Završena je proljetna sjetva, no pogled u nebo poljoprivrednicima zadaje nove muke jer su svibanj i početak lipnja bili izrazito kišni i pitanje je u kakvom će stanju ratarske kulture dočekati sjetvu i berbu. O cijenama proizvodnje, problemima s kojima se susreću na polju, ali i o očekivanjima od ovogodišnjih prinosa razgovarali smo s Brankom Lujancem, najvećim poljoprivrednikom na badljevačkom području.

U kakvim ste uvjetima pripremali sjetvu?

Vremena su zbilja neobična, da ne kažem luda. Strah me kad razmišljam što će biti, jer mi sada uzgajamo pšenicu po najvišim cijenama otkad znam za sebe. Cijena sjemenske pšenice je jesenas bila od 4,20 do 4,50 kuna po kilogramu, a i gnojivo je bilo abnormalno skupo, preko mjere. Plavi dizel smo, na primjer, kupili još u 12 mjesecu, kako bismo iskoristili dodijeljenu kvotu goriva na koju imamo odobrenje. Plaćali smo 10 kuna po litri, a ono je sada 5 kuna.

Gnojivo smo isto kupovali u 11. i 12. mjesecu, da pripremimo sve što treba za proljetnu sjetvu. To je sve kupljeno po jako visokim cijenama, pa nas uz tako skupe impute najavljene otkupne cijene pšenice od svega 1,5 kuna za kilogram jako brinu, jer, gdje je u tim odnosima proizvodne i konačne cijene naša računica.

Hrđa bi mogla ugroziti prinose

Kakvo je stanje pšenice?

Stanje pšenice koja je poprskana na vrijeme je dobro. Mi smo prskali dva puta, a trebali smo tri puta. Tko nije ni jedanput, ne mora ni ići žeti, može ju odmah zaorati. Ima nešto bolesti, pjegica po sebi… Pojavile su se žuta i narančasta hrđa koje su strašno opasne tako da ne znam što će biti od toga. Hrđa se pojavila prije par godina i ljudi nisu ni znali čime ju tretirati. Jedini fungicid koji bi ju suzbio je Prosaro, no kako je on skup, ljudi su, naravno, uzimali jeftiniji. To vam je isto kao da vas na primjer boli jetra, a vi pijete lijek za srce. Nema učinka. Tako je i sa zaštitnim sredstvima. Također, kad razgrnete pšenicu i pogledate dolje tlo, ono je zeleno, od vlage. Ima preventivnog prskanja, ali treba novaca i za to.

Vi u vašem radu ovisite o drugima, dijelom i  o državnoj zemlji s obzirom da nemate toliku količinu svoje? Kako ste s tim zadovoljni?

Moram pohvaliti zaposlenice u Gradskoj upravi koje se zaista trude u rješavanju ugovora o zakupu državne zemlje. Sada čekamo novi natječaj o zakupu te zemlje, gdje će Grad određivati uvjete pa ćemo tek vidjeti kako ćemo biti zadovoljni.

Da li biste zakupili još zemlje da vam se pruži prilika ili smatrate da je imate dovoljno?

A gledajte, nismo megalomani, ali povremeno još nešto zemlje kupimo ili mijenjamo pa spojimo s našim postojećim površinama. Ukrupnjavamo koliko možemo. Sve to obrađujemo samo na badljevačkom području.

Koje kulture inače sijete?

Uvijek imamo pšenicu, soju i kukuruz. Prije smo sijali i pivarski ječam, koji smo isporučivali u novogradišku sladoranu, no, zbog nužnosti razdvajanja svake sorte stvarale su se prilikom predaje gužve pred silosima tako da nas je ta neorganiziranost otkupljivača navela da odustanemo od proizvodnje tog ječma.

Jeste li ugovorili otkup za ovu godinu i uzgajate li možda nešto i za vlastite potrebe?

U principu samo soju ugovaramo unaprijed, a ostalo prodajemo onome tko ponudi najbolju cijenu, s tim da najviše surađujemo s tvrtkom „Poljo-Gaj“, Tomislava Strganca iz Gaja. Za osobne potrebe ništa ne ostavljamo, jer se ne bavimo stočarstvom. Ne mogu se svi baviti svime. Nije nužno ako se radi zemlja, da se mora baviti i stokom.

Strah me budućnosti

Plasirate li odmah nakon žetve sav urod ili čuvate u silosima pa čekate povoljniju cijenu?

Uglavnom odmah plasiramo. Čuvati u silosima je čisti rulet. Nekad se dobro prođe, ali, evo, prošle godine nije bilo potražnje, jer je uvezeno puno pšenice iz Ukrajine, Rusije i tu uvozni lobi kreira politiku. Ne znam kako će biti ove godine s obzirom da je već mnogo uvezeno i sve me znoj oblije na pomisao kako ćemo proći. Što se tiče plasmana, kod nas nikada nije bilo sigurnosti i mogu reći da me strah budućnosti.

Kako financirate proizvodnju, koristite li kredite?

Većinom sve sami financiramo, bez kredita, iako se nekom vrstom kredita može smatrati i to kada, na primjer, od nositelja proizvodnje uzmemo sjeme soje ili neke druge žitarice pa nakon žetve to vratimo, uglavnom u zrnu. I to je značajna pomoć ne samo nama, nego i drugim poljoprivrednicima, posebno kada su otkupne cijene niske pa nedostaje novaca za jesenske i proljetne radove u polju.  

Kakvu mehanizaciju imate? Koliko je stara i koliko je iskorištena?

Svi strojevi koje imamo su mahom uvozni, domaćih ni nema. Imamo nešto novih, nešto starijih, i svojih, i zajedničkih s nećakom… Strojeve koji siju uglavnom kupujemo nove, dok traktore imamo polovne i jedan manji novi, kupljen prije dvije godine, namijenjen za prskanje i bacanje gnojiva, koji je tada koštao 55.000 eura neto. Sada su takvi 75.000 eura. Bez problema bismo mogli obrađivati i više zemlje s tim strojevima, jer uvijek sve odradimo na vrijeme. Recimo da je sad iskorištenost mehanizacije oko 80 posto, s tim da imamo sve svoje, ništa ne posuđujemo. Prije smo koristili usluge privatnika radi prijevoza, ali nitko vam neće dati kamion da stoji cijeli dan na polju dok se napuni, a posebni problemi i troškovi nastaju ako se kombajn pokvari ili padne kiša… Postalo je nemoguće tako dogovarati prijevoz i zato sami vozimo urod velikim traktorima i prikolicama nosivosti 20 tona.

Je li prije 10-ak godina bilo lakše kupiti stroj nego danas?

Jednako. Uvijek je to skupo.

Koristite li državne ili gradske poticaje i za što ih koristite?

Državne smo koristili i većinom s njima kupovali gnojivo ili plaćali zakup zemlje, a poticaji se dobiju po hektaru, ne po kulturi. Za gradske nismo ni znali do nedavno, kad nam je susjed rekao za njih, tako da smo kupili novu sadilicu za soju. Podnijeli smo zahtjev i sad čekamo da nam odobre poticaj.

I ljubav teška bez novaca

Nekad su postojale poljoprivredne zadruge. Sad više nema takvog načina udruživanja. Jeste li danas vi poljoprivrednici uopće povezani, savjetujete li se međusobno, pomažete li jedni drugima?

Surađujemo uglavnom samo na prijateljskoj razini. Kada se negdje nađemo izmijenimo iskustva, novosti  i savjete. Mladi su uključeni u kojekakve grupe preko društvenih mreža pa na taj način dolaze do informacija. Povremeno nam dolaze iz savjetodavne službe iz Požege, daju savjete i preporuke i to je sve.

Gdje nabavljate gnojivo i zaštitna sredstva? Najbliža Petrokemija iz Kutine neko vrijeme nije ni proizvodila gnojivo, sad nešto ponovo pokreće…

Najčešće sami proučavamo gdje je najpovoljnije, tako da većinom kupujemo u trgovačkim kućama. Petrokemija uglavnom nabavlja gnojivo izvana i prepakirava ga, navodno je to rusko i tursko gnojivo, iako ne možemo sa sigurnošću znati otkud dolazi.

Jeste li vi nagovorili sinove da se bave poljoprivredom?

Nisam. Oni su sami odabrali ovaj posao. Iako su po struci vozači, rad u poljoprivredi im je bio draži. Jednostavno to vole i želja im je nastaviti i dalje baviti se poljoprivredom koliko god im ja govorio da je to vrlo, vrlo težak i neizvjestan posao. Nekad se pogodi dobra godina pa smo svi sretni i zadovoljni, ali ova godina je, kako sam već spomenuo, počela strahovito loše, kako zbog vremenskih prilika, tako i zbog svih previsokih ulaznih cijena. Ulog je strašno velik, tako da me strah što će od toga biti.

Kakav je vaš savjet mladima, koji bi se željeli početi baviti poljoprivredom?

Ja nekad i svojim sinovima znam reći da je to najluđi posao što postoji. Neizvjesnost je prevelika. Taj posao se mora voljeti, iako je i ljubav teška ako se nema novaca.

Uz poljoprivredu cijeli život

Kad ste se počeli baviti poljoprivredom?

Sa 17 godina sam postao kombajner, ali praktički cijeli život sam u poljoprivredi, u početku više iz hobija jer sam radio u pakračkom Trgovačkom poduzeću „Budućnost“, a nakon rata se bavim isključivo ovim poslom.

Koliko zemlje obrađujete? Imate li svoj OPG?

Imao sam prije OPG, no otkako sam u mirovini, prenio sam ga prije pet, šest godina na sina Darka, a u poslu još pomaže i drugi sin Bruno. Mirovine su nažalost male, tako da i dalje radim, iako više u logistici, a manje u polju. Od početka ozbiljnog bavljenja poljoprivredom udružili smo se s nećakom Davorom Delačem koji također ima svoj OPG, tako da zajedno obrađujemo oko 200 hektara zemlje, od čega je naše oko 120 hektara, a ostalo njegovo. U tim površinama koje obrađujemo, imamo nešto svoje vlastite zemlje, ali i zakupljene, kako privatne od starijih suseljana koji ju više ne mogu obrađivati, tako i državne. Privatnu zakupljujemo po ugovoru na 10 godina, a državnu kako koji ugovor.

Obrađujete li svoju zemlju s članovima obitelji, sa sinovima, ili imate i radnike?

Nemamo radnike, sve uspijemo odraditi sami, s tim da nećaku pomaže i njegov sin Matija. Imam sreću da sinovi vole taj posao, jer su odrastajući uz poljoprivredu uvidjeli da se, doduše uz mnogo rada i odricanja, ipak može od zemlje živjeti.