Prošlo je 28 godina od Vojno-redarstvene operacije Bljesak koja je bila jedna od najvećih pobjeda u Domovinskom ratu, a za nas važna jer je njome Pakrac postao jedinstven i slobodan grad. Listajući 60. broj Pakračkog lista, izdanog 16. svibnja 1995. godine, tek nekoliko dana nakon Bljeska, naišli smo na presjek najvažnijih doživljaja tih dana, iz pera našeg kolege novinara Darka Baronice, koje ćemo vam pokušati sažeto prenijeti. Poruka je to nama, izravnim ili neizravnim sudionicima ovog povijesnog događaja, da se prisjetimo tih dana, a mlađim generacijama da nauče i zapamte kako je oslobođen pakračko-lipički kraj i što je slijedilo u danima nakon Bljeska - da se ne zaboravi.

Ponedjeljak, 1. svibnja

Oko ponoći Pakracom je odjeknulo nekoliko snažnih detonacija nepoznatog porijekla, što s obzirom na učestalost takvih pojava nije bio nikakav posebni znak, tim više jer je zbog terorističkih zbivanja na autoputu od prije dva dana stanje na cijelom području zapadne Slavonije bilo vrlo napeto. U 2 sata i 30 minuta teroristi s okupiranog područja su na Požeškoj cesti, nedaleko Ožegovaca izveli novi teroristički napad na osobni automobil, u kojem su bila dvojca civila, koji se kretao iz pravca Požege. Tom prigodom, jedan od njih je ranjen, a drugi je nestao.

U 5 sati i 30 minuta počela je akcija hrvatskih redarstvenika radi osiguranja prometa autocestom. U isto vrijeme počele su i pakračko-lipičkim krajem odzvanjati detonacije i rafali iz streljačkog naoružanja. Civilni život poprima ograničene dimenzije. Obustavljen je sav javni promet, no prodavaonica kruha radi, što su rijetki prolaznici iskoristili da kupe ovu neophodnu namirnicu.

Nešto poslije sedam sati u Policijskoj stanici Pakrac okupljaju se prvi novinari, a nešto kasnije Press centar se formira u općinskoj zgradi. U isto vrijeme u općinskim zgradama Pakraca i Lipika okupljaju se članovi Poglavarstva. Načelnik općine Pakrac Vladimir Delač posredstvom Radio Daruvara obraća se pučanstvu ističući da nema potrebe za panikom, istovremeno ih pozivajući na oprez i odlazak u skloništa. Stižu prve dojave granatiranja Pakraca. Iz informativnog ureda UN u Daruvaru saznajemo da je prva pogođena pakračka Bolnica. Njihova glasnogovornica Sussan Manuel nas izvješćuje da su hrvatske snage gotovo u cijeloj zapadnoj Slavoniji ušle u zonu razdvajanja.

Vrući ćevapi i deke

Oko devet sati minobacački projektili padaju sve češće. Sada je pogođen krov općinske zgrade, jedna mina pala je na zgradu Projektnog biroa, nekoliko oko Suda, nekoliko oko zgrade bivšeg Šup-a (Škole učenika u privredi). No, javljaju i da kafić „Škorpija“ radi, što govori da je svega nekoliko sati bilo potrebno da se građani ponovo naviknu na život pod granatama, što osjećamo i mi u Press centru, jer nam u organizaciji susjeda, Općinskog poglavarstva, stižu vrući ćevapi u lepinji i veći broj deka jer zbog blizine mina telefoniramo s poda.

Oko deset sati ponovo uspostavljamo vezu sa Sussan Manuel koja kaže da je na okupiranom teritoriju panika. Hrvatska Vlada posredstvom radija poziva Srbe zapadne Slavonije da odustanu od oružane borbe, a radio s okupiranog područja sve paničnije poziva na pripreme za evakuaciju djece, žena i starijih, a muškarce poziva da se jave u svoje jedinice.

Poslije 14 sati do sada najžešći topnički napad na Pakrac. Javljaju s terena o novim minama na središte grada. Svi žive u uvjerenju da su to posljednje. Poslijepodne protječe uglavnom u nagađanjima oko razvoja događaja na samoj liniji bojišnice. U Press centar stižu poruke iz općinskih poglavarstava. Odaslane su poruke podrške predsjedniku Tuđmanu za akciju oslobađanja zapadne Slavonije u kojoj, kako stoji u njima, i sami sudjelujemo. Nastave sigurno do daljnjega nema, a od ostalih službi i ustanova, u utorak će raditi samo neophodne za život u ovoj situaciji. Vijesti s južnog dijela zapadnoslavonske bojišnice su dobre, no ne daju naslutiti do kud su točno stigli hrvatski redarstvenici. Službenih informacija o tome nema niti za pakračko-lipičko područje.

Utorak, 2. svibnja

Noć je bila znatno mirnija nego se to moglo očekivati, a grad se počeo buditi oko sedam sati. Ništa nije naslućivalo da je od jučer ovo područje ponovo u ratu, ne onom pritajenom kao posljednje tri godine, nego stvarnom. Djelatnici ponekih ustanova otišli su, iako to nisu morali, na posao. Više da provjere stanje u uredima. I dalje najviše rade radioaparati. Svi očekuju da se javi da su Okučani oslobođeni.

Uskoro je gradom protutnjala vijest o pregovorima koji bi trebali započeti u 9 sati u bivšem hotelu „Pakrac“, sadašnjoj bazi argentinskog bataljuna. Ubrzo su u pravilnoj koloni Ulicom braće Radić s Gavrinice pred hotel počeli stizati transporteri UN s nekolicinom njihovih pripadnika. I dalje se ne dešava ništa. Neslužbeno doznajemo da Srbi otežu s pregovorima. Na ulicama je sve više ljudi koji se uvijek iznova iznenađuju činjenicom da osim svježeg kruha i mlijeka, ima i svježih novina. Uspoređuju tu s 1991. godinom. Da rat jenjava vidi se i po hrani. Danas nema toplih ćevapa. Tek sendviči.

Poslije 11 sati pojavljuje se dr. Ivica Kostović, potpredsjednik Vlade RH, brigadir Ivan Tolj i Milivoj Tomaš, predstojnik Vladinog ureda za odnose s UN i EZ. Uskoro u pratnji UN-ovih vozila i Nikole Ivkanca, zapovjednika pakračke policije, odlaze preko kontrolne točke, a s desetak minuta zakašnjenja za njima pješke hita upravo pristigli Smiljan Reljić, pomoćnik ministra MUP-a.

Predaja bez borbe

U 14 sati na radiju dobivamo potvrdu onoga što smo nagađali: oslobođeni su Okučani! Sada je više nego izvjesno da očekujemo predaju Srba u okruženju na pakračkom području. Nakon povratka s još jednih pregovora, dr. Kostović u prolazu novinare izvještava da je 17 sati određen kao krajnji rok za predaju. Uslijedit će tad i novi krug razgovora u kontejneru na još uvijek postojećoj kontrolnoj točki kod pakračke česme. Hrvatsko pregovaračko tijelo razgovarat će, uz posredovanja zapovjednika UNCRO-a, generala Carlosa Alberta Matalona, sa srpskim izaslanstvom za čijeg je šefa imenovan Veljko Džakula i potpukovnik Stevan Harambašić, zapovjednik takozvane 51. krajiške brigade 18. zapadnoslavonskog korpusa.

U 19 sati kratka izjava o predaji. Srbi koji su ostali u okruženju na pakračkom području predat će se bez borbe. Postupak predaje oružja UNCRO je već započeo, a rok za predaju teškog naoružanja je u srijedu do 18 sati, dok se u narednih pet dana treba predati i svo pješadijsko oružje, rekao je dr. Kostović.

Srijeda, 3. svibnja

Nakon mirne noći, iako ne posve bez pucnjave, grad je oživio. Sve trgovine, ugostiteljski objekti i ustanove, izuzevši škola i vrtića, rade. Dan protječe posve uobičajeno, osim što nekoliko desetaka građana stalno iz parka motri put Gavrinice. Tek sad postajemo svjesni da više nema UNPA zone. I od hrvatskih dužnosnika i od predstavnika UN dobivamo informaciju da je u pakračkom okruženju ostalo između 5 do 7 tisuća osoba, od kojih 600 do 800 pripadnika paravojnih postrojbi.

Atmosfera vrhunac dostiže u 18 sati. Hrvatsko izaslanstvo odlazi na kontrolnu točku UN na sastanak radi kontrole provedbe jučerašnjeg dogovora. Doznajemo da su Srbi u okruženju UN-u predali pet kamiona oružja i municije. Tom prigodom razgovaralo se i o odredbama sporazuma potpisanom jučer u Zagrebu, prema kojem svi Srbi s pakračkog okupiranog područja mogu otići kuda žele, uključujući i Bosnu, samo s osobnim naoružanjem.

Četvrtak, 4. svibnja

Prijepodne protječe u znaku beskrajnih zatvorenih pregovora na lokalnoj razini s kojih nema nikakvih priopćenja za javnost. Neslužbeno doznajemo da Srbi odugovlače. Trg pred zgradom općine i prostor oko njega pretrpani su ljudima. Na samoj rampi načičkane su televizijske kamere i fotoaparati. Brojni novinari sjede na stepenicama pred pravoslavnom crkvom. Atmosfera je kao da se čeka značajna utakmica ili veliki koncert, a ne rat.

Onda iznenada, pet minuta prije 14 sati odjeknule su prve detonacije i čuli se prvi rafali. Još donedavno prepuni Trg nije se posve ispraznio, ali su svi potražili nekakav zaklon uz komentar kako je konačno počelo. Uskoro preko kontrolne točke i iz pravca „juga“ prve skupine hrvatskih osloboditelja odlaze u pravcu Gavrinice. S nje se spuštaju bijeli transporteri UN.

Sloboda nakon 1285 dana

Oko 15 sati i 40 minuta posredstvom UN stiže obavijest o predaji Srba. Potom u transporteru UN put Gavrinice odlaze Nikola Ivkanec i Veljko Barbieri, časnik HV. I na zaprepaštenje svih, posebice ljubomornih kolega, Toni Hnojčik, fotoreporter, koji se ubacio u transporter kroz napola zatvorena vrata. Iščekivanje je trajalo kratko, tek desetak minuta, mada je to za mnoge bilo izuzetno dugo, a onda je rampa pala, pregažena hrvatskim policajcima, koji su poluvojnički, poluizletnički jurnuli na Gavrinicu. Svatko je želio biti među prvima koji će postaviti hrvatski stijeg što dalje u još donedavno okupirani dio Pakraca. U tom stampedu novinari, građani i drugi civili su ugrabili tek nekoliko desetaka metara oslobođenog dijela grada prije nego ih je zaustavila policija odgađajući njihov odlazak za ipak neko sigurnije vrijeme. U suprotnom pravcu ponovo je dolazio bijeli transporter UN zaustavivši se pred stotinjak metara udaljenom pakračkom policijskom stanicom. Iz njega su izašli najprije Ivkanec i Barbieri, a potom Stevan Harambašić i, lisicama svezanih ruku, Veljko Džakula, jedan od vođa pobune i čelnika samoproglašene vlasti na okupiranom području. Pakrac je nakon 1285 dana slobodan!

Ta činjenica u gradu primljena je posve normalno. Izostalo je svako euforično slavlje. Više stotina građana, odmaknuti policijskim živim zidom, još nekoliko sati su gledali dovođenje zarobljenika; sve redom poznati počinitelji ratnih zločina, s novooslobođenog teritorija, prepoznavši u njima svoje bivše sugrađane, „nagradivši“ ih za sve patnje , sva stradavanja i razaranja tek zviždukom i povikom negodovanja. Nakon tri i pol godine susretali su se logoraši s Bučja i njihovi tamničari, udovice i ubojice, žrtve i zločinci.

Petak, 5. svibnja

Još pod snažnim utiscima jučerašnjeg oslobođenja, grad se vraća normalnom životu. Brojni novinari, čiji broj se rijetko spuštao ispod stotinu, bilježili su dolazak redom Yasushia Akashija, Hrvoja Šarinića, premijera Nikice Valentića, ministra Andrije Hebranga, Jure Radića, Zlatka Canjuge, stalnu nazočnost Jarnjaka i njegovih pomoćnika… Pakrac je, i bez vlastite prevelike želje, postao medijski centar svijeta koji nije imao puno sluha za njegovo oslobađanje.

MUP u 10 sati odlučuje otvoriti rampu prema Gavrinici. Na desetke novinarskih ekipa odlazi u taj, još jučer, nedokučivi dio grada. Dozvoljeno je snimanje svega što se vidi, čuje.

Pronalazimo uglavnom zaplašeno stanovništvo, žene djecu, starije ljude. Prethodne noći vojno sposobni muškarci odvedeni su u prihvatne centre MUP-a u Bjelovar, Varaždin i Požegu radi informativnih razgovora i utvrđivanja njihovog učešća u agresiji na Hrvatsku.

Rastanak s ratom

Ekipe Civilne zaštite obilaze teren radi prikupljanja žive odbjegle stoke i lešina. Pirotehničari tragaju za svojom lovinom. Stižu prve količine svježeg mlijeka za djecu, prvi lijekovi za bolesne. Policija izvozi ogromne količine naoružanja i streljiva zatečene u skladištima i kućama. Krajem dana započinje povratak muškaraca odvedenih u prihvatne centre MUP-a. Vraćen je kući i Veljko Džakula.

Subota, 6. svibnja

Sva pozornost domaće i svjetske javnosti usmjerena je prema Gavrinici i ostalim oslobođenim selima gdje su već u petak djelatnici Hrvatskog Crvenog križa Pakrac popisivali stanovništvo. Poslijepodne djelatnici Centra za socijalni rad dijele prve jednokratne pomoći, 200 kuna po obitelji. Rampa kod česme još je u funkciji. Cilj je da na oslobođeno područje ne idu oni koji nemaju gore posla. No, mnogi pronalaze načina da dođu na oslobođeni dio. Posebice oni Hrvati čija imovina je bila nedostupna skoro četiri godine.

Nedjelja, 7. svibnja

Iako je nedjelja, u Pakracu je u tijeku velika akcija čišćenja grada. Gradske ulice, pa i Gavrinicu, metu radnici Komunalnog poduzeća i jedinice Civilne zaštite. S policijske stanice skidaju se zaštitne vreće s pijeskom. Definitivan je to rastanak s ratom, iako se još uvijek, doduše rijetko, čuju pucnji iz daljine s vrha psunjskih obronaka. Grad stalno obilaze razna izaslanstva, domaća i strana, državna i stranačka, međunarodne udruge i humanitarci. Broj novinara se ne smanjuje. Jedni odlaze, novi dolaze.

Poslijepodne na Gavrinici je proradio improvizirani štand „Budućnosti“. Radnici Elektre popravljaju uništene vodove. Djelatnici HCK popisali su više od 2000 osoba. Rezultati ukazuju da stanovništva ipak nema onoliko koliko se to ranije prikazivalo.

Posredstvom sredstava javnih priopćavanja roditelji su pozvani da svoju djecu sutra upute u škole i vrtiće. Sve ustanove i poduzeća radit će normalno. Pakrac i Lipik se vraćaju redovnom životu, sretniji i bogatiji za potpuno oslobođena svoja naselja i općine.

OKRUGLI STOL O TOLERANCIJI Pakrac idealno mjesto za pomirenje

Normalizaciju života i odnos hrvatske policije i vlasti prema zarobljenim srpskim vojnicima i civilima kao temelj zrelosti naše države i budućeg suživota  pratili su svojim dolaskom u Pakrac  najviši predstavnici hrvatskih vlasti, premijer Nikica Valentić s ministrima, međunarodni promatrači, predstavnici brojnih nevladinih udruga te samo 5. svibnja oko 50 novinarskih ekipa s oko 120 novinara. Zanimljivu i poticajnu izjavu dao je nakon posjete Pakracu Yasushi Akashi, posebni izaslanik generalnog tajnika Ujedinjenih naroda: „Ako se pomirenje treba dogoditi u Hrvatskoj, Pakrac će za to biti idealno mjesto“.  

Ipak, svakako jedan od najznačajnijih događanja u danima nakon „Bljeska“, samo mjesec dana nakon završetka četverogodišnjeg rata, teških borbi, srušenih i popaljenih gradova i sela, uništenog gospodarstva, logora, poginulih vojnika i masakra civilnog stanovništva bio je „Okrugli stol o građanskoj toleranciji“, koji je, uz veliku pozornost domaćih i stranih medija, europskih promatrača te intelektualne i političke hrvatske elite i predstavnika srpske zajednice, održan 8. lipnja u restoranu društvene prehrane „Papuka“ (na Pilani). Inicijatori Okruglog stola bili su Darko Baronica, glavni i odgovorni urednik „Pakračkog lista“ i Vladin Ured za međunacionalne odnose.

U diskusiji je sudjelovalo 25 govornika. „Želimo konačno razmišljati je li tolerancija nešto što se može dati dekretom, ili je to individualno odnos svakog pojedinca. Do koje mjere je to individualni, a do koje kolektivni fenomen“, otvorio je diskusiju dr. Dodig. Krpina je rekao da je uzrok rata bila netolerancija, dr. Lang se zapitao nije li tolerancija put kojim se može savladati zlo. Mato Šimić je pitao kako dojučerašnje žrtve mogu doprinijeti suživotu. Pošto je rat pripreman, mi moramo pripremati mir, rekao je prof. Livada, a dr. Šeparović je rekao da je rat najviši stupanj ljudske netolerancije.

„Ja sam tijekom rata kao zapovjednik izgubio preko stotinu boraca, vlastitog sina, kuća mi je srušena, a danas u staklani radi sa mnom desetine Srba kojima nije pala ni dlaka, a i neće. Unatoč svemu mi i danas primjerom pokazujemo da možemo živjeti zajedno i sada i ubuduće“, rekao je Stjepan Klasnić, zapovjednik 76. samostalnog bataljuna. („Pakrački list“, br. 62 od 16. 6. 1995.) 

Neki od sudionika Okruglog stola

Dr. Zvonimir Šeparović, predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva, dr. Ivan Supek, predsjednik HAZU,  dr. Goran Dodik, predstojnik Vladinog ureda za nacionalne odnose, Drago Krpina, predsjednik saborskog Odbora za mirnu reintegraciju, dr. Slobodan Lang, savjetnik za humanitarna pitanja u Uredu Predsjednika, Ivan Majdak i Ivan Milas, ministar i saborski zastupnik, Milivoj Tomaš, predstojnik Vladinog ureda za odnose s UN i EZ, predstavnici njemačke, talijanske, muslimansko-bošnjačke i crnogorske manjine, u ime srpske nacionalne manjine bili su Veljko Džakula i psihijatri dr. Jovan Bamburač i dr. Miro Jakovljević… Okruglom stolu prisustvovali su i članovi općinskog Poglavarstva i Vijeća - načelnik Vladimir Delač sa suradnicima, te brojne službe UNHCR-a, UNCRO, Europske zajednice, američkog veleposlanstva, UN centra za humanitarna pitanja, više članova različitih humanitarnih organizacija i koordinacija za zaštitu ljudskih prava i odbora, Vladinog ureda za prognanike i izbjeglice, te brojni domaći i svjetski mediji.