Piše: Duško Kliček
Kada je majka Marija donijela na svijet 1972. godine četvrto dijete, muško, nitko nije ni u obitelji, niti u cijelom selu ni pomišljao da je rodila jednog velikog zaljubljenika u nogomet, kojemu nema ravna nadaleko. Poznaju ga već više od 30 godina svi oni koji više ili manje prate županijski i međužupanijski nogomet od Pakraca pa do Vukovara, pozna ga većina igrača i trenera, gotovo svi delegati, oružari, predsjednici klubova i, naravno svi oni koji vole i koji ne vole nogomet u Pakracu, Lipiku i županiji. Taj nogometni zaljubljenik, da ne kažemo težu riječ, kojemu nogomet, doslovce teče u žilama i koji je nogometnu tehniku učio od malena uporno gađajući krugove ucrtane na zidu seoskog zvonika i ganjajući loptu na seoskim livadama je Slavko Vuić, naš sugrađanin, bivši igrač, a posljednjih godina i jedan od stožernih ljudi pakračkog „Hajduka“.
I, počeo je priču Slavko o svojoj obitelji, o majci Mariji, domaćici i ocu Antunu, radniku, te o braći Vladi (rođen 1962.), tragično preminulom Željku (1963.) i sestri Štefici (1968.). Rođen je u bolnici u Požegi, a dobar dio mladosti je živio u rodnim Deževcima, selu uz samu prometnicu prema glavnom gradu županije. Prva četiri razreda osnovne škole, do koje je išao pješice, pohađao je u susjednim Pavlovcima, a od petog do osmog je putovao autobusom u Brestovac. „Nekada smo puno više imali nego što imaju djeca danas, jer u maminoj i bakinoj bašči je bilo paradajza, paprike, krastavaca…, a oko nas šume, livade, potoci…, a što danas imaju djeca - mobitele i misle da imaju sve…“, počeo je Slavko priču o svom ranom djetinjstvu i nastavio: „i onda me Željko Lusch, bivši trener odveo na trening „Slavonije“ u Požegu.
„Čekaj malo, Slavko, pa kuda odmah na nogomet“, prekinuo sam ga i vratio na prvi dio priče u kojem još podosta toga nije ispričao.
Kesteni, gljive i puževi za džeparac
Otac je radio u Sloveniji pa je plaća omogućavala skroman život, ali prvi televizor su im kupili stric i strina koji su živjeli u Zagrebu. Kako bi imao džeparac, Slavko je, kao i druga djeca, kupio puževe, kestenje i brao gljive i to prodavao na otkupnim mjestima u Kujniku i Orljavcu.
Devet godina je bio ministrant u crkvi u Pavlovcima, jer kad svećenik u selu nešto kaže, to se sluša. „Tu je bilo problema sa svećenikom i roditeljima, jer ja sam išao prije na trening i utakmicu, nego na misu. Roditelji i svećenik su bili za misu, ali ja nisam popuštao i pobijedio je nogomet“, prisjeća se Slavko.
Prve mu je kopačke kupio susjed, a bivši „Hajdukov“ trener Željko Lusch ga je odveo na trening „Slavonije“ u Požegu. „Za mene je trening bio svetinja, pa i danas mi je čak nekada i važniji nego utakmica, jer više brojim treninge nego golove. Na prste samo jedne ruke mogli bismo nabrojiti koliko sam ih propustio, kako u mladosti, tako i u 42. godini“. Potvrđuje to i priča jednog „Hajdukovog“ prvotimca koji je rekao: meni je lakše doći na trening i kada mi se ne ide, nego slušati Slavkove propovjedi.
Dva Marijana
Nogomet se svakodnevno igrao na svakoj iole ravnijoj livadi, a Slavku je brat za dopunski trening nacrtao na zidu zvonika krugove i označio ih s brojevima. Slavko bi danima dolazio i uporno gađao iz raznih pozicija krugove, čime je razvijao tehniku i preciznost. Tu je, kaže, najviše naučio, jer kada nije bio na treningu, bio je kod zvonika. „I danas bih preporučio igračima da tako vježbaju, a ne da na tri metra ne mogu dodati loptu“, ušao je ponovo u nogometne vode Slavko.
Mladi prvaci 1989.
Stoje s lijeva: Mihaljević, G.Grafina, Grubišić, B.Grafina, Bešen, Petković, Galko, Zanetti. Čuče s lijeva: Vuić, Milošević, Kukić, Šalković, Feltrin, Božić i Babonja
Došlo je vrijeme za srednju školu. I dok su njegovi prijatelji željeli biti policajci ili vojnici Slavko je želio biti nogometaš. Ipak, braća su ga dovela u Pakrac u školu za zidare, ali, i ugovorili mu nogometni put. „Ostavili su me na igralištu kod gimnazije i rekli mi da će doći neki ljudi po mene, neki Marijan. Ja sjedim i čekam i dođu ljudi, ali iz „Hajduka“. Ja pitam da li je netko od njih Marijan, ali Marijana s njima nema i kažem im: ja nisam za vas, ja čekam druge. I, stiže auto, a iz njega izlaze dva Marijana: Leksi, Pemac (Marijan), Manči (Marijan) i Mladen Nagy i tako sam otišao u Lipik u jedno divno mjesto i divan klub. Mlada ekipa, koja je izborila Prvu hrvatsku ligu bila je nezaboravna, najbolja u kojoj sam igrao. Bili su tu treneri Nigović, Špančić i Mile Mihaljević i igrači Grubišić, Klasnić, Kukić, Zaneti, Derenj, braća Zabrdac, Grafina, Kliček, Petković… bili smo prava klapa, prijatelji još i danas. Igrao sam i za prvu ekipu s klasama poput Hadrovića, Viskale, Kretića i drugih i Lipik ne mogu zaboraviti. Volim i danas i Lipik i Hajduk, i klubove i gradove i nikada ne bih iz njih otišao, ali kada igram protiv - volim pobijediti“, kazuje Slavko o dragim mu godinama.
Govoreći o mladosti, spomenuo je i svoje poroke, svoje greške: cigarete i alkohol. „Cigareta se još nisam riješio, ali alkohola jesam i to 1. kolovoza 1990. Ja odlučio, ja prestao“.
Slavko ima govornu manu
U godini vjenčanja i svadbenih svečanosti Slavko je 1999. godine iz Lipika došao u Pakrac i u „Hajduk“. „Došao sam u veliko nevrijeme. Cijela je uprava dala ostavku pa smo klub preuzeli Sadmir Delihodžić - Skejo i ja. Bio sam igrač i trener mladih ekipa, a Skejo je vodio sve ostalo do dolaska Zdravka Vostrija na mjesto predsjednika“, teče priča dalje. Ubrzo je „Hajduk“ prešao na novi stadion, ustrojena je škola nogometa, a Slavko je polako postajao vođa mlađim generacijama, ali i „Katica“ za sve: kada je trebalo bio je trener, fizioterapeut, predstavnik ekipe, tehnički direktor… na nekim sam utakmicama, kaže, imao i sedam funkcija.
Trebao je biti i izbornik malonogometne ekipe pakračke župe. „Zove me župnik Marko Pišonić, a ja mu kažem: ja to ne mogu biti. Zašto ne, pita. Zato što imam govornu manu, kažem. Ma nemaš, opet će župnik. Imam, kažem. Pa koju, nastavlja uporno župnik. Pa, psujem, odgovorim i župnik se predao. I tako nisam postao izbornik.
To je samo jedna od brojnih anegdota koje su ispunjavale Slavkov život, ali i sve one koji su radili s njim.
Kapetani uoči susjedskog derbija - Dubravko Ljevaković Dudo i Slavko
Nikada Slavko nije pamtio rezultat pa je na jednoj utakmici mladih ekipa u Buku misleći da „Hajduk“ gubi, prebaci nekoliko igrača iz obrane u napad. „Dođe k meni kapetan i kaže, treneru, pa mi vodimo. Ja odmah reagiram i kažem, svi nazad“.
Nogomet - treći član domaćinstva
Prosinac 1998. donio mu je znatnu promjenu u životu. Zaljubio se u Korneliju Kadežabek (ljubav je, naravno, bila obostrana). U ožujku 1999. su se zaručili, a 14. kolovoza 1999. godine su se i vjenčali. U svatovima u restoranu na pilani bilo je preko 350 gostiju – policija, vojska i nogometaši - sve prijatelji. Kumovi su bili Dobrica Kliček Korneliji, a Dario Šubert Slavku.
I dok su bili sami njih dvoje, nogomet je bio treći član domaćinstva. Sinovi Matija - Mata (2001.) i Filip (2002) samo su osnažili nogometnu dominaciju u kući, jer lopta im je bila najmilija igračka od vremena pelena pa do danas. „Slučajno ili ne, Mata se rodio u nedjelju, na sam dan utakmice a meni oko 14 sati javljaju da sam dobio sina. Nama utakmica počinje u 16 sati i pita me trener Šimić da li ću igrati. Kako ne, kažem. Nakon što vodimo sa 6:0 opet me zove i pita želim li izaći van, a moj je odgovor opet bio - ne. Toliko sam volio nogomet.
Vjenčanje 1999. godine, sinovi Filip i Matija
Sinovi su prošli kompletnu „Hajdukovu“ nogometnu školu i igrali u jednoj od najnadarenijih ekipa sve dok ih nije odveo prvoligaš „Slaven Belupo“ u Koprivnicu. Ozljede nisu umanjile njihovu nadarenost, ali su usporile njihov nogometni put. Danas Filip studira poslovni management, a Mata se nakon teške ozljede vraća nogometu, odrađuje posljednju godinu ugovora i kroz nekoliko dana će biti poznata njegova nogometna budućnost.
U kući, kaže supruga Kornelija, nema podjele na muške i ženske poslove na što Slavko kaže: „Pa ne mogu ja raditi u kući i voditi „Hajduk“. I u pravu je, jer je na svim utakmicama seniora, ali i od 130 utakmica mlađih selekcija bio je baš na svakoj.
Priznanja, knjige, novine, dresovi
Slavko nije nikada polagao vozački. Zašto, nema pojma, dok je Kornelija pošla u auto-školu i prekinula. Nemaju, razumljivo je, ni automobil, ni bicikl, a Slavka na auto-školu nije privuklo ni obećanje Marijana Prohaske da će mu kupiti automobil čim dobije dozvolu.
Stan im je pun, pogađate, sportskih uspomena. U policama je mnoštvo priznanja, pehara, knjiga nogometnih klubova; u kolekciji je i nešto više od 100 dresova, a dres su mu, povodom odlaska u mirovinu, kupili prijatelji iz vojske na kojem je ispisan broj 26 koji podsjeća na 26 godina koliko je Slavko bio igrač, a potom i izbornik i trener nogometne ekipe Hrvatske vojske.
Nagrade: Pečat Grada 2023. i Sportaš grada 2005. godine
U rijetko slobodno vrijeme kada nema nogometa, Slavko voli pogledati kaubojski film, čitati Sportske novosti, ili prelistavati knjige sportskih klubova, ili se u te „prazne dane“ svi zajedno (i sinovi), kako kaže Kornelija, ne znaju ponašati.
Mrtvu sezonu spašava u obitelji mali nogomet. Slavko je godinama sudionik malonogometnih turnira, na kojima je ne jednom osvojio prvo mjesto ili bio izabran za najboljeg igrača.
Među brojnim priznanjima, najdraža mu je Zlatna plaketa „Hajduka“ povodom 100. obljetnice kluba. „Ja sam najmlađi među 10 dobitnika, ponosno kaže. Osim toga, Slavko je za doprinos sportu dobio Pečat Grada Pakraca, najviše gradsko priznanje, a 2005. godine je bio proglašen za najboljeg sportaša Grada Pakraca.
Suze Slavka Vuića
„Smorila me ova sadašnja situacija oko kluba. Često idemo sami na utakmice. U autobusu igrači i poneki član uprave“. Ipak, ponosan je, kaže, na „Hajdukovu“ školu nogometa; na trenere Darka, Dudu, Silu, Dinka i ostale, na roditelje koji ju prate i pomažu; ponosan je na stečene prijatelje širom Slavonije; ponosan je na izgrađeni stadion i infrastrukturu, na pomoć Grada, ali, želio bi i da što više starih Pakračana i bivših igrača dođe u klub, da pomognu. Kaže, da ako se u klub ne vrate Sila, Manči, Pemac, Dinko, Babac, Pjerabon – „Hajduk“ će teško ići naprijed.
Posebno je tužan što više nema Mladena Nagya - Bele. „To je čovjek s kojim sam proveo najviše vremena posljednjih 10 godina. Od njega sam najviše naučio…“ i, tu je Slavko zastao i, nećete vjerovati, zaplakao. „Mislio sam da nitko ne voli više nogomet od mene, ali prevario sam se, Mladen ga je više volio“, završio je Slavko. „I još nešto, zapiši i ovo: Marijan Prohaska zaslužuje posljednjih godina posebno mjesto u klubu ali i gradu s obzirom koliko je dao za „Hajduk“. To nitko ne zna pa ni on sam“, dodao je Slavko i pozvao sve da dođu i pomognu klubu.
Eto, takvog Slavka iz ove priče poznaju već više od 30 godina svi oni koji više ili manje prate županijski i međužupanijski nogomet od Pakraca pa do Vukovara, pozna ga većina igrača i trenera, gotovo svi predsjednici klubova, delegati, oružari, i, naravno svi oni koji vole i koji ne vole nogomet u Pakracu, Lipiku i županiji.