 

U knjizi o „40 godina Nogometnog kluba „Slavonija“ zapisano je da je Ivica bio dio mlade ekipe koja je pod vodstvom trenera Ivice Juranovića osvojila u sezoni 1993./1994.  drugo mjesto u Općinskoj nogometnoj ligi Daruvar. To je i njegov službeni početak u 30-godišnjem igranju nogometa, a nastavljen je u ekipi „Lipika“ s kojim je, također u juniorskoj konkurenciji, osvojio Kup  u županiji, da bi u utakmici za kup-pobjednika Slavonije izgubili u Lipiku od prvoligaša Osijeka. „Uoči utakmice finala u Požegi, protiv ekipe „Slavonije“ zavapi trener Lucić: „Pa nemamo golmana“! Branit ću ja“, rekao sam, stao na gol i pobijedili smo“ , prisjetio se Ivica tog svijetlog trenutka svoje skromne, ali duge nogometne karijere.

stoje s lijeva: Juranović, Vukmanović, Tepeš i Feltrin; dolje: Rihtarić, Juranović i Bahnik

Nastupao je Ivica i za prvu ekipu „Lipika“, igrao je bočnog, stopera, ili što je još trebalo, pa se preselio u „Dobrovac“ u kojem je i danas.

Uskoro počinju pripreme, Ivica je spreman, stvari su spremne pa će pomoći koliko klubu bude potrebno. Baš kao i do sada. 

I, još nešto. Ne smije se zaboraviti niti na mali nogomet, jer Ivica je sudionik brojnih malonogometnih turnira na kojima je nastupio kao vratar, ili na bilo kojem drugom  mjestu gdje je to bilo potrebno, jer njemu je bilo važno da igra bilo što kao i u velikom nogometu. 

Svatovi prekinuli utakmicu

U osnovnoj školi je bio dobar đak, u srednjoj obrtničkoj za ličioca - vrlo dobar. Kod poznatog prekopakranskog i pakračkog majstora i Ivicinog susjeda Franje Martinovića  učio je zanat, pa i radio prije i poslije vojske. Nakon toga mijenjao je i mjesta rada i poslove. Radio je 5 mjeseci kao sezonac u Vrsaru; nekoliko mjesecu u Dubrovniku pa isto toliko vrijeme u Ergeli Lipik. Po nekoliko mjeseci je radio i u „Cestama“ i na pilani Jozipović, da bi novo radno mjesto našao u tvrtki „Šume Šugić“, čiji vlasnik Jozo, kao i Ivicina supruga Jelena, potječe iz Pakracu bratske općine Dobretići, u dijelu Pougarja nedaleko Jajca.

Jelena i Ivica upoznali su se u jednom od pakračkih kafića, a vjenčanje su održali u svibnju 2010. godine. I vjenčanje nije moglo bez nogometa. Naime, kada su završili svadbenu svečanost u crkvi, svatovi su se dovezli na nogometno igralište „Slavonije“ u Matkovcu, gdje je utakmica protiv „Papuka“ iz Velike bila u tijeku, pa su mladoženja i kum ušli na teren, sudac je prekinuo utakmicu,  većina ih je uzela po gutljaj svatovske rakijice i potom je  utakmica nastavljena.  

„Budući da i Jelena i ja imamo veliku rodbinu planirali smo pozvati u svatove oko 220 gostiju, međutim, to se pokazalo premalo, jer bilo je u prostoru KTC-a njih oko 350. Naravno, stigla je nakon utakmice i cijela nogometna ekipa „Slavonije“, ali, neka, bilo je lijepo i veselo“, rekao je Ivica i dodao: „Kod nas i na manjoj fešti već nas je 80. Pa, od  raskršća prema Klisi čak je devet kuća Tepeša, a gdje je Jelenina rodbina, pa kumovi, prijatelji…“

Ivica i Jelena

Jelena crnka, a svi ostali Tepeši

Obaveza je ovom prilikom  spomenuti i dio ratnog puta Jelenine obitelji i sumještana, ili bolje reći ratnog zbjega i patnje kroz koju je  mala Jelena stigla iz Dobretića što pješice, što kamionima najprije do Busovače, a potom i do Daruvara.

Jelena potječe iz brojne obitelji Saratlija. Otac Ilija radio je u Sloveniji, a majka Kaja je uz mnogo rada podizala djecu. „Rodila nas je 13, ali samo nas je petero ostalo na životu (Dragica, rođena 1968., Marko 1970., Niko 1978, Stipo 1981. i Jelena 1987.). Neki su umrli, a da nisu stigli biti ni kršteni“, kaže Jelena, koja je u Daruvaru završila osnovnu školu i školu za kuhare.

Potom je za braćom došla u Pakrac, udala se za Ivicu i započeli su život ni malo lak, koji ih nije mazio, ali bogat djecom, radostima i, na žalost, ponekom tugom.

Kupili su malu kuću od 35 kvadrata 2012 godine. Godine 2020. u travnju su dobili materijal za dogradnju, a u rujnu su ju, uz veliku pomoć braće iz obje obitelji, završili. „Prošli smo i u očekivanju materijala dosta toga, jer jednom smo bili peti na redu, a nekoliko mjeseci kasnije trinaesti sve dok se za nas nije zauzela gradonačelnica Pakraca Anamarija Blažević, na čemu joj i danas zahvaljujemo, isto kao i za dvije financijske pomoći  Grada Pakraca“, rekli su i Jelena i Ivica u sada već većoj i ljepšoj dograđenoj kući za njih sedmoro.

Naime, od kupovine kuće pa do dobivanja materijala obitelj se povećala za četvero djece: Katarina je rođena 2010., Ivan 2012., Martina 2014. i Nikolina 2017., dok je najmanji Mateo rođen 2022. godine i „uselio“ je u lijepu kuću s fasadom i pet soba, za svako dijete po jednu.

Zanimljivo je, da sva djeca imaju plavu kosu, a majka Jelena to na duhovit način kaže: „Ja sam crnka, a djeca su Tepeši, aludirajući na Ivicinu rodbinu u kojoj su svi „plavi“.

krstitke malog Matea; stoje s lijeva: Ivica, biskup Škvorčević, Jelena i Mateo 
dolje: Katarina, Ivan, Martina i Nikolina

Biskup krstio Matea

Jelena je vezana uz crkvu pa kao poseban događaj ističe krštenje najmlađeg sina Matea kojega je  u travnju 2023.  krstio osobno požeški biskup Antun Škvorčević. „Mi smo iskazali posebnu čast Jozi Šugiću, vlasniku tvrtke „Šume Šugić“  za svu pomoć koju je pružio našoj obitelji, pozvavši ga da bude krsni kum našem Mateu. Bila je to za nas velika sreća i svečanost“, rekla je Jelena.

U tako velikoj obitelji ne zaobilaze ih ni tuge. Jelena podsjeća na smrt oca 2007. godine i majke 2015. godine, a posebno je tužna bila ta godina zbog Ivicine nesreće na poslu. Naime, u svibnju 2015. godine prešao je raditi u „Šume Šugić“ pa je nekoliko mjeseci kasnije nesretnim slučajem izgubio dio šake, zbog čega je kao invalid rada otišao u mirovinu.

U tako brojnoj obitelji, organizacija je vrlo važna. Jelena je nakon rada u pakračkim kafićima sada u radnom odnosu u restoranu KTC-a, trenutno je na trudničkom bolovanju, a kada je na poslu i posebno kada mora putovati u Daruvar, na djecu paze Ivica i svekrva.   

Mama, kupi salatu

Pri ulazu u kuću iz ulice vidljive su dogradnje kuće. „Ima tu još dosta posla, ali, dosta je i napravljeno“, kaže skromni Ivica. U dnevnom boravku na kaučima i oko stola - sedam je duša. Normalno se nameće pitanje - što se jede svaki dan. „Svako dijete voli ponešto“, kazuje mama Jelena. Katarina voli bakin grah, Martina rižu sa sosom, Ivan povrće, hrenovke i salamu, a Nikolina - ništa. Ipak, svi zajedno najviše vole paprikaše, a kuha ga u, naravno, velikoj posudi.  

Djeca mi i pomažu. Katarina napravi flašicu Mateu, previje ga, objesi rublje; Martina se polako uključuje; mlijeko dobivamo od strica Ive, što je velika pomoć. Roba ide s jednoga na drugo dijete, nešto dobijemo i snalazimo se svakako, ali i međusobno se u obitelji pomažemo. Za krštenja svatko da ponešto, šogorica ispeče tortu i svi su zadovoljni. Obrađujemo veliki vrt, uzgajamo svinje i piliće tako da u hrani ne oskudijevamo, ali i djeca su vrlo skromna. Idemo u trgovinu, pitam ih što da kupim, a one kažu - mama, kupi salatu (naravno, kada je nema u našem vrtu)“, s ponosom ističe Jelena i dodaje kako ih je striko vodio u trgovinu, a oni, umjesto igračaka izaberu žvake i paštetu.  

Jelena kaže da i pored svih obveza, odvoji ponekad i vrijeme za sebe. Voli sa šogoricama popiti liker i kavu, makar i u ponoć, nakon što završe ne male kućne poslove.

Jedna od 9 kuća Tepešovih

I tako živi sedmeročlana obitelj Jelene i Ivice Tepeš u jednoj od devet kuća Tepešovih, puna djece, skromnosti i radosti, koje su poredane od raskrižja pa prema Klisi.  Da nije nogometa, za skromnog Ivicu znali bi samo susjedi,  mještani i poneki kolege s radnih mjesta koje je sve prošao, ali upravo zbog nogometa mnogi znadu za ovog visokog, plavog, tihog, ali i borbenog igrača „Slavonije“ iz Prekopakre,  „Lipika“ i posljednjih godina „Dobrovca, kojemu je nakon 30 godina druženja s loptom već nekoliko puta rekao zbogom, ali mu se uvijek iznova vraćao. 

majka Nevenka, Ivica i otac Antun