Kad je prije dvije godine Grad Pakrac, odnosno Poduzetnički centar Pakrac koji upravlja poduzetničkim zonama na istoku Grada, raspisao natječaj za kupnju parcela nekadašnjeg industrijskog dvorišta Drvne industrije „Papuk“,  s ciljem da se taj zapušteni prostor privede prvobitnoj namjeni – industrijskoj proizvodnji u malim pogonima, osim nekoliko lokalnih kupaca, najzvučnije ime koje se javilo na natječaj bilo je ono Dennisa Medveda i njegove tvrtke OEM KORP d.o.o. (na engleskom jeziku skraćenice za original equipment manufacturer ili u slobodnom prijevodu proizvođač originalnih dijelova, i korporacija), koja je nastala na korijenima njegove kanadsko-meksičke tvrtke za visokopreciznu strojnu obradu metala. S obzirom da je tvrtka nedavno započela s proizvodnjom, upitali smo gospodina Medveda o razlozima otvaranja tvrtke baš u Pakracu, njegovim vizijama i planovima za budućnost.

Možete li nam se ukratko predstaviti? Odakle ste? Čime se bavite?

Rođen  sam 1971. godine u Kanadi, u Torontu, kamo su moji roditelji, porijeklom odavde, emigrirali. Majka je inače iz Banove Jaruge, a otac iz Brezina. U Kanadi sam upisao srednjoškolsko obrazovanje za strojobravara, a već s 14 godina započinjem obuku u radionici majstora iz Hrvatske, gdje stječem inženjerske i ostale vještine vođenja strojeva. Tri godine kasnije, nakon polaganja kanadskog majstorskog ispita, zajedno s ocem, također strojobravarom koji je zanat učio pri nekadašnjoj DI Papuk u Pakracu, osnivam inženjersku tvrtku za strojnu obradu komponenata.

Nakon očeva umirovljenja, preuzimam potpunu kontrolu nad poslovanjem i nastavljam širiti tvrtku. Bavimo se strojnom obradom metalnih dijelova za automobilsku i poljoprivrednu industriju kao i za ostale proizvodne industrijske sektore. Prije desetak godina, što zbog stanja kanadskog gospodarstva, što zbog brzo rastuće automobilske industrije, ali i supruge Meksikanke, preselili smo poslovanje u Meksiko.

Zašto ste odlučili baš u pakračkoj poduzetničkoj zoni pokrenuti proizvodnju, a ne negdje u ostatku Hrvatske, Europe, svijeta…?

A zašto ne? Moram napomenuti da sam obilazio razne gradove po Hrvatskoj u potrazi za lokacijom, čak i u bližoj okolici, Novsku, Daruvar, Novu Gradišku… Tražio sam najpovoljnije ponude, ali nije ni to bilo presudno. Jednostavno sam Pakrac prepoznao kao dobru priliku, uz to sam želio biti blizu svojih roditelja koji su se prije 20-ak godina vratili u Hrvatsku, u Brezine, gdje i danas žive. Činjenica je da je Pakrac malo mjesto u kojemu ne mogu pronaći sve što mi treba, no isto tako, automobilom se vrlo brzo može doći do Zagreba, Slavonskog Broda, Osijeka, Karlovca i obaviti sve poslove u kratkom roku. U Meksiku sam živio i u višemilijunskim gradovima, no kako to nije moja kultura, a i imam malo dijete koje se tamo ne bih usudio pustiti samog van na ulicu, presudilo je da se preselimo u Hrvatsku gdje je život puno mirniji, a opet se može lijepo živjeti.

Uostalom, zašto ne bih pomogao razvoju lokalnog gospodarstva u ovom kraju odakle potječem i pokrenuo jednu drugu industriju, osim drvne koja prevladava? Naš cilj je postizanje statusa vodećeg Hrvatskog dobavljača strojno obrađivanih metalnih dijelova za automobilsku i poljoprivrednu industriju. U svemu mi pomaže i moj nećak, Stjepan Drašner, a veliku zahvalnost iskazujem gradonačelnici Anamariji Blažević i direktoru Poduzetničkog centra Vladimiru Gaziću koji su mi dali potpunu podršku u pokretanju proizvodnje i zaista su odradili sve što su obećali prilikom sklapanja ugovora.

Dolaskom struje krenula proizvodnja

Zašto ste dvije godine čekali početak proizvodnje? Je li razlog bio u velikim troškovima krčenja parcele i dovođenje hale u prihvatljivo stanje, nedostatak električne energije u zoni ili nešto treće?

Prvih šest mjeseci smo samo krčili parcelu. Bilo je dosta ulaganja do sada, ali bit će ih još. Trebat će obnoviti krov, napraviti novi betonski pod kako bi sve bilo ravno, čvrsto, no za prvu ruku je dobro. Uložili smo dio vlastitih sredstava, a dio će se sufinancirati kreditom HBOR-a.

Nedostatak struje je naravno bio problem, no uspio sam i to riješiti, jer sam točno znao što mi treba i nisam čekao da netko drugi to napravi, nego sam se sam potrudio. Ako ne tražiš, ne organiziraš se, neće ti nitko ništa dati. To je problem ovog društva i mentaliteta, što svi očekuju da će netko drugi za njih sve napraviti, a da oni ništa ne moraju. Ja nisam navikao tako raditi i moje iskustvo, što se tiče načina poslovanja, je drugačije nego ovdje. U Kanadi se radi, a u Meksiku se stvarno radi. Tamo su ljudi siromašni i moraju puno raditi kako bi preživjeli.

Kada započinjete s proizvodnjom i što ćete konkretno proizvoditi? Imate li već unaprijed određene kupce i koliko su oni sigurni i dugoročni?

Započeli smo ovih dana s proizvodnjom, a osim mene, rade još dvojica radnika. Imamo određeni krug klijenata za koje izrađujemo proizvode za njihove potrebe, bilo da su to dijelovi za getribe, bosch pumpe, spojnice za zrak, dizne… Ciljamo na dva sektora: automobilsku industriju i MRO sektor (engl. Maintenance, Repair and Operations) koji predstavlja svu ostalu industriju osim automobilske, a ciljano tržište nam je proizvodni sektor Europske unije.

Ugovori koje sklapam s kupcima odnose se na isporuku proizvoda od najmanje godinu dana, a ti ugovori se najčešće i sklapaju na period od jedne do pet godina, s obzirom da radimo dijelove koji se ugrađuju u automobile, a auto industrija svakih nekoliko godina izbacuje nove modele automobila pa se slijedom toga mijenjaju i dijelovi.

Kakve strojeve koristite u vašoj proizvodnji i gdje ih nabavljate?

Strojeve nabavljam u Engleskoj. Radi se o strojevima za visokoserijske proizvodnje, a koji mogu izraditi proizvod unutar nekih određenih dimenzija. To nisu potpuno kompjutorizirani strojevi poput CNC strojeva koji proizvode bez izravne ljudske intervencije. Ovdje ih čovjek mora namjestiti da bi radili, ali dalje oni rade samostalno. Za izradu jednog proizvoda potrebno je deset i pol sekundi, a da bi se završio ciklus s jednim punjenjem željeznih štangi, potrebno je recimo sat i petnaest minuta. No, to ovisi o veličini proizvoda koji se izrađuje. Rad takvih strojeva se mora nadzirati, a čovjek može istovremeno voditi brigu o dva do tri stroja. Kad se noževi zatupe, treba ih naoštriti, zatim stroj po potrebi podmazati, održavati…

U planu zaposliti 20-ak radnika

Koliko radnika planirate zaposliti i mislite li ovdje pronaći adekvatnu radnu snagu?

U planu je za tri do četiri godine imati u funkciji 20 strojeva, zapošljavati 20-ak radnika u dvije smjene. Bilo bi poželjno raditi i u tri smjene, jer kod ovakve serijske proizvodnje mora se stalno proizvoditi, no mislim da će to biti teško ostvarivo. Vjerujem da će biti problem pronaći radnike i neću ih moći podučiti svemu što znam, no računam da ću ih osposobiti za rad na određenom stroju.

Gdje nabavljate sirovinu za svoj rad? Surađujete li možda s nekim Hrvatskim tvrtkama?

Uglavnom sirovinu nabavljam iz Europe, pretežito iz Italije i Njemačke. Probali smo uvoziti i iz Kine, no njihovi materijali su puno lošiji po pitanju kvalitete. Nije svako željezo isto, ono se razlikuje po pitanju čistoće, a mi si ne možemo dozvoliti rad s lošom sirovinom jer kvalitetu naših proizvoda jamčimo brojnim nacionalnim i industrijskim standardima poput  ISO-a i MAQMSR-a. Možda ćemo kasnije u proizvodnji koristiti i bolje materijale, kao što su mesing, bakar, no zbog otpadaka koji se recikliraju, ne možemo miješati različite materijale, a i oni zahtijevaju drukčije alate i način proizvodnje, tako da se zasad bavimo samo željezom.

Stekao sam ovdje već određeni krug prijatelja i partnera pa smo tako u dogovorima s tvrtkom iz Bjelovara za kaljenje, s drugom tvrtkom iz Požege za cinčanje, dok smo s lokalnim Metalkom dogovorili otkup željeznog otpada.

Imate li dugoročne planove, možda za nekakvo proširenje proizvodnje ili povećanje količine proizvoda?

Ako ekipa bude dobra i ako se realizira sve što sam planirao, vjerojatno bi bilo mjesta i proširenju proizvodnje, no ja ću biti zadovoljan i da ostanemo na prvotnom planu od 20 do 25 strojeva i isto toliko ljudi. Problem je, ponavljam, radna snaga.

Rekli ste da se ovim poslom bavite već generacijama u vašoj obitelji. Planirate li da ovaj obiteljski posao nastave Vaši nasljednici?

Imam sina od tri godine i planiram njemu ostaviti tvrtku, ukoliko ga bude zanimalo. Još je on mali, ali usmjeravat će ga prema ovom poslu. Ako ne bude htio biti radnik i imati „musave“ ruke, možda bude studirao i nastavio posao sa direktorske pozicije.

Jeste li ikada u ove dvije godine, od kupnje parcele do danas, zažalili što ste donijeli takvu odluku da pokrenete svoju tvrtku u Hrvatskoj, u Pakracu?

Ne. Ne još! Nije hrvatski sistem ništa drugačiji nego u drugim dijelovima svijeta. Sve sam to već prošao. Bitno je dobro poznavati posao koji radite i znati kome se trebate obratiti za rješavanje pojedinih problema.

Isto tako, od svojih radnika očekujem timski rad, poštovanje, ali i profesionalizam. Želja mi je prenijeti svoje znanje stečeno dosadašnjim radom s najvećim svjetskim tvrtkama automobilske industrije, ne samo o poslu, već i o prezentaciji, pristupu klijentima i svemu onome što ovakav način poslovanja zahtjeva.

Želio bih na kraju ovog razgovora posebno zahvaliti Gradu Pakracu, Poduzetničkom centru Pakrac, HEP-u, Vodama Lipik, HBOR-u, svim poslovnim partnerima, prijateljima i rodbini koji su mi uvelike pomogli realizirati moju ideju u djelo.